Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom nedavnog odlaska, prisjećamo se razgovora sa skladateljem, dirigentom, aranžerom, pijanistom, tekstopiscem, libretistom i producentom Alfijem Kabiljom iz 2024. godine.
Na fotografiji: Alfi Kabiljo (22. prosinca 1935. – 1. travnja 2025.)
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
U sjećanje na Alfija Kabilja donosimo zanimljiv intervju kojeg je Zlatko Turkalj s maestrom Kabiljom snimio 8. ožujka 2024. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Alfi, glazba je Vaš život, vaš svijet.
Točno je, uz sport. Jer koliko se bavim glazbom, toliko se bavim sportom cijeli život.
Kakav je osjećaj biti u Lisinskom, slušati svoja djela koja i 2024. zvuče moćno?
Jako sam sretan što Zagrebačka filharmonija izvodi moju glazbu jer većinom je izvodi jedan fantastičan orkestar u Zagrebu, Simfonijski orkestar HRT-a, koji je također izvrstan. Osjećam se ispunjeno i jako ponosno što sve te moje partiture, čak i one koje sam napisao prije 30 – 40 godina, zvuče dandanas fantastično.
Znamo se jako dugo i veliko mi je zadovoljstvo što sam sve ove godine imao priliku mnogo toga baš od Vas naučiti o glazbi. I uvijek je, Alfi, lijepo vidjeti kako jednako uživate u pripremi svih svojih koncerata ili predstavljanju svojih djela. Na svaku pojedinost pazite, na svim ste probama, pa ste tako i za svoj koncert “Svijete moj” partiture sami donijeli u dvoranu Vatroslava Lisinskog.
Da, uvijek pazim na puno detalja, a ovdje mi je znatno lakše jer dirigiram samo dio koncerta. Najveći dio dirigira maestro Dinko Appelt, koji se već pokazao kad je dirigirao moj šou, moj mjuzikl u komediji kao sjajan dirigent. On nije samo dirigent, nego i pedagog i organizator. Na kraju on je odabrao sve te najbolje brojeve iz mojih mjuzikala, pa je zaista veliko zadovoljstvo imati tako fantastičnog suradnika.
Rekao sam već da pazite na svaki detalj, ali lijepo je vidjeti koliko je strasti u Vama i kako pratite ovdje probu u Lisinskom. Malo ste na vrhu dvorane, u gledalištu, malo ste kod maestra, malo ste uz orkestar.
To je vrlo važno, pronaći dobra mjesta u svakoj dvorani, ne samo u ovoj. Možda sad postoji nekoliko dvorana i u Los Angelesu i u Hamburgu, gdje je svako mjesto kompjutorski tako dobro obrađeno da je posvuda optimalna akustika. I zato ja tu dolazim uvijek na probe svojih kompozicija kako bih uskladio da to zvuči onako kako sam zamislio. Međutim, to sve ovisi o tome kakva je dvorana, kako je projektirana, kakvi su elementi unutra. Hvala Bogu, dvorana Lisinski sigurno je jedna od najboljih u Europi, a možda i u svijetu. Jako sam ponosan zato što sam od prvog dana stalno ovdje i slušam divne koncerte. Mislim da je jedan dio mojeg velikog uspjeha upravo to što stalno mogu crpiti dobru glazbu.
Maestro, kada ste za svoj rad rekli “Svijet je moj” i baš ste bili ponosni?
Jako sam bio ponosan zbog nagrade u Riju de Janeiru. To je bio najveći festival na svijetu. Dolazile su tamo najveće zvijezde, najveći svjetski glazbenici – od Henryja Mancinija i tako dalje, da ne nabrajam sve te fantastične ljude. I tamo smo osvojili prvu nagradu, Radojka i ja. Radojka je pjevala apsolutno fantastično i začarala je cijelu dvoranu. Mi smo pobijedili. Ona je dobila nagradu kao najbolja interpretatorica. Međutim, i ja sam kao skladatelj dobio prvu nagradu i vidio sam popis prije proglašenja. I dok su me vodili na pozornicu da mi daju prvu nagradu, došla su trojica i jednostavno me odvukla zato što, navodno, ipak nisam dobio prvu nagradu. I na kraju sam dobio drugu jer je prvu nagradu morala dobiti jedna južnoamerička država. Dakle, Argentina je zbog toga pobijedila. I onda se vrlo brzo saznalo da je zvao ministar kulture i rekao da ne može jedna komunistička zemlja u Južnoj Americi dobiti prvu nagradu, i to još zemlja koja na zastavi ima crvenu zvijezdu. Ali Radojka je postigla uspjeh jer se 40 000 ljudi dignulo na noge i pjevalo s njom. To je bilo uistinu nezaboravno. Ja sam i prije toga i poslije stalno putovao po raznim svjetskim festivalima. Putovao sam s Kićom Slabincem, Vicom Vukovom, Terezom Kesovijom, Zdenkom Vučković… i tako sam osvojio mnogobrojne nagrade. I zato sam isto rekao: “Svijet je moj”. Nagrade sam dobivao od Koreje pa sve do Kariba, i još i južnije od Kariba.
Na fotografiji: Alfi Kabiljo s Radojkom Šverko i Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Ono što je zanimljivo vezano za Vaš rad jest da ste obuhvatili gotovo sve žanrove koji su se mogli povezati, koje je jedan skladatelj mogao osmisliti i napraviti. Od glazbeno-scenskih djela, filmske glazbe, šansone, zabavnih melodija do mjuzikla i opera. To je velika stvar i zato možemo reći: “Maestro, svijet je vaš”.
Da, kada sam dobio nagradu Camille za životno djelo, taj međunarodni sud je to shvatio. I oni su mene izdvojili kao primjer skladatelja filmske glazbe i tzv. ozbiljne glazbe, primjer u koji se trebaju ugledati svi autori koji rade na filmovima, za televiziju i kazalište jer ja mogu ovladati svim žanrovima i imam jako puno djela komorne glazbe. I to mi je velik užitak pisati, ja to volim zato što su u Zagrebu fantastični umjetnici, fantastični muzičari – ja ih zovem muzikanti. I zapravo to je sve počelo mojim prvim susretom sa Zagrebačkom filharmonijom. Godine 1971. snimao sam svoju filmsku partituru za tri filma Lordana Zafranovića sa Zagrebačkom filharmonijom u Jadran filmu. I kada su čuli moju glazbu koja nije bila zabavna, a ja sam bio tada hitmaker broj jedan u Jugoslaviji prema Plavom vjesniku i po izvedbama na svim jugoslavenskim radijskim postajama, bili su jako iznenađeni mojim tzv. ozbiljnjačkim pristupom. Stalno su mi dolazili glazbenici, tražeći da pišem nešto za njih. Tako sam postao autor komorne glazbe, koju se srećom izvodilo po svijetu. Sve se povezalo u mojem stvaralaštvu.
Malo se tko u svijetu može pohvaliti da je obuhvatio sve žanrove, ali Vi ste lijepu poruku poslali na dodjeli nagrade “Zlatni Oktavijan” za 50 godina velikog glazbenog doprinosa hrvatskoj, a ja ću dodati – i svjetskoj glazbenoj kulturi. Tada ste poručili: “Zavolimo život!”
Pa to je istina. Treba život voljeti. Treba se smijati, treba nekoga ljubiti, treba s nekim prijateljevati, pomoći drugim ljudima. Mislim da sam veliki poklonik empatije jer uvijek treba pomoći ljudima koji možda nisu sretni ili koji su u nekom depresivnom stanju. Ali mislim da i glazba liječi sve. Na kraju sam napisao i jednu pjesmu koja se zove “Pružimo ruke” za Martina Kosovca, tog fantastičnog pjevača koji se iznenada rodio u tom svijetu šoubiznisa. Mislim da svojim talentom i svojim glasom može mnogo toga napraviti. Treba se veseliti životu i treba pomoći. Treba imati empatiju.
Rekli smo, Radojka Šverko i Vi zajedno ste na putovanjima i na turnejama bili od 1969. godine, od međunarodnog festivala Del Atlantico na Tenerifeu, na Kanarskim otocima. Ovdje u Lisinskom, gdje sada sjedimo i snimamo ovaj razgovor, tu ste Vi i Radojka bili zajedno u timu kad je ona 1983. godine na Zagrebačkom festivalu izvela pjesmu “C’est la vie”.