Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bila je sopranistica, glumica i diplomat Mirjana Bohanec Vidović.
Na fotografiji: Mirjana Bohanec Vidović
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Kako vas najčešće ljudi oslovljavaju? Kojim imenom?
Na ulici Ana Šafranek. Privatno, moji prijatelji, naravno, Mirjana. Ali na ulici ili ovako negdje gdje već jesam, onda ljudi baš i ne znaju ili nisu zapamtili moje točno ime i prezime, pa me onda zovu: gospođo Šafranek, jeste to vi? Pa, možemo se slikati? Uglavnom tako me zovu, tako to izgleda.
Prođe li možda netko pokraj vas i zapjeva “Ja ljubim, jer tako hoće srce moje…”?
Pa ima i toga. Baš sam nedavno bila u kazalištu. Bila je stota izvedba predstave “Tko pjeva, zlo ne misli”, to je bila svečana izvedba. Baš je bilo krasno. Jako sam bila zadovoljna. I onda su me glumci vidjeli jer sam sjedila u prvom redu, pozvali su me na pozornicu i to je bio takav urnebes. Svi su tako vikali. U publici su bili uglavnom mladi ljudi. I kad sam vidjela takvo mnoštvo mladih ljudi na ulazu, mislila sam, Bože, što će to biti? Međutim, oni su bili tako divna publika, toliko su s pozornošću sve pratili, smijali se na pravim mjestima u predstavi. Baš je bilo lijepo i to mi je bio veliki doživljaj, poslije su se ti mladi ljudi fotografirali sa mnom. Često me pitaju smeta li mi to. A ja kažem da me to veseli. Da, osobito ti mladi ljudi, a i oni stariji, vole, pamte taj film i sjećaju ga se. I mene, a moji mi prijatelji znaju reći, pa ti si još jedina živa od te ekipe. Ali tako je, nažalost.
Ana Šafranek vaša je životna uloga. Koliko bi glumica i glumaca voljelo imati jednu ulogu, ne mnogo filmova, nego jednu ulogu po kojoj će publika pamtiti tu osobu. Ili koliko bi glazbenika voljelo imati tu jednu pravu pjesmu, pjesmu koja ostaje i kad njih ne bude bilo. Vi ste sopranistica, operna pjevačica, diplomirali ste na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ali kako su na vas, na tu vašu ulogu Ane Šafranek, gledali u vrijeme kada se prikazivao film “Tko pjeva, zlo ne misli”? Kakvi su bili komentari glazbene zajednice, kolega glumaca, te davne 1970-e?
Bilo je vrlo zgodno. U mojem poslu ne možete puno diskutirati jer imate probe, vježbate i pjevate ili se odmarate. Tako da nismo baš mnogo o tome pričali. A na koncu, u to vrijeme kad se film snimio, nitko se nije nadao takvoj gledanosti. Krešo Golik dobio je tek treću nagradu na Pulskom festivalu jer je onda bila “Bitka na Neretvi”, ti su filmovi bili u modi. Međutim, nakon nekoliko dana, kad se vidjelo kolika je gledanost, koliko ljudi to ide gledati, onda smo shvatili da je to uspjelo, da je film pravi.
Što su operni pjevači, vaši kolege, rekli na vašu ulogu Ane Šafranek? Danas je to kultna uloga.
Mislim da je bilo malo sumnjičavosti u vezi s time kako ću ja to vrijeme iskoristiti jer vi, kad pjevate, morate vježbati svaki dan. I meni je to snimanje, moram reći, oduzelo tri mjeseca. Bojala sam se i kolege su me upozoravali, govorili su: pazi na to da stigneš nakon snimanja barem malo vježbati. Ali u mojem smo teatru u to doba svi bili jako dobri prijatelji. I pomagali smo jedan drugome. Ja sam nastojala u to vrijeme nemati nekakvih velikih predstava. Tako da je to relativno dobro prošlo. Ali poslije, kad su me htjeli angažirati za mnoge druge filmove, onda sam rekla ne, hvala. Moja prva, velika i jedina ljubav bio je HNK i pjevanje. Tako da je meni to bio samo jedan izlet u film.
Životni izlet. Uspješan izlet. Zato me i zanima kako su u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gledali na taj angažman, sopranisticu koja ima takvu jednu važnu ulogu, a pjeva za njih za mnoge lake glazbene note.
Nije bilo baš nekakvih primjedbi vezanih za tu temu. Svi su to prihvatili kao normalno, osobito kad se vidjelo koliko je to postalo popularno. Tako da nisam, što se toga tiče, imala problema, dapače. Pomagali su mi kad je trebalo. Ne znam što su ljudi mislili o tome, što ja ne znam, jer uvijek među ljudima postoje i oni koji možda nisu to dobro prihvatili. Ali mene to nije zanimalo. Ja sam voljela sve svoje kolege. Dobro smo se družili i mi, kolege iz filma. Mi smo tada postali veliki prijatelji i sastajali smo se i privatno. Dakle, nekako moram reći da je to sve prošlo jako lijepo.
Koliko ste bili odlični kao Ana, koliko ste i dalje odlični kao Ana Šafranek, pokazuje i “Dnevnik velikog Perice”. To je nastavak toga kultnog filma Kreše Golika “Tko pjeva, zlo ne misli”. Samo 30 godina nakon te prve radnje. Riječ je o životu, glazbenoj karijeri Perice čija ste vi majka u tom filmu. To je priča koja se događa u Zagrebu 60-ih godina. Preciznije, 1964. godine. I to je za Pericu bila turbulentna godina, sve se brzo događalo, sve je bilo pod utjecajem zapada: moda, glazba, tehnologija i pop-kultura. To je i bilo vrijeme plesnjaka, televizije, početak televizijskog emitiranja i festivala. Što kažete vi o tom vremenu, o vašem vremenu?
To je bilo jedno jako lijepo vrijeme i ne mogu govoriti puno o plesnjacima i sličnim stvarima jer mene mama nije puštala na plesnjake. Ja sam morala vrlo savjesno raditi svoj posao i vježbati. Ne samo da sam studirala nego sam i radila u to vrijeme.
Ja sam se zaposlila, moram priznati, na Hrvatskom radiju, i to mi je bilo veliko veselje jer sam radila u fonoteci, dakle na izvoru glazbe, i tamo sam mogla slušati i Mariju Callas i Zinku Kunc, tako da sam obožavala taj posao. Ali možda ću skrenuti malo s vašeg pitanja, no meni je vrlo važno reći da se u to vrijeme generalni direktor Šibl često šetao po radiju i televiziji. I tako je došao u fonoteku, vidio mene i rekao: “Mala, kaj ti tu delaš?” Ja sam onda imala tek 20 godina. I ja kažem: “Pa eto, teško živimo, moja mama i ja, morala sam se zaposliti.” A on kaže: “Što bi ti željela raditi?” Odgovorila sam mu da bih voljela studirati glazbenu akademiju jer volim pjevati. I onda je on mene premjestio u redakciju ozbiljne glazbe, gdje sam opet imala jako drage kolegice, koje su često i umjesto mene nešto odradile. Imala sam mogućnost raditi emisije poslijepodne, tako da sam mogla ići na predavanja i napraviti emisije u neko drugo vrijeme. Ja sam smislila jednu emisiju koja se zove “Operni solisti”, a još je i danas na radiju.
Na fotografiji: Mirjana Bohanec Vidović
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Već smo puno rekli o vašoj ulozi Ane Šafranek, ali zanima me, kada ste dobili prijedlog, poziv za „Tko pjeva, zlo ne misli“, koja je bila vaša prva reakcija?
To je bila isto jedna slučajnost. Krešo Golik je tražio glumicu koja može pjevati. I puno ih je isprobao, ne želim sada spominjati imena. Međutim, nije bio zadovoljan i onda mu je kompozitor glazbe Živan Cvitković rekao: “Čuj, ja ti znam jednu malu, mladu pjevačicu u HNK-u za koju mi se čini da dobro pjeva i glumi.” I tako su oni mene pozvali na razgovor. To neću nikad zaboraviti, u kavani Korzo, Krešo i ja smo tamo sjedili i pričali gotovo dva sata. I na kraju je on meni rekao, znate, uloga je vaša. I on je meni ispričao o čemu se radi jer ja nisam imala tekst. “Mislim da biste vi bili dobri za tu ulogu, ali morate proći kameru, da se vidi kako izgledate na kameri.”
A kamera se odmah zaljubila u vas.
Kamera je dobro ispala, dobri su bili kamermani, tako da je i to uspjelo. I onda sam dobila tekst i upoznala drage kolege. Uglavnom, bio je to jedan zaista divan doživljaj.
To da super pjevate u filmu “Tko pjeva, zlo ne misli” nije ni čudo jer vi ste još kao studentica pjevali u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu zajedno s Ružom Pospiš Baldani, Dunjom Vejzović i tako dalje.
Da, ja sam još kao studentica bila primljena u operni studio u Hrvatskom narodnom kazalištu koji je tada postojao, a nadam se da će i sada početi s tom idejom. I mi smo s maestrom Milanom Saksom radili mnoge velike uloge. I tako smo počele i Ruža Pospiš i Dunja Vejzović i ja, sve smo krenule iz tog studija i pjevale u početku male uloge.
50 godina poslije, 50 godina od filma “Tko pjeva, zlo ne misli”, uspješno je realiziran “Dnevnik velikog Perice”, i retro je ponovno u modi, što vi kažete?
Evo danas sam baš dobila e-mail jedne mlade gospođe Romane koja je svoj 30. rođendan proslavila u stilu “Tko pjeva, zlo ne misli”. Ona se potrudila sašiti haljinu kakvu sam ja imala u filmu. Svirala je glazba iz filma, imala je istu frizuru i to mi je bilo toliko dirljivo. To mi je moja unuka poslala, to je objavljeno negdje na Facebooku. A kako ja ne baratam tehnologijom, ne volim to, ona mi je to poslala i baš sam se iznenadila da netko danas tako veliku proslavu organizira u tom stilu.
Manje je poznato da ste objavili i album “Od opere do filma” na kojem je, uz klasični operni repertoar, 18 poznatih pjesama: “Hvala ti srce”, “Kak taubeka dva”, “Kad bi ove ruže male”, “Marijana” i tako dalje. Sada je objavljen vinil “Dnevnik velikog Perice”. U filmu “Tko pjeva, zlo ne misli” pjevali ste “Hvala ti, srce” i “Fala”, a na vinilu je snimka “Miruj, miruj, srce moje”, koju ste otpjevali s Radom Šerbedžijom.
Da, ta mi je ploča silno draga jer je to dvostruki CD. Na jednoj je strani ozbiljna klasična glazba, pjesme i arije, a na drugoj su ove starogradske pjesme. Moram priznati da, iako je to snimio Orfej, a to je bila diskografska kuća HRT-a, jako rijetko čujem te snimke. Žao mi je zbog toga, ali tako je, sad su druge stvari možda u modi. A ova ploča koja je izdana, za nju sam saznala tek kad se posljednji put sastala naša ekipa, kad smo imali feštu, da se pozdravimo, i onda sam dobila tu ploču i vidjela te snimke, tako da mi je baš drago.
U vašem domu, gdje sjedimo, iza nas je klavir, puno lijepih slika i fotografija, a gramofon? Imate gramofon?
Gramofon je kod sina. On, baš kao što je i moj suprug, obožava vinilke i ima cijelu seriju, on to jako puno sluša.
Ono što je važno, vi ste bili u diplomaciji, puno ste pomagali u Europi, konkretno Njemačkoj i Austriji, da se čuje naša hrvatska tradicija. Bili ste u organizaciji koncerata Zagrebačkih solista, ansambla Lado i Zagrebačke filharmonije. Što danas kažete na tu svoju ulogu?
Prije svega, jako mi je drago da ste to nabrojili, da ste to saznali i da o tome govorite. Jer to je jedan dio mojeg života o kojem se malo govori i žao mi je što se danas u diplomaciji malo koristi to što sam ja onda koristila, a to su te velike produkcije koje sam ja dovodila u Beč i Hamburg. I to je bilo, kao što ste vi rekli, od Lada do Zagrebačke filharmonije, Ruže Pospiš, Zagrebačkih solista… Ljudi obično misle kao, ajoj, kaj to, Austrijanci su nam susjedi, pa oni znaju tko smo mi. Ma nije istina. Malo se zna. Samo se tako prepoznaje kultura jednog naroda i što smo mi sve imali, razne izložbe na kojima sam isto htjela pokazati naše kulturno blago. Čini mi se da je to sada malo zapostavljeno.
Kada govorimo o vašem radu u diplomaciji, vi ste bili i pomoćnica ministra vanjskih poslova i europskih integracija u Upravi za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo.
Da, to je isto bila jedna moja vrlo zanimljiva uloga. Imala sam baš otvorene ruke da mogu raditi velike projekte jer to je sve bilo tijekom rata. Kad nije bilo novca, kad je bilo vrlo teško nešto organizirati. Ali sve naše velike tvrtke, od Kraša pa nadalje, one su sve toliko pomagale, toliko su se trudile da sudjeluju, da nam pomognu kako bismo organizirali tako velike projekte. Na toj sam poziciji imala onda i velike mogućnosti i na tome zahvaljujem Gordanu Jandrokoviću koji je imao smisla za kulturu. Sve to vrijeme ja sam radila ono što sam iskreno voljela. Od fonoteke i teatra do diplomacije. To je možda tako jer ja silno volim ljude, vjerujem ljudima i vjerujem u neku dobrotu. Vjerujem da ljudi, ako im iskreno priđete, pa makar i s klasičnom glazbom koju oni možda ne razumiju, stvar je u tome da, ako vi njima to pružite, oni to dožive i oni će to shvatiti kao jednu dobru gestu. Tako da je i to meni bilo jedno veselje. Kao i pjevati u teatru koji sam obožavala. I na puno sam scena pjevala i mislim nekad da bih morala i to napisati, ali jednostavno sam već umorna. Bilo bi lijepo kad bih pisala o putovanjima i turnejama po svijetu, koje su bile zaista silno interesantne, od bivšeg Sovjetskog Saveza, od Sibira do Alma Ate, dolje do Gibraltara, do Afrike, Australije i Kanade. Tako da moram reći: moj život bio je zaista lijep.
Na fotografiji: Mirjana Bohanec Vidović sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Biste li nešto drukčije napravili? Jeste li još nešto imali u planu, ali niste do kraja ostvarili?
Jedini žal u životu vezan je za to da sam možda pogriješila što sam se vratila iz Beča u Zagreb. I kad sam ja to znala reći, ovako negdje u društvu, da sam ja ostala u Beču, što bih ja već tamo bila, onda bi moj muž uvijek rekao: “Je, ali onda ne bi upoznala mene.”
Filmski rečeno, to je bio vaš najbolji životni scenarij.
Vjerojatno je tako sudbina htjela, ili tako je dragi Bog odredio, možda u drugom životu budem živjela u Beču. Ali čini mi se da sam u nekom životu i živjela u Beču. Jer kad sam prvi put došla u Beč na angažman, ostavili su me kod katedrale i rekli su: sad ideš tu lijevo, tu desno, pa buš našla gdje je Kammeroper. Ja sam krenula i točno sam znale sve ulice, činilo mi se da ih sve poznajem i da znam točno kamo trebam ići. Nevjerojatno. To mi je i danas još ostalo u sjećanju kao jedno čudo. Tako da možda nije zgodno reći da je čovjek živio negdje u nekom drugom životu, ali jednostavno tako se dogodilo. To mi je ostalo i danas. Još volim doći u tu četvrt kad sam u Beču.
Hvala vam lijepa što ste me ugostili, primili u svojem domu. Želim vam puno zdravlja, puno veselja, glazbe, prijatelja.
Hvala vama. Ne znam koliko je meni ostalo, kako dragi Bog odluči, ali prijatelja imam zaista puno. I to mi je, ja mislim, veliko bogatstvo i veselim se da je tako. To znači da sam ostavila nekakav dojam na te ljude koji su i dalje sa mnom, tako da zbilja nikad nisam sama, brinu se za mene i nabavili su mi ovog psića kada je moj muž otišao. Silno su brižni, idem na koncerte i u kazališta zajedno s prijateljicama. Sretna sam sa svojom djecom, odnosno s dva sina mojeg supruga, koji su jako dobri i jako dragi, jer su bili odmalena s nama. I njihova djeca koja mi dolaze, tako da je lijepo u životu biti dobar, ja se nadam. I nekako biti optimist. Mene često pitaju: pa kak se ti uvijek smiješ? A ja im znam odgovoriti: a zašto da tugujem? Ja volim ovaj život i ovo što imam, to cijenim i to volim. I tako vjerojatno djelujem i na ljude i na sve oko sebe, da se i oni vesele, pa se nadam da će to još potrajati.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Zlatko Turkalj Turki