Dogodila se na planetu Zemlji 1950. godine, negdje oko 45. paralele (sj. g. širine) i 16. meridijana, što će reći ‒ u Zagrebu. Raspored zvijezda toga dana veli ‒ u znaku Vodenjaka.

 Kao dijete izuzetna glazbenog talenta, već u 10. godini postaje članicom Zbora Hrvatske radiotelevizije. Pjevajući ozbiljni glazbeni repertoar, od stare sakralne, preko klasične i moderne avangardne, sve do etno-tradicionalne glazbe, stječe svoje prvo, a zatim i sve bogatije glazbeno obrazovanje.

Godine 1962. njihov zbor, pod ravnanjem maestra Dinka Fija, dobiva GRAND PRIX na natjecanju u Francuskoj, kao najbolji dječji zbor na svijetu. Premda odgajana na Monteverdiju, Bachu, Beethovenu, Brittenu, vrlo brzo pokazuje zanimanje za rock glazbu te 1967. postaje glavnim vokalom popularne rock grupe O’Hara, a zatim grupe Zlatni akordi. Već prvim pojavljivanjem u javnosti izaziva pravu senzaciju kod široke publike: u pjevanju sublimira se sve ono najbolje iz najrazličitijih glazbenih žanrova, a njezin prvi festivalski nastup, na najvećem onodobnom festivalu zabavne glazbe u Opatiji, najavljuje dolazak i pojavu izuzetne pjevačke osobnosti na ondašnju jugoslavensku glazbenu scenu. Ne samo svojim fascinantnim glasom (koji seže od kontraalta do soprana) i originalnim interpretacijama nego jednako tako i svojom jedinstvenom i intrigantnom pojavom, Josipa Lisac ubrzo postaje prepoznatljivom zvijezdom rock glazbe. Razvijajući se i idući uporno dalje protiv svih uobičajenih struja, razvija svoj jedinstveni stil glazbenog izražavanja. Odabire znatno teži, ali time i temeljitiji i vredniji put svoje karijere.

Upoznavanje s Karlom ‒ razvoj i formiranje (1970. i 80.)

“Sreća… Što je sreća, sada znam ‒ to je svaki susret s njim…”

Poznanstvo, prijateljstvo i ljubav s popularnim rock’n’roll pjevačem i skladateljem Karlom Metikošem potpuno zaokružuje njezin glazbeni i životni put. Metikoševo iskustvo i snažna autorska osobnost uobličava Josipu Lisac kao jedinstvenu umjetnicu i ženu. Njihov prvi zajednički LP iz 1973. godine, Dnevnik jedne ljubavi, do danas je jedan od najboljih konceptualnih rock ostvarenja, antologija hrvatske diskografije. Pjesma kojom album počinje, “O jednoj mladosti”, ujedno je jedna od naših najpoznatijih pjesama uopće. U godini obilježavanja 40. obljetnice izlaska albuma (2013.) Siniša Škarica apostrofira da je to bio trenutak u kojem je naš rock izjednačen s vrhunskom svjetskom produkcijom svoga doba. Na četrdeseti rođendan Dnevnika jedne ljubavi Croatia Records u ograničenoj ga nakladi objavljuje na bijelom vinilu, a Josipi dodjeljuje Posebno priznanje za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj sceni. Dvije godine poslije (2015.) Josipa Lisac i autori Dnevnika jedne ljubavi, Karlo Metikoš i Ivica Krajač, nagrađeni su Porinom za antologijsko ostvarenje hrvatske glazbe. Josipa Lisac potvrđuje svoj višestruki talent vrlo zapaženom i zahtjevnom ulogom djevojke Jane, u prvoj hrvatskoj rock operi (a petoj u svijetu), autora Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske ‒ Gubec Beg. Opera je praizvedena 1975. g., a doživljava čak 212 izvedbi, gostuje diljem SFRJ-a, no isto tako u Trstu, Rimu, Petrogradu (tadašnjem Lenjingradu) i Budimpešti. Ukupno, Gubec Bega pogledalo je gotovo pola milijuna ljudi. Najpoznatija i najizvođenija arija iz ove rock opere postaje “Ave Maria”, koja je do danas neizostavni dio Josipinog koncertnog repertoara. Godine 1976. objavljen je i jazz album pod naslovom „Josipa Lisac & B.P. Convention Big Band International“. Ova tzv. “Bijela ploča” snimana je s velikanima svjetskoga džeza ‒ Erniejem Wilkinsom, Clarkom Terryjem i Johnnyjem Bassom ‒ a u produkciji Boška Petrovića i Karla Metikoša. Josipa zatim s Karlom na tri godine odlazi u SAD, gdje snima i surađuje s vrhunskim američkim glazbenicima: Irom Newbornom, Paulinhom da Costom, Joelom Peskinom i dr. Plod je ove suradnje album Made in USA, snimljen 1979. na hrvatskom i engleskom jeziku, u Studiju 55 u Los Angelesu i studiju Sounds Good Recordings. Po povratku u domovinu sudjeluje u dva američka filma: Wallenberg: A Hero’s Story s Richardom Chamberlainom i Dvanaestorici žigosanih. Slijede pozivi na kazališne predstave te mnoge koncertne turneje i snimanja. Višestruka je dobitnica nagrade “Vokal godine”, “Pjevačica godine”, diskografske nagrade Porin i brojnih drugih. Godine 1996. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Josipa i Karlo zajedno izdaju desetak albuma. Osim autorskog i producentskog pečata Karla Metikoša, albumima dominiraju tekstovi Ivice Krajača ili Alke Vuice. Početkom 1980-ih Josipa se približava pop zvuku nižući albume: Hir, hir, hir (1980.), Lisica (1982.), Hoću samo tebe (1983.), da bi desetljeće zaokružila vrlo uspješnom pločom Boginja (1987.), nastalom u suradnji s Krešimirom Klemenčićem (autor većine pjesama, producent i aranžer). U 80-ima rođeni su hitovi “Magla”, “Hazarder”, “Danas sam luda”, “Gdje Dunav ljubi nebo”, “Kraljica divljine”, “Ja bolujem”…
Poslije Karlove smrti ‒ koncerti njemu u čast (90. i početak 21. stoljeća)

“Da li sam ti ikad rekla da te volim?!

Da te volim svaki dan, svaki sat, svaki tren…”

Iznenadna smrt Karla Metikoša 10. prosinca 1991., kao i turbulentan početak 90-ih, bitno mijenjaju kontekst njezina rada. U godinama koje slijede priređuje niz koncerata posvećenih Karlu, čija se tradicija održavanja nastavila do danas. Prvi takav koncert, naslovljen “Ritam kiše”, po hitu Matta Collinsa (Karla Metikoša), održan je na prvu obljetnicu njegove smrti, 1992. g., u dvorani Istra (ZKM). Ovaj projekt svojevrsnog Karlofesta izravno je uključio pedesetak umjetnika, što je bio presedan na dotadašnjoj glazbenoj sceni. Vrlo šarolika generacijska struktura glazbenika okupljenih na koncertu ‒ od Arsena Dedića, 4M, Crvenih koralja, do Nene Belana, Dine Dvornika i Psihomodopopa ‒ potvrdila je. Karlovu sveprisutnost u hrvatskoj glazbi, prvo kao pjevača i rock’n’roll pionira u nas, a zatim kao pop skladatelja i producenta. Zvučni zapis s ovog koncerta objavljen je 1994. g. kao album Ritam kiše, te godinu poslije osvaja nagradu Porin za najbolji kompilacijski album izvan klasične glazbe. U narednim godinama, iz prosinca u prosinac, pjevajući Karlu u čast, Josipa mijenja brojne koncepte te tradicionalne koncertne poslastice.

“Koncert u čast Karla Metikoša” iz 1994. g. (objavljen na CD-u i nagrađen Porinom za najbolju žensku vokalnu izvedbu) početak je Josipine suradnje s maestrom Igorom Kuljerićem. On svojim orkestracijama, pisanima za Simfonijski orkestar i zbor HRT-a, udahnjuje nov život Karlovim skladbama. Njihova se suradnja nastavlja 1997. g., kada zajedno rade na koncertnoj obradi rock opere Gubec Beg. Ovaj projekt realiziran je kao svojevrstan spoj glazbenog i glumačkog. Na desetogodišnjicu Karlove smrti, 2001. g., Josipa na istoj pozornici, uz deset svijeća na bini, nastupa uz bend glazbenika mlađe generacije (Gojko Tomljanović ‒ klavijature, klavir, orgulje; Josip Grah ‒ truba, harmonika; Borna Šercar ‒ bubnjevi, udaraljke; Davor Ivelić ‒ bas-gitara; Robert Vnuk ‒ gitara). Dio zvučnog zapisa s ovog koncerta, s izvadcima koncertnih zapisa s ljubljanskih Križanki i mariborskog Lent festivala, objavljen je 2002. g. na dvostrukom CD izdanju Josipa Lisac LIVE. (Njezin prvi live album izašao je 1992. g. ‒ Live in Lap.) Na Karlov rođendan, 8. veljače 2005. g., Josipa još jedanput podsjeća na njegov skladateljski opus. Ideja je koncertom objediniti Karlove skladbe iz Gubec Bega s pjesmama iz svjetski poznatih mjuzikala. Tada, uz arije iz Gubec Bega, poseže za djelima nekih od najznačajnijih skladatelja mjuzikla: S. Sondheima, K. Weilla, L. Bernsteina i dr. Čini to ponovo uz Simfonijski orkestar i zbor HRT-a, pod ravnanjem maestra Tončija Bilića, sve skupa na daskama HNK-a u Zagrebu. Svoju je vjernu publiku i u prosincu sljedeće, 2006. godine, ponovo namamila u dvoranu HNK-a, na “Koncert ljubavi”. Ovog je puta s pomoću kazališne redateljice Dore Ruždjak-Podolski Josipa svoje pjesme ogrnula u ruha četiriju godišnjih doba, što je ujedno poslužilo kao okosnica za Josipinu i cjelokupnu scensku inkarnaciju ove iznimne večeri. Videozapis “Koncerta ljubavi”, održana u HNK-u 2006. g., objavljen je na DVD-u godinu poslije te predstavlja prvo Josipino DVD izdanje. Nagrađeno je Porinom za najbolji videoprogram (redatelj Ivan Miladinov). Na Valentinovo 2009. g., 17 godina nakon prvog koncerta održana u čast Karla Metikoša, u Zagrebačkom kazalištu mladih ponovo je bio Dan za ljubav. Kao i 1992., na prvu godišnjicu Karlove smrti glazbom se zapravo slavio život. I službeno tako nazvan, “Dan za ljubav”, ovaj je koncert bio posebniji utoliko što je ujedno bio promocija Josipina novog studijskog albuma, Živim po svome. Obilježili su ga, kao i album, renomirani gosti iz svijeta klasične i džez glazbe: Elvis Stanić, David Gazarov i Joe Kaplowitz na klaviru te domaći džez velikan Boško Petrović. Povodom 20. godišnjice Karlove smrti objavljena je Priča (2011.) ‒ sveobuhvatno box izdanje koje objedinjuje Karlove memoare koji su izlazili 1971. g. u Plavom vjesniku pod naslovom Za dva kovčega slave, zatim notne zapise 27 njegovih skladbi Knjiga pjesama i dvostruki CD Matt Collins ‒ The Ultimate Collection s 40 izvornih snimaka. Promocija Priče upriličena je 10. prosinca 2011. g. kao art-performance znakovita naslova, “Život je samo most”, u kazalištu Kerempuh (nekadašnjem Varietéu) ‒ na istom mjestu gdje je naš rock pionir na Prvom pljesku pjevajući “neke amerikanske pjesme” počeo svoju impresivnu glazbenu i životnu priču. Art-performance bio je satkan od prigodnog dokumentarca o Karlu, plesa ansambla Snježane Abramović, stihova pjesnikinje Sonje Manojlović i anegdota koje je s publikom podijelio Karlov prijatelj i suradnik Ivica Krajač. Josipa je stavila točku na “i” upečatljivom izvedbom “Janina ludila” u pratnji pijanista Željka Vlahovića. Ne odstupajući od tradicije priređivanja koncerata u sjećanje na Karla Metikoša i njegovo djelo, Josipa progovarajući kroz glazbu prenosi poruke ljubavi i poručuje ‒ ne zaboravljajte svoje ljude. Na koncertima često zna reći: “Svaki put treba ispočetka… Sutra opet treba sve ispočetka…” Spominjući nam da je svaki dan nova borba, ne zaboravlja ukazati na ljepotu te borbe sublimiranu u izazovima, novim prilikama i još neotkrivenim svjetovima.

Život kao teatar – Kazališne predstave, CD kompilacije, albumi Život i Živim po svome
Jedan od sigurno ne do kraja otkrivenih svjetova za Josipu bio je teatar. U 1994. upoznaje ga bolje, kroz vrlo uspješno gostovanje u teatru Koreodrama u Sloveniji u predstavi Suzna Maria Sirakuška koju je napisao i postavio Damir Zlatar Frey. Po drugi put u istom teatru nastupa 1997. g. u predstavi Schizophrenia istog autora, s kojom je gostovala i na Europskom festivalu teatra. Desetljeće poslije, u kolovozu 2007. g., ponovo ima priliku družiti se s glumačkim svijetom sudjelujući u predstavi Pijana noć 1918. Ulysses teatra na Brijunima. Dramatizacija je to Krležine novele Pijana novembarska noć 1918., koju potpisuju Tena i Ivo Štivičić, a u režiji Lenke Udovički. Godine 1997. na 8 CD-a/MC-a izlazi „Josipa Lisac ‒ Antologija“, s materijalima i albumima od 1967. do 1997., jedan od prvih pothvata ovakve vrste u domaćoj diskografiji. Sljedeći presjek kroz Josipinu karijeru, naglašavajući hitove, Croatia Records objavljuje deset godina poslije (2007.) u okviru Platinum kolekcije. Tako na dvostrukom CD izdanju izlazi Josipa Lisac „The Platinum Collection“s ukupno 31 originalnom snimkom. Njezin studijski uradak iz 2000. g., album simboličkog naslova „Život“, obilježio je suvremen zvuk i koketiranje s elektronikom, zahvaljujući suradnji s producentom i aranžerom Gojkom Tomljanovićem. Nekoliko pjesama s ovog albuma prethodno je promovirano na festivalima, poput Melodija hrvatskog Jadrana, a zatim na Splitskom i Zadarskom festivalu. Josipin studijski album iz 2009. g., „Živim po svome“, aranžirao je i producirao Elvis Stanić. Naslovnu pjesmu albuma potpisuje slovenski glazbenik Jani Hace (Siddharta), dok se kao autori/-ice, osim Stanića, pojavljuju Meri Cetinić, Srđan Sekulović-Skansi i Gojko Tomljanović. Album Živim po svome 2010. na dodjeli diskografskih nagrada Porin proglašen je najboljim pop albumom godine. Također, pobijedio je i u kategoriji za najbolju snimku, dok je Josipi po četvrti put pripao Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu.

“You may say that I’m a dreamer

But I’m not the only one…”

Brojnim suradnjama tijekom svoje karijere Josipa prihvaća nove izazove. Koji put zaintrigirana mišlju “mogu li ja to?” često dolazi u dodir s različitim glazbenim idiomima, bilo gostujući na albumima i koncertima drugih izvođača ili obrađujući tradicionalne pjesme. Iako je možda pamtite kao “Boginju” ili “Kraljicu divljine”, ona vas može ostaviti bez daha interpretirajući sevdalinke “Omer beže” i “Niz polje idu, babo, sejmeni”(1974.), ili omiljenu “Vilu Velebita” (izvedena 1996. na prvom festivalu Etnofest Neum), ili pak makedonsku tradicionalnu “Kalino mome” (obrada uvrštena u kompilaciju Makedonskoto srce cuka vo 7/8, Garo i Tavitjan Brothers, 2010.). Rođena Zagrepčanka, izazvala je tako u Lisinskom erupcije oduševljenja pjevajući “Dalmatino, povišću pritrujena” u duetu s Tedijem Spalatom (1999.) i romski klasik “Đelem, đelem” u duetu sa Šabanom Bajramovićem, prilikom gostovanja na slavljeničkom koncertu Cubisma 2004. g. Valja istaknuti i hvale vrijedan projekt s kraja 2010., kada je uz 50. broj časopisa “Poezija” objavljen CD “Ritam & Rif” – mala glazbena antologija hrvatskog pjesništva. Pjesme hrvatskih pjesnikinja i pjesnika druge polovice XX. st. uglazbljene su i snimljene od strane naših prepoznatljivih suvremenih glazbenica i glazbenika. Josipa sudjeluje s pjesmom “Zavjet”, Vesne Parun na glazbu Ante Perkovića.

80-ih surađuje s Bajagom na pjesmi “Mislim 300 na sat”. 90-ih, kroz suradnju s Dinom Dvornikom, dotiče funk (“Rušila sam mostove od sna”). U suradnji s grupom Boa 1995. rađa se hit “Kao mir”, a surađujući s Cubismom u obradi pjesme “Na, na, na” “igra” u ritmu salse. Sad već davne 1992. snima cijeli album s božićnim pjesmama, Čestit Božić, uz akademski zbor I. G. Kovačića, maestra Sašu Britvića i orguljaškog virtuoza Maria Penzara, da bi 2005. zapjevala Zagrebu u pjesmi “Ritam grada”, uz repera Marina Ivanovića Stoku. Josipa Lisac i Elvis Stanić prvi put surađuju 2001. g. nastupajući na Melodijama Istre i Kvarnera s pjesmom “Paučina” (Krajcar-Jurdana-Stanić). Spleli su je zvukom džeza, no i oplemenili “prefinjenim nitima” čakavskog dijalekta i istarske ljestvice. Suradnja je obnovljena 2005. g., kada Josipa gostuje na Stanićevu albumu Bolja strana svijeta. Tada snimljena pjesma “La passion c’est trop court terme”/”Posve slobodna” inspirirana je fadom i iznimno dobro prihvaćena od koncertne publike. Izuzev već spomenutih poznatih stranih glazbenika koji su svirali na Josipinim albumima 70-ih, u novije vrijeme bilježimo nekoliko suradnji s međunarodnim predznakom. Prva je bila 1991. s Guidom Mineom (“We’re gonna be free”). Godine 1997. gostuje na koncertu Prljavog kazališta, uz Mela Gaynora na bubnjevima (“Dođi sada, Gospode”). Zatim je 2007. g., na koncertu australskoga gitarističkog virtuoza Tommyja Emmanuela, kao posebna gošća otpjevala klasike “Over the rainbow” i Lennonov “Imagine”. Pridruživši se 21. rujna 2014. obilježavanju Svjetskog dana mira, pod geslom “Music above fighting”, Josipa nastupa u Amsterdamu na glazbenom spektaklu “MasterPeace in Concert”, u duetu sa srpskim etno glazbenikom i multiinstrumentalistom Slobodanom Trkuljom. Pratio ih je čuveni nizozemski Metropole Orchestra, a izveli su obrađenu međimursku tradicionalnu “Zvira voda”. Nije zaobišla ni suradnju s DJ-ima ‒ 2002. godine surađuje s E-Baseom na svom live albumu, a 2014. godine na izmišljenu jeziku snima pjesmu “Bad passion” Ilije Rudmana.

…tu u mojoj duši stanuješ…

„Trebamo djelu dati vrijeme, treba pjesmi pokloniti vrijeme, njegovati je… Svakoj pjesmi dajem prostora da živi svoj put, da je publika upozna i zato ne žurim sa singlovima“

Godina 2013. donosi suradnju s riječkom grupom Quasarr na pjesmi “Ljubav”, koja je godinu poslije nagrađena Porinom za najbolju vokalnu suradnju. 2015. nakon dugih 6 godina nastaje pjesma “Tu” na kojoj je surađivala sa Sašom Antićem (TBF), koautorom teksta, i Srđanom Sekulovićem Skansijem, autorom glazbe, aranžmana te producentom. Pjesma “Tu” je ujedno i najavni singl novog studijskog albuma, ali i drugog singla – pjesme “Moja magija”. 2016. tako je predstavljena i “Moja magija”, čiji tekst pjesme je napisala Alka Vuica, a za glazbu i aranžman zaslužan je Jani Hace. Nedugo nakon, 2017. uvijek nova i neponovljiva opet je iznenadila. Birajući uvijek pomno svoje pjesme i suradnje ovoga puta izabrala je Chui, mladi autorski band koji je već prvim albumom stekao kultni status na našoj sceni. Ovom suradnjom nastaje novi singl “Tebi putujem” u ovoj opasno dobroj kombinaciji Chui feat (glazba i aranžman Toni Starešinić, tekst Željka Veverec i redatelj Radislav Jovanov – Gonzo). Hrabra, autentična, avangardna Josipa tako uz Chui ostaje i dalje moderna i svježa bez obzira na glazbeno iskustvo ili baš zbog njega. Iako ih dijele godine oni su zapravo glazbeni vršnjaci. Sve tri pjesme “Tu”, “Moja magija” i “Tebi putujem” nagrađene su Porinom za najbolju žensku vokalnu izvedbu (2016., 2017., 2018.). U ovom razdoblju (2016.g. ) osvrnut ćemo se i na pjesmu iz filma “Ustav Republike Hrvatske”. Pjesmom “Riječ koja nas je uvrijedila” u izvedbi Josipe Lisac najavljuje se novi film redatelja Rajka Grlića, “Ustav Republike Hrvatske”. Na stihove Vesne Parun i Ante Tomića glazbu je skladao Duke Bojadžiev koji potpisuje i aranžman te produkciju pjesme. Jedinstvena interpretacija Josipe Lisac savršeno se nastavlja na tematiku filma. To je ljubavna priča o mržnji, inspirirana stvarnom zemljom, priča koja razotkriva sve naše netrpeljivosti, predrasude i mržnju prema različitostima. To je priča o hrabrosti da danas budeš ono što jesi i pokušaju da se unatoč svemu voli. Upravo se to može osjetiti u interpretaciji Josipe Lisac koja je tako dala svoj prepoznatljivi pečat ovom filmu koji zasigurno gledatelje neće ostaviti ravnodušnima. Uskoro, u sklopu 27. ljubljanskog međunarodnog filmskog festivala “Liffe”, u Ljubljani, u Kinu Šiška održala se premijera filma Petre Seliškar ̋Moj narode svet ̋ posvećenog Frani Milčinskom – Ježeku, jednom od najistaknutijih slovenskih umjetnika 20. stoljeća. Josipa Lisac u pratnji Janija Hacea u filmu izvodi pjesmu ̋Steničica ̋ čiji su glazba i tekst djelo tog legendarnog slovenskog pjesnika, glumca, režisera, pisca i humoriste. Brojni obožavatelji, naprosto oduševljeni Josipinom izvedbom “Steničica” jednostavno je ne mogu prestati slušati… Slušali bi je iznova i tako u nedogled. Nježnost koju nam Josipa prenosi ovom izvedbom želimo osjećati stalno i tako se samo prepustimo…slušajući “Steničicu”…

Uvod u novu 2018. godinu je zasigurno i nova suradnja Hladnog piva i Josipe. U prostorijama Alfa filma na snimanju spota “Soundtrack za život” nastavljena je suradnja punk rock benda Hladnog Piva i Josipe Lisac. Nova verzija pjesme, koja je u originalu objavljena na Porinom nagrađenom albumu “Šamar” iz 2003. godine, danas, 15 godina poslije, dodatno je dramatično i energično začinjena nevjerojatnim Josipinim vokalom. Sumirajmo… Funk, rock, klasika, pop, klapska ili božićna pjesma, etno, fado ili rap ‒ to je sve glazba. A, kako bi Josipa sama rekla ‒ glazba jest ili je nema.
“Moja glazbena priča započela je kad sam imala sedamnaest godina i traje. Uvijek treba raditi nešto novo, nešto ludo, imati mladi duh”

“Danas sam luda”?! Ma neee… “Luda” je već desetljećima. 🙂

Pored osebujnosti glasa i predanosti glazbi koja je njezina strast i njezin život, Josipa svoju snažnu umjetničku individualnost izgrađuje i kroz svoju vizualnu prepoznatljivost. Njezine frizure, modne kreacije u kojima se pojavljuje te šminka koja ih prati u pravilu izazivaju pozornost. Mnoge od tih kreacija, uz iznimne portrete, bile su predstavljene 1998. g. na izložbi fotografija Željka Koprolčeca, koja je popratila predstavljanje kompilacijskog CD-a „The best of „ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Josipina modna osviještenost potvrđivala se dekadama, usporedo s njezinim glazbenim postignućima. Primjerice, već krajem 60-ih i početkom 70-ih na svojim se prvim festivalskim nastupima pojavljuje u oslikanoj haljini i togi. Tijekom 80-ih nosi perike od papira, “ikebana” frizure, da bi na MESAM-u ’87. g. u spektakularnom nastupu sa 100 m2 plašta haljine “zagrlila” cijelu pozornicu. 90. pamtimo po ljubičastoj temperi u kosi i otmjenim haljinama, a 2000. g. i album Život po aluminijskoj haljini-skulpturi. Sve ovo, kao i tirkizna kosa, što je uslijedila u eri digitalizacije, nezaboravne su slike s potpisom. Zbog takvih slika ‒ koje su nekada nesumnjivo bile predmetom ismijavanja i izrugivanja, potom naprosto šok ili iznenađenje, a s godinama su se sve više cijenile kao nezaobilazni pečat njezina stila ‒ na prvoj dodjeli Hrvatskog modnog Oscara 2004. godine, u kategoriji najbolje odjevene pjevačice, naprosto nije moglo biti dileme. Josipina konstatacija da je, čini se, konačno i ona došla u modu, izrečena na dotičnoj dodjeli, dobila je svoju potvrdu dvije godine poslije, kada se isti kipić našao u njezinim rukama po drugi put. Godine 2014. magazin Elle dodjeljuje joj “Elle Style Award” za životno djelo. Pa ipak, Josipa će na brojne upite modno-kozmetičkog karaktera istaći da haljina ne smije biti jača od pjesme te da ona svoje pjesme u scenskim nastupima zapravo samo oblači. Podcrtava: “Pjesma ima svoju osobnost.” Na koncertima se lako možemo uvjeriti kako pjesme glazbenom igrom održava svježima. Isto ih tako, poklanjajući im nove modne kreacije, i nosi sa stilom. U toj su joj zaigranosti pomagali suradnici iz svijeta modnog dizajna čije je kreacije odijevala: Mila Višnjić, Alan Hranitelj, Ida Stipčić-Jakšić, Dina Jakšić Pavasović, Mladen Grubić, Staša Čimbur, Saša Šekoranja i Ksenija Vrbanić.

50 godina karijere

Godine 2017. Josipa je nizom koncerta obilježila pedeset godina svoje impresivne karijere. Diskografski je njenu obljetnicu obilježio izlazak dvostrukog albuma „Posve slobodna, etno i suradnje“, na kojem su se po prvi put na jednom mjestu našle neke od najboljih Josipinih suradnji s vrhunskim glazbenicima poput novijih “Vino noći“ s Neno Belanom, Porinom nagrađene „Ljubav“ s grupom Quasarr, hrvatske i francuske verzije pjesme „Posve slobodna“, „La passion c’est trop court terme te njene zapanjujuće izvedbe tradicionalnih pjesama: „Omer beže“, Oj sončece“, „Vila Velebita“, live izvedba pjesme „Dalmatino, povišću pritrujena“ s Tedijem Spalatom, „Đelem, đelem“ sa Šabanom Bajramovićem i Cubismom te po prvi put objavljene „Vuprem oči“ i „Dremle mi se dremle“ izvedene u predstavi „Pijana noć 1918.“ teatra Ulysses. Kronološki poredane, ove pjesme su još jednom pokazale svu raskoš Josipinog glasa i njenu zadivljujuću interpretaciju bez obzira na glazbeni žanr. U istoj godini najznačajniji albumi iz neprocjenjivog diskografskog opusa Josipe Lisac objavljeni su u dugoočekivanom box setu “Original album collection 1&2”. Riječ je o ukupno dvanaest sjajnih albuma, od kojih svaki box set sadrži po šest digitalno remasteriranih albuma jedinstvene Josipe Lisac koja svojim fascinantnim interpretacijama oduševljava publiku već punih 50 godina.

Kraj rujna 2017. posebno je obilježila Josipina kratka sjevernoamerička turneja – Chicago, New York i Toronto. Sve što je Josipa ponijela u ta 3 grada bio je kofer pun ljubavi. I sva tri grada su joj uzvratila s još više ljubavi koju je jedva spakirala i donijela natrag u Zagreb.

Nemojmo zaboraviti ni Josipinu odgovornost prema publici kojoj pjeva. Josipin glas je instrument koji ona brižno njeguje kako bi svaku melodiju mogle prenijeti na način na koji je ona osjeća. Najveća zahvalnost je što njena publika to prepoznaje i nagrađuje.

Prepoznala je to i njena diskografska kuća Croatia Records koja joj je 2018. godine ponudila nesvakidašnji projekt – snimanje uživo audio i video albuma u Croatia Records Studiju. U pratnji svojih stalnih suradnika, sjajnih glazbenika Josipa je u novim jazz aranžmanima snimila neke od svojih najboljih pjesama pred 4 K kamerama i u 5.1. Dolby stereo zvuku. Jedinstveni projekt „Josipa Lisac from Croatia Records Studio….tu u mojoj duši stanuješ“ Croatia Records je u suradnji s Blitz Cinestarom, prikazala i na filmskom platnu. U zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema i splitskom CineStaru 4DX Mall of Split, uoči Valentinova, 13. veljače 2019. godine održana je ekskluzivna projekcija po uzoru na svjetske bendove. Takvo audiovizualno iskustvo bilo je prvi doživljaj glazbe i emocija na nesvakidašnjem mjestu – u kinu.

Iste godine album je objavljen na CD-u, Blu-rayu i dvostrukom LP-u te je nominiran u pet kategorija za nagradu Porin. Osvojio je čak tri nagrade, uključujući onu za pjesmu “Dok razmišljam o nama”, za koju je Josipa dobila Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu. Album je pobijedio i u kategorijama za najbolju produkciju i najbolju snimku.
Godina 2020. bila je izazovna za cijeli svijet. Epidemija koronavirusa dovela je do nezamislivih karantena, a izolacija je bila posebno teška za javne osobe koje u svom radu ovise o publici – među njima i glazbenike. Upravo je te godine Upravni odbor Porina odlučio dodijeliti Josipi Lisac nagradu za životno djelo. U studiju HRT-a priznanje joj je uručio dugogodišnji suradnik i prijatelj Siniša Škarica, koji je tom prigodom rekao:
Glas postoji tek onda ako se u njemu nešto događa… da osmišljava neki zvuk stran svakoj normalnoj artikulaciji vokala.Tako je Josipa govorila na početku svoje karijere i toj se misli nevjerojatno vjerno držala do današnjeg dana. Suradnjama s generacijama glazbenika iz fuzijskih žanrova – poput Elvisa Stanića, Gojka Tomljanovića, Josipa Graha, Davora Črnigoja, Borne Šercara, Damira Šomena, Joea Kaplowitza ili Tonija Starešinića – od kojih su neki tek rođeni kada je ona već bila na vrhuncu karijere, Josipa iznova pokazuje raskoš svoga glasa i studiozan pristup interpretaciji, poput vrhunskog glazbenika koji pristupa svom instrumentu. Njezina gotovo opsesivna studioznost i sveobuhvatna erudicija, koju njeguje tijekom čitave karijere, ne dopuštaju da išta što stvara ostane na razini osrednjosti.

To najveće glazbeno priznanje potaknulo je Josipu da se više nikad ne kandidira u kategoriji Najbolje ženske vokalne izvedbe, kako bi mlade i talentirane pjevačice dobile priliku koju zaslužuju.

Osim pandemije, Zagreb je 22. ožujka 2020. godine u 6:24 sati pogodio i snažan potres magnitude 5,5 po Richteru. Samo nekoliko mjeseci kasnije Josipa je snimila novi video spot za pjesmu „Daleko“ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, čiji su napukli zidovi svjedočili o jačini potresa. Time je naglasila našu ranjivost, važnost očuvanja kulturnih prostora i suosjećanje s ljudima koji su ostali bez svojih domova. Stihove za pjesmu napisala je Željka Veverec, a koautori glazbe su Toni Starešinić i Josipa Lisac, koja je sudjelovala i u aranžmanu. Međutim, o jednom njenom nastupu ipak se te godine najviše pričalo– izvedba „Lijepe naše“ na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića, u pratnji Zvjezdana Ružića na klaviru, izazvala je burne reakcije. Nikada do tada jedna inauguracija nije bila toliko u sjeni glazbene izvedbe. Sljedeća godina , 2021. donijela je nove izazove, ali i Josipin prvi virtualni koncert, održan upravo na Valentinovo. Iako je bio online, Josipa je publici pristupila kao da pjeva pred stotinama ljudi, pokazujući svoju snalažljivost, superiornost i prilagodljivost. Za posebni audiovizualni doživljaj bio je zaslužan vizualni umjetnik Ivan Lušičić Liik, a oduševljeni gledatelji iz više od trideset zemalja ispunili su chat platforme pozitivnim komentarima.

Godina 2022. bila je u znaku veličanstvenih koncerata – na Tuškancu, u šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila – a Josipa je rasprodala dvoranu Lisinski u samo četiri dana, najavljujući 50. obljetnicu svog prvog albuma koji je stekao kultni status. Diskografski, obljetnica je obilježena posebnim reizdanjem albuma „Dnevnik jedne ljubavi“, rezanim u pola brzine u Abbey Road Studiju u Londonu. Mastering je izradio Miles Showell, jedan od najpriznatijih stručnjaka, koji je surađivao s glazbenicima poput The Rolling Stonesa, The Beatlesa, Phila Collinsa i drugih. Reizdanje je uključivalo i arhivske novinske članke iz 1973. koje je Josipa čuvala i ekskluzivno ponovno objavila.

U lipnju 2023. oduševila je publiku novim singlom „A gdje si ti“, ali i činjenicom da je autorica glazbe iako je prvu pjesmu napisala još u osamdesetima. Pjesma je nastala u suradnji s Alkom Vuicom koja je za Josipu napisala neke od najljepših pjesama i pijanistom Zvjezdanom Ružićem. Pjesmu je odmah uvrstila i u svoj koncertni repertoar što se pokazalo kao pun pogodak posebno na velikom koncertu u maloj dvorani Doma Sportova u koji se vratila nakon devet godina.

Prošlu, 2024. godinu, obilježila su dva važna vinilna reizdanja: „Josipa Lisac & B.P. Convention“ (1976.) i „Made in U. S. A.“ (1979.). Oba izdanja obogaćena su arhivskim fotografijama i predgovorima glazbenih kritičara. Prvi Josipin jazz album, koji nitko nije očekivao, nastao je na inicijativu Karla Metikoša i Boška Petrovića, uz sudjelovanje domaćih i stranih jazz velikana poput Arta Farmera, Clarka Terryja i Ernieja Wilkinsa. Prekooceanski album snimila je s glazbenom kremom američke scene, a lista suradnika uključivala je velikane kakvi su Ira Newborn, Mike Herbert Lang, Steve Schaeffer, Ernie Carlson i drugi dok je album originalno masterirao slavni Bernie Grundman.
Te godine Josipa je po prvi put nastupila i u Kući umjetnosti Arsen u Šibeniku. Iako redovito nastupa na šibenskim pozornicama, ovo je bio prvi koncert u toj multimedijalnoj dvorani. Budući da je Arsen Dedić obilježio početak njezine karijere pjesmom „Što me čini sretnom“, Josipa je za taj koncert pozvala Matiju i Lu Dedić kao posebne goste.

Protekla godina donijela joj je još jedno veliko priznanje – Večernjakova ruža za životno djelo uručena joj je u Hrvatskom narodnom kazalištu u ožujku. Kraj godine obilježila je suradnja s bendom Pips, Chips & Videoclips na pjesmi „Gume na kotačima“, a prvi je put nastupila i na dočeku Nove godine na Trgu bana Jelačića.
Nedavno je u Beogradu, na svečanoj dodjeli nagrada Naxi radija, dobila priznanje „Naxi zvezda za sva vremena“, koje joj je uručila vlasnica radija, Maja Rakovic.
Josipa Lisac tijekom cijele svoje iznimne karijere ostala je vjerna sebi, ali i duboko zahvalna svima koji su je pratili, podržavali i prepoznavali njezinu autentičnost. Nikada nije tražila lakši put, već je birala istinu, umjetničku hrabrost i beskompromisnu kvalitetu. Njezina odgovornost prema glazbi, publici i vlastitom izrazu ogleda se u svakom tonu, stihu i pojavljivanju. Upravo zbog te duboke zahvalnosti i odgovornosti, Josipa Lisac ne prestaje biti inspiracija generacijama – ne samo kao glazbenica, već i kao osoba koja živi ono što pjeva.

Paulina Lanzerotti

Suzana Jovanović

Klaudija Čular