Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je jedan od najperspektivnijih mladih glazbenika Antun Aleksa IDEM.

Na fotografiji: Antun Aleksa Idem
Fotografija: Mario Gregov

“Ne moraš biti to što nisi, isfuraj sve što si zamisliš, probaj ne biti budala, ispričaj se, reci hvala. Ne moraš raditi to što nećeš i nitko neće misliti da si smeće, čak i ako ti se ne da, samo začilaj, nema beda”. To su tvoji stihovi iz pjesme “Nikad sama”. Što kažeš ti, tvoja generacija na frazu koju dosta često čujemo: Budi svoj, moraš biti drugačiji. Kad nešto moraš, mora biti prema definiciji da bi bio vidljiv.

Kužim, ovo je pjesma koja je išla iz neke pozicije, iz one misli koja se provlači puno isto zadnjih godina, kao da ne duguješ nikome ništa, da možeš biti to što jesi bez da se opravdavaš svima oko sebe ili da ne moraš uzimati sve što ti je servirano zdravo za gotovo. Biti u tim okvirima samo zato što ti je netko rekao. Ili, recimo, ovdje baš konkretno ako te netko tjera sad da nešto radiš, pa ne moraš se ti nikom na kraju dana opravdavati ako nisi dobro, ako želiš samo odmoriti. Da neće nitko u ovom krugu društva o kojem pričam u pjesmi “Nikad sama”, koja je neko moje društvo, nitko te neće smatrati smećem, ako kažeš danas ću preskočiti, treba mi pauza.

Je li teško biti svoj na glazbenoj sceni i u svakodnevnom životu? Kakva su tvoja iskustva?

Nisam nikad previše vodio tome računa.

Pitam te zato jer se već dugo, ozbiljno baviš glazbom. A tek zadnje dvije tri godine govori se o tebi i tvojim pjesmama. Izazvao si veliko zanimanje, tko je IDEM?

Eto, pa meni je to jako drago, ali stvarno nekako mislim da i prije sa svim svojim glazbenim djelovanjem sam i bio svoj, nisam bio svoj. Mislim tako se nekako i na kraju dana radi muzika, imaš puno utjecaja od kojih ne možeš pobjeći.

Naslušaš se razne glazbe kroz život i naravno da će tvoja muzika na neki način zvučati kao nešto što si slušao i sad je samo pitanje je li  znaju ljudi to što ti slušaš. Svako je na neku foru svoj. Svako ima svoju boju glasa, svoju neku vrstu interpretacije i ima neki svoj lirički izraz. Ne idem za tim da nešto što radim mora biti unikatno, nego želim samo da se meni sviđa. Može biti potpuna kopija ili nešto što nikad nisam mislio da ću iz sebe izbaciti. 

Na fotografiji: Antun Aleksa Idem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Jesi li ikad pokušao biti netko drugi zbog drugih? Čisto zbog uspjeha, zbog toga da se nekome svidiš?

Zanimljivo pitanje. Sviram već godinama u bendu Porto Morto koji nije glazbenim izrazom nešto što ja sad slušam na dnevnoj bazi, ali isto tu sudjelujem, djelujem, proširilo mi je horizont maksimalno po pitanju muzike, ideja i kreativnosti. I recimo u tom bendu sam dosta puta se našao u poziciji da radim neki kompromis. Je li to bio kreativni, izvedbeni, nebitno. I tu ne bih rekao da sam se stavljao u neku poziciju zbog nekog drugog, više zbog sebe. Ali sam mijenjao uloge i to mi je full bilo zanimljivo jer inače sam možda to nikad ne bih napravio.

Prepoznaješ li dobro namjerne savjete od onih koje ti netko iz nekih drugi pobuda govori što bi trebao napraviti, jer je baš to za tvoje dobro? Na koji način procjenjuješ ljude, dobronamjerne i one manje dobre?

Volim čuti kritiku, kakva god bila. Nekad mi zna malo krivo sjesti kad skužim da netko samo priča da bi pričao jer znam i sebe uloviti da to radim ljudima i znam kako je to, kužim taj moment. Mislim, dobro. Skužio sam da to isto ima i neki utjecaj na moje samopouzdanje i procjenu mog samopouzdanja u tom trenutku u kojem dobivam takve komentare, jer ako mi netko kaže nešto s čim se ja u potpunosti ne slažem i to me ne poljulja, onda znači, da sam zbilja na pravom mjestu, tak se osjećam. Dobio sam neke komentare od zbilja bliskih ljudi, recimo za zadnji album, za neke pjesme, su mi rekli kao, e, ova pjesma mi je najslabija. I ja pjesmu ponovo poslušam i mislim si, e nije. Ta mi je najjača. Sad mi je još bolja. Ne bih do toga došao bez tog komentara. Nije da sam čovjek od dišpeta da ću sad to raditi samo zato jer mi je netko rekao da nešto ne valja, nego zbilja mi pomogne da shvatim da mi je nešto dobro kad mi netko kaže da mu se možda to čak i ne svidi.

Kome dozvoljavaš da analizira ono što radiš? Čiji savjet voliš čuti i tko može tvoju odluku, stav korigirati?

Nitko ne može baš korigirati. Znaš kaj, zadnja osoba koja mi je to napravila je bila moja mama preko telefona. Jednog dana bio sam u dućanu i ona me nazvala da nije mogla spavati dan ranije, jer je razmišljala puno o mom live nastupu. Zamisli, i dala mi je uglavnom neki komentar, nije bitno. I ako sam prvo mislio, pa dobro, sad priča ovako da priča i skužim, pa čovječe, znam da ima nešto u tom što je rekla. Isto sam i ja o tom razmišljao, ali ne znam kako tome doskočiti, morat ću samo vidjeti. Ona me je baš poljuljala nedavno. A inače su to moji prijatelji, moja cura, ljudi s kojima radim na nekoj bližoj relaciji. 

Tvoja glazba djeluje jednostavno, ona je lepršava i jasnih  pjevnih punk, pop, rock melodija. Zajedno s tvojom interpretacijom i odličnim stihovima s kojima se povezuje tvoja generacija, mladi ljudi, čini zaokruženu cjelinu i predstavlja tvoj osebujan rukopis. Sve to rezultiralo je zasluženim uspjehom. Koliko su tebi važni stihovi?

Stihovi su mi bili presudni da uopće pokrenem ovaj projekt. Ja sam dugo godina autorski djelovao najviše kroz projekt Trophy Jump, gdje sam radio takvu sličnu glazbu – pjesme, samo na engleskom jeziku. Kad sam bio klinac mučio sam se, pisao sam tekstove na hrvatskom i tak mi je sve bilo neugodno. Ono sve što sam napisao mi je zvučalo nekako… sladunjavo, nešto mi ne bi štimalo, ne bi se uspio izraziti kako sam htio i onda sam konačno prije nekoliko godina napisa prvu stvar ŠtetaŠtetaŠteta. Nekako mi je sjeo taj moment. Stihovi mi dok radim pjesmu budu uvijek u kombinaciji sa nekom melodijom koja najčešće prvo započne sa nekim mamble i onda tu ubacim par ključnih riječi koje mi se učine da bi u toj melodiji sjeli, to je bilo tako i sa pjesmom “ŠtetaŠtetaŠteta”. Baš bi bilo dobro da se derem to u refrenu. Uvijek je to u nekom emocionalnom šusu.

Koji su tebi tvoji stihovi posebno dragi? Na koji si ponosan? Koji stih bi baš s velikim zadovoljstvom stavio uz svoje umjetničko ime IDEM?

Jako mi je to teško odlučiti. Puno pjesama imam, puno dragih stihova, ali recimo neki su mi dragi iz pjesme “Sve boli”. “Ide treća kava, nemrem spavat, želim prestat, ali se bojim. Glava nema jastuk koji treba da odmori”. To mi je baš nekako sjelo. U zadnjih par mjeseci mi je to jako draga stvar.

Kakav si prema poslu? Kakav si suradnik, pedantan?

Ne, nisam pedantan. Mislim da je to isto djelomično. To je jedan od razloga zašto sam krenuo raditi sam.

Ne držiš se rokova i dogovora?

Ne, rokova se ful držim. U tom smislu jesam pedantan, ali nisam… možda ne pizzeizliram. Nije mi toliko stalo do sitnica. Stalo mi je do baš određenih, nekoliko stvari. Ako miksam neku pjesmu i ako sam već snimio sve što mislim da sam trebao snimiti, obično ja to završim jako brzo i to se više ne mijenja. Neću rearanžirati tu pjesmu još 12 puta, mijenjati tekst. Obično taj tekst koji sam napisao taj dan, to je to. Nisam sad nešto pedantan da gledam, joj mogu sam se ovdje bolje izraziti. Ne, gotovo je i to je to.

Kako si ti kantautor baš mi je zanimljivo razgovarati o tvojim pjesmama, zato te i pitam neke stvari koje su vezane uz tvoje stihove, uz tvoje stavove, kako bi svi zajedno dobili još bolju sliku o tebi osobno i temama o kojima pjevaš. Što kod tebe izaziva strah?

Strah. Ja sam u tridesetima. Nije to sad neko razdoblje da ljudi samo tako pokreću karijere ili nešto. Sviram od svoje 14 godine. Meni se to već čini kao da je prošlo stoljeće. (smijeh) Ali sad se opet sve nešto novo zbiva i mislim da nikad nije kasno za ništa, novi početak. Mislim da i ja imam još brdo vremena za raditi sve i svašta. Ali to je neki strah samo zato što ne znaš nikad kako će izgledati budućnost. Što će biti za mjesec dana, za godinu dana, za pet. Nije da se sada toga bojim aktivno. Ali ovaj… Znam se uloviti da mi to stvara neki duhovni pritisak. Strah me svih suludih stvari, imam te iracionalne strahove nekad da ću sutra umrijeti, da će mi se nešto desiti, da ću se popiknuti, da ću se zabiti… Te stvari mi znaju biti dok idem spavati u ponoć, krene mi mozak raditi… čekaj, čekaj, što ako se ne probudim. Mislim, grozno je ovo sad, sorry kaj pričam o tom, ali pitao si me.

Imaš li strah od neuspjeha, da nećeš biti prepoznat i priznat u društvu s onim što radiš, da tvoje pjesme neće biti prihvaćene?

U jednom trenutku sam se riješio nekakvog tog opterećenja, mislim barem na neki način, barem da ga možda više ne mogu zvati strah. Prije sam bio što ćemo s tim, radimo stalno nešto, a imao sam feeling kao da se nekako ništa ne dešava u toj mjeri, kao uloženo i dobiveno nije baš na vagi, kako treba biti. Ali nekako u jednom trenutku, to kad sam otišao s Trophy Jumpom svirati u Ameriku prije koju godinu, vratio sam se s tog putovanja i bio sam raspoloženja ne moram si više ništa dokazat. Nije to bilo ništa grandiozno, ali to mi je bilo dovoljno. I od tog trenutka nemam baš više toliki strah.

… Od 200 stvari svake godine ostvarim barem pet, daj da ostvarim barem šest, daj da ostvarim barem 500, dok sam još mlad, daj mi da postignem nešto…

Je, zato što je ovdje živjeti jako teško. (smijeh) Da, ta pjesma “Barem 500” je isto poluzafrkancija. Nemam ih puno, ali tu sam okušao s tim bluesom, nekim soundom koji nije blues, nemam pojma što je to, nisam vičan raditi takvu muziku. Ali to je glavni feeling kad pogledam u svoju listu ili svoj kalendar, nekad stvarno mislim, čovječe, zašto sam pristao raditi još i ovo i ovo, i zašto kad me ovaj zvao nisam sam rekao, sorry, ne stignem. To je nešto s čim se već godinama borim, ali na kraju dana uvijek je to da se ne mogu žaliti, dobro mi ide, ima posla i sve to, ali stvarno nekada dođem na rub burnouta od svih tih zadačića. 

Na fotografiji: Antun Aleksa Idem sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Kako si osobno doživio, ja ću reći, brzi uspjeh, pohvale od strane glazbenih kritičara, osvajanje glazbenih nagrada? Koliko zapravo voliš taj glazbeni šušur, svjetla pozornice, reflektore?

Obožavam nastupati pred publikom. Koncerti su mi nešto što baš osjetim, kroz to kužim u sebi da sam neka vrsta ovisnika o adrenalinu. Mislim da je to moj adrenalinski šus, nastupi jednostavno pred ljudima i taj feedback u trenutku. U tom smislu svjetla reflektora volim, ali nisam sad neki preveliki fan spotlighta u kontekstu nagrađivanja i to nisam baš prekompetativna osoba. To mi zna stvoriti anksioznost. Počnem razmišljati na koji način ljudi onda to doživljavaju i zapetljaju mi se misli u glavi. Prvi put kad mi se to desilo još sam bio u hajpu, prije godinu dana s albumom “Poyy”, bio sam cijeli nekako još poletan oko toga i stvarno mi je došlo kao, a “Isuse Bože, kako je ovo ludo da me ljudi prepoznaju na ovaj način.” Bilo mi je neugodno, ali mi nije bilo stresno. Ove godine nakon Rock&OFF-a mi je nekako bilo okej i sad opet dobivam sve te neke nagrade. Počeo sam misliti kaj će sad ljudi misliti da to sve nešto ne štima. Počeo sam preispitivati sebe i to što radim. Došao sam doma, sjedio sam pola sata u kuhinji, gledao sam u prazno. Dok se nisam dobio nakon cijelog tog eventa. Najiskrenije nisam skroz na ti s takvim nekim stvarima.

Ali imaš razloga sa svime što ti se događa, s uspjehom biti na Ti, jer osim nagrada, priznanja glazbenih kritičara, novinara i glazbenih urednika, ono što je najvažnije, dokaz da radiš dobre stvari je tvoja publika. Nakon dva nastupa koja te čekaju u ožujku dan za danom, prvo u Tvornici kulture, a onda klubu Boogaloo, kad se sve zbroji rezultat je kao da si nastupio u zagrebačkoj maloj dvorani Doma sportova.

To je meni zbilja sulud uspjeh kad pomislim na to što radim i to kako je se to sve kako si rekao zakotrljalo dosta brzo.

Antune, s 15 godina si imao prvi nastup. Kako si u tim godinama zamišljao sebe? Kao glazbenika, kao pjevača? Što si želio biti?

Ne znam, išao sam u školu, pokušavao sam imati dobre ocjene. Dobro mi je uvijek išlo u školi, pa sam nekako gledao da probam izvući maksimum i da mogu upisati neki dobar faks. Nisam znao sebe staviti u budućnost. Nikad nisam razmišljao. Mislim da sam uvijek bio malo odmaknut od dalje budućnosti i od trenutka. Kao da sam plivao negdje između i gledao sam godinu, dvije unaprijed kako ću se izvući. Na faksu mi je znalo biti da razmišljam samo o tome kako da dam sve ispite, samo da ne moram ljeto provesti u Zagrebu, samo da sam free, da ne moram ići na rokove. Uvijek sam bio motiviran takvim nekim stvarima, a ne baš šta ću ja stvarno jednom. Ali sjećam se da sam jednom u srednjoj školi vodio jedan razgovor s jednom curicom iz škole i baš smo pričali o tome šta bi htjeli biti jednom u životu. Ja sam rekao da bi se volio pola vremena baviti glazbom, a pola biti instruktor snowboarda. To mi je bila neka želja. Ja mislim da sam bio treći, četvrti razred srednje.

Kad su instruktor i snowboard ispali iz tvoje životne priče?

Kad mi je miks posla ili faksa zajedno s glazbom postao preveliko opterećenje. Ali gledaj, pola sam ostvario, a drugu polovicu, tko zna, možda isto ima vremena nekad u životu.

Drugi album “Ciao” pripremao si i snimao opušteno, jednako kao prvi, to radim za sebe ili je pristup bio drugačiji, jer očekivanja publike i kritičara nakon tvog prvog albuma bila su velika. Svi smo s nestrpljenjem čekali što ćeš napraviti, koji je će biti tvoj potez, hoćeš li se potvrditi ili će to biti pad? Jednogodišnji let i gotovo. 

Misliš koliko sam razmišljao o tome i da li me to mučilo to. Mučilo me i znao sam da to nema veze s mozgom i da ne moram se baviti s tim stvarima. Bilo mi je teško pobjeći od toga. U jednom trenutku sam malo uspio otkantat te strahove. Iako je bila borba. Najviše sam nekako bio u momentu kad sam već imao nekih 15-16 stvari za taj album spremno. Gledao sam pa album bi moglo trajati čak 50 minuta, sat vremena. Slušam te pjesme, filtriram ih. I opet sam skužio, pa ja ih u stvari opet filtriram onako kako meni paše. Jer vidim da ima tu nekih pjesama koje bi potencijalno mogle biti neki hit. U smislu, ako idem na taj način razmišljati. Najpjevnije, najjednostavnije, ali te stvari nisu na albumu. Ispalo je opet 25 minuta muzike na albumu koju ja želim, full želim poslušati i da je raspored dobar i da ima smisla i da jedna za drugom teku jer volim slušati muziku kroz albume i nema mi baš smisla naštancati, mislim ima, to ima drugu svrhu kao neki mixtape raznih stvari pa rockaj. Kad radim album onda volim da je album i ispao mi je “Ciao” baš prekrasan, što sam ga više slušao, poslije mi se sve više sviđao isto kao i prvi album “Poyy”, ali mi je bilo puno teže doći do toga, jer sam morao preći preko nekih svojih gluposti.

Kojih konkretno?

Ovo što si rekao, mučenje s tim šta će netko misliti, hoće li ispasti sad krivo ili zvuči previše ovako ili previše onako. Je li to sada previše rock’n’roll ili previše ne znam… Bilo je opterećenja.

Album “Ciao” ćeš predstaviti u zagrebačkoj Tvornici kulture 21. ožujka, ulaznica za taj koncert više nema. Ali dan poslije za klub Boogaloo još ima koja ulaznica.

Da, to je nevjerojatno dobro, ali isto se bližimo već maksimalnom kapacitetu.

Sretno, uz želju da sljedeći razgovor napravimo na zagrebačkoj Šalati.

Pa to bi bilo zakon.

Lijepo instaliramo radijski studio, i razgovaramo uživo s velike pozornice s tvoje tonske probe.

Savršeno, ja sam za. Hvala ti na ovom temeljitom razgovoru. Baš mi se sviđa priprema i način kako si prošao kroz stvari, hvala ti puno na intervju, bilo mi jako ugodno. 

Pjesma “Nikad ne ne idem van” nalazi se na albumu “Poyy” (JeboTon/Mudri Brk)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Mario Gregov, Zlatko Turkalj Turki