Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom nedavnog odlaska, prisjećamo se razgovora s pjevačem i frontmenom sastava Crveni koralji Borisom Babarovićem Barbom.
Na fotografiji: Boris Babarović Barba (1945. – 2025.)
Fotografija: arhiva Croatia Recordsa
Karijera Borisa Babarovića utkana je u bogatu glazbenu povijest Crvenih koralja, jednoga od najpopularnijih sastava s ovih prostora. O njihovoj nevjerojatnoj popularnosti svjedoči podatak da su bili prvi hrvatski bend koji je prodao više od sto tisuća ploča, što je u ono vrijeme bilo pravo čudo jer u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo ni toliko gramofona. Tu su nakladu ostvarili već prvom pločom iz 1963. godine s bezvremenskim hitom “Rekla si, volimo se”, koji je zauvijek obilježio zlatne godine domaćega rock’n’rolla.
Barba, bilo je na početku dosta problema zbog naziva grupe. Prvo ste bili Crveni đavoli.
Bilo je, da, jer smo i nosili crvene košulje. Kad smo prvi put došli u Jurišićevu ulicu, na Radio Zagreb, i kad smo im rekli da smo mi grupa Crveni đavoli, dobili smo takvu “šupkartu” da se nismo zaustavili do Trga bana Jelačića, tada je to bio Trg Republike. Taj je naziv za njih bio povezan s vjerom, kaj ja znam. Onda nas je Viki Glowatzky, u Varijeteu gdje smo bili najbolji, odlučio preimenovati u Crvene koralje.
Glazbena dokazivanja, pokazivanja, u to vaše vrijeme Crvenih koralja, bila su na plesnjacima, na njima se sve događalo. Prvi susreti, upoznavanja, ali i poslovni sastanci. Tamo su ljudi iz glazbene industrije, iz glazbenog svijeta, jedino mogli čuti kako netko svira i pjeva.
Da, to je bilo odlično. Dobro si rekao, stvarno se sve događalo na plesnjacima.
Kako je izgledao tvoj prvi plesnjak?
To je bilo u Poletu.
Je li bilo sve prema planu?
Je, bilo je sve prema planu, ali pojačala nisu bila prema planu, jer onda ih baš i nije bilo. Znaš, onda smo svirali na neke “kištre”, to se jako zagrijavalo, pa smo se snalazili na sto načina. Gitarist Miro Lukačić sam je radio gitare, pick up priključke. Sve su sami radili i Dino Sarajlić Krog i Rudi Rudolf Šimunec, jer smo na početku u grupi imali tri gitare, baš kao grupa The Shadows. Onda su nas na plesnjaku čuli ljudi iz glazbenog svijeta. Uz to, stalno su ti bila i neka natjecanja koja su pratile novine, Ritam je sve to objavljivao. U tim novinama bili smo prvi prema glasovima čitatelja, bili smo najpopularniji dvije, tri godine zaredom. I mi smo za sebe slali glasove, znaš kako to ide (smijeh).
Na fotografiji: Boris Babarović Barba
Fotografija: Zdenko Mlinar
Glavni plesnjak bio je na zagrebačkom Ribnjaku. Doći, svirati i pjevati na Ribnjaku značilo je da si uspio i da si faca.
Točno, značilo je da si faca, ali morao si obvezno imati kravatu. Na tim je plesnjacima bilo svega, bilo je i tučnjave, ali sve je bilo bezazleno. Sve skupa, taj život, ti plesnjaci, sve je bilo gala. Posebno se pazilo na dame. One su nam svima bile u središtu pozornosti i na plesnjacima je postojalo pravilo da one sjede s jedne strane, a dečki s druge. Onda smo mi počeli svirati, a već se sve znalo, kaj se točno svira… i tko se kome sviđa. Onda su se dečki dizali sa svojih mjesta i odlazili do dama i zamolili ih za ples. Dame su obvezno imale čipkaste haljinice, plisirane suknje, balerinke, jer tada nije bilo visokih peta. Sve se događalo na gospodskoj, finoj razini.
A jeste li imali situaciju da vam je netko iz publike viknuo, naručio pjesmu? Je li se to moglo na plesnjacima?
Bilo je i toga, osobito poslije, kada smo počeli svirati rock’n’roll, onda su se naguravali, pjevali i svašta. Govorim o ekipama s Trnja i Trešnjevke.
Barba, ali rock’n’roll u 60-ima nije baš bio poželjan na tadašnjoj sceni, posebice ne zvuk gitare.
Da, tako je, i to nas je dosta dugo pratilo u bivšoj državi. Čak i kada smo došli u Rusiju.
To je vrijeme kada ste bili “čupavi”, dugokosi i vratili se s glazbenog angažmana u Njemačkoj.
Da, nisam niti popio gemišt u gostionici “Blato”, a već sam završio u Đorđićevoj ulici u policiji. Privodili bi me zbog duge kose i odveli me na šišanje. Stalno sam im govorio da me ne šišaju jer je to klauzula, tako piše u ugovoru, jer smo svirali u Njemačkoj po američkim i njemačkim diskoklubovima. I to svaki dan od 20 do 4 sata ujutro. Menadžeri koji su nas angažirali određivali su kako ćemo izgledati, biti odjeveni. Zanimljivo je, kad smo došli u Njemačku, prije prve svirke kupili smo instrumente i onda smo ih godinu dana otplaćivati. Danas nas ljudi kod kojih smo kupili instrumente u Stuttgartu znaju. Znaju me po imenu jer smo im onda dali mnogo novca za instrumente.
U Njemačkoj ste 1966. godine na svojim nastupima nosili američke uniforme i već smo rekli, prema obvezi iz ugovora, imali ste dugu kosu.
Uniforme smo dobili čim smo došli u Njemačku, kada smo dobili angažman za sviranje u Nürnbergu, Dortmundu, Frankfurtu i Furthu, tamo je bila američka baza. Dobili smo one vojničke pločice, jer čim si tamo, tebe se tretira kao člana. I tamo smo bili nekoliko mjeseci.
Što ste svirali američkim vojnicima?
Mi smo ti onda svirali pjesme grupa Who, Creendence Clearwater Revival… sve što je tada bilo popularno jer smo u ugovoru imali klauzulu da moramo svirati deset najslušanijih pjesama. Stalno smo slušali Radio Luxemburg i dvije stvari – nove smo pjesme na tjednoj bazi uvježbavali za svoj repertoar. Tako da smo, uz svakodnevno sviranje, imali i svakog dana probe. Kada smo se vratili u Jugu, bili smo potpuno “upucani” – uvježbani. Nitko od glazbenika nije htio svirati s nama jer smo stvarno dobro svirali. Bili smo odlični. Zanimljivo je da smo mi u Stuttgartu, u Altstadtu, tome starom gradu, svirali u jednom klubu, a grupa Kiss u drugom, dolazili su i članovi skupine Who, i njihove smo pjesme skidali i, čim smo ih uvježbali, “šibali” smo s njima i na koncertima.
Vi ste, Barba, vrlo brzo došli do prve ploče, bilo je to 1963. Objavili ste singl-ploču “Rekla si, volimo se”. Podaci pokazuju da je ta ploča prodana u 100 tisuća primjeraka. Je li to uopće moguće? Odnosno, je li bilo toliko gramofona, vlasnika gramofona u tadašnjoj državi?
Bilo je. U ondašnjoj Jugoslaviji bilo je 22 milijuna stanovnika, a bilo je registrirano 120 tisuća vlasnika gramofona. Taj smo singl objavili za PGP RTB. A drugu pjesmu, drugi singl “Dolazak” (“Andrlea”) objavili smo 1964. za Jugoton. I to su bile srebrne i zlatne tiraže. U karijeri smo imali tih srebrnih i zlatnih ploča.
Na fotografiji: Boris Babarović Barba
Fotografija: Zdenko Mlinar
Iako ste bili popularni i objavljivali singl-ploče u zlatnim nakladama, a tada je zlatna naklada bila kao 100 tisuća prodanih primjeraka, vi ste baš zbog te dobre uigranosti, dobrog sviranja, pratili i druge izvođače.
Jesmo, svirali smo i snimali smo glazbene matrice, instrumentale. Sjećam se, surađivali smo s Gabi Novak, Arsenom Dedićem, Ivom Robićem, Ivicom Šerfezijem, Zdenkom Kovačiček, Zdenkom Vučković, Karlom Metikošem…
Da nisi postao pjevač Crvenih koralja, nego da si samo bio glazbenik u grupi, koga bi ti od pjevača tog vremena tada “vrbovao”, pokušao dobiti i angažirati da bude za mikrofonom?
Od toga vremena? Pa čuj, bilo je onda dobrih dečki. Sve smo ih dobro imali priliku upoznati jer smo bili na rock-koncertima i na natjecanjima. To je vrijeme kada su počeli pjevati Dalibor Brun, Jura – Zdenko Juran u Delfinima…
A da je postojala mogućnost da pjevač Crvenih koralja bude Ivo Robić?
A, to ne bi išlo. Čuj, onda si morao biti faca. Mi smo dobro svirali, ali dosta smo dobro i izgledali. Bili smo “upucani”, kaj ja znam. Ja sam trenirao džudo, pa sam imao malo i mišića. Imali smo duge “zurke”. U to vrijeme morao sam sklopiti ugovor s poštom jer sam dobivao deset tisuća pisama na dan. I onda smo kao Crveni koralji napravili ugovor s poštom. Oni su svakog dana kombijem dolazili ispred kuće i onda su istovarili deset vreća u moj hodnik. Ali onda su bili i klubovi, fan klubovi Crvenih koralja, Borisa Babarovića, a nije bilo interneta. Recimo, ja sam izašao na naslovnici pedesetog broja Studija.
A tko je čitao sva ta pisma i odgovarao na njih?
Moja mama, koja je radila selekciju. To mu hoću, a ovo mu neću pokazati. Autori većine tih pisama dobili su odgovore.
Na fotografiji: Boris Babarović Barba
Fotografija: Zdenko Mlinar
Ali nisi odgovarao ti?
Pa ja sam se katkad potpisivao. Tako da je bilo situacija, recimo dođemo s Karlom Metikošem – Mattom Collinsom na koncert u Makedoniju, a priđu ti obožavatelji s fotografijom Crvenih koralja koju sam kao ja potpisao. A vidim da to nije moj potpis.
Ta pisma iz zlatnih dana Crvenih koralja čuvaš?
Ne, ništa. Ali imam nešto spremljenih pisama u albumima u koje je moja mama izrezivala moje intervjue, članke i fotografije iz novina. Mama je radila arhivu i onda je onamo spremila i nekoliko pristojnih pisama.
Kad sam te pitao tko bi bio pjevač Crvenih koralja, a da nisi ti, onda sam zapravo mislio na tvoju životnu priču. Ti si postao pjevač jer si izgubio okladu. Nisi namjeravao biti pjevač.
Ma kakvi. Mi smo se uvijek zafrkavali. Moj pokojni tata imao je violinu, on je bio profesor glazbe. I onda je mama željela da i ja sviram violinu, pa sam četiri godine svirao. Nisam baš volio violinu, ali zbog tate sam završio četiri godine tog instrumenta. Uvijek sam jako brzo pamtio melodije, tako da sam to odmah mogao odsvirati na violini, ali to je bilo, onako, napamet. Moja profesorica znala mi je reći: “Opet sviraš napamet.” Kada smo išli na školske izlete, nije mi bio problem svirati gitaru s obzirom na to da sam svirao i violinu. Na tim izletima uvijek se sviralo i pjevalo. A onda sam jednom izgubio okladu, a dečkima nisam mogao platiti ćevapčiće i Coca-Colu. I, kako nisam mogao platiti, druga opcija bila je da ću se na popularnom plesnjaku Tucmanu popeti na pozornicu i pjevati. Sve je dobro prošlo, sjećam se, bila je subota, a onda sam dan poslije otišao kod Vikija Glowatzkog na Prvi pljesak i pobijedio. Sve se poklopilo, nakon toga sam s bendom dobio gažu u Varijeteu (nekadašnji Jazavac, danas kazalište Kerempuh), i to na mjesec dana. Sviralo se u 16, 18 i 20 sati.
Što si pjevao na pozornici? Na tim prvim važnim nastupima.
“What’d I Say” od Raya Charlesa, onda “We Say Yeah” od Cliffa Richarda, pa “Living Doll” od Cliffa i The Young Ones, “Remember” od Pata Boonea…U finalu natjecanja moralo se pjevati na hrvatskom jeziku, a sada nemam pojma kaj sam pjevao.
Ja sam čuo da si pjevao “Tišinu bez suza”.
Je… Točno, pjevao sam pjesmu “Tišina bez suza”. Turki, ti sve znaš!
Na fotografiji: Boris Babarović Barba s Vladom Kalemberom
Fotografija: Zdenko Mlinar
Nekoliko je pjesama koje se odmah vežu za Crvene koralje, koje su prva asocijacija na vaš rad. To su: “Ruže su crvene”, koju ste snimili s Ivicom Šerfezijem, “Mnogo značiš za moj život, draga”, “Nemoj reći zbogom”, “Pismo”, “Kad bih bio drvosječa”, “Volim je”, “Ne pitaj za nju”, “Mirjana”, koju ste izveli na Zagrebačkom festivalu 1966. godine. Za “Mirjanu” ste dobili prvu nagradu stručnog žirija i drugu nagradu publike. To je bilo i vrijeme obrada kada su domaći sastavi publici predstavljali svjetske hitove na svoj način. Kako ste radili selekciju?
Miro je znao doći i reći: “Čuo sam novu odličnu pjesmu.” Medo je imao zadatak i pazio je na to što se publici sviđa, jer on je i skladao. Zapravo i Dino i Miro, svi smo ih komponirali i pisali tekstove. Ali, bȉlo publike, osjećaj prema publici, to je bilo vrlo važno. To si baš dobro trebao paziti kako bi pogodio što se sviđa publici. Recimo, kad smo išli snimiti pjesmu “Mnogo značiš za moj život, draga”, mislili smo da je to tako, bezveze. Snimili smo pjesmu i otišli u Rusiju na turneju. Nakon šest mjeseci, kad smo se vratili, pripremali smo se za nastup negdje na moru i došao nam je organizator i rekao: “Možete odsvirati onaj svoj hit?” I mi smo počeli svirati “Dvije čaše”, a on je rekao: “Ma ne tu pjesmu, nego “Za moj život mnogo značiš, draga”.” Evo vidiš, a mi uopće nismo mislili da će ta pjesma biti toliko popularna, kako si ti rekao maloprije, jedna od prvih asocijacija na Crvene koralje.
Barba, ti si početkom 70-ih nakratko napustio Crvene koralje, zašto?
Ja sam se onda oženio i otišao živjeti u Split. Rodio mi se sin i tako.
Je li vas, mislim na članove benda, bez obzira na sjajne odnose na početku koje ste imali, ljubav prema glazbi, isti cilj, postignut uspjeh, to što ste bili popularni i zaradili, na kraju sve to dovelo do loših međuljudskih odnosa?
Godine 1976. Medo odlazi u vojsku. Nakon njega i Rudi, da, i tu zapravo počinju promjene. Miro je ostao sam jer ja sam bio u Splitu. On me uvijek zvao, kontaktirao sa mnom. Zvao me za veće koncerte, dočeke novih godina, koncerte za 1. svibnja itd. Ali on je onda našao druge dečke s kojima je svirao. Nakon mojeg povratka u Crvene koralje vratio se i Josip Badrić Medo. Krešo Pavlić tada je bio u grupi i onda smo opet počeli raditi, napravili smo dobar bend.
Bili ste “zlatna koka” diskografije. Svaki singl bio je srebrne i zlatne tiraže. Zanimljivo je da ste LP album objavili tek nakon 25 godina postojanja Crvenih koralja. Kako to?
Pa čuj, nije nam se baš dalo. Nismo mi oni ljudi koji se baš jako vole slikati. I onda kad su u Jugotonu pitali: “Dečki, kaj bumo objavili album ili ne?” Mi smo najprije svašta izmišljali, odgađali, a onda smo rekli da može ako će biti snimatelj ton-majstor Branko Podbrežnički. On je bio divan, sve je svoje obveze otkazao kako bi snimao s nama. Tako smo onda snimili prvi, pa drugi, treći, četvrti… Ne znam koliko smo LP-a snimili. Isto su bili tiražni, prodani su u srebrnim tiražama.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: arhiva Croatia Recordsa, Zdenko Mlinar