Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bila novinarka, skladateljica, spisateljica i kolumnistica Milana Vlaović Kovaček.

Na fotografiji: Milana Vlaović Kovaček
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Glazbenica si, skladateljica, autorica stihova, novinarka i književnica. A kako pjevaš?

Pa to bi trebao reći netko drugi. Kad pjevam u kupaonici, baš si dobro zvučim. Rekla bih da pjevam solidno.

Upoznali smo se u Zadru na izboru pjesme za Euroviziju, koji je održan u zadarskoj dvorani “Jazine” 1990. godine. Ondje si pjevala, bila si u pobjedničkom timu, onome Zrinka Tutića i Alke Vuice. Tajči je pjevala pjesmu “Hajde da ludujemo”, koja je i pobijedila.

Tako je. Turki, vjerovao ili ne, ove sam se godine prvi put susrela s Tajči. Evo, poslije te devedesete, prošlo je toliko puno vremena. Uvijek mi je bila u lijepom sjećanju. Zapamtila sam toliko stvari kojih se ona više ne sjeća. Kad smo sjele i razgovarale nakon svih tih događaja i tako intenzivne godine koju smo zajedno provele, ispitivala sam je: “Sjećaš li se ovoga?”. Ona sve to ima u magli dok se ja sjećam više detalja. Jer, naravno, ja sam bila neki promatrač iz sjene, pjevala sam prateće vokale. U televizijskom prijenosu bila sam puno u kadru s Tajči. Tako da su me ljudi u tom razdoblju primjećivali i zaustavljali na ulici. Bila je to jedna neobična životna epizoda. Danas se rado sjećam svih tih iskustava. Spremali smo zajednički nastup u Zadru, a onda poslije toga za Eurosong u Zagrebu. Zajedno smo snimali spot u Dubrovniku. Imali smo toliko puno zajedničkih nastupa na televiziji u to vrijeme, intervjua i tako dalje. Ja bih rekla da je to bilo jedno vrlo intenzivno razdoblje za dvije djevojke od 19 godina.

Te davne devedesete sve si promatrala izbliza. Što znači biti popularan? Kada zavlada histerija, što se tebi u svemu tome najmanje svidjelo?

Najmanje mi se svidjelo to što je Tajči nekako postala rob svoje javne persone. Upravo smo o tome razgovarale jer sam mogla vidjeti kako izgleda to kada preko noći postaneš velika zvijezda, i koje su eventualno dobre strane jer je ona ispunila jedan svoj san. Naravno, kad želiš pjevati i kad staneš na pozornicu, želiš da te ljudi prate i pamte i prepoznaju. Ali to je bilo u jednoj golemoj mjeri. Zaista je to bio bum. Preko noći se to sve promijenilo. Drugi pjevači grade karijere godinama i opet im se ne dogodi takav uspjeh. Uvijek nekako budu tu negdje, ali ne toliko poznati. Dok je ona bila iznimno popularna. Sjećam se da je zapravo potpuno izgubila privatnost i nije se mogla opustiti, i što je još važnije, imala je tu personu koja je bila iznimno prepoznatljiva. Svi su pamtili tu narančastu haljinu, tu ženu s plavom kosom koja je izgledala poput Marilyn Monroe. Tako da kad bi vidjeli sve manje od toga, bilo im je razočaranje. I to je meni bilo vrlo dojmljivo. I nije se ni ona lako nosila s tim što se na kraju vidi jer je tako brzo otišla iz Hrvatske.

I sama si rekla da su te ljudi prepoznali nakon toga važnog nastupa jer si bila stalno u kadru. Što se tebi osobno tada nudilo? Jesi li ti nakon nastupa u Zadru željela biti na Tajčinu mjestu, biti pjevačica?

Ja sam prije toga pjevala u očevu bendu, dvije ili tri godine, tako da sam imala pjevačkog iskustva. On je glazbenik, svake sam večeri nastupala te sam imala i glazbeno i scensko iskustvo. Kad sam došla u Zagreb i kad se dogodio takav jedan trenutak i Eurovizija, nešto što drugi glazbenici čekaju godinama i zapravo im se ne dogodi, meni je to bio prvi korak. Prvi dodir s glazbom u nekakvom, rekla bih, prvoligaškom sastavu. Mi smo dijelili pozornicu s Oliverom Dragojevićem, Zoricom Kondžom, Massimom, Borisom Novkovićem… I sad tu dolazi neka anonimna djevojka iz maloga grada i s njima je na istoj pozornici. Ja sam u jednom trenutku, naravno, željela taj put, ali onda je ta cijela priča i to iskustvo s Tajči malo promijenilo moju percepciju. Počela sam shvaćati da se puno bolje osjećam kada sam negdje u sjeni. Kada sve to nije izravno usmjereno prema meni. Shvatila sam da ne volim toliko biti u središtu pozornosti i da bih željela eventualno nastaviti glazbeni rad, ali ne tako da budem u prvom planu i da budem ja ta koja je cijelo vrijeme u fokusu.

Kada si napisala prvu pjesmu, dakle i glazbu i stihove?

To je bilo sedam godina poslije. Dakle 1997. godine sam počela pisati, nisam znala kud me to vodi, nisam znala da ću zaista to ostvariti. Događalo mi se da sam istodobno pisala tekst i slagala melodiju, glazbu.

Jesi li svoje radove pokazala nekome tko je već bio na glazbenoj sceni?  Poznavala si Zrinka Tutića i Alku Vuicu.

Jesam, Alki sam pokazala. Ja sam inače osoba koja je vrlo kritična, kritična prema svojem radu. Nemam osjećaj da je to što radim najbolje na svijetu, nego mi treba vremena da se uvjerim da je to vrijedno objavljivanja i uvijek ću pitati ljude koje cijenim za mišljenje, tražit ću da mi iskreno kažu što o tome misle. Alka je bila jedna od njih, bio je tu i Tonči Huljić, njemu sam isto pustila pjesmu. Sjećam se da je to bila pjesma “Pisma ljubavna”, s prvog albuma Vesne Pisarović. Pustila sam i demo-snimke gdje sam ja pjevala te pjesme. Naravno da nisam bila zadovoljna svojim izvedbama, ali bilo mi je važno da čuju riječi i melodiju.

Što si slušala u to vrijeme? Što je tebi bilo dobro zbog same melodije, zbog stihova?

Voljela sam hrvatsku pop-scenu.

Pitam jer ono što se događalo u tvojoj glazbenoj karijeri to je, prema mojemu mišljenju, bio svojevrsni nastavak onoga zdravog popa, one zdrave popularne zabavne glazbe koja je nestala kada je prestalo intenzivno skladanje i rad Rajka Dujmića s Novim fosilima i ostatkom njegove ekipe.

Nevjerojatno kako si sada pogodio kako sam ja razmišljala u to vrijeme. Meni je Rajko Dujmić možda najdraži i najimpresivniji hrvatski skladatelj. Stvarno cijenim njegov rad i sad kad se prisjećam, zapravo sam prvo te pjesme ponudila Sanji Doležal. Sanja se u to vrijeme odvojila od Fosila i počela je graditi vlastitu karijeru pa sam tu negdje čula njezin vokal u tim pjesmama, bila sam svjesna da je to čisti i pravi pop. Naravno, ne želim sad misliti da je to bilo na razini Rajka Dujmića, ali je imalo nekakvu sličnost. Te melodije su se mogle staviti u istu kategoriju, a ne na istu razinu. Sanja je te pjesme preslušala. Rekla je da joj se jako sviđa, ali u to vrijeme bila je zaokupljena svojim obiteljskim životom. Puno godina poslije mi je rekla: To su stvarno bile pjesme za mene. Bila si u pravu i baš mi je žao što ih nisam snimila.”

Kako je odlučeno da će tvoje pjesme, koje su uspješne i nakon 25 godina od objavljivanja i emitiraju se u radijskim programima i vole ih nove generacije, snimiti Vesna Pisarović, nepoznata pjevačica u to vrijeme?

Odluka je donesena jer sam morala nekoga odrediti da pronađe pjevačicu. I kako sam jako cijenila Brunu Kovačića, obratila sam se njemu i Ivani Plechinger te ih zamolila da mi pronađu pjevačicu. Sjećam se da sam bila u Valenciji kad me nazvala Ivana i rekla: “Mislim da smo ti našli pjevačicu.” Vesna je nastupila na glazbenom festivalu Zadarfest sa svojom skladbom i onda joj je Ivana rekla: “Meni se jako sviđa kako ti pjevaš i mislim da bismo mogli napraviti jednu suradnju.” Došla sam u Zagreb i upoznala Vesnu. Svidjelo mi se kako pjeva. Imala je nešto u sebi, nije to bio samo glas, nego je i nešto u njezinoj pojavnosti govorilo da bi ona mogla biti ta.

Prvi je album Vesna Pisarović objavila prije 25 godina. Na njemu su pjesme “Poslije svega”, “Sve na svijetu”, “Ja čekam noć”, “Vraćam se”, “Da znaš”, što je obrada pjesme “Non c’è” koju je proslavila Laura Pausini. Ti si napisala hrvatsku inačicu. To je bila pjesma, verzija koju su odmah svi primijetili, velik dio publike tada nije znao da je riječ o obradi. Zašto si se odlučila za takav potez? Zašto je ta pjesma, obrada, glavna na albumu? Imala si odlične autorske pjesme, neke sam i spomenuo.

Zato što ja imam u sebi i taj osjećaj tekstopisca. Kad čujem neku melodiju koja me ponese i koja mi je inspirativna, imam potrebu na nju napisati svoje riječi. I točno se sjećam trenutka kad sam prvi put čula pjesmu “Non c’è”. Čula sam je u španjolskoj verziji, a ona se na španjolskom zove Se Fue. I meni je to bilo fenomenalno jer sam tek došla živjeti u Španjolsku. Nisam razumjela ni riječi zato što sam upravo bila naučila talijanski jer sam prije toga dvije godine živjela u Italiji. I sad čujem španjolsku inačicu, ne razumijem ništa, ali mi je melodija toliko dojmljiva i vuče me tako da nisam mogla prestati razmišljati o njoj. Jednostavno sam sjela i napisala svoje riječi, ne znajući o čemu Laura Pausini pjeva. Što je bilo jako dobro jer bih možda onda nesvjesno i povukla nešto iz njezina teksta. Ovako sam napisala nešto što nema veze s njezinim originalnim tekstom i time sam napravila ono što je dio hrvatske glazbe jer su 50-ih, 60-ih i velik dio 70-ih hrvatski pjevači pjevali isključivo obrade.

S Vesnom si imala dinamične diskografske godine jer je već nakon godinu dana od prvog albuma “Da znaš”, snimila album “Za tebe stvorena”. Kad se danas pogleda popis pjesama s tog albuma, to je zapravo mala kompilacija. Naslovna pjesma “Za tebe stvorena”, “Da je meni oko moje”, “Još ovu noć”, “Da sutra umrem”, “Jutro donosi kraj”, “Ti si samo jedan”, i tako dalje.

Taj drugi album bio je prije svega potvrda da to sve ima smisla. Bio je naravno i meni vjetar u leđa kad sam vidjela što se dogodilo s prvim albumom. U tom trenutku mi je Croatia Records dala otvorena vrata svojeg studija. Rekli su mi: “Uzmi aranžera kojeg želiš, nećemo brojati sate, imaš sve na raspolaganju”, zato što je taj prvi album bio iznad svih očekivanja. On je dobio srebrnu, a ovaj drugi zlatnu ploču. U tom trenutku prestala sam sumnjati u sebe. Do tada sam sumnjala.

Jesi li imala problema samo zato što dobro radite, pišete dobre pjesme koje ljudi vole? Kako je na tvoj rad gledala glazbena okolina? Na početku su svi željeli pomoći, preslušavali su demo-snimke, a kad se dogodio uspjeh? Kako su onda reagirali?

Pa naišla sam na puno čudnih komentara i bilo je tu dvojbi. Neki su ljudi postavljali pitanje kako mi je palo na pamet baviti se glazbom. Sjećam se toga.

Piše li netko drugi te pjesme?

Tako je! Bilo je pitanje je li uopće moguće da ta žena piše hit za hitom. Nemoguće! Tako da je bilo sumnjičavih pitanja i čudnih komentara koji su meni bili nejasni. Znaš zbog čega? Možeš doista napraviti sve, ali ne možeš nagovoriti i natjerati ljude da zavole neku pjesmu. To ne možeš. Možeš snimiti, možete beskrajno reklamirati, možeš objavljivati na sve moguće načine u medijima da se to dogodi, ali neće zaživjeti i nećeš nekoga natjerati da kupi album ako mu se pjesma ne sviđa.

Ili još bolje da se te pjesme slušaju 25 godina nakon što su one snimljene. To me i zanima, kako komentiraš to da su one ponovno popularne? Mladima se sviđaju i nije im važna produkcija koja je stara 25 godina, nije u produkcijskom i aranžmanskom trendu s onim što se sada nudi na svjetskoj glazbenoj sceni.

Da, pa ja bih rekla da je to zbog toga što takvih pjesama danas nema, a mladi u Hrvatskoj izgleda žele naš pop, žele tu vrstu glazbe. Pop-glazba ima tisuću lica. No, zašto bi uvijek trebali slijediti trendove? Trendovi su nešto što je samo po sebi kratkotrajno. A ako radite pjesmu sa željom da ona bude bezvremenska, onda to radite tako da ne slijedite trend, nego je stavite u svoj najbolji mogući okvir. Dobra melodija nikada neće umrijeti. Uvijek će imati put do ljudi. Zato što ljudi prije svega vole pjevati s izvođačima.

Na fotografiji: Milana Vlaović Kovaček sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Već dugo ne skladaš, nisi aktivna na hrvatskoj glazbenoj sceni, a odjedanput, ničim izazvanim, tvoje pjesme su ponovno među ljudima. Mladi pjevaju pjesme stare između 20 i 25 godina, odlaze na koncerte Vesne Pisarović koja želi biti jazz-glazbenica, ali ljudi žele od nje čuti nešto sasvim drugo. Kako si to doživjela?

Ovdje se dogodila jedna stvarno jedinstvena priča. Ja sam otišla iz glazbenog svijeta 2011. godine te sam prestala objavljivati pjesme. Vesna je već prije toga prestala izvoditi pop-glazbu i otišla je studirati jazz, nakon toga je samo pjevala jazz. Povratak se dogodio 2018. godine. Sjećam se Vesnine poruke u kojoj mi je napisala kako bi jako voljela da dođem na njezin nastup u klubu Boogaloo. Ondje je bila organizirana brucošijada. Pitala sam je: “Što ćeš ti tamo? Na brucošijadi su ljudi od 18 godina.” Dakle, oni se nisu rodili kad smo nas dvije surađivale. A ona mi je odgovorila: “Ne bi vjerovala, ali oni su mene pronašli i molili su me da nastupim, da ću ja biti glavna zvijezda te večeri. Prodali su sve karte.” Nisam mogla doći na koncert jer sam bila u inozemstvu, ali sam vidjela snimke s tog njezinog nastupa gdje je bio pravi urnebes. Mladi ljudi su s Vesnom pjevali od početka do kraja koncerta. Znali su sve tekstove napamet. I ja sam tada vidjela da se tu nešto dogodilo o čemu nemam pojma. Moja kći ima 20 godina i ona mi je rekla u tom trenutku: “Mama, pa na svim tulumima mi pjevamo tvoje pjesme.” Tada sam shvatila da se nešto u tišini, što se nije javno vidjelo, dogodilo. Bilo mi je drago i…

Najveće priznanje za tvoj rad.

Jedno veliko priznanje, a istodobno je nekako i prešućeno. Nije to bilo medijski nikako isprovocirano. Nego je bilo potpuno organski. Iznutra.

Ali tako veliko priznanje nisi, ni približno, dobila za svoj rad dok si bila skladateljski aktivna.

Ne. Nisam. Dakle, dok sam bila aktivna, Vesna i ja smo pobijedile na Dori. Time smo samo stekle puno neprijatelja na našoj sceni. Na Melodijama Jadrana za pjesmu “Da sutra umrem” dobili smo Srebrnog galeba. To je bila druga nagrada publike. Pjesmu “Bježi od mene”, koju je Vesna snimila s Giulianom, dobila je Grand Prix na festivalu Zlatne žice Slavonije. Dakle, bilo je tu još nagrada, ali ne puno. Nikada se nije dogodili tako jedno priznanje koje bismo dobili od struke. Evo, primjerice, Vesna nije dobila Porin.

Godine 2002. objavljen je album “Kao da je vrijeme”. Na njemu je i pjesma s Eurovizije “Sasvim sigurna”. Rekla si da vam je ta pjesma donijela neprijatelje.

Kad je Vesna pobijedila na Dori, s jedne strane su nas svi tapšali i čestitali, a s druge se zapravo događalo jedno veliko neprijateljstvo. Ne znam zbog čega jer mislim da su želje na Dori goleme.

U čemu se to najviše osjetilo? Ti i Vesna pobjeđujete, ljudi vam prilaze i čestitaju, ali što se još događalo?

U tim nekim medijskim napisima i dovođenju u pitanje je li to trebalo, je li ta pobjeda zaslužena. Stalno imate ljude koji insinuiraju da ta pobjeda nije zaslužena. Sjećam se da je tada sustav glasovanja bio takav da su glasovali studiji iz cijele Hrvatske, ali uvijek postoje izvođači koji su nezadovoljni, koji smatraju da su oni trebali pobijediti. I onda nastane nekakav otpor. Otpor prema toj vašoj pobjedi.

Kad smo razgovarali o tome jesi li zbog uspješnog rada imala nekakvih problema, mislio sam baš na to, tu situaciju kada si kao autorica došla u prvi plan, a Vesna Pisarović postala uspješna i popularna pjevačica.

Sjećam se da me je jutro poslije pobjede na Dori nazvao Đorđe Novković i čestitao mi. Rekao mi je: “Čestitam, kolegice.” Evo, recimo, to je bila jedna lijepa epizoda. Ali sjećam se isto tako da su pojedinci insinuirali da mi je suprug kupio Doru, da sam preko njega sve to ostvarila. Bilo je toga, ali ne želim se tome puno vraćati jer mislim da je vrijeme sve opovrgnulo.

Pjesme su sve opovrgnule. A kakvi su bili komentari kad ste 2000. godine bile na Dori s pjesmom “Ja čekam noć”? Vesna je tada zauzela šesto mjesto. Ili, recimo, 2001. godine kad ste imale pjesmu “Za tebe stvorena”. Osvojile ste četvrto mjesto, ali je zanimljivo da pjesma nije prošla stručni žiri, odnosno bila je prva rezerva. Kako je od Dore te godine odustala Ivana Banfić, uz malo sreće, Vesna je jedan od najvećih hitova karijere izvela na Dori.

Evo, kako sam ja neke stvari zaboravila. Jako lijepo da si me na ovo podsjetio. Ovo je, dakle, jedna od tih stvari za koje si maloprije pitao, a ja se nisam sjetila, ta neprijateljstva ili osporavanja ili omalovažavanja koja se događaju u trenutku kada ti zapravo ideš prema gore. Vesna je imala taj prvi album, a drugi je dobio zlatnu ploču. I sam si rekao da je na njemu hit do hita. Naslovna pjesma je bila “Za tebe stvorena”. Poslala sam je na Doru i oni su nas stavili na prvu rezervu. Meni je bilo jako simpatično vidjeti cijelu priču koja se dogodila zbog Baby Lasagne jer smo Vesna i ja to proživjele. Prva rezerva, ne možeš vjerovati jer je godinu prije na Dori bila šesta. Tada smo znale da imamo bolji album, da je ta pjesma mogući hit. Ali ne! Ona je prva rezerva. I onda se Ivana Banfić, baš kao i Zsa Zsa, povuče i Vesna je tada upala. I onda imate situaciju da je prva rezerva na kraju bila četvrta.

Uz to što si zaslužna za veliki uspjeh Vesne Pisarović, napisala si i pjesmu koja je jako pomogla, bila vjetar u leđa glazbenim karijerama Lane Jurčević i Luke Nižetića. Riječ je o pjesmi “Prava ljubav”, o tinejdžerskoj ljubavnoj himni.

Ona je danas jednako popularna i izvođena kao i onda kada je nastala 2006. godine. Ja sam za Lanu radila tri albuma isto kao i za Vesnu. Nisam bila sigurna treba li tu pjesmu izvoditi Lana, ali znala sam da mora biti duet. Kad je čula pjesmu, Lana je rekla: “To je moje!”. Sjećam se da su iduće godine, 2007., objavili kako je u Hrvatskoj najviše djece dobilo ime Lana i Luka. Pa sad pogledaj koliki je utjecaj glazbe.

Nakon svih tih albuma i pjesama koje si napisala, uzela si stanku od glazbene scene, od pisanja pjesama i posvetila se pisanju romana. Jesi li razmišljala napisati knjigu o nekoj glazbenici ili glazbeniku, autobiografiju?

Pa ja bih to učinila vrlo rado, zato što volim promatrati ljude, volim promišljati o njima. Već sam to radila, samo sam takvu jednu knjigu napisala u suradnji s Darijem Srnom. Ona je plod naših razgovora. I kada bi to bila osoba koja bi imala tako jaku životnu priču, i kada bi to bio netko tko bi me nadahnuo, a Darijo Srna me svakako nadahnuo svojom pričom, naravno da bih to napravila. Ja sam inače i psihoterapeutkinja, završila sam edukaciju iz psihoterapije i već deset godina radim u struci. Bilo je to moje proučavanje ljudske psihe, želja da proniknem u naše postupke, zbog čega smo takvi kakvi jesmo, kako nastaju ti obrasci našeg ponašanja koji nas prate u životu. Mislim da mi je to pomoglo baš u pisanju Darijeve biografije zato što sam mogla razgovarati s njim o nekim vrlo teškim temama i mogao je osjetiti jedno ozračje i povjerenja i razumijevanja. I on je meni ispričao ono što možda nije nikome prije, a ja sam to vrlo pažljivo oblikovala u priču.

Za kraj našeg razgovora zamolit ću te da mi otkriješ svoju glazbenu životnu priču. Kada bi sada trebala izabrati jednu svoju pjesmu za svoj solistički pjevački nastup, koja bi to pjesma bila?

“Da sutra umrem.”

Zašto?

To je himna ljubavi. I mislim da jako puno ljudi cijeli život traži tu ljubav, baš tu ljubav koja je dala smisao njihovu životu i nakon koje mogu reći: “Evo, to je bilo to.” Postoje ljudi koji nikada nisu doživjeli takvu ljubav, nikad je nisu iskusili i osjećaju se zbog toga vrlo tužno. Tako da je to pjesma koja slavi tu vrstu ljubavi, ispunjenja, osjećaja da imate nekoga pokraj sebe i da je posve nevažno na kraju…jer da i sutra umrete, to je bilo to. Imali ste ono nešto.

Pjesma “Za tebe stvorena” nalazi se na istoimenom albumu (Croatia Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki