Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je pjevač, glazbenik, skladatelj, vlasnik diskografske kuće Alta i jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske zabavne i jazz glazbe Drago Diklić.
Na fotografiji: Drago Diklić
Fotografija: Bojan Zibar
Retro priče opet su moderne, glazba 60-ih opet je moderna zahvaljujući odličnoj televizijskoj seriji “Dnevnik velikog Perice”. Kako vi to komentirate? Vi ste, koliko znam, bili i jedan od stručnih suradnika u “Dnevniku velikog Perice”. Pomagali ste im u nekim dijelovima svojim životnim iskustvom i podsjetili na važne događaje i stil života u Zagrebu 60-ih godina.
Dobra glazba uvijek se vraća natrag. Prema tome, to je jedna kružnica koja se ponavlja u životu. Tako je u glazbi i u modi, ista stvar. Nekad smo nosili špicerice, a one se opet danas nose. Moja glazba upravo spada u taj krug koji se vraća tako da ga malo ima, pa ga malo nema i sada se opet vratio.
Vi ste ekipi “Dnevnika velikog Perice” puno pomogli životnim informacijama i pričama iz prve ruke jer to je priča o Zagrebu 60-ih godina. Plesnjaci su bili važni, to je bilo vrijeme početka emitiranja televizijskog programa, posebna moda i stil života. Koliko smo u Zagrebu tada točno imali plesnjaka u to vrijeme? Više od 20 i više od 10 noćnih klubova?
Bilo je 28 plesnjaka, svi sa živom glazbom. Bilo je 14 noćnih klubova, također sa živom glazbom. I još su postojali ekskluzivni klubovi, da tako kažem, klubovi književnika, novinara, medicinara koji su održavali svoja druženja. Zagreb je bio puno, puno življi nego danas, a imao je oko 450.000 stanovnika, znatno više nego danas. U nekadašnjim noćnim klubovima danas se sviraju cajke. Ja umrem od smijeha kad to vidim i čujem jer prije je bilo nezamislivo da takva glazba dođe u samo središte Zagreba. To se moglo čuti samo 300 km od grada, ali u centru grada ni slučajno. Sve se promijenilo, promijenila se i publika.
Kad govorimo o tom vremenu koje je lijepo prikazano u “Dnevniku velikog Perice”, o plesnjacima i njihovoj glazbenoj i društvenoj važnosti, moram istaknuti da ste i Vi tako počeli, upravo nastupajući na plesnjacima.
Upravo tako, i ne samo ja, nego svi iz moje generacije, svi smo počeli po plesnjacima. Onda se na plesnjacima svirala popularna evergreen glazba, popularni jazz, dixieland swing itd. Onda se na to plesalo. A mi smo naravno, kao vokalni solisti, sudjelovali i s orkestrima, a gdje drugdje nego na plesnjacima, pa onda nije bilo mnogo koncerata, ni koncertnih dvorana.
U Zagrebu je bila dvorana Istra, koje danas više nema, i nekoliko malih plesnih dvorana u kojima se plesalo vikendom.
To je bilo davne 1954., kada ste Vi krenuli.
Da, dobro ste rekli davne 1954.!
Malo ljudi zna da ste rođeni u Sinju. Imali ste samo četiri godine kada ste se s obitelji preselili u Zagreb, a ono što je još zanimljivije, s pet godina već ste bili solist i to u društvu “Međimurec”.
Ja sam slučajno rođen u Sinju jer su moji roditelji bili vezani poslom za taj gradić. Obitelj moje majke bila je u Splitu. Moj djed bio je pomorski kapetan, iako Zagorec. A moj otac u to je doba bio oficir stare kraljevske vojske. Kao i kod mnogih Ličana, jedan iz obitelji tada je morao u vojsku, pa je to dopalo mojeg oca. I onda su se moji roditelji upoznali na nekom oficirskom plesu, koliko sam ja shvatio iz njihovih priča. Kad smo došli u Zagreb, nastanili smo se u Trnju i otud je i onaj moj stih: “Tu sam postao i ostao Trnjan”. Tako je ostalo sve do danas. Moja mama pjevala je za vrijeme NDH s Andrijom Koncom na Krugovalu, a bila je i članica društva Međimurec. I onda i mene učlanila u to društvo, pa sam bio najmlađi član društva do danas. I onda sam kao klinac pjevao neke dječje pjesmice, pa su me postavili na stol jer onda se mikrofoni nisu mogli spuštati gore-dolje.
Na fotografiji: Drago Diklić sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: arhiva Zlatka Turkalja Turkija
I mikrofon i pozornica su Vam se do te mjere svidjeli da je 70 godina prošlo u trenu, 70 godina Vaše uspješne karijere. Nisam vas nikada pitao, a dugo se poznajemo, znam da odlično svirate saksofon i imali ste mnogo nastupa u Europi, ali zašto su violina i trombon bili prvi instrumenti koje ste učili svirati u glazbenoj školi? Zašto su oni bili prvi izbor?
Violina je bila prvi instrument. To je bila želja moje majke i profesora Šuleka koji je rekao da moram svirati violinu, iako je mama mislila da bih trebao početi učiti klavir. Šulek je rekao: “Ne, Dragec mora svirati violinu, on je izniman talent.” I onda su mi dali violinu, ali nisu znali da sam ja malo lijen. Violinu treba vježbati. No, ipak sam nekako dogurao do sljedećeg razreda srednje. Ali kad sam počeo pjevati, kad sam se počeo baviti zabavnom glazbom, onda se to malo promijenilo. Na plesnjacima više violina nije bila toliko atraktivna, pa sam zato posudio neki trombon, pa saksofon i tako dalje, i pjevao sam naravno.
Osim što ste glazbenik i svirate saksofon, trombon i violinu, Vi ste autor svojih skladbi i pjevač, ali i sjajan organizator. Uvijek ste znali okupiti glazbenike, imali ste dosta bendova. Zanimljivo je da ste imali svoj kvartet, nonet, D.D. five, Big band Drage Diklića, Kvarner big band i tako dalje.
U orkestru uvijek mora biti netko tko sve organizira, netko kome kolege koji se uključuju u orkestar vjeruju. Mora biti netko, neću reći bolji od njih, ali glazbenik i organizator koji mora znati i svirati jako dobro, inače ne oni bih svirali s njim. I tako sam ja, prema potrebi, kad bi trebalo okupiti kvartet, onda bih sastavio kvartet. Pa sam priključio još neki instrument i dobio bio kvintet, a poslije i sekstet. U Njemačkoj smo svirali u sekstetu. Kako sam tražio neke posebne zvukove, odlučio sam se za jednu trubu, još jedan saksofon i tako je to išlo. Nakon toga u Zagrebu sam napravio Big band s 18 ljudi. A poslije sam sastavio Kvarner big band koji je svirao na terasi hotela Kvarner. To je bio ljetni angažman dvije godine zaredom. Svirali smo s velikim orkestrom na toj terasi i to je onda bio vrhunac popularnosti te terase.
To me, gospodine Dikliću, i zanima. Što kažete o svojem prvom dolasku u legendarnu Kristalnu dvoranu hotela Kvarner? Službeno, to je bilo 1963. godine, kada ste nastupili na Opatijskom festivalu s pjesmom “Oprosti, volim te”. Ali kada ste prvi put nastupali u Opatiji?
U Kristalnu dvoranu prvi sam put došao 1956. godine, i to kao zamjena Ivi Robiću. Došao je Stipica Kalogjera na zagrebačku špicu i rekao: “Fiko, ideš na zamjenu Ivi Robiću u hotel Kvarner u Opatiju.” A u ono vrijeme doći na tu terasu, na angažman s velikim orkestrom Radija Zagreb, bilo je velika stvar. To je bio pojam, a za mene kao klinca i mladog pjevača to je bio doživljaj. Onda sam naravno morao naučiti sve pjesme Ive Robića jer je Ivo Robić tada bio glavni. To je bila njegova terasa. Te njegove pjesme pjevao sam kasnije i u svom repertoaru.
Kosu niste bojili u crno?
Ne, kosu nisam bojio. (smijeh) Ja sam imao malo drukčiju frizuru, takozvanu tarzanicu.
Pronašao sam snimku iz 1963. godine. Snimka je iz Kristalne dvorane hotela Kvarner. Na snimci je zabilježeno da su Vas voditelji dva putu proglasili najboljim. Sarajevski “Svijet” dodijelio Vam je 60 tisuća dinara za najbolji aranžman. Dobro, aranžman je radio Stipica Kalogjera, ali osvojili ste i treću nagradu žirija. To je bilo 80 tisuća dinara. Kakav je zapravo bio dolazak u Opatiju? I još ste imali sjajnu pjesmu za sva vremena…
Pa dobro, sve se nekako lijepo poklopilo. Moram reći da smo sve odmah potrošili. Nismo kupovali ni automobile, ni stanove, ni zemljišta, televizore, hladnjake, ništa od svega toga. Sve što smo zaradili uredno smo potrošili, popili i pojeli. Od te love kupio sam sebi bicikl. Moj kolega Krešimir Remeta Krest imao je specijalku. On je kupio neku novu, a stara mu je bila višak. Onda sam ga zamolio da mi je proda i to je bila moja velika investicija. (smijeh)
Na fotografiji: Drago Diklić
Fotografija: Samir Cerić Kovačević
Godinu dana kasnije, 1964. godine, na Opatijskom festivalu za vašu pjesmu “Nitko te neće voljeti kao ja” organizator je rekao da je snimka loša i da neće biti objavljena na nosaču zvuka na vinilu, ali će je ponovno snimiti, a nećete je pjevati Vi nego Gabi Novak.
Da, bila je to loša snimka, pa je pjesmu na kraju snimila Gabi. Nije mi to bilo onda toliko važno. Snimka manje-više.
Ali bili ste među favoritima?
Jesam, bio sam među favoritima, ali dobro. Dogodilo se tako, a kaj sad? Ja nisam mogao ništa učiniti.
Na fotografiji: Drago Diklić sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Zanimljivo je da ste imali želju otići na Eurosong, a Opatijski festival od 1973. do 1976. bio je izbor za odlazak na Eurosong. Te 1973. godine niste ušli u finale natjecanja, a izveli ste dobru, doduše zaboravljenu pjesmu “Stara rijeko”.
Dobro ste rekli da je ona zaboravljena, rijetko se može čuti, ali zapravo je dobra pjesma. Mnoge pjesme danas se više uopće ne čuju. Dobro, ja sam još živ, pa me onda možda još sviraju na radiju. Ali, recimo, ni Ivu Robića ne čujete danas puno.
Možete ga čuti, kao i cijelu odličnu generaciju kojoj pripadate i Vi, na Drugom programu Hrvatskoga radija i Radiju Sljeme.
Na Hrvatskom radiju da. Šerfu (Ivicu Šerfezija) se više ne čuje puno, da ne govorim o Zvonku Krkljušu, njega se uopće više ne može čuti iako je imao nekoliko izvanrednih hitova: “Serenada Opatiji”, “Pjesma Zagrebu”, “Te lijepe žene” itd. Ali kod nas je to postala nekakva navika, kad pjevač ode, onda je gotovo, zaboravi ga se, nema ga više u medijima. Sad sve manje i manje na radiju čujemo i Arsena Dedića. A to u svijetu nije tako, u svijetu je drukčije. Glazba, osobito ova zabavna da tako kažem, ozbiljna zabavna glazba, evergreenska, u rangu je klasične glazbe. Mozarta i Beethovena možete čuti svaki dan u bezbroj verzija. A zašto se ne bi i ove naše pjesme slušale u novim verzijama, kao što je u Americi slučaj? Neki od tih američkih evergreena snimljeni su u desetak, dvadeset, možda i pedeset verzija.
Slažem se. Baš prema tom konceptu uspješne albume snimio je Rod Stewart, a to radi i Willie Nelson u svojim kasnim godinama. A što kažete o festivalima koji su izgubili svoj osnovni koncept, pa tako i važnost, a stalno se to pokušava prikazati kako ne postoji zanimanje publike za festivalom kao formatom i zabavom? A onda postoji Sanremo, koji dandanas traje i jedan je od glavnih glazbenih događaja u Italiji.
Pa normalno, kod nas je to nekako čudno sve zajedno. Netko kaže ma dosta je toga više – i onda je dosta toga. Sanremo traje dandanas. Ipak, možda je bio malo atraktivniji jer je bio jedan od vodećih europskih festivala u to vrijeme. Danas imamo puno festivala, počevši od Eurovizije, koja tada nije bila takva. Zagrebački festival uvijek je bio jedan od najzanimljivijh i najboljih festivala u tadašnjoj Jugoslaviji. I mnoge pjesme tog festivala slušaju se i dandanas. Samo mene bi veselilo da čujemo te pjesme u izvedbi mladih pjevača, da pjesme dobiju novu produkciju i da se raspišu novi aranžmani. Tako bi se i aranžeri mogli malo pokazati da se vidi znaju li ili ne znaju. Nažalost, ovih velikih aranžera više nema – Miljenka Prohaske, Kreše Oblaka, Radovana Bosnara, Nikice i Stipice Kalogjere itd. Evo, svi su otišli u vječna lovišta. Tako da tih velikih nema, ali mladi moraju nešto raditi, negdje se dokazivati. Ima i mladih koji bi to mogli napraviti. No, to je stvar produkcije, ne samo diskografskih kuća, nego i radija. Nekada se sve snimalo na radiju i onda su to preuzimale diskografske kuće.
I vi ste najprije došli na Radio Zagreb? Vaše prve snimke nastale su na Radiju Zagreb.
Da, apsolutno, moje prve snimke zabilježene su na Radiju Zagreb. Ne samo moje, nego i pjesme Marka Novosela i ostalih. To je jednostavno tako bilo normalno.
Vi ste 1970. godine osnovali svoju producentsku i diskografsku kuću Alta. Kako je to izgledalo u to vrijeme? Kakvi su bili komentari ljudi koji su vodili tadašnju glazbenu industriju, produkciju i diskografiju? Kako su gledali na Vas, novoga u tom poslu, koji je pokrenuo takvu stvar? Što su o tome mislili i govorili glazbenici?
Ja sam u to vrijeme snimio dosta pjesama za tadašnji Jugoton. Snimio sam i pjesme u mojoj obradi sa svojim profesionalcima. To su bile pjesme “Teško mi je zaboraviti tebe” i “Hladan vjetar poljem piri”. Došao sam s tim snimkama u Jugoton, a oni su rekli da su to starogradske pjesme koje neće proći kod publike, pa to neće ni objaviti. Međutim, tada je pjesma “Teško mi zaboravit tebe” postala svemirski popularna u tadašnjoj Jugoslaviji, a i danas se sluša. Onda su se sjetili i rekli: “Daj, može, budemo mi to objavili”, a ja sam im tada rekao: “E sad ne budete vi objavili nego ja u svojoj diskografskoj kući.” I onda sam osnovao Altu i objavio pjesmu.
Da, singl-ploča “Teško mi je zaboravit tebe” objavljena je 1971. godine. Ovih dana objavljen je vaš dvostruki vinil istog naziva, samo je u naziv dodana i mala igra riječi pa je postao “Teško mi je zaboravit t(S)ebe”. Riječ je o albumu vašoj kolekciji sjajnih hitova.
“Teško mi je zaboravit sebe”… Dobro ste rekli Turki, tu sam upotrijebio malu igru riječi tebe – sebe. Na tom duplom albumu mojih je 28 pjesama i to je zgodno imati na jednom albumu.
Veliku vrijednost albumu daje i to što su objavljene originalne snimke, glazbeni dokumenti tog vremena i tadašnja raskoš melodije, orkestracije, aranžmana i produkcije. Te sve snimke sačuvali ste kao autor i izvođač, ali i diskograf.
Tako je, da.
Kao mali slušao sam Vašu glazbu. Puno smo se puta družili, promovirali Vaše albume i pjesme, najavljivali zagrebačke festivale i razgovarali u radijskom programu. I zato ima jedna stvar za koju baš nisam siguran i malo Vam ne vjerujem, a vezana je za Vašu izjavu iz prošle godine. U najavi svojeg koncerta u dvorani Vatroslava Lisinskog rekli ste da idete u glazbenu mirovinu i da je koncert u Lisinskom zapravo Vaš oproštaj od scene. Nakon 70 godina uspješne glazbene karijere je li doista tako?
Znate što, u mojim godinama uvijek se može dogoditi da to bude zadnji koncert. A ako se dogodi još koji, pa kaj, budemo dodali, nije problem. Vidim po reakciji publike, i to mlađe, da im se svidjela ta moja glazba. Dvorana je bila puna, i to treći put. Došlo je puno mlade publike. I što je najljepše, gledajući dok pjevam s pozornice, jest vidjeti publiku kako s veseljem pjeva zajedno sa mnom. I ovog su puta iz sveg glasa pjevali mladi ljudi. Znali su sve stihove, sve pjesme koje sam izvodio, a to me jako, jako veseli. Hvala Bogu, pa se ta dobra stara glazba pomalo vraća natrag.
Kad govorimo o Vašim nastupima, znam za jedan koji će se uskoro održati u Opatiji, i to večer prije finala Dore. U Kristalnoj dvorani hotela Kvarner održat će se glazbeni program “Opatija bajna”. Vi ste gost te glazbene večeri.
Da, ja sam gost. To je vezano za malog Pericu.
Sad je veliki Perica.
(smijeh) Sad je veliki. Zabavljat ćemo se ponovno u Opatiji bajnoj. Čujete kako mi ovih dana malo škripi glas.
Primijetio sam. Da možda ne mutirate?
(smijeh) Možda. To sam i na koncertu u Lisinskom rekao – kad se osuši grlo, onda glas malo škripi. Sad mi grlo nije suho, nego je malo prehlađeno. Ja velim, kad mi se grlo na koncertu osuši, onda ili počnem jodlati ili počnem kašljati. Ali znaš što, na prošlom koncertu dogodilo mi se nešto, ne s grlom, nego sa saksofonom. Počeo sam svirati s dečkima nekoliko stvari, ali u međuvremenu sam i pjevao dosta pjesama i za to vrijeme ostavio sam saksofon sa strane, a onda se ona trstika na njemu osuši pod reflektorima. I kad sam uzeo saksofon i puhnuo u njega, morao sam puhati kao slon, ali ništa, ništa se nije normalno čulo.
Danas na našem druženju za dobar glas pijete čaj od kamilice, a inače što pijete kad vam se grlo osuši?
Ja inače pijem bourbon Jack Daniels i to s puno leda. Kad sam svirao po američkim klubovima, jako sam se prehladio – ne kao sad, bilo je to puno jače. I onda sam otišao doktoru i mladi liječnik mi je dao neke antibiotike, a ja sam ga pitao smijem li piti hladno ili ne. On me upitao pijem li inače hladno, a ja kažem – uglavnom da. A on mi odgovori: “Sad pijte još hladnije jer to je dobro za grlo, led ubija sve bakterije i viruse.”
Onda mijenjamo stvari na našem stolu i kamilicu zamjenjujemo viskijem s ledom?
(smijeh) Ne, sad nemoj, sad nemoj. Ali moram ti zahvaliti za ovo lijepo druženje. Na dar sam ti donio moj dupli vinil “Teško mi je zaboravit t(S)ebe” i CD s mojim domoljubnim pjesmama “Vječna Hrvatska” i “Domovino moja lijepa”, koje sam snimio s orkestrom Hrvatske vojske i klapom HRM Sveti Juraj. Te sam pjesme napisao iz srca i ljubavi prema mojoj dragoj i jedinoj domovini Hrvatskoj. Napisao sam ih i za sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, bez obzira na to koje su vjere, boje ili svjetonazora, gdje žive, rade ili gdje im je dom na kugli zemaljskoj.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Bojan Zibar, Zlatko Turkalj Turki