Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom nedavnog odlaska, donosimo vam dio razgovora kojeg je s našim cijenjenim jazz pijanistom i skladateljem te jednim od najpoznatijih imena hrvatske jazz scene Matijom Dedićem snimio Zlatko Turkalj i koji je objavljen na HR2 u emisiji Music Pub.
Na fotografiji: Matija Dedić (2. ožujka 1973. – 8. lipnja 2025.)
Fotografija: Bojan Zibar
Na glazbenoj sceni si više od trideset godina. Svaki glazbenik kojem je stalo do umjetničkog pristupa glazbi želi te imati u svojem timu, na snimkama svojih albuma i kao gosta na gala-koncertima.
Da, više od trideset godina, ali ja bih rekao od nove ere, jer uvijek uzimam u obzir i svoj odlazak u Graz kao nultu godinu i novi početak. Ako gledamo koliko se bavim glazbom, to je onda više od četrdeset godina kako sam za klavirom, jer sam s pet godina krenuo u muzičku školu. Graz uzimam kao novu fazu svojega života i prekretnicu, dok moje prve svirke datiraju od 1993. godine.
Je li u današnjem glazbenom svijetu, glazbenoj ponudi i potražnji teško biti jazz-glazbenik?
Ja sam odrastao i postavljao se u boljim vremenima, i u duhovnom, ali i ekonomskom smislu, što nažalost nove, fantastične generacije (i možda talentiranije od nas) nemaju sreću. Tako da je lako bilo glazbeno preživjeti prvih desetak-petnaest godina. Istina je da je jazz moja najveća ljubav i nije tajna da otvoreno pristupam i drugim žanrovima, raznim suradnjama: od Tamare Obrovac, Gibonnija, Zorana Predina itd. Oni mi donose konstantan posao, jer sam se potrudio biti u životu all around pijanist, kao što se kaže u Americi. Prilično dobro pokrivam većinu žanrova, premda dolazim iz klasike i uvijek mogu s Matejem Meštovićem odsvirati Vivaldija, ali uživam i s Predinom. Dobro se snalazim u pop-glazbi s Gibonnijem i kao glazbenik ne živim samo od jazza. Ako gledamo na to jesam li zadovoljan kao instrumentalist, a ne pjevač i osoba koja dolazi iz nekomercijalnih voda, i da sam još uvijek na sceni i preživio sam sve ove turbulentne godine, ja mogu biti sretan. Zanimljivo je da na prijemnom ispitu u Gundulićevoj ulici, gdje su djeca pretežito svirala božićne pjesme, ja sam tada bio pod nevjerojatnim utjecajem serije “Povratak otpisanih”, u kojoj se tada pojavio prvi Yu funk-jazz, i to kao glazbena špica serije. Radili su je Stjepko Gut, poslije moj profesor u Grazu, i Milivoje Marković (Sekstet Marković – Gut). Ja sam to skinuo, pripremio i to sam svirao na prijemnom ispitu. Znači da mi klasika, koja je i danas moja velika ljubav i vučem koncept iz nje, očito nije bila suđena da se time bavim. To sam shvatio s 18 godina i smatrao sam da mogu dati mnogo više u tome što ću proizvesti sam, nego da budem milijarditi pijanist u svijetu koji će reinterpretirati klasično štivo. Smatram da sam već tada donio pravu odluku odlaskom u Graz, da tamo ispečem zanat, postavim i svoje ime, suočim se vrlo rano s konkurencijom… Nakon šest godina sam se vratio i snimio album “Octopussy”, kojim je počeo i rad Matija Dedić Trija (Žiga Golob i Krunoslav Levačić).
Što si od tate Arsena prvo zavolio? Koje glazbeno djelo?
Ja sam rastao uz njegovu glazbu. Tako da sam osjećao i “Glembajeve” i sve što je on radio, ali recimo pozornost su mi privukla dva albuma koja su rađena u Sloveniji: “Svjedoci priče” koji je radio sa Zoranom Predinom, a drugi album je “Provincija”; meni je to i najbolji Arsenov album na kojem se nalazi i većina meni najdražih pjesama. Taj album rađen je u Ljubljani s predivnim (nažalost pokojnim) maestrom Jože Privšekom. Sve je to došlo u razdoblju kad je klasika za mene već počinjala biti sa strane i kad sam gledao u svojoj sobi i u stanu kakvih sve tu ima ploča. Tako je to sve počelo i onda sam došao do ploče s koncerta Keitha Jarretta koja je kružila od Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka, a završila je kod Arsena. Arsen mi ju je dao i ja sam na njoj čuo predivan spoj nekoga kao što sam ja, Europljanin koji dolazi iz klasike, a zaljubio se u američku kulturu. Tada sam odlučio da odem u Graz.
Na fotografiji: Matija Dedić
Fotografija: Bojan Zibar
U Grazu si studirao na Jazz akademiji, bio odličan student, dobio si diplomu… ali što si, životno odvojen od obitelji, naučio u Grazu?
Škola je tamo fenomenalna, blizu je i besplatna je, to su ti praktični razlozi. Bitno je da sam ja tamo odlučio, jer su znali da stiže sin Gabi i Arsena, želio sam proći sve čega sam možda u djetinjstvu i kasnijim nekim godinama bio lišen. Dragi moj Turki, živjelo se u dvadesetak kvadrata, svirao sam na ulici, na svadbama, suočio sam se s konkurencijom i vježbao sam ko konj. U školi smo imali sve moguće kapitalce i celebrityje kao profesore i tamo je sve bilo najbolje. Ali htio sam proći taj put kao pravi muzičar, da se nikad ne bi pričalo kako je meni nešto dano, da su mi početne pozicije zbog roditelja na ovim prostorima bile lakše i vrata otvorenija. Baš zbog svega tamo, želio sam živjeti kao najnormalniji svijet, koji je živio skromno. Tako sam živio i ja.
Koliko je za tebe popularnost roditelja bila i otežavajuća okolnost? Od tebe se uvijek očekivalo da budeš ne samo dobar nego odličan, da ti nitko ne bi mogao spočitavati tvoj talent i uspjeh.
Da. Nije to sve skupa lako. Uvijek radim usporedbu s Vasilom Hadžimanovim koji je imao sličnu priču; izabrao je isti žanr kao i ja, iste godine smo otišli studirati van, iste godine smo dobili kćeri. Istih godina smo se negdje i urazumjeli. Tako da je i Vasil primjer toga. Imali smo ne samo popularne i opusom vrijedne roditelje nego i vrlo drage roditelje, kojima su vrata bila otvorena već na spomen njihovih imena. Te početne pozicije ja ne negiram, i to je moja velika sreća. Od 2002. godine, kad sam na Montreux Jazz Festivalu (u sklopu kojega postoji solo pijanističko natjecanje) od četiristo prijavljenih ušao u polufinale, Dedić prvi put ne postoji, a to je bio velik uspjeh, bio bi i danas. Iskreno, mislim da u toj kategoriji, za pijaniste do trideset godina, s ovih prostora to više nitko nije ostvario. Nakon tog Montreuxa, stvari su se za mene na međunarodnom planu počele rolati. Objavljeni su prvi nosači zvuka, albumi. Danas ih ima pet. Ja sam sretan. Svirao sam od Afrike, Argentine do zemalja u Europi, s velikim imenima i ne mogu biti nesretan. Ono što me uvijek malo kopka je da nakon malog breaka, kad sam se zaželio biti doma, obavio vojsku… Da se možda tada za koju godinu nisam ponovo vratio van i vidio što se još eventualno moglo napraviti. Ja sam imao nevjerojatnu sreću što su me prigrlili najbolji: Majstorović, Levačić, Križić, Fidri… Ušao sam u bend Tamare Obrovac, sviralo se puno. Upoznao sam Marinu, 2002. nam se rodila Lu i ja sam ovdje ostao. Kad danas gledaš, kako etabliraniji i kvalitetniji ljudi, recimo u New Yorku, kako žive i što sve moraju poduzeti da im život nečemu sliči. Ja živim u blaženom regionu, kako ga svi nazivaju, jednom neobjašnjivom paradoksu crnoga i bijeloga. Svi mi ovdje moramo biti sretni, jer je vani za neke rezultate cijeli trud, splet okolnosti i sve što ide uz ovaj posao, sto puta veći.
Na fotografiji: Matija Dedić
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Objavio si odličan i zanimljiv album “Ladies”. Kako si došao do ideje i koncepta za realizaciju albuma na kojem vokalno gostuje šesnaest pjevačica? Tko se kome morao prilagoditi, jer je riječ o pjevačicama različitih glazbenih osobnosti i stilova? Jesi li najprije odabrao pjesme za album pa tražio najbolja vokalna rješenja ili su najprije izabrane suradnice pjevačice?
Kad dođeš u studio Silvija Pasarića, mojega prijatelja iz škole, na zidu su uokvireni albumi koje sam kod njega snimio s otprilike dva milijuna pjevačica. I još je, nakon završetka snimanja, bilo upita nekih pjevačica: “Zašto nisi i mene pozvao?” Ili: “Zašto ja nisam na albumu?” Njih šesnaest koje su na albumu izabrane su zato što sam s njima najviše nastupao. Recimo, s Tamarom Obrovac sam počeo 1997. godine, s Lidijom Bajuk i grupom Divas 1998. itd. Naši zajednički nastupi koje smo sve ove godine imali, puno su više od samih nastupa, ludih putovanja, smiješnih i tužnih događaja, zajedničkih doručaka i ručkova. Sve nas je to čvrsto povezalo i u svim tim situacijama najbolje sam mogao upoznati sve te sjajne osobe, koje ne mogu zaboraviti do kraja života. Predstavljanje albuma “Ladies” počeo sam s Martinom Majerle, i to nakon razgovora s Gibonnijem. Nakon jednog zajedničkog nastupa, Gibo mi je rekao: “Ti si mi veliki prijatelj i obožavam te pa bih ti za album želio predložiti jednu pjesmu – “Sebi dovoljan”, koja je objavljena na albumu “Unca fibre”, a koju nisam nikad izveo uživo.” Bio sam oduševljen. I u Lovranu, kod Ive Popeskića, snimili smo moju verziju s Martinom Majerle, Markom Lazarićem i Henryjem Radanovićem.
Na fotografiji: Matija Dedić sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Na albumu su moja majka Gabi Novak i moja Lu, zatim Sara Renar koja mi je uvijek bila draga, Tena Vodopija, Lana Janjanin, Ivana Husar Mlinac, Vesna Pisarović, Marija Husar Rimac, Lidija Bajuk, mama i kći Maja Vučić i Gita Hajdarhodžić, Remi i Lea Dekleva… suradnja koja je svojevrsni hommage Oliveru Dragojeviću. Što se tiče pjesme “Za tebe” (koju su snimile Maja Vučić i njezina kći Gita), moram ti reći da je Gita solistica u Zvjezdicama, a kvalitetom je na razini da je treba poslati u Ameriku. Ona je jedan ultra mega talent. Na tvoje pitanje o konceptu albuma, moram reći da sam najprije birao dame, a onda ono što ćemo snimiti. Recimo, s nekima od njih nisam prethodno ništa snimio. Album “Ladies” je mojom nenormalnom pameću i pronicavošću i vidovitošću realiziran kao da sam ga slagao kao lego kockice. O svemu sam vodio računa, pa i o uvjetima i vremenu u kojem živimo. Sve je jednako važno u organizaciji, jednako je važno i kao diskografsko izdanje, ali i promišljanje o tome kako se album može najučinkovitije predstaviti. Na put teško da može ići više od troje ljudi i da na više ljudi pristane organizator koncerata.
U zagrebačkom Studentskom centru 11. svibnja 2025. na koncertu “Ladies live” nastupila je i Josipa Lisac.
Velika zahvala Josipi što je pristala, a zapravo i njezin početak bio je s pjesmom moga pokojnog oca “Što me čini sretnom”. A s druge strane Josipa nas je počastila za sva vremena i jednim prekrasnim koncertom u kući umjetnosti Arsen u Šibeniku. I ono što je jako bilo bitno za moju Lu, koja ovako fino korača na sceni, dosta uspješna u toj svojoj karijerici. Kad je Josipa vidjela Lu na Dori poželjela je da Lu bude njezina gošća na koncertu. To je jedna velika gesta drage nam Josipe, a Lu je bila izvan sebe, što je normalno.
Nevjerojatan je podatak, ali ovo je bila prva službena zajednička suradnja tebe i Josipe Lisac.
Točno. Ima nekih osoba s kojima nisam surađivao. S Josipom sam na jednoj lijepoj valnoj dužini. Često imamo i dugotrajne telefonske razgovore. Josipa je divna, podržava mlade, posjećuje koncerte drugih kolega. Ona bi trebala biti uzor svim drugim kolegicama koje se bave glazbom. Iskreno jako mi je drago da je pristala doći na koncert “Ladies Live”. To sam na neki način i očekivao. Dogodila se suradnja koja se trebala prije ili kasnije dogoditi.
Na fotografiji: Matija Dedić
Fotografija: Bojan Zibar
Uz Josipu na koncertu “Ladies live feat. Matija Dedić Group” nastupile su i Ivana Husar, Tina Vukov, Mia Dimšić, Antonela Doko, Stefany i tvoja Lu.
Tina mora biti uvijek uz mene. Ja sam Tinu doveo s 13 godina kod Boška Petrovića u BP klub i već 2004. s njom sam bio na Dori izvela je prekrasnu pjesmu “Tuga dolazi kasnije”. Tina je jedna specifična osoba koju je moj otac jako volio i uvijek je govorio da je posebna. Uspjela je do 20. godine snimiti prekrasan album i imati tri ultra hita. S Ivanom Husar sam najviše nastupao i imamo nevjerojatnu kemiju. Ivana je zbilja jedna prekrasna pjevačica, upoznali smo se 1998. godine kada je bila članica grupe Divas. Ja sam tada bio jako mlad i proveo sam jednu sezonu s njima. Na koncertu je nedostajala moja majka Gabi koja je na odmoru i Natalie koja je na porodiljnom.
Kao otac kako gledaš na glazbenu karijeru svoje Lu? Prije godinu dana na Dori bio si joj velika podrška, što je razumljivo. Viđao sam te na probama. Lu je imala dobar nastup, dobru pjesmu “Plavi leptir”. Koliko joj sugeriraš što bi trebala napraviti, s kojim autorima i glazbenicima surađivati ili koju pjesmu odabrati?
Glazbeni dio radi sama. Otac mi je bio vrhunac kantautora, poete. Majka najbolja pjevačica, jedna od najboljih na ovim prostorima svih vremena. Ja dolazim iz klasike, ali sam se zaljubio u američku kulturu i otišao sam na studirati jazz. Lu koja sada sluša MTV ja ju podržavam. Neko će reći nije to moja muzika, ali ona to radi kvalitetno.
Puštaš sve da radi sama ili sugeriraš?
Apsolutno puštam da sve radi sama i ona ne dozvoljava da ja nešto sugeriram.
Je li takav bio i Matija?
(smijeh) Važno je da sama vidi kako to izgleda, backstage, putovanja, smještaj ovakav-onakav, tonske probe, upoznavanje kolega, zato Lu ide sa mnom na koncerte da sve to skupa vidi. Poklapa se da je Lu s karijerom krenula u 21. godini, a tako sam i ja nekako počeo.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Bojan Zibar, Zlatko Turkalj Turki