Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast što je u našem društvu bio rock gitarist Vedran Božić!
Na fotografiji: Vedran Božić
Fotografija: Zlatko Turkalj Turk
Prije našeg razgovora čuo sam da kao melodiju zvona na mobitelu imate modernu elektroničku glazbenu temu. Moram priznati da to nisam očekivao, bio sam siguran da će Vam zvono na mobitelu biti neki rif ili neka Hendrixova glazbena tema. Njega ste upoznali posve slučajno u Njemačkoj 1969. godine.
Vrlo slučajno.
Ali družili ste se nekoliko dana.
Da, bili smo zajedno tri dana, jer on je imao dva slobodna dana. To se sve dogodilo nakon tog našeg koncerta u Frankfurtu, kad je on nakon svojeg koncerta došao u klub.
Zajedno ste odsvirali ‘Hey Joe’ i ‘Red House’.
Da, odsvirali smo, jer to je bio takav klub, u kojem se džemalo i koji je radio do pet ujutro. To su bili uglavnom ti kasni sati kad su samo muzičari bili u klubu i onda se to uvijek pretvorilo u druženje i džemanje. No, nažalost, to više nije tako. Inače u to vrijeme, u pet ujutro klub nije radio, nije bilo publike, samo muzičari, i to je bila ta sretna okolnost.
Kako ste osjećali na pozornici zajedno s Hendrixom? S čovjekom kojem ste se divili.
Osjećaj je bio…
Jeste li uopće mogli svirati?
Totalna usplahirenost. Srećom, nisam imao veliki zadatak, on je imao. Ja sam imao bolju i skuplju gitaru od njega. (smijeh)
To mu je smetalo?
Nije mu smetalo, očito, ali rekao je, “u, to je super gitara, pa ja na onom Stratocasteru pokušavam dobiti taj super debeli ton Gibsona”. Ja sam tada samo mislio i pokušavao na Gibsonu dobiti taj njegov zvuk, kako je on rekao, siromašni ton. (smijeh)
Koliko gitara imate?
Gitara, pa, uvijek razmišljam imam li ih 18 ili 17. Ne znam. Kupovao sam neke vrlo, vrlo jeftine gitare koje su ispale vrlo dobre. Ali, evo, kako su jeftine i nemam točan broj. Mislim da ih je 17, hajmo biti skromniji.
Ona akustična gitara koju ste kupili u Posredniku nakon dolaska u Zagreb još je “živa”, na njoj se može svirati?
Da, da, to je glavna gitara.
Nju posebno čuvate?
Ona je moja glavna akustična gitara.
Druženje s gitarom, sviranje, vježbanje, to je i dalje dio svakog Vašeg dana, Vašeg dnevnog rasporeda. Svi prijatelji dobro znaju za to Vaše vrijeme, koje je samo Vaše i tada Vas se ne dira, ne uznemirava.
Da, imam odvojeni prostor, zapravo smo spojili dva stana. Jedan je moj studio i između stanova imamo vrata, tako da se koji put dogodi da se moja žena i ja sretnemo pa me ona pita kako si. To je sad vrlo praktično, nitko nikom ne smeta i sve to odlično funkcionira, sretan sam zbog toga. Nekad sam, u ranoj mladosti, baš tako i zamišljao, da imam nešto slično i da mogu raditi na taj način, ali nisam mislio na studio, više samo na sviranje. Moram reći da nemam nikakvu sportsku dvoranu u kojoj bih mogao raditi sa svojim bendom, ali muzika je tu, prisutna cijeli dan.
A kad trebate okupiti članove benda Rock Masters, gdje se onda okupljate i imate probe?
Isto kod mene, zato što tu imam bubnjeve, bas i klavijature i oni samo dođu i malo vježbamo.
Na fotografiji: Vedran Božić sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Susjedi uživaju ili se bune?
Ne, uopće se ne bune.
Znači, uživaju. Mora da su oko Vas sve sami rokeri.
Sreća je što je to nova zgrada, a na tom su terenu bile obiteljske kućice s vrtom i svi moji susjedi dobili su stanove oko mene u toj zgradi. Od nas su otkupili stanove, zemljište te vrtove i sagradili su veliku zgradu i imam sreću da su stvarno oko mene, iznad mene, ispod mene, s lijeve strane, s desne strane ti moji susjedi koji su i inače navikli da iz moje kućice stalno dopire glazba. Tako je uvijek bilo, uvijek smo imali probe i oni su se potpuno naviknuli na to. Eto, imam sreće, stalno imam neke sreće.
Jesu li Vas susjedi možda podsjetili da Vas znaju iz davnih vremena, kad su Vas slušali u klubu smještenom na današnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Sjećaju li Vas se iz tih zlatnih dana zagrebačkih plesnjaka?
Oni su svi unutra, rekao bih. I kad imamo probe, oni znaju doći. Za vrijeme programa Ruby Tuesday u Saloonu, uvijek smo imali goste, pa bi k meni na probu došao Massimo, pa Bogović, Gobac itd. Oni su sve to registrirali i kad bi me sreli u liftu, komentirali bi “o, bilo je super, kad će opet doći Massimo?” i slično. Mislim, stvarno, što se tiče susjeda, nemam problema.
Mnogo puta čuli ste svoje ime i prezime kad su se proglašavali najbolji glazbenici, kad ste osvajali nagrade za najboljega gitarista u Jugoslaviji, u Hrvatskoj, nagrade Status, Crni mačak ili recimo Porin za životno djelo kao član grupe Time. Što nagrade znače u životu gitarističke legende kao što ste Vi?
Većinom su to nagrade struke. I uvijek čovjek mora biti ponosan, kad je zapažen od ljudi koji se razumiju u to što radi i kad ga zbog toga cijene. Zato je čast dobiti svaku nagradu. Nisam baš prisutan u medijima da bih imao ikakva druga zadovoljstva zbog svoje popularnosti. Tako da mi je vrlo drago da se cijenimo međusobno. I ja stalno dodjeljujem nagrade. Svake godine sudjelujemo u izboru za te nagrade, kao što su Porin i Status. Mala smo zemlja i stalno se vrtimo u krugu. Da nas ima 100 milijuna, možda i ne bih došao na red za te nagrade.
Što konkretno, statusno, znači biti jedan od najboljih glazbenika u Hrvatskoj? Biti gitaristička legenda? Donosi li taj status neki mjesečni novčani dodatak? Imate li neke privilegije u društvu ili glazbenim institucijama?
Bio je predviđen kao neki novčani dodatak jer bilo je smiješno, recimo, Arsen Dedić je imao, hajmo reći, mirovinu 200 eura. Tako sam i ja počeo, sad imam 450 eura. Bila je ta mogućnost da se dobije u ono vrijeme nekih 500-600 kuna, taj neki dodatak na koji si imao pravo ako si imao status umjetnika ili ako je Hrvatska glazbena unija stala iza tebe i potvrdila da si dodatak zaslužio. To se provodilo sve dok ja nisam došao na red. Kad sam od svih dobio podršku za to, prijavio sam se i onda su me zvali i rekli da, nažalost, ove godine to nije predviđeno u proračunu. Pitao sam ih da li da se prijavim ponovno sljedeće godine. Odgovorili su: “Ne, ne morate se prijaviti, to je tu kod nas i kad to bude predviđeno u proračunu, bit će u redu.” I od tada je prošlo 15 godina.
Vi ste na sceni 60 godina i što ste sve napravili, što ste sve odsvirali! Zanimljivo je da ste od 2015. do 2023. objavili tri odlična tematska albuma: ‘Planet Hendrix’, ‘Planet Cream’ i ‘Planet Deep Purple’. Ovaj posljednji donosi 15 pjesama koje su obilježile rock-scenu i vrijeme vladavine grupe Deep Purple. Vi ste glavni producent i kreator tih glazbenih projekata. Nastavlja li se taj niz objavljivanja tematskih albuma, legendarnih autora i izvođača svjetske rock-scene?
Mislim da bi bio red. Imam pripremljen materijal ‘Planet Led Zeppelin’ koji bi zaokružio tu nekakvu old school građu na kojoj je izrasla većina današnjih poznatih gitarista u svijetu i kod nas. Mislim, to je nekakva osnovna škola i utjecalo je na nas. To su naši uzori. Budući da je današnja tehnologija omogućila da se koncert zabilježi tako da imaš sve komponente po kanalu, kao i u studiju kad se snima. I onda se to može lijepo očistiti i pristojno prezentirati. I eto, zato sam se toga prihvatio, da to nekako zapišemo, zabilježimo, jer nitko se ne bavi time. Tako da mogu reći da sam ja sad, s ovim materijalima, svojevrsni povjesničar glazbe.
Slažem se.
Želim da te neke stvari koje su nam bile tako važne u našem odrastanju budu nekako i zabilježene.
Na fotografiji: Vedran Božić
Fotografija: Tomislav Ćurić
Ima li na toj vašoj Planet listi povijesnih autora i izvođača mjesta za neke domaće izvođače? Jeste li o tome razmišljali? Bit ću konkretan, što kažete na album ‘Planet Time’? Zaslužuje li grupa Time jedno takvo izdanje?
Zaslužuje, imam čak i ideju jer imam dvije jako dobre snimke koncerata. Jedna je samo ritam-gitara Dade Topića i ja sviram električnu gitaru. To je izvrstan koncert, s fenomenalnim vokalom, i izvedeno je sve ono što je bila srž repertoara grupe Time. To je bio neki festival kantautora, zapravo akustični festival. Ispalo je jako dobro i mislim da bi to vrijedilo imati kao lijepo izdanje. A postoji i jedan koncert iz Makedonije. Mi smo se povremeno vraćali na scenu, čak i na dulje vrijeme, bilo je razdoblje kad smo četiri do pet godina svirali u trio-formaciji Ratko Divjak na bubnjevima, Dado Topić na basu i kao vokal i ja. Na gitari. To je jako dobro funkcioniralo i baš na tom koncertu u Makedoniji naša je izvedba bila nadahnuta i bilo bi zanimljivo i to objaviti jer od grupe Time nema baš tih live snimki, ne postoje.
Grupa Time bila je korak ispred svojeg vremena, imali ste konceptualne albume i bili ste neopterećeni trajanjem pjesama. Neke od vaših najboljih pjesama trajale su više od pet, šest, sedam minuta. Pjesma ‘Za koji život treba da se rodim’ traje 10 minuta. Niste imali pritisak ni diskografa ni medija koji bi određivali koliko vaše snimke moraju trajati ili kako zvučati. Je li grupa Time glazbeno djelo, glazbena ekipa, glazbeni sadržaj na koji ste posebno, najviše ponosni u svojoj karijeri?
Je, to je sigurno, zato što sam puno snimao za druge pjevače i gostovao u drugim bendovima, a razdoblje s grupom Time bilo je izrazito stvaralačko i naravno da zauzima posebno mjesto. Pjesme koje smo snimili posebno su mi drage i sve su nekako nepotrošne. Kako smo se vraćali u ta razdoblja da ponovno koncertiramo zajedno, jer razišli smo se, i teško je bilo, Ratko je u Ljubljani, Dado je ili u Marini dolje pokraj Trogira ili u Beogradu, ja sam u Zagrebu, tako da se to povremeno prekidalo i radilo, ali u jednom razdoblju stvarno smo odradili pet godina u kontinuitetu.
I ostavili velik trag u hrvatskoj glazbenoj produkciji i na domaćoj rock-sceni.
Hoću reći da mi te pjesme nikad nisu dosadile i kad smo ih ponovno svirali, uvijek mi je bio gušt. Vjerojatno je u to ugrađeno dio mojih htijenja i ideala. Vjerojatno je to dio mene.
Bili ste inovatori na domaćoj sceni, a jesu li neke vaše pjesme nastale pod utjecajem glazbenika, onoga što ste tada slušali, što vam se sviđalo? Jeste li iz njihova rada, načina sviranja i snimanja dobivali inspiraciju i ideje? Konkretno, kako je nastao album prvijenac grupe Time 1972. ili klasik ‘Za koji život treba da se rodim’?
Nisu bili mala inspiracija. Naravno da učiš, tako usvajaš vokabular, muzički vokabular. Kao što se u poeziji ili u drugim literarnim kategorijama koristimo vokabularom, slično je i u glazbi. Ono što si usvojio i čime vladaš, to je tvoje oružje i to upotrebljavaš, tako da je bilo neizbježno da su neke ideje proizašle iz nekih drugih nama dragih pjesama. Ja sam svašta radio, svirao sam i s grupom Mi, svirali smo Blood, Sweat and Tears i Chicago, tako da nisam fahidiot. Volim široko polje. Jedno vrijeme bio sam zaljubljen u Stevieja Wondera.
Ta glazbena poveznica između Vas, grupe Time i Wondera su pjesme ‘Superstition’ i ‘Superstar’.
Da, recimo ‘Superstition’, koji je zapravo Jeff Beck objavio, što je više rockerska varijanta, ali zapravo se svodi na isto, na tu ideju.
Pjevači prije važnih festivalskih i koncertnih nastupa vole reći da su ih za te nastupe pripremali mentori – uspješni pjevači. Kako je kod gitarista? Jeste li Vi nekome učitelj ili povremeni mentor? Javljaju li se mladi glazbenici koji traže savjete i pomoć?
Pa javljaju se, ja se ne bavim time, nemam baš volje ni vremena, a pogotovo mi se ne sviđaju netalentirani pokušaji. Ali javljaju se ljudi, ja im rado pomognem. Jedan od njih je i Borna Čop, s kojim sam i dalje ostao u vezi, ali često sam imao ljude koji su nešto htjeli istražiti, pitali ovo, ono, pa dođemo, pa probamo, pa objasnim i tako. Uvijek sam spreman pomoći, ali ne bavim se pomaganjem profesionalno.
Koliko Vam treba za procjenu je li netko talentiran i može li biti dobar gitarist, ne virtuoz, ali dobar gitarist?
Mislim, odmah se vidi.
Od samog načina kako drži gitaru?
Kako mu mozak funkcionira. Kad sam se upisao u glazbenu školu u Zadru, provodio se jednostavan test — trebao si ponoviti ritmičku frazu ili ponoviti melodijsku frazu.
Na glasoviru? Tako je počelo Vaše glazbeno obrazovanje.
Da. Mislim, ako si to uspio, znači da tvoj mozak funkcionira ispravno, prepoznaje i prihvaća te, kako bih rekao, elemente od kojih je glazba sazdana. Ako ih ne prepozna i ne može oponašati, kako će onda vladati njima? To je taj talent. Ne znam kako se to razvija u mozgu. Navodno se može razviti kod djeteta, ovisno o tome u kakvoj okolini živi dijete, je li u kontaktu s glazbom, napaja li se time. Možda ako se to ne dogodi u najranijoj mladosti, ako nema nikakvih kontakata s glazbom, možda to zahiri i poslije se puno teže razvija. Sve se najbolje razvija u početcima.
Vi ste solist, majstor gitare, ali jako ste dobar timski igrač, što je vrlo rijetko u glazbenom svijetu. Kad to govorim, onda mislim na sve one suradnje koje ste ostvarili. Pritom ne mislim na Vaše glazbene početke kad ste bili glazbenik u grupama Grešnici, Roboti, Mi, ili dio glazbenog tima Boška Petrovića, važna karika spomenutog Telefon Blues Banda itd. Nego kad su Vas angažirali glazbenici koji su na Vas računali kao na jamstvo kvalitete, jer ste pjesmama dali svoj rukopis i dimenziju. Zato su Vas mnogi kao studijskoga glazbenika angažirali za snimanje pjesama i albuma. Surađivali ste s Gabi Novak, Zdravkom Čolićem, Arsenom Dedićem, Dragom Minarcem, Meri Cetinić, Oliverom Dragojevićem, Tomom Bebićem, Zrinkom Tutićem, s grupama Aerodromom, Parnim valjkom…
Da, bilo mi je to vrlo izazovno i veliko zadovoljstvo da ispunim tu ulogu, da podržim pjevača ili cijeli aranžman. Bio sam dosta svestran, a uz Boška sam se upoznao i s džezom. Druga je stvar što me džez nije odvukao na svoju stranu, i to zato što sam ja zapravo više pjevač nego gitarist. To mi je bilo draže. I uvijek sam htio biti kombinacija gitarista i pjevača.
I to odlično radite.
Nisam imao puno prilika, s obzirom na to da sam bio u grupi Time. U Grešnicima sam bio pjevač, a poslije se to događalo povremeno, ali uglavnom sam bio u bendovima koji su imali odlične vokaliste. A ja sam onda uvijek bio za prateće vokale.
Zašto nikad niste imali svoj bend? Sad ste glavni kreativni i idejni pokretač grupe Rock Masters.
Zato što sam lijen i zato što su me uvijek zvali za različite suradnje i onda mi nije padalo na pamet da sam nešto organiziram. Zapravo sam bio zadovoljan time da ispunim svoje obveze, na veselje onih koji su tražili moju pomoć. U tome je i nekakva kreacija, jer uvijek kreiraš taj solo i daješ doprinos u aranžmanu neke pjesme. Kad sviraš pratnju, to je vrlo bitna karika. To mi je bilo veliko zadovoljstvo i vrlo slično kao i autorski rad. Nisam imao taj poriv. I tako je to završilo kao što bi rekao Arsen Dedić — ja sam doktor opće prakse.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Tomislav Ćurić, Zlatko Turkalj Turki
