Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bili su pjevač i jedan od najtiražnijih hrvatskih izvođača Boris Novković i skladatelj, producent i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja Miro Buljan.

Na fotografiji: Boris Novković
Fotografija: Samir Cerić Kovačević

Ponovno zajedno surađujete, svoju staro-novu suradnju najavili ste pjesmom “Nesanica”. Vaša prva službena glazbena i diskografska suradnja dogodila se 1991. u studiju Nostradamus, kada ste snimila pjesmu “Mašta moja”. Veliki zajednički uspjeh doživjeli ste 1995. realizacijom sedmog Borisova albuma “U dobru i zlu”.  

Boris: Svaka faza života ima svoje prekretnice, pa je tako bilo i mojem slučaju te 1991. godine.  Tada sam zaključio da je moj prepoznatljiv pop-rock izričaj, koji se prelio iz 80-ih  u 90-e, doživio manirizam, svojevrsnu stagnaciju, a Miro je u tom trenutku bio nova mlada progresivna glazbena snaga. Poželio sam da upravo on napravi pjesmu “Mašta moja”, obradu grupe The Knack. “My Sharona – Mašta moja”, ta obrada uvijek je bila nekakav moj gol! Uvijek sam želio tu pjesmu obraditi, a Miro je napravio verziju potpuno drukčiju od standardne pop-rock verzije kakva je bila u originalu. Miro je to sjajno napravio i izazvali smo dobru reakciju, bili smo prvi na top ljestvicama u to doba, tako da je s tom pjesmom i počela naša suradnja.

Miro, kakav je bio tvoj pristup u radu s Borisom? Zašto si odlučio surađivati s Borisom jer prije albuma “U dobru i zlu” ti si bio poznat autor, aranžer i producent plesnih pop-pjesama. Recimo, na albumu “Vozi me polako”, prvom albumu Ivane Banfić, svirao si gitaru. Bio si tonski majstor i producent pjesme “Ljubav za sve”, koju je snimio Sandi. Važan je album u tvojoj karijeri producenta i ton-majstora “Second to None”, album grupe ET. Imao si niz uspješnih pjesama, suradnji s Emilijom Kokić, Kasandrom itd. Sve što si radio i u čemu si bio uspješan bilo je vezano za elektronsku i plesnu pop-glazbu. Malo ljudi zna da si ti zapravo roker, da odlično sviraš gitaru. Je li onda album “U dobru i zlu”, suradnja s Borisom, bio ulaz na velika vrata pop-rock scene, premda si dotad bio producentski kralj CRO Dance scene.

Miro: Dobro si rekao. Ja sam zapravo u duši roker, uopće nisam bio u tom elektronskom filmu, ali ja jednostavno volim glazbu, volim umjetnost, volim zvukove i tako me i ta elektronska glazba ponijela. A to što smo se spojili Boris i ja više je generacijski, slično smo odrastali, imamo puno sličnosti. Zapravo, ne znam ima li netko tako sličan glazbeni ukus kakav imamo on i ja.

Kada ste počeli surađivati, Boris je već bio poznati pjevač, zvijezda, imao je definirani stil, publiku, rasprodane koncerte. Zato me i zanima taj tvoj pristup, dolazak u njegovu ekipu. Boris je 1986. godina s prvim albumom “Kuda idu izgubljene djevojke” postigao nakladu od 160 tisuća prodanih primjeraka. Album “Jači od sudbine” prodan je u više od 180 tisuća primjeraka. Albumi “Dok svira radio”, “Boris 100X”, “Struji struja” svi su prodani u više od 100 tisuća primjeraka. I onda dolaziš ti u jednu takvu uspješnu ekipu, kojoj je uspjeh bio zajamčen. Biti dio Borisove ekipe u to vrijeme za svakoga je glazbenika bila velika stvar.

Miro: Meni je to imponiralo, on je veliki, ne bih rekao pjevač, on je veliki umjetnik. Stvarno mi je to bio izazov. U njegovim pjesmama ja sam uvijek čuo naslonjenost na, sada će zvučati glupo, ali čuo sam određenu naslonjenost na sličnu glazbu kakvu volim ja, kakvu sam volio dok sam odrastao, glazbu Beatlesa, Eaglesa i tako dalje. Osjetio sam u njegovu rukopisu da se dosta naslušao te glazbe koju volim i ja.

Boris: Zaista sam surađivao s jako puno producenta i svaki mi je dao nešto pozitivno i svaki je nešto pridonio mojoj karijeri, od aranžmana do produkcije pjesama. Miro je možda jedina osoba s kojom bi vjerojatno, da smo se sreli ranije, osnovao neki bend. A malo ljudi zna i da Miro sjajno pjeva. Vjerojatno bi to bio neki bend kao što sam uvijek želio imati, ali nisam našao srodne ljude. Tako da sam ipak ostao samo Boris Novković.

Miro: Dobro si rekao. Da smo se ranije sreli, sto posto bismo imali neki bend. 

Na fotografiji: Boris Novković i Miro Buljan sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Ali možda još ima nade za sastav Boris i noćni stražar Miro.  

Boris: (smijeh) Da, noćni olinjali stražari.

Što je tebi posebno bilo zanimljivo u radu Mire Buljana? Bez obzira na veliki uspjeh pjesama koje je producirao i koje su se često mogle čuti u radijskim programima, postojala je i ona druga strana, glazbeni kritičari koji su gotovo sve što je bilo vezano za pop-dance produkciju 90-ih dočekali na nož, ocijenili jako lošim.

Boris: Zaista, u jednom trenutku početkom 90-ih ta je glazba preplavila hrvatski eter i, jednostavno, sve drugo što nije bilo u tom modernom stilu bilo je upitno. Čak sam i ja s tim albumom “Struji struja” bio nešto manje vidljiv, iako su poslije, s vremenskim odmakom, neke pjesme ostale. Međutim, u tom trenutku to nije bilo u trendu. I onda smo gledali kako napraviti nešto što će malo imati pulsaciju takvog stila. Miro je puno pomogao u jednom trenutku. Međutim, dogodilo se da je istina izašla na vidjelo i da smo mi s pjesmom bazičnom, akustičnih gitara “U dobru i zlu” zapravo u tom trenutku pomeli sve ispred sebe, bez obzira na moderno. Iako je album “U dobru i zlu” odisao i modernim zvukovima. Za ono doba bili smo progresivni, kao što i sad se trudimo na nekom budućem albumu koji radimo da također budemo prilično moderni. Ali u osnovi ostat će taj rukopis, ono što ja i Miro volimo.

Prije suradnje s Mirom, ti si u svojoj ekipi producenata i aranžera imao Senada Galijaševića, na samom početku, 1986. godine. U tvom timu bili su Lazar Ristovski, Oliver Mandić, Nikša Bratoš, Krešimir Klemenčić i osamdesete si završio ponovno suradnjom sa Senadom Galijaševićem. Kakva je bila reakcija tvog oca Đorđa Novkovića i najbližih suradnika na tvoju odluku da za aranžera, producenta i autora na albumu “U dobru i zlu” angažiraš Miru Buljana?

Boris: Moj pokojni Đorđe, kojeg se uvijek sjetim jer mi je bio savjetnik, volio je zvučna imena. Uvijek mi je sugerirao, ovaj ti je najbolji gitarist, ovaj ti je najpoznatiji…  O Miri nije znao puno, ali mu se svidjelo kad je vidio rezultate naše suradnje, bio je jako zadovoljan. Međutim, ja nisam nikad tako gledao. Na početku moje karijere za prvi album nudili su mi, i to čak iz Croatia Recordsa, jednog u tom trenutku jako priznatog producenta koji je bio među tri najbolja i u bivšoj državi. A ja sam se odlučio za Senada jer sam s njim već radio demosnimke u njegovu malom studiju. I zato sam se odlučio za njega. Uvijek sam gledao, birao ljude po nekakvim afinitetima i, kada sam čuo neke Mirine radove, to me zanimalo. Uvijek me zanima glazba, a ne ime i prezime. Mislim, danas je on stvorio ime i prezime koje je među najboljima imenima hrvatske glazbene produkcije.

Miro: Znaš, on ti je srčan tip i jako se oslanja na svoju intuiciju i emociju, tako da njemu, koliko ga znam, ime ne znači mnogo, nego srce i emocije, ono što osjeća u zajedničkoj suradnji, glazbi koju stvara.

Boris: Mi smo se često dobro autorski nadopunjavali.

Miro: Jedino mi je žao što nismo poslušali tvog tatu i malo smanjili broj pjesama na albumu. Malo nas je ponijela euforija u ono vrijeme, pa smo htjeli snimiti puno pjesama. Na albumu “Sve gubi sjaj bez ljubavi” objavili smo 16 pjesama. Znam da ti je tata rekao – nemojte, što će vam toliko pjesama.

Nakon što ste realizirali dva sjajna albuma, intenzivno surađivali od 1995. do 1997., napravili stestanku, poduži odmor jedan od drugoga. Kako ste se ponovno povezali? Tko je bio taj koji nazvao, imao želju i potrebu ponovno surađivati?

Boris: Ja sam posljednji album napravio 2021. godine, to je bio album “Gori ulica”, jedan onako rockabilly album, svojevrstan otklon. To je bio album za moju dušu, koji je sastavljen od malo više rokerskih pjesama, koje su možda danas malo i zastarjele. Međutim, dobro je prošao. I onda sam krenuo nakon šest mjeseci u novi proces osmišljavanja novog albuma. Taj proces ne znači samo pisanje pjesama, to je vrijeme kada tražiš neki novi put, nešto novo. Komunicirao sam već s nekim producentima i u jednom smo se trenutku, ne znam, zbog nekog razgleda nas dvojica našla. I znaš ono kad se dogodi neka vibra, kad osjetiš neku pozitivnu energiju, tako je krenulo od pjesme “Nesanica”. Miro je imao tu pjesmu, pa smo najprije napravili demo verziju. Kad ideš otpjevati i snimiti pjesmu, to je trenutak kad ili ne osjetiš ništa ili osjetiš neku sjajnu energiju u sebi, Moram priznati da sam to osjetio, na jako malo pjesama osjetio sam takav adrenalinski poticaj koji me ponio. Od tada smo počeli raditi na pjesmama, tako da imamo jedan pravi koautorski album s pet njegovih i pet mojih pjesama što će, nadam se, rezultirati jednim baš svježim albumom.

Borise, ti si vrlo rijetko dopuštao da netko autorski ulazi u tvoj teren, na tvoj album. Odnosno samo ako je to baš bila, kako si malo prije objasnio, pjesma koja je u tebi izazvala posebne osjećaje. Ali Miro, kada je nastala “Nesanica”? Supruga i ti napisali ste tu pjesmu. Je li ona bila pisana baš za Borisa?

Miro: Da. Ciljana je, pogotovo tekstualno. Nastala je ljeti, u podne. Znači, kad udara sunce. A zapravo tekst održava Borisa iz jedne faze njegova života, iz vremena mladenačkog ludila koje on ima u sebi. Još uvijek on to ima, ali sad disciplinirano. I nastala je spontano, ali dok smo mislili baš na njega.

Na fotografiji: Boris Novković
Fotografija: Samir Cerić Kovačević

“Više ništa nije kao prije”, jedna je od pjesama koje je snimio Boris. Miro, što na glazbenoj sceni funkcionira po starim načelima i pravilima diskografije? Vrijede li pravila kao i prije 30 godina, kad ste ti i Boris uspješno surađivali i snimili sjajne pjesme i albume o kojima smo razgovarali? Što se najviše promijenilo? Što je potpuno drugačije i u vašem slučaju?

Boris: Potpuno je drugačije to što više nema fizičkih, stvarnih proizvoda.  Ipak smo mi bili neka manufaktura koja je nešto proizvodila, imali smo neki proizvod. Danas si mi, Turki, darovao gramofonsku ploču. I kad to vidiš, to je stvarno nešto prekrasno. To je kao neko umjetničko djelo jer, kad bi platio glazbu, ti bi je posjedovao i fizički, kao suvenir. Toga danas više nema. Danas je glazba otišla potpuno u taj neopipljivi dio, u eter i streaming. I nekako, kad završiš, kad napraviš pjesmu, nemaš što uzeti u ruke i reći – evo, ovo je moje djelo. To je meni najveća promjena u odnosu prema prošlim vremenima.

Miro: Ono što je isto, to je uvijek dobra pjesma, pjesma koja će te uvijek dirnuti u dušu i srce. Čak i kad se ova mlađa ekipa koja visi na streamingu i sluša trap okupi na tulumu, slušaju se i dalmatinske klape ako je pjesma dobra, ako je hit.  Uvijek će to biti isto. Jedino, slažem se s Borisom, malo se to promijenilo što je zbog streaminga i društvenih mreža stvoren prostor za tisuću istina. Svi govore istinu i svi lažu. Prije, u naše vrijeme i kad si ti počeo raditi na radiju, svi smo volontirali, željeli naučiti biti uz ljude koji znaju raditi. A sada sve može biti. Sve prolazi i ništa ne prolazi.

Boris: I nije samo to, nije bilo toliko jakog PR-a, marketinga i sve toga skupa što ja ne volim. Općenito, ja se nikad time ne bavim. Prije bi objavio pjesmu, otišao na livadu otpjevati ekipi i, ako je nešto dobro, prođe. Danas je to sve tisuću marketinga, tisuću PR-a itd. To su razlike.

Koliko ipak u svojem radu pazite i na nove zahtjeve publike i trendove u glazbenoj produkciji? Vodite li računa o tome hoće li pjesma odmah nakon objave biti zanimljiva i slušana, svidjeti se publici u prvih 20 sekundi? Pazite li da sve što je potrebno bude snimljeno u prvih 30 sekundi i da sve zajedno sa solo dionicama i refrenima ne traje duže od dvije i pol minute? I, naravno, da zadovoljava sve audio i vizualne kriterije društvenih mreža: Facebooka, Instagrama i TikToka?

Boris: Čovjek ne može funkcionirati ako ostane u nekom prošlom vremenu. Moramo poštovati neka pravila današnjeg vremena. Tako da to što si pitao i zaključio ne možemo ignorirati. Pjesmu prilagođavamo zvuku današnjeg vremena. Prije je svaka moja pjesma imala neki solo na gitari koji je znao trajati i to je bilo moderno. Danas kad idu sola na gitari unutar pjesme, ljudi za to vrijeme piju kavu. (smijeh) Zato izbjegavamo tu formu solaža na gitari. Ljudi nemaju vremena.

Borise, kakav je Miro Buljan kao predsjednik?

Boris: Ja mislim da je dobar, s obzirom na to da je ostvaren kao čovjek, ostvaren u glazbenom smislu, i mislim da je najvažnije da ljudi koji su na dužnosti pomažu struci i da pomažu glazbi. Meni je uvijek drago kad čujem da je netko od mojih kolega na takvoj dužnosti kao što je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja jer će zastupati i gledati interese struke, sebe i svojih kolega.

Miro: Moram reći da Hrvatsko društvo skladatelja ima  ustaljen i kvalitetan rad, tako da tu nema potrebe za bilo kakvom nadopunom.

Na fotografiji: Miro Buljan, Nenad Marčec i Husein Hasanefendić Hus
Fotografija: Hrvatsko društvo skladatelja

Miro, ti si odličan pjevač, izvrsno sviraš gitaru, skladaš, pišeš pjesme, ali uvijek si bio samozatajan. Kad bi nešto bilo super, mislim na uspjeh pjesme ili izvođača za kojeg si radio, ti bi uvijek stao u drugi, treći… zadnji red po važnosti. Nisi se nikada volio isticati. Što se dogodilo, što te promijenilo i kada se pojavila želja da budeš prvi čovjek Hrvatskog društva skladatelja?

Miro: Nije uopće bila želja, nego pritisak mnogih kolega koji su smatrali da sam ja najbolji izbor za to jer sam se kao glazbenik davno dokazao i ostvario. Trudim se za sve glazbenike. Sve u društvu odlično radi i sada je na meni samo da u svojem mandatu više osluškujem emocije članova i pokušam na tom području djelovati. Sam sustav radi odlično, ne mogu ga ja tu ni previše unaprijediti, niti unazaditi.

Nisi predsjednik iz sjene, nego stvarno vučeš poteze kad se pokaže potreba. Sastaju li se predsjednici društava skladatelja iz europskih zemalja? O čemu najviše razgovarate, o kojim problemima u glazbenoj industriji?

Miro: Imamo godišnju skupštinu, na kojoj raspravljamo o glazbi i autorskim pravima. Moram istaknuti da naš sustav odlično radi i jedan je od boljih u Europi, jedan je od boljih i u svijetu. Naš sustav sigurno je među pet najboljih.

Kako su regulirana autorska prava u Belgiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Rumunjskoj? To su države u kojima su objavljene tvoje pjesme?

Miro: Sve pjesme imaju svoj kod. I to je vrlo jednostavno, to je danas sve digitalizirano, svaka ima svoj broj koji se prepoznaje i šalje na obračun, u određenim formatima redovito se prikupljaju podaci i to se vidi jasno, kao kad ujutro pjetlić zakukuriče, odmah se sve vidi.

A što je s umjetnom inteligencijom u glazbi? Imaju li skladatelji i izvođači problema?

Miro: Tu ima problema. Ali izvođači poput Borisa su zaštićeni zato što su ljudi iz drugog vremena. Zaštićen je zato što ga ljudi znaju. Zaštićen je zato što je poznat. Poznati su njegov lik i djelo.

Pjesma “Nesanica” (Croatia Records) je novi singl Borisa Novkovića

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Samir Cerić Kovačević, Hrvatsko društvo skladatelja, Zlatko Turkalj Turki