Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu skladatelja, glazbenog urednika, umjetničkog ravnatelja i dobitnika Posebnog priznanja Hrvatske diskografske udruge za iznimna diskografska dostignuća i 60 godina skladateljskog rada Dušana Šarca!
Na fotografiji: Dušan Šarac
Fotografija: Valerio Baranović
Gospodine Šarac, kakvi lijepi brojevi! 80 godina života i 60 godina uspješnog glazbenog djelovanja i zajednička proslava na vašem Festivalu dalmatinskih šansona u Šibeniku. Čestitam od srca!
Nije baš za čestitanje. (smijeh)
Kako nije?
To su činjenice, nažalost. Moram priznati da ja te godine ne osjećam. Ja sam malo infantilan na neki način, da baš ne karikiram do kraja. Dok sam bio mlad uglavnom sam se družio sa starijim osobama i to osobito u poslovnom smislu, a onda naravno i u privatnom. Sada, kada sam ostario, isključivo se družim s mladim ljudima. Mislim da je to u redu, samo moraš imati kriterije da im ne dosadiš. Zato tu treba imati mjere.
Na fotografiji: Dušan Šarac s Posebnim priznanjem Hrvatske diskografske udruge
Fotografija: Valerio Baranović
Ove je godine na Festivalu dalmatinske šansone napokon održana i Vaša autorska večer. Zašto je trebalo čekati punih 25 godina za njezinu realizaciju kada su davnih dana nastale neke od legendarnih dalmatinski zabavnih i pop-pjesama koje ste skladali: “Šibenska balada”, “Dobra ti večer mati moja”, “Maslina je neobrana”, “Dalmacija u mom oku”, “Budi noćas mirno more”, “Prođi me se”, “Na omiškoj stini” …
Znate, ja sam ipak osnivač festivala u Šibeniku. To je bila moja davna ideja dok sam još živio u Zagrebu i stalno mi se vrtjelo po glavi kako bi u Šibeniku trebalo napraviti neku glazbenu manifestaciju, a da to ne bude festival poput ostalih. A što se tiče vašeg pitanja o mojoj autorskoj večeri, nije to baš ni bilo zgodno, a ni sada mi nije jako drago jer ipak sam ja osnivač tog festivala i još uvijek sam umjetnički direktor. To je, znate, možda i mali sukob interesa. Mnogi bi mogli to tako nazvati (smijeh), ali moj suradnik Branko Viljac inzistirao je na tome i uspio me nagovoriti. Ja sam se opirao, ali eto uspio je. Uvijek sam smatrao da je publicitet potreban glumcima, pjevačima i političarima, a ne ovakvima kao što sam ja. (smijeh) Meni su mnogi još davnih godina prigovarali neku navodnu skromnost. Ja sam u Zagrebu živio 42 godine i radio sam u diskografskim kućama Suzy, Jugoton i Croatia Records, tako da sam poznavao i surađivao gotovo sa svim pjevačima. Još tada sam im rekao da se oni moraju isticati u prvi plan, a ne ja. Ja sam takva osoba i to je dio mog mentaliteta i vjerojatno ću takav ostati i dalje.
Na fotografiji: Dušan Šarac s priznanjem kojeg mu je uručio predsjednik HDU-a Želimir Babogredac
Fotografija: Valerio Baranović
Neka se ne ljute pobjednici, nagrađeni izvođači ovogodišnjeg Festivala dalmatinske šansone, ali upravo zbog prve večeri u kojoj smo slušali tek manji dio Vašeg glazbenog opusa, ta druga finalna večer pala je ipak u sjenu Vaše retrospektive. To je glasnim pjevanjem i snažnim pljeskom najbolje pokazala i publika tijekom izvedbe svih pjesama.
Hvala. To su velike riječi. Godinama već pratim i naša prva festivalska večer, bez obzira na to radi li se o talijanskoj kanconi ili je riječ o retrospektivi na kojoj su dosad nastupili Vice, Tereza, Gibonni … svi najbolji tu su prodefilirali, nekako je uvijek široj publici prva večer zanimljivija od druge. Ljudi vole taj repertoar, blizak im je i vole poznate pjesme, dok kod novih pjesma nikada ne znaš na što ćeš naići (smijeh). Zapravo mislim da festivali u klasičnom smislu i nemaju smisla. Svako vrijeme nosi svoje. Kad se sjetim Splitskog festivala, trgovački putnici u diskografskim kućama s nestrpljenjem su čekali jer su se ploče s festivala prodavale u stotinama tisuća primjeraka. Jugoton je davao golem avans Splitskom festivalu jer su znali da će za mjesec dana na njemu zaraditi.
Na fotografiji: Dušan Šarac sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Gospodine Šarac, slažem se s Vama da stari koncept i realizacija festivala danas nisu zanimljivi publici, autorima i diskografima u onoj mjeri kao nekada, ali da dobre pjesme ostaju i da ih publika voli čuti s festivalske pozornice dokaz je i Vaša autorska večer u Šibeniku.
Još se uvijek ne snalazim u tom pitanju. Još uvijek smatram da je to bilo nepotrebno, ali to je moj problem.
Pjesma Na teraci našla je svoje mjesto na albumu Dalmacija u mom oku (Croatia Records)
Kada biste napravili rezime svojeg dugogodišnjeg glazbenog rada i uspjeha, koju biste pjesmu zbog nečega posebno izdvojili? Je li to Vaša osobna glazbena iskaznica “Šibenska balada”, koja je proglašena i himnom grada Šibenika? Je li ona najvažnija u Vašem skladateljskom radu?
Meni nije. Ona je nastala spontano jer su stihovi koje je napisao Krste Juras toliko muzikalni. Da je bilo tko pjevušio te stihove, napravio bi nešto lijepo. Ja nju ne mogu čuti drugačije nego ovako kao što je snimljena. To mi je isto i Arsen rekao. On je uvijek Šibensku baladu izvodio na svojim koncertima, i to na svoj način. Ubacio bi neke harme i izvodio je onako malo na kvazi jazz način, ali jako mu se sviđala. Slučajno ja imam dvije-tri himne. Himna Omiša “Na omiškoj stini” moja je pjesma, pa spomenuta himna Šibenika… tako da sam ja zapravo autor himni (smijeh). Imam još neke ratne himne, recimo 113. brigade i još šest-sedam, ali to sada nije važno. Ali ona koja mi je najdraža je pjesma “Na teraci”. Zašto? Pojma nemam. Krste Juras je napisao tekst i to je naša suradnja u slici Dalmacije, na albumu “Dalmacija u mom oku” za koji smo napravili dvanaest pjesama. Album smo snimali s Mišom u Milanu. Taj tekst meni je toliko upečatljiv i životan. Pjesma nikada nije bila popularna niti se puno emitira u radijskim programima, a malo tko je i pjeva. Nije pjesma za “uloviti” na prvu, nije klapska pjesma, premda zvuči kao da jest. I to mi je moja najdraža pjesma jer sam uvijek bio isključivo vezan za tekstove. Neki autori rade instrumentalno, pa onda traže tekstopisca koji će nakalemiti – prilagoditi tekst melodiji, a ja nisam nikada tako radio. Mene mora zaintrigirati tekst. Mišo Kovač bio je fenomen i zapravo tajna njegova uspjeha je i u tome što je znao prepoznati dobar tekst, tekst koji je za njega. Zanimljivo je da je Arsen za Mišu napisao šest pjesma i dao ih meni da mu odnesem i predstavim. “Pogledaj koji je on genijalac, pogledaj ovaj prvi dio – fantazija, ali vidiš kada dođe refren malo je više mislio na sebe nego na onoga kome je namijenio pjesmu”, rekao je Mišo i detekcija je bila stopostotna. Mišo je to rekao za pjesmu “Djevojka iz moga kraja”.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Valerio Baranović; Zlatko Turkalj Turki
