Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu glazbenika, pjevača, skladatelja i doajena Šime Jovanovca!
Na fotografiji: Šima Jovanovac
Fotografija: Bojan Zibar
Vaš glazbeni put počeo je još dok ste pohađali osnovnu školu, svirali ste u tamburaškom orkestru. Kako je to tada Vama izgledalo? Ozbiljniji ulazak u glazbeni svijet i kad ste zavoljeti tamburašku glazbu? Što ste prvo slušali i pjevali u Vašoj obitelji, jer koliko znam Vi ste prije tambure svirali orgulje. Vaša majka je pjevala u crkvi.
Nekim čudom u naše Gradište je došao gospodin Mijo Amidžić, vrsni učitelj glazbe. Odabirao je prve polaznike tamburaške sekcije u mojoj osnovnoj školi. Ušao u moj razred i pokazao prstom na mene. Tako je bila zapečaćena moja sudbina vezana uz ovaj sveti instrument. Tada se još sviralo po šorovima, a ja sam potajice upijao zvuke našeg praiskonskog glazbala uz ciku cura, snaša, obijesnih momaka i zabrinutih baba sa sokaka. Glazbene nadogradnje su upijane na probama KUD-a “Seljačka sloga” gdje su bili aktivni mama Kata i otac Đuro. Nakon osnovne škole slijedi i nastavak sviranja tambura u gimnazijskom orkestru pod ravnanjem imenjaka Šime Seletkovića. Iskreno moram priznati da je moja ljubav prema instrumentima ipak vezana za kraljicu svih instrumenata, crkvene orgulje s kojima sam došao u dodir par godina prije polaska u osmoljetku. Mama Kata je bila počimajla u našoj crkvi, a ja ministrant. Još čujem orgulje i mamin glas koji mi dade u nasljeđe pjevanje iz dubine duše. S pjesmom na usnama se osjećam ispunjen cijelim bićem. U anegdote mog šegrtovanja oko svirke orgulja ide česti „nestanak“ bakinih jaja koja su se kod slastičara pretvarala u sladoled i dijelila prijateljima za njihov trud skakutanja (gaženja) poluga mijeha bez kojeg ovaj instrument ne bi mogao davati svoj čarobni zvuk.
Kada mali Šima kaže “jako volim zvuk orgulja, odličan sam u tome, ali zanima me i sviđa mi se i zvuka tambure”? Koju ste prvu tamburašku pjesmu naučili svirati?
Kao zaljubljenik u zvuk orgulja učim ih svirati prvotno na “pipanje” (sluh ). Brzo sam otkrio da se tako ne bi moglo kročiti svijetom glazbe bez upoznavanja notnog pisma. Svladao sam ga kroz naukovanje sviranja tamburaških instrumenata. Samo po sebi na red je došlo i prosviravanje gitare samouko svladano iz udžbenika mog mentora.
Nekako paralelno u vremenu otac je na velikom natjecanju u “Gospodarskom listu” osvojio radio prijemnik koji je instaliran kod djeda (maminog oca Stjepana) i cijela ga je obitelj dolazila grupno slušati, jer struje je bilo samo u centru mjesta gdje je bila djedova kuća. Taj mali radio mi je potpuno otvorio svijet glazbe u svim njenim različitostima. Iz tog vremena sam u trajnom vlasništvu zadržao neke od skladbi koje su i danas dio moje svakidašnjice.
Na fotografiji: Šima Jovanovac sa Želimirom Babogredcem i Majom Vidmar Klarić
Fotografija: Ino Zeljak
Jako ste voljeli pjesme koje su snimili Shadowsi. Koju njihovu pjesmu posebno volite i kako ste se upoznali s njihovim radom? Malo je poznato da Vi na svojim koncertima izvodite i njihove skladbe. Kakva je reakcije publike kad im vi svirate Shadowse na svoj način? Znam i da se znate naći sa članovima grupe Crveni makovi, grupe u kojoj ste bili za vrijeme gimnazijskih dana, i uz druženje za svoj gušt svirate upravo taj repertoar.
Godine 1964. stariji prijatelj Ivica Dretvić i moj učitelj Ivan Kadić zovu me kao „žutokljunca“ da sviram gitaru u pop sastav koji po preporuci Ivana Boždara i Marice Reljanović dobio naziv Crveni makovi. Moja ljubav prema Shadowsima i njihovoj glazbi obznanjuje se na plesnjacima mojim gitarističkim izvedbama skladbe ‘Blue Star’. Nju sam zavolio, upio i „skinuto“ (naučio svirati) slušajući Radio Luksemburg. I danas sviram većinu njihovih uspješnica, no uvijek me posebno dirne izvedba teme iz filma ‘Deer Hunter’. Zagrebački Crveni koralji su išli sličnim putem i dogodilo se i nekoliko zajedničkih svirki za vrijeme njihovih gostovanja u Slavoniji. Ljubitelj sam svega onoga što je Bogom dano i urešeno čarima prirode sa svim njenim ljepotama. Najveći dio djetinjstva sam proveo na stanu (salašu) s bakom Evom i djedom Antunom (Tunom). Konzumirao sam sve što je darovano u prirodnom okruženju i veselio me je posao pastira i briga oko stoke koja je bila dio mojih obiteljskih obaveza.
To je urezano u mene i prati me kao izazov na svim mojim putovanjima i turnejama. Vraćanje prirodi sam posebno doživio u Kanadi – okolici Calgaryja, posjećujući indijansko pleme Vrana. Na vrlo neobičan način sam upao u njihov život smionošću mog domaćina Ivice Vukelića. Došli smo neovlašteno na ranč poglavice Vrana Jana Snowa. S ograde pašnjaka sam pozvao jednog od konja koji mi je prišao i dozvolio mi znakove pažnje jednake onima koje sam rabio i na svom salašu prema miljenicima Bebi i Plavcu. Iz udaljene stambene zgrade prema nama je zaleđenim putem jurio automobil. Nije nam bilo baš svejedno no kada je iz njega izišao čovjek ozarena lica i rekao da želi upoznati dobru osobu kojoj je s ljubavlju prišao njegov konj miljenik, straha je nestalo i obuzela nas je posebna pozitivna energija.
Razvili su se temelji velikog prijateljstva… pušila legendarna lula. Slavili su se Bogom dani darovi netaknute prirode.
Na fotografiji: Šima Jovanovac
Fotografija: Ino Zeljak
Što Vas danas kao glazbenika i autora s bogatim glazbenim iskustvom posebno zanima i u čemu najviše uživate? Je li to duhovna glazba, s početka Vašeg glazbenog puta, pop rock ili tamburaška glazba s kojom Vas većina publike povezuje?
Volim glazbu u svoj njenoj raskoši. Neke umjetničke izričaje mogu samo konzumirati, neke reproducirati na nekoj svojoj razini umijeća sviranja instrumenata, a neke na svoj način pokušati dograditi svojim autorskim radovima. Glazba je moj jedini put i jedina svakodnevna preokupacija. Ostalo je samo obitelj kojoj se mogu zahvaliti na svim poticajima i ljubavi koju mi pružaju. Sretan sam i kad pišem putujući narodnim stazama i kad pišem instrumentalnu pop glazbu ili svjedočim stihovima svjedočanstva Božjeg darivanja. Šima pjevač je na svoj način krivac što je tamburaška glazba dobila izvjesnu prednost dajući joj kroz nadahnute izvedbe prepoznatljivost i posebnost. Kao takva je utočište svima koji vjeruju svom srcu i duši na iskrenim, poštenim i ljubavlju tkanim putevima osobnih stremljenja u bolju i ljepšu sutrašnjicu.
Kao kantautor svoje prve pjesme napisali ste, skladali ste dok ste bili član pop grupe Crveni makovi. Koja je bila prva pjesma koju ste napisali i predstavili članovima grupe? Kako je Vaš autorski rad u to vrijeme ocijenjen i prihvaćen od glazbenika u Osijeku, Županji – Slavoniji?
Autorski postajem osviješten kao gimnazijalac. Gitara, usna harmonika i mladenački nadahnut glas dao mi je samostalni način izražavanja bunta i ljubavnih skladbi cvijeta mladosti.
Kao takvog me je upoznao i Arsen Dedić na audiciji za Postirske Fraje. Skladba ‘Slavonija u maku’, prva bendovska uspješnica postaje mi autorska osobna iskaznica. Snimljena je sedamdesetih u studiju Radio Osijeka pod pažnjom Antuna Nikolića Tuce. Uz pop instrumente Crvenih makova svirao je bisernicu i kao rezultat dobio se i prvi World music naših krajeva. Snimamo tada još tri skladbe i radost svih je nemjerljiva ovim mojim pisanim riječima. Hvala Tuci, Bogu, rodu i slušateljima.
Danas ste jedan od posljednjih pravih, iskrenih predstavnika šokačkog – slavonskog melosa. Kako to komentirate? Jeste li možda u nekome prepoznali svog nasljednika, glazbenika koji ima sličnu strast kao vi prema glazbenoj baštini – slavonskoj pjesmi?
Pitanje zvuči kao lijep i drag kompliment, ali krije iza sebe i svjesnost o manjku autora i solista prijeko potrebnih da ova grana ne usahne. Za tamburu je ovo zrelo doba koje nosi svoje breme odgovornosti. Odgovornost je jednaka za one koje trebaju sačuvati folklorne tekovine roda, za one koji stvaraju nove skladbe na narodnim izvorima kao i za one koji žive glazbu koristeći narodni instrument u nekim novim okruženjima i načinima glazbenog izvođenja. Tko je na pravom, a tko na krivom putu, pokazati će vrijeme koje je vječiti sudac svim granama umjetnosti. Vjerujem u lijepu budućnost i nadam se da će se nadareni pojedinci posvetiti cijelim bićem profesiji i dokazati da mogu uz bok velikana koji su ostavili neizbrisive tragove u glazbenim povjesnicama Lijepe naše.
Na fotografiji: Šima Jovanovac
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Kako bi Vi ocijenili današnju tamburašku glazbu i tamburašku scenu? Možete se izraziti ocjenom od jedan do pet, jer bili ste učitelj u glazbenoj školi. Ali volio bi i da konkretno kažete koje Vam se tamburaške pjesme sviđaju, a skladane su u zadnji deset godina.
Mogu Vam dati samo svoje mišljenje. Ocjene su zavisne i meritorne samo od slušatelja i ljubitelja ovog našeg glazbenog izričaja. Malo s tugom mogu reći da je u tamburaškom svijetu osjetna kriza autora, posebno izbora tema skladbi, kao i nedostatak novih solista koji trebaju biti garancije lijepe i mirne budućnosti. Godinama je premalo snimljenih albuma s novim skladbama. Svi su obeshrabreni jer su svjesni kako nemaju siguran i utaban put do krajnjeg korisnika. Manjak je i medijskih prostora posvećenih narodnoj glazbi. Na žalost, takva je situacija u novinama, na internetu, radijskim i televizijskim programima.
Krunoslav Kićo Slabinac, Najbolji hrvatski tamburaši, Tomislav Bralić i klapa Intrade, Miroslav Škoro, Slavonske Lole bili su Vaši gosti na koncertu u Lisinskom 2015. povodom 50 godina Vaše glazbene karijere. U koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pjevat ćete 28.10. na svojoj tradicionalnoj fešti naziva Šimunovo koja se održava od 2010. godine.
U koncertne pojmovnike s uprizorenjem ‘Šimunovo’ je rođeno u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu 28.10.2010. godine. Bilo je to moje veliko imendansko slavlje posvećeno 45-toj godini rada. Pozitivna energija je jednostavno opijala gledatelje i vrsne izvođače koji su stasom i glasom bili Hrvatska u malom. Izvrstan program kroz godine postaje brend. Koncertna dvorana Lisinski mu je redovito stanište u listopadu sve do pandemije. Ove godine rame uz rame sa mnom su Mate Bulić, Pero Galić, Anita i Ličke drvosječe, Cecilija, Marija Pavković Snaša, Vlatka Kopić Tena, Željko Lončarić Žec i Ravnica, Ivan Štivić, Art Voice, Žeteoci, Dukati iz Širokog Brijega, Vukovarski golubići, MPS „Šokadija“ Stari Mikanovci, Tamburaški orkestar Batorek.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Zlatko Turkalj Turki, Ino Zeljak, Bojan Zibar
