Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je direktor diskografske kuće Scardona i član Upravnog odbora Hrvatske diskografske udruge Branko Paić.

Na fotografiji: Branko Paić
Fotografija: Ino Zeljak

Jedan ste od važnih ljudi Hrvatske diskografske udruge, na samom početku osnivanja i rada udruge bili ste član upravnog odbora. Koji su 1995. godine bili glavni ciljevi HDU-a jer vaše djelovanje počelo je u vrijeme Domovinskog rata, borbe za neovisnost i cjelovitost Hrvatske, a koji su ciljevi 29. godina poslije? Koja je danas glavna zadaća HDU-a?

Imao sam veliku povlasticu što sam u posljednjih 30-ak godina u našoj glazbenoj industriji aktivno  sudjelovao u stvaranju svih novih glazbenih udruga koje su svojim djelovanjem znatno poboljšale našu glazbenu scenu. Početak devedesetih godina obilježio je rat i nestanak gotovo cijele diskografske infrastrukture. Javila se potreba za otvaranjem novih prodajnih mjesta, stvaranje nove distributivne mreže, otvaranje malih CD-shopova, održavanja koncerata kako bi se održala scena itd. Sjećam se da je unatoč svemu vladao veliki entuzijazam u društvu i svi su željeli dati svoj doprinos.

Osnovan je Croatian Music Aid koji je povezao izvođače, autore, menadžere koji su prepoznali trenutak u kojemu moraju reagirati i stvoriti novo moćno okružje za glazbenu scenu u budućnosti. Danas bi to bilo vrlo teško ostvariti. Tada je to bilo moguće jer su u svakodnevnim druženjima nastajale prave ideje kako postaviti scenu u potpuno novom okružju.  Osniva se HGU, snima se “Moja domovina”, organiziraju se i koncerti za vojnike te koncerti u gradovima jer je život morao teći dalje i ljudima je trebalo dati nade. U vremenu promjena i preslagivanja scene potiču se nove inicijative i otvaraju se nove diskografske kuće jer su stvoreni preduvjeti za to. Bilo je važno da usporedno sa stvaranjem naše države stvorimo glazbene udruge i preko njih bolje poslovne uvjete za sve kako bi naša glazba doživjela novi uzlet. To je bilo nevjerojatno kreativno vrijeme kada se dogodio novi uzlet domaće glazbe koja je u ratno vrijeme imala iznimno važnu ulogu u Domovinskom ratu kad su napisane sjajne pjesme koje su pokazale nesalomljiv duh našeg naroda i ljubav prema domovini.

Konačno je naša glazba dobila veći medijski prostor što je pojavom novih talentiranih autora, izvođača i diskografskih kuća rezultiralo stvaranjem  nove sjajne scene.

S Paolom Sfecijem potaknuo sam osnutak HGU-a još 1992., a 1995. inicirali smo stvaranje HDU-a da dobijemo snažnu diskografsku udrugu koja će moći uspješno rješavati  problem struke i u suradnji s državnim institucijama olakšati poslovanje, sudjelovati u kreiranju promjena koje je donijelo novo vrijeme. Samo jednoj tvrtki je puno teže ostvariti promjenu u sudaru sa državnom birokracijom.

Trebalo je izgraditi uvjete da se mogu kolektirati i producentska prava za izvođače i diskografe, stvoriti jedinstvenu digitalnu bazu u kojoj je cijela naša diskografija, spremno dočekati novo digitalno vrijeme, pratiti uspjeh pjesama u eteru u stvarnome vremenu i još mnogo sličnih stvari na kojima se temelji struka. Trebalo je ostvariti bolju suradnju s nacionalnom televizijom koja u jednom trenutku potkraj devedesetih nije htjela emitirati domaću glazbu i podignuti postotak emitiranja domaće glazbe na radijima barem na zakonski minimum, a to je i danas ozbiljan problem.

Važno je bilo pregovarati i o, primjerice, smanjenju poreza na autorske honorare i poreza na ulaznice. Sve je to naša udruga trebala učiniti da se mi možemo mirno baviti svojim poslom u uređenim uvjetima. Da oslikam vrijeme devedesetih, navest ću samo nevjerojatan podatak da mi u to vrijeme nismo mogli osnovati udrugu diskografskih kuća nego pojedinaca koji se bave diskografijom jer zakon nije predviđao drugu mogućnost.

HDU je svojim djelovanjem od početka snažno utjecao na događaje u glazbenoj industriji, uključio se i u organizaciju diskografske nagrade “Porin” i pratio sve promjene  koje su se događala u svjetskoj glazbenoj i domaćoj industriji. Za svoj diskografski rad primili ste puno priznanja. Tako i nagradu Nova ploča za cjeloviti diskografski, menadžerski rad te  veliki doprinos u očuvanju glazbene tradicije i glazbene pop-rock kulture.

Hrvatska ima vrlo dugu i bogatu povijesti diskografije zbog čega mi je posebno drago da su prvi dobitnici tada novoosnovane diskografske nagrade u povodu obilježavanje 25. godišnjice Hrvatske diskografske udruge bili osnivači i prvi članovi upravnog odbora HDU-a Veljko Despot, Hrvoje Markulj, Zdravko Josipović, Šima Jovanovac i  ja. Ima mnogo simbolike u tome što je svečana dodjela nagrade “Nova ploča” održana u hramu glazbe, u KD Vatroslava Lisinskog, gdje smo 1995. i osnovali HDU! To vrijedno priznanje kolega i prijatelja iz našega poslovnog svijeta za mene ima posebnu vrijednost jer je prepoznat dugogodišnji rad u ovom najljepšem poslu, diskografiji, koja je odredila moj život.

Diskografiji je bila potrebna takva nagrada koja će sa strogim, profesionalnim, kvalitetnim kriterijima odati priznanje i svim velikanima koji su svojim djelovanjem nama utrli put, njih se ne smije zaboraviti jer su ostvarili velika dostignuća za sve nas. Društvena uloga diskografa je iznimno važna u svim razdobljima jer je tu skupljen sav know-how i višegodišnje iskustvo u glazbenoj industriji. Diskografi su ključni pokretači cijele industrije jer oni ulažu i predstavljaju nove snimke, spotove, nove izvođače, organiziraju turneje, otkrivaju nove autore, producente itd. Diskografi su uvijek u medijskoj sjeni jer njihov rad nije toliko vidljiv ili zanimljiv medijima.

Najvažnije  je višegodišnje iskustvo diskografa u radu s izvođačima koji na scenu dolaze najčešće potpuno neiskusni i u trenutku u kojemu im je presudno kvalitetno vodstvo u karijeri i kada im otvarate kontakte o kojima su mogli samo sanjati. Slijedi i onaj još važniji trenutak kad ih trebate zadržati da ne odlete previše i ugroze vlastite karijere poneseni slavom i novcima i kad pomisle da su sve naučili.

Diskografija se potpuno preoblikovala i aktivnija je nego ikada prije.

Na fotografiji: Želimir Babogredac, Branko Paić i Maja Vidmar Klarić
Fotografija: Ino Zeljak

Što biste posebno izdvojili iz rada HDU-a, za što ste se kao njezin član posebno zauzimali?

Diskografi su se uvijek morali brzo prilagođavali novim vremenima, trendovima koji dolaze i predviđati što će se dogoditi u budućnosti. S novim nosačem zvuka dolaze nove promijene. Početkom 2000-ih godina počeo je velik pad prodaje CD-ova, a pojavom digitalnih platformi otvorio se novi put autorima, izvođačima i diskografima da dođu do publike u novom okružju.

Da se to dogodi trebalo je digitalizirati cijeli katalog svih diskografa u Hrvatskoj. Danas se možemo ponositi HDU-om koji je postao moderna udruga koja je provela digitalizaciju domaćeg kataloga koji je sada dostupan svima, okupila vodeće diskografe u snažan tim te zajedno s izvođačima ostvarila producentska prava svojim članovima, što nije bilo jednostavno. Izrađena je aplikacija “Now is digital” u kojoj diskografi i izvođači prate uspjeh pjesama na digitalnim platformama i imaju izravan uvid u svoje poslovne rezultate što je iznimno važno jer je sve transparentno. Pokrenut je “1Played”  putem kojeg se prati uspjeh nove pjesme na radijskim postajama, što je velika pomoć u radu autorima, izvođačima i diskografima jer vidite gdje je pjesma sve emitirana. Uvedena je i glazbena ljestvica  HR Top 40 u kojoj su vidljive sve promjene koje se događaju u emitiranju pjesama, kako se stvaraju novi trendovi, početak stvaranja novih scena itd. važno je istaknuti da je HDU dobio i priznanje IFPI-ja za svoj rad i potvrdio status vodeće udruge u regiji. HDU je utemeljio novu nagradu “Nova ploča” koja se dodjeljuje za izniman doprinos te za promicanje značaja hrvatske glazbene industrije, redovito organizira radionice i savjetovanje o novom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima zbog kojeg diskografi trebaju revidirati sve ugovore s izvođačima. Zbog toga su se i počeli održavati potrebni sastanci između svih udruga, HUZIP-a, HDS ZAMP-a i HDU-a, na kojima se vidjela složenost tog Zakona i koja on pitanja otvara. Ja svakako pozdravljam te sastanke jer se sva ta otvorena pitanja moraju zajedničkim sudjelovanjem riješiti kako bi se donio zaključak te da se svako može i dalje baviti svojim osnovnim poslom.

Na fotografiji: Branko Paić s Jasminom Stavrosom
Fotografija: privatna arhiva Branka Paića

Uz to što ste uspješan diskograf, jedan ste od osnivača diskografskih kuća Crno bijeli svijet i Hit Records. Također ste vlasnik diskografske kuće Scardona, osnivač Udruge menadžera i producenata te član NO Instituta hrvatske glazbe i bili ste dugogodišnji član Upravnog odbora Porina. Kako ocjenjujete današnju suradnju svih spomenutih, važnih glazbenih institucija? Surađuju li dovoljno? I koji su za sve, novi glazbeni, autorski i diskografski izazovi pojavom digitalizacije i društvenih mreža kao novog medija i jednog od glavnih promotora glazbe?

Suradnja naših udruga,  nakon odlične suradnje u devedesetim godinama i nestanka onog entuzijazma iz tog vremena nažalost se promijenila i posljednjih je godina nije bilo dovoljno.

Kao jedan od osnivača svih udruga predložio sam da počnemo ponovno redovito održavati tematske sastanke jer imamo puno tema o kojima je potrebno ozbiljno razgovarat bez odgode jer situacija to zahtijeva. Održano je nekoliko sastanaka čelnih ljudi svih triju udruga koji su bili važni i koji su pokazali da zajedno možemo pronaći rješenja i da smo na dobrom putu. Situacija se u diskografiji stalno mijenja i morate prepoznati trendove koji će se događati u budućnosti. Bez koncertne djelatnosti, koja je sada ključni pokretač glazbenog poslovanja, danas vrlo teško možete imati snažnu i utjecajnu diskografsku kuću. Zahvaljujući uspješnoj koncertnoj djelatnosti, mogli smo objavljivati albume novim sjajnim glazbenicima kojima je bila potrebna potpora na početku karijere. Bez toga se ne bismo mogli upustiti u takve pothvate ili bismo bili puno oprezniji. Imali smo i COVID-19  koji  je dijelu diskografa blokirao koncertnu djelatnost i usporio razvoj te smanjio broj novoproduciranih snimaka.

Dolaskom digitalnih platformi počeo je kod nas snažniji rast digitalnih prihoda svima i sada možemo samo žaliti zbog izgubljenog vremena i činjenice da naši djelatnici u digitalnim odjelima nisu mogli surađivati s digitalnim platformama i da se nisu mogli educirati i biti u tijeku sa svim novostima iz tog područja. Danas je izgubljenih pet godina kao prije 50 godina i to je teško nadoknaditi.

Nepovratno je izgubljeno puno prihoda za autore, izvođače i diskografe, a dio ljudi iz  našeg posla još nije shvatio koliko smo svi zajedno izgubili. Fizička prodaja je gotovo nestala, osim prodaje LP-a što nam daje neku nadu dok se stream ne razvije dovoljno. Društvene mreže svakako imaju važnu ulogu u promocije glazbe i bez njih se danas ne može. Svakom se mrežom koriste druge dobne skupine pa samim time za svaku mrežu moramo prilagoditi sadržaj i retoriku kako bismo im što bolje približili glazbu naših izvođača. Dobro je što se stalno osmišljavaju neki novi alati kojima možemo približiti glazbu korisnicima. Drago mi je da su i društvene mreže shvatile koliko je dragocjeno pridružiti nekoj objavi i glazbu kako bi sama objava dobila dodatnu težinu, a nama je to odličan alat da i mlađoj generaciji približimo aktualne pjesme te  stariji katalog.

Na fotografiji: Branko Paić s Mladenom Bodalecom
Fotografija: privatna arhiva Branka Paića

Kao menadžer i producent surađivali ste i bili uključene u važne projekte: Azre, Prljavog kazališta, Colonije, Tomislava Bralića i klape Intrade, Gorana Karana, Tajči, Tedija Spalata, Dražena Zečića, Harija Rončevića, klape Cambi itd.

Organizirali ste ili bili u organizacijskim timovima turneja najvažnijih izvođača, glazbenih programa, a posebno moram istaknuti povijesni koncert Prljavog kazališta koji je održan 1989. godine na Trgu Republike, danas Trgu bana Josipa Jelačića i veliki klapski spektakl na Poljudu “Ne damo te pismo naša”, koji je održan 2006. godine.

Glazbenu sam karijeru počeo kao student u Muzičkom salonu SC-a, koji je bio zaslužan za promociju nove glazbe u Zagrebu dovodeći vrhunske strane glazbenike svih žanrova i s pomoću stranih kulturnih centara. Istodobno je omogućio svim avangardnim glazbenicima nastupe u Teatru ITD i drugim prostorima SC-a . Učinjen je veliki iskorak u organizaciji i izvođenju koncerata na fakultetima naših velikih autora kao što su Arsen Dedić, Drago Mlinarec, Zvonko Špišić, BP convention itd. Zamislite da danas autori kao što su Gibonni, Tedi Spalato sviraju studentima u njihovim fakultetima, u njihovu ambijentu…To su bili jedinstveni koncerti, mnogo prisniji, postojala je komunikacija s izvođačem. Studentski centar je tada bio središte kulturnog života u Zagrebu uz Galeriju, Teatar ITD, Kino i Klub SC. Kako ste u njemu okruženi kreativnim ljudima iz kazališta, slikarima, glazbenicima, tako vas oni oblikuju i ta svestranost vam poslije sjajno koristi u karijeri jer sam se u karijeri šetao između glazbenih stilova jer me sve zanimalo. Prvi veliki koncert koji sam organizirao bio je koncert Pat Metheny Group u kinu SC-u, kojem je to bio prvi veliki koncert u karijeri u dvorani od više 1000 ljudi, a i nekoliko koncerata ECM jazz glazbenika kao što su Gary Burton, Antony Braxton i Joachim Kuhn. Radio sam produkciju koncerata na legendarnoj izložbi Mirka Ilića koja je 1977. godine bila postavljena u galeriji SC-a na kojoj su se prvi put predstavile sve najbolje novovalne skupine. Za Klub SC-a kreirao novi koncept kluba, takozvanu „treću liniju” jer ste u jednom prostoru imali koncertni prostor, diskoklub i dvoranu za gledanje filmova. U tom su prostoru nastupali svi najvažniji bendovi nove scene. To je bio prirodan put za početak rada s rock-sastavima. Menadžersku karijeru počeo sam s „Drugim načinom” i nastavio s ITD bandom, koji je preko noći izrastao u band koji puni Dom sportova, te sa svim vodećim zagrebačkim bendovima. Radio sam povratničku turneju „Azre” na kojoj je snimljen album „Zadovoljština” u Domu sportova, a koja je neprekidno trajala dvije godine te završila koncertom na Šalati u Zagrebu. Izdvojio bih organizaciju turneje Prljavog kazališta nakon izlaska albuma “Zaustavite zemlju” 1988. na kojoj je bila pjesma “Mojoj majci”, a turneja je trajala neprekidno sve do 1990. Nezaboravna je bila ljetna turneja 1989. na kojoj su srušeni svi rekordi u broju ljudi na koncertima i atmosferi koja je vladala na koncertima. Tada su počeli razgovori o velikom koncertu u Zagrebu, na Trgu. Svi smo bili svjesni važnosti koncerta Prljavog kazališta na Trgu, ali dimenzije koncerta daleko su nadmašile sva naša očekivanja. Koncert je svakako zaslužio da se obradi u studiji koja će elaborirati sve aspekte koncerta, koji je bio mnogo više od rock koncerta. Poslije koncerta na Trgu bilo je jasno da je došlo vrijeme za promjene koje su slijedile. Puno važnih detalja s tog koncerta ostalo je nepoznato javnosti. Doslovno pet minuta prije početka koncerta došao je policajac Jasenku Houri i meni reći da se koncert mora otkazati. Pitao sam ga je li svjestan što to znači i tko će preuzeti odgovornost za ono što će se dogoditi ako se koncert otkaže. Jer su ljudi došli iz cijele zemlje i inozemstva i mi im nećemo reći da je koncert otkazan, neka se on popne na pozornicu i publici objasni zašto se koncert otkazuje. Atmosfera je bila takva da se koncert nije mogao otkazati.

Kad su Prljavci 1994. radili imali na Dolcu, sreo sam u MUP-u ponovno istog policajaca koji mi je dao posljednju dozvolu za održavanje koncerta. Redatelj snimanja koncerta Antun Vrdoljak je na putu prema televiziji nakon koncerta maknuo najavu Jaje koji je, pokušavajući smiriti publiku u jednom trenutku rekao: ‘Čuvajte mi Trg! Tu će jednog dana doći konj i konjanik.’ Današnje generacije ne mogu pojmiti koliko je u to vrijeme to bilo hrabro reći. Tada, potkraj osamdesetih, mogli ste u zatvoru završiti i zbog neke sitnice. Njegove riječi bile su proročanske riječi jer je točno godinu dana poslije na Trg vraćen kip bana Jelačića. Snimku tog dijela koncerta na VHS kazeti je, srećom, sačuvao Krešo Klaić iz TDZ-a (Benston), koji je bio i najzaslužniji za to što se koncert održao na Trgu. Koncert je bio Božje djelo jer je nemoguće da se u onim uvjetima i s toliko ljudi na malom prostoru nikome ništa nije dogodilo i da mi nismo završili u zatvoru. Ondašnja milicija nam je drugi dan rekla da su, gledajući snimke iz zraka, izračunali da je bilo 300 tisuća ljudi jer su sve ulice te cijele četvrti oko Trga bile blokirane. U medijima je objavljena informacija da je bilo 200 000 ljudi na Trgu i okolici. Na koncertu karijere, Prljavci su održali sjajni koncert koji se lako mogao pretvoriti u Altamont, kod Stonesa, zbog nemoguće gužve koja je vladala na Trgu i svim blokiranim ulicama. Ljudi su visjeli na banderama, po prozorima i radili strašan pritisak na publiku u prvim redovima i koje smo cijeli koncert morali izvlačiti preko pozornice u sigurnost. Koncert Prljavaca izravno je utjecao i na povijesni tok zemlje i vjerujem da je po tome jedinstven svijetu. Donio je velike promjene i nakon njega više ništa nije bilo isto. Koncert je snimljen i odmah prikazan na HTV-u i to je sada povijesni dokument koji više nitko ne može osporiti i relativizirati. Snimljena je nevjerojatna atmosfera na rock-koncertu, ushit publike, prepun Trg i sve okolne ulice. Televizijska slika nam tako ostaje kao potvrda jednoga veličanstvenog događaja koji će svi koji su bili ili ga gledali na televiziji pamtiti cijeli život.

Na fotografiji: Branko Paić
Fotografija: Bojan Zibar

Nakon tog koncerta shvatio sam da velike, ključne koncerte morate snimiti jer je iznimno važno da taj koncert ostane živjeti, da bude dostupan. I kad pomislite da se to nije moglo tako dogoditi, uvijek možete pogledati snimku i uvjeriti se. Nakon te turneje trebalo mi je godinu dana da se vratim u normalni ritam i zaboravim sve stresne situacije na turneji s policijom, navijačkim skupinama i publikom. Scardona je od samog početka prepoznala važnost naše autohtone glazbe po kojoj smo prepoznatljivi u svijetu i sastavila tim od autora, izvođača i producenta tražeći novi moderniji „Zvuk Dalmacije” koji će se svidjeti novoj publici. Koncert „Ne damo te naša pismo” na Poljudu 2006. promijenio je cijelu glazbena scenu i stvorio klapsku scenu koja je punila dvorane, stadione u Hrvatskoj i Sloveniji. Koncert klapa na Poljudu je preko noći promijenio odnos snaga na glazbenoj sceni u Hrvatskoj i doživio do tada neviđeno medijsko zanimanje. Stvorena je nova scena koja je i nakon gotovo 20 godina i u poslovnom smislu važna te su snimljene stotine odličnih pjesama. Odjednom su klape koje su nastupale u konobama i kalama i kojih prije toga nije bilo na velikim pozornicama, počele nastupati na stadionima, sportskim dvoranama i arenama u Hrvatskoj i Sloveniji. Znate li vi koliko je to važno? Poslije su došle na red i turneje po Americi, Kanadi, Australiji, Europi, a njihov uspjeh traje i danas jer su se ponovno počele prilagođavati produkcijski novom vremenu. Koncert je istodobno promijenio moj život i glazbeni put jer nakon godina ulaganja u klapsku scenu i uspjeha koncerta bilo je logično nastaviti i dalje promicati našu klapsku glazbu izvan hrvatskih granica. Stadionski koncert je veliki izazov za sve koji nastupaju, ali i za one koji organiziraju. Koncert su organizirali “Picaferaj” Ivice Bubala i Scardona, a mi smo jedini i vjerovali da će koncert uspjeti jer smo osjetili trenutak da se to učini. To je tada bila nevjerojatno hrabra odluka. Svi su bili uvjereni da smo ludi kad smo se upustili u organiziranje klapskog koncerta na stadionu i to su nam otvoreno govorili. Moj je mišljenje bilo da imamo više izgleda napuniti stadion nego sportsku dvoranu Gripe. Jer u dvorani je to standardni koncert, a stadion je u početku i koncert i provokacija, dobar potez o kojemu će svi početi govoriti kao o čudu.

Ivica Bubalo predložio je odličan naziv koncerta koji je najbolje oslikao cijelu ideju koncerta.

Pokazali smo da imamo izvođače koji mogu napuniti i najveće prostore i da imaju veličanstvene pjesme koje su preživjele desetljeća naše nebrige za njih. Klape tada još nisu bile brend i zato je uspjeh koncerta još važniji! Spojili smo tri simbola Dalmacije na tom koncertu – Poljud, klape i Hajduk što je bilo vrlo važno i zato je Poljud bio logičan izbor. Kada se govori o koncertu svi zaboravljaju da na poljudskome stadionu nije nastupio neki rock izvođač koji sa svom silnom produkcijom tamo prirodno pripada nego da je 15 tisuća ljudi došlo na klapski koncert! U svakoj klapi koja je nastupila na Poljudu imate samo osam pjevača i oni su samo svojim glasovima stvorili čaroliju koju je publiku osjetila. Nemate pojačala, električnih gitara, klavijatura… samo vokali!

Energiju koju su te večeri zajedno stvorili klape i publika, sigurno niste mogli nigdje drugdje doživjeti. Poljud je jedinstven po svojoj atmosferi, a na koncert je došla cijela Dalmacija što znači da imate spektakl. Stadioni su toliko veliki da će bilo koja produkcija koju postavite izgledati malo. Zato je dizajnirana pozornica od tri dijela koja je bila široka tridesetak metara, a razglas je razmješten na šest točaka tako da se ozvuči tribina koja je široka sto metara. Svaki dio razglasa bio je posebno postavljen jer tribina ima oblik školjke i ima različite visine tribina. Zvuk koji sam čuo na Poljudu je za mene bio jedan od najboljih zvukova koje sam ikada dosad čuo uživo i to je bio iznimno važan čimbenik uspjeha koncerta. Za zvuk je bio zaslužan Braco Radović, koji je osmislio jedan od najboljih razglasa na svijetu. Imali ste isti zvuk na travi i na vrhu tribine, a da toga nije bilo nikada ne biste dobili sliku raspjevane tribine, ozarenih lica i onu nevjerojatnu atmosferu na stadionu. To je bila neopisiva sreća na licima publike i to je ono što je sigurno oduševilo sve ljude koji su poslije gledali koncert na televiziji. Fantastični izvođači i nevjerojatna publika i produkcija koji su stvorili nezaboravnu čaroliju.

Diskografsku kuću Scardona osnovali ste 1998. i ona je danas prvi sinonima za kvalitetnu klapsku i dalmatinsku pjesmu. Scardona je tako postala svojevrsni glazbeni brend.

Oduvijek sam bio oduševljen zvukom i uspjehom rock-bendova iz Irske i Škotske, onih koji su u vlastitu glazbu obavezno uvrstili svoje, meni sjajne, etnografske motive. To je bio njihov DNK, nešto po čemu su jedinstveni, prepoznatljivi u cijelom svijetu i odvajaju se od konkurencije.

U irskom filmu ćete u gotovo svakom kadru čuti njihovu glazbu, taj prepoznatljivi zvuk Irske. Većina bendova koji su mi se svidjeli bili su Irci ili Škoti. Naše najbolje klape su sigurno svjetski proizvod, jer su ‘unique’. Jedinstvene su, u svijetu nema ništa sličnog, a to je ono što se traži. Tu, dakako, govorimo o a capella klapama koje su izašle su iz standardnih tradicijskih klapskih granica i kao nove generacije pjevača donijele novi način pjevanja. Potpuno je prirodno da će, uz pravog maestra, svaka nova generacija klapskih pjevača dati svoj doprinos i svoje čitanje klapskih standarda. I zato je nama svakako potreban netko poput Rya Coodera, Petera Gabriela koji će otkriti našu klapsku glazbu i pomoći nam predstaviti je svijetu. Ili netko naš poput Davida Paicha iz Tota koji je podrijetlom iz Rupa pokraj Skradina ili Chris Novoselich iz Nirvane. Smatram da je jedini ispravni put promicanja naše glazbe u svijetu snimati glazbu koja će imati elemente autohtone glazbe. Klapa Cambi je potkraj 90-ih godina 20. stoljeća učinila revoluciju klapskim obradama Gibonnijevih pjesama i dala im jednu novu dimenziju. To je čista vokalna umjetnost svjetske vrijednosti.

Maestro Rajmir Kraljević napravio je briljantne vokalne aranžmane koji su bili nevjerojatno svježi i vrlo zahtjevni za pjevanje. Njih mogu otpjevati samo najbolji. Gotovo u svakom trenutku vi čujete barem četiri do pet različitih glasova, jer svatko pjeva svoju dionicu. I jasno ih čujete jer su bili uvježbani do savršenstva.

Na fotografiji: Branko Paić s Tomislavom Bralićem i klapom Intrade
Fotografija: privatna arhiva Branka Paića

Poslušajte njihovu izvedbu pjesme “Judi , zviri i beštimje” s tenorom Špirom Jurićem i bit će vam jasno o čemu govorim. Oni su svojim obradama mladim generacijama otkrili koliko je odlična naša glazba koja je u klapskoj izvedbi dobila važnu potvrdu vrijednosti. Zato sam, nakon prvih uspjeha s klapama, poželio raditi na stvaranju modernog zvuka Dalmacije – “The Sound of Dalmatia” – koji će biti prepoznatljiv u svijetu. Svakako, tu su i moji geni kameni imali važnu ulogu. Svjedočio sam sjajnim koncertima klape Cambi u New Yorku, kada su oduševili čelne ljude UNESCO-a. Bio sam u Kaufmann Hallu na Manhattanu, pa u Hamburgu na Folk Festivalu EBU-a gdje su oduševili publiku i medije. U Sankt Petersburgu su bili su potpuni pobjednici festivala. Ako ste željeli pobijediti na festivalu u Europi, poslali ste klapu i riješili ste problem. Za uspjeh klapa u svijetu trebala bi sustavna pomoć Ministarstva kultura i medija te Ministarstva turizma. Istodobno, mi se natječemo u Hrvatskoj tko će bolje sakriti našu autohtonu glazbu stranim turistima i nama što pokazuje potpuni nedostatak strategije. Imamo i dalje sjajnu zabavnu glazbu! Nakon koncerta na Poljudu Tomislavu Braliću i klapi Intrade preko noći se promijenio život i za njih ništa više nije bilo isto. Ostvarili su svoj san, oduševili publiku, a njihova izvedba pjesme „Croatio, iz duše te ljubim” pamti se i danas.

Odlučili smo nakon njihova nevjerojatnog nastupa na Poljudu, pri čemu još čujem huk s tribina, odmah organizirati koncert u KD Vatroslava Lisinskog,  koji je bio odmah rasprodan. Tada nismo ni slutili da će to biti početak jedne nevjerojatne  tradicije jer Tomislav i klapa Intrade nastupaju svake godine  u prosincu u Zagrebu, već punih 18. godina. Nastupili su u svim najvećim dvoranama u Zagrebu i dva puta u Areni Zagreb. Koncert iz 2011. bio je prvi koncert klape u Areni i objavljen je na CD/DVD-u te prodan u zlatnoj nakladi.

Što će Scardona objaviti od glazbenih proizvoda do kraja 2024.?

Izdvojio bih nekoliko iznimno vrijednih koje planiramo objaviti do kraja godine: LP grupe ET “Second to None”, u povodu 30. obljetnice toga kultnog  albuma,  remasteriranog s originalnih vrpci, s četiri pjesme koje nisu do sada objavljene. Ponovno izdanje i prvo objavljivanje na vinilu albuma “Ljubav i bol” Tonyja Cetinskog na kojem su hitovi koji su obilježili njegovu karijeru: “Ja sam zaljubljen”, “Tvoje tijelo”, “23. prosinac”… Dva dvostruka LP-a Tomislava Bralića i klape Intrade “Antologija – 40. godina” u luksuznom izdanju s bogatom knjižicom uz monografiju.

Na fotografiji: Branko Paić s Goranom Karanom
Fotografija: privatna arhiva Branka Paića

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Ino Zeljak, privatna arhiva Branka Paića