Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu pjevača, umjetnika i frontmena grupe Psihomodo pop Davora Gopca!

Na fotografiji: Davor Gobac
Fotografija: Matija Grgas

Kako reagiraš kad ti u životu ne ide? Kada tvoje ideje nisu ljudima nešto? Kad im se glazba i pjesme grupe Psihomodo popa ne sviđaju?

Ja sam onda uvjeren da to nije moja greška nego njihova. Mislim, kome je drago kad ga negdje kritiziraju? Nikome, ali čovjek se s vremenom navikne. Bilo je natezanja s novinarima u tih 40 godina koliko god hoćeš. Bilo je tu ljubavi i mržnje, ali to je sastavni dio posla. Ne mogu te svi voljeti, ali ne mogu te bome ni svi mrziti.

Kako reagiraš na konkretna odbijanja tvojih glazbenih ideja? 

Ovisi. Ako sam s nekim pravom odbijen, ja to shvatim. Uostalom u nekim poslovnim situacijama, kad ti nešto nudiš, drugi ima pravo odbiti. To su zapravo specifične situacije i one se razlikuju od jedne do druge. Ali, ne volim to. Boriš se za sebe i iznosiš argumente koji dokazuju da je on u krivu.

Dobro, danas tako govori jedan mudri čovjek sa životnim iskustvom.

Tko je taj? Aha,  misliš na mene! Hvala, Turki!

Ali, reci mi kakav je bio osjećaj kad je došao samouvjeren, pun sebe mladac, roker, panker Gobac pred diskografa? Kada si donosio snimke, neke su bile demo, a neke samo odsvirane i snimljene na probi. Među tim snimkama bila je i ‘Ja volim samo sebe‘ u instrumentalnoj radnoj verziji. Ljudi kojima si ih ponudio rekli su: “Hvala, mi to ne želimo objaviti.”

Rekli su: “Vi ste super rock grupa, ali niste baš komercijalni.” To nam se dogodilo u Jugotonu. I onda, kada smo konačno snimili prvu ploču, prodali smo više od 60 000 primjeraka. U ono vrijeme sve što je bilo iznad 30 000 prodanih ploča diskografima je bilo dobro. Znam da su prve albume – naklade od 30 000 prodanih ploča, imali poznati rock ‘n’ roll bendovi. Svi koji su nešto novo donosili, uvijek su imali taj problem s komercijalnim izdavačima. Ti nemaš nekakvu povijest iza sebe kako bi on vjerovao da ćeš se prodavati i biti uspješan. I onda se dogodi što se dogodi. Mi smo 15 000 ploča prodali u prvih mjesec dana. Istina, imali smo i baš dobru pripremu za prvu ploču, ne namjernu, jer nam šest godina nitko nije želio izdati ploču. Već su vrapci na drveću cvrkutali da ju nemamo i kad smo je na kraju dobili, to je stvarno bila velika stvar.

Davore, ali ti si i prije pjesama Psihomodo popa imao nezgodni susret s diskografima koji su te odbili. Reklo bi se, znao si još kao klinac kako izgleda taj postupak najave, dolaska i odlaska iz Jugotona. Išao si u sedmi razred kad si u Jugotonu nudio glazbu Klinske pomore.

Da. Došli smo ja i moj pokojni prijatelj Kemac, mladi pankeri. To je bilo 1977. godine. I, naravno, nismo dobili ugovor.

Možda zato jer vas nisu razumjeli. Stihovi su vam bili na šatrovačkom.

Da, da! S nam je trebao raditi Ivanković, njega su nam dodijelili u Jugotonu, i to su bili neki pokušaji da nas se, kako bi se reklo, civilizira. On je rekao kako tekstovi moraju biti na književnom jeziku i da što nam uopće sve to znači. U našim je pjesmama bio čisti šatrovački s Kajzerice. I mi, naravno, nismo dali mijenjati tekst. Mislim, bilo je tu svašta u tekstovima, da sad baš ne ulazimo u detalje.

No, svoj si pjevački i kompozitorski rad, u jednoj opuštenoj atmosferi, predstavio svojem društvu dok si još bio u petom razredu osnovne škole. U to vrijeme stihove si pisao na engleskom, slušao si Beatlese pa nije čudno da je jedna od tvojih prvih pjesma nazvana ‘Yellow Boat’.

To je bilo prije nego smo osnovali Klinsku pomoru. Sjećam se da smo pekli kuruzu na Kajzerici i netko je donio akustičnu gitaru pa smo svirali. I onda su se počele stvarati neke prve kompozicije. A ‘Yellow Boat’ bio je moj prvi pokušaj da nešto napišem u životu. Baš sam u petom osnovne skroz otkinuo na Beatlese i samo sam njih slušao. I dan danas ih volim.

Baš me zanima za koga ćeš se odlučiti, McCartneyja ili Lennona?

Meni, kao jednom čudnom vodenjaku, izbor je Lennon, ali svakako sam svjestan što je McCartney.

Iz današnje perspektive, Beatlesi ili Stonesi?

Uh, to je jedno od nerješivih pitanja. Zapravo i jedni i drugi.

Valjak ili Kazalište?

Joj, to su takve veličine da se ne mogu odlučiti.

Što bi ti rekao, tko je nakon dugih šest godina popustio, vi ili diskograf? Pobijedili ste na natjecanju Demo X Hrvatskoga radija. Bili ste koncertna i radijska atrakcija, zvijezde Velikog vriska demo top liste RVG-a, ali na albumu ‘Godina zmaja’ u nekim ste pjesmama zvučali dosta nježnije nego na koncertima i demo snimkama.

Ja sam u to vrijeme već radio s Le Cinema. Slavnik i ja smo bili, kao Blentoni, gosti Le Cinema, a Piko Stančić je u to vrijeme bio aktivni popularni producent i naš prijatelj, naravno. Vidio sam da nećemo dobiti ugovor u Jugotonu, a želio sam da baš oni objave našu ploču jer su bili najveća diskografska kuća. Piko im je rekao da će nas oni producirati i zapravo smo, zahvaljujući njemu, dobili ugovor za prvu ploču. Moram reći da je Piko napravio odličnu produkciju za album ‘Godina zmaja’, to se i danas baš dobro čuje. Točno je znao što napraviti za uho tadašnjeg rock slušatelja. I danas, kad slušaš tu prvu ploču, ona i dalje ima neki nevjerojatni šarm. Ali, pankeri u središtu grada, koji su dolazili na naše koncerte, poludjeli su jer im to nije bila dovoljno žestoko na ploči. Ne bismo mi nikad prodali 60 000 ploča da to Piko nije tako producirao. Da je to bilo onako kako smo mi snimili demo pjesme, potpuno sirovo, bojim se da bismo puno manje prodali.

Vizualni dio je uvijek bio važna tebi i grupi. Omoti vaših albuma uvijek su izazvali dodatno zanimanje publike i medija. Ali, kakvi su sve bili prvi komentari članova benda na tvoj izgled žena Gobac? Na omot albuma ‘Sexy magazin’ na kojem izgledaš kao žena?

Pričali smo o tome i to je sve dolazilo nekako prirodno. Već sam ja prije znao koketirati sa ženskom odjećom. Fotografirao nas je Bruno Konjević kojem sam rekao kako se hoću fotografirati kao žena i da moramo napraviti neku dobru scenu. Onda smo u podrum stavili one crvene zavjese i sve je bilo napravljeno na nekim daskama i bačvama na kojima sam ja sjedio.

Na fotografiji: Davor Gobac
Fotografija: Matija Grgas

Sređena dama na bačvama?

I onda su došli ovi moji na slikanje i umrli su od smijeha. Sjećam se da smo tada prvi put nagovorili Šparku da obrije glavu jer je imao malo rjeđu kosu. Tada nitko nije imao obrijanu glavu, a danas je to normalno, šeću ljudi obrijanih glava. I kad je obrijao glavu, slikao se s bijelom pudlicom što je nama bilo jako smiješno. Piko je radio dizajn omota i znam da je, kad je izašao album, jedan čovjek – radnik u skladištu Jugotona –  rekao drugom radniku: “Ej, gle kak ta mala ima dobre noge. Zgodnička je i ima dobre noge.” (smijeh) A ono, ja!

Vezano za vizualni dio benda, to su sve bile tvoje ideje?

Da. Ali i dečkima se sve to sviđalo. Znali smo imati i probleme zbog toga. Sjećam se promocije albuma ‘Sexy magazin’ u Lapidariju. Donio sam ženske bodije da se svi obučemo u njih, ali nitko nije htio. Ja neću, ja neću, ali sam ih onda ipak nagovorio.

Koliko si ih nagovarao da svatko odjene svoj bodi, pola sata?

Tako, pola sata uz nekoliko pića i svi smo završili odjeveni u bodije. Brada je neki dan odnekud izvukao te fotografije. Vrištali smo od smijeha. Ne možeš vjerovati kako to izgleda.

Kad si spomenuo Lapidarij, tamo si prvi put čuo pjesmu ‘Zauvijek’ koju je izvodila grupa Neron. U Lapidariju te Šparka i pozvao na zamjenu u bend i evo ostao si do danas.

Istina, tamo sam prvi put čuo Nerona i odmah sam zapamtio pjesmu ‘Nema nje vou vo’. Prišao mi je Šparka i rekao: “Čuj, ide nam pjevač u vojsku, jel’ bi htio s nama pjevati?” Došao sam na probu, naučio tri pjesme i Kepeski mi je rekao: “U, pa ti imaš sluha!”, i bio sam primljen u bend.

Živiš li glazbu kao nekad? Probe u garaži? Postoji li još uvijek ta strast prema glazbi ili je to sad već rutina jer te svi znaju, i nemaš potrebe za novim dokazivanjima?

I dalje smo u garaži u Sigetu. Idemo na gaže i sviramo rock and roll jače nego ikad.

Imaš istu strast prema glazbi kao što je to bilo i prije 40 godina?

Ja obožavam to raditi. A i uvijek sam volio. Čak mi je sad nekako i draže, jer sam bio luđi kad sam bio mlad. Sad to jače doživljavam. Jako pazim da si dobro raspodijelim energiju kad smo na turneji. Prije bismo se zabavljali cijelu noć, a sad nam se to rijetko dogodi.

Ima li danas uzbuđenja na sceni? Što se tebi sviđa?

Meni baš to nije nekako jasno i ne pratim tu komercijalnu glazbu – narodnjake, cajke i taj neki balkanski pop. Tu sam baš isključen. Što se rock ‘n’ rolla tiče ima nekih bendova, ti klinci odlično sviraju, bolje nego mi u njihovim godinama. Samo, nema ih u medijima. Svi se preko mreže guraju, a tamo je gužva jer ima svega koliko hoćeš. I mislim da je autorski rad slabiji posljednjih godina. Znaš i sam, u osamdesetima svake dvije godine, ili češće, pojavio bi se neki novi dobar bend. To se sada dosta teže događa. Mladi puno pjevaju i pišu na engleskom jeziku, a mislim da je to zabluda. Ne možeš postati poznat u Hrvatskoj ako pjevaš na engleskom. Ta mjesta su zauzeli strani izvođači. Ako doma hoćete imati neki hit, to mora biti dobar tekst koji svi razumiju, mora biti na hrvatskom jeziku.

Vi ste bili zanimljivi i stranoj publici i pjevali ste na hrvatskom jeziku. MTV epizoda bila je jako važna za vas. Ruku na srcu, tek ste tim priznanjem, gostovanjem u Amsterdamu, dobili pravi glazbeni status, bez obzira na to što ste i prije toga imali obožavatelje, albume i uspjeh na radiju. Dobar dio glazbenika i kritičara smatrao vas je neozbiljnim bendom.

Da. U Nizozemskoj nam je bilo zanimljivo pjevati naše autorske stvari na engleskom, a obrade pjesama od grupa Velvet Underground i T-Rex na hrvatskom jeziku. Dakle pjesme koje oni dobro znaju pjevali smo na hrvatskom jeziku. To je njima bilo zanimljivo i Marcel Vanthil, koji nas je prvi pustio u svojoj emisiji na MTV-u,  odmah se zalijepio na ‘Ja volim samo sebe’. To mu je bila super stvar. Bili smo i poslije kod njega u Londonu i družio sam se s njim. Javio sam mu se prije godinu dana preko Instagrama: “Ej, Marcel, jel’ se sjećaš?”, a on je napisao kako se ne bih sjećao. Nisam mu želio dosađivati, samo sam se javio da zna da smo još živi.

Na fotografiji: Davor Gobac sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

A turneja u Rusiji? Eh, da mi je to bilo vidjeti! Kako su na vas gledali u Moskvi u to je vrijeme na snazi bila perestrojka, a na pozornicu je izašao našminkani Gobac u visokim potpeticama? Održali ste 60 koncerata.

E, da je i meni to bilo vidjeti! Na turneji smo bili dva i pol mjeseca. Prvi koncert bio je u Tomsku u Sibiru. Dvorana je primala između sedam i osam tisuća ljudi, ali nije imala tribine nego su bile postavljene stolice. Mi smo došli iza pozornice i  nismo vidjeli dvoranu jer su ispred nas bili zatvoreni zastori. A ono, u dvorani potpuna tišina. Ja govorim bendu: “Pa kaj nitko nije došao?”. I mi razmaknemo zastore, a tamo puna dvorana do zadnjeg mjesta i svi šute. Vidiš kako pristojan svijet. Kad smo počeli svirati, neke žene iz publike počele su nam bacati ceduljice. I ja sam to spremao u džep. Jedan je čovjek skinuo košulju i počeo vitlati njome, njega su odmah izbacili van. U prvim redovima sjedili su oficiri crvene armije.

Pa ti pjevaj!

Meni je bilo super! Ja sam skakao, skidao se gol do struka, oficiri su gledali i mislili toga bi trebalo u Sibir poslati, a već jesmo u Sibiru. I kad je sve to završilo, idem ja čitati one ceduljice. Mislio sam da su djevojke ostavile brojeve telefona, kad ono na ceduljicama piše: “Daj se malo stišajte! Odite doma!” Ne možeš vjerovati što su pisale. Ali tamo smo svirali šest koncerata, dva koncerta dnevno u tri dana. To je na kraju sve bilo dobro, malo čudno raspoloženje i imao sam osjećaj da sam se vremeplovom vratio barem trideset godina unazad. Ono, u šezdesete. Kad smo svirali u Erevanu, to je u Armeniji, tamo su porazbijali sva stakla. Imali smo šest koncerata. Dvorana je primala preko dvadeset tisuća ljudi i bila je rasprodana. Bila je potpuna frka tamo. Bacali su mi cigarete jer me nisu pustili na pozornicu s cigaretom pa sam rekao pred dvadeset tisuća ljudi: “Njet kurit na scenju” tak sam nekaj pizdil i zbog toga su mi ljudi počeli bacati cigarete. Za minutu je pozornica bila zatrpana cigaretama, a ja sam jednu podignuo i pitao: “Tko ima vatre?”

Je li Psihomodo pop imao krizu? Jesi li imao osjećaj da nećete moći ostati zajedno, da jednostavno nešto više ne odgovara i da to nije to?

Bilo je natezanja i to ti je normalno u tom poslu, ali nikad nismo govorili o razilaženju i tome da više nećemo zajedno raditi. Mislim da je najozbiljniji trenutak bio kad je Tigran umro. Tad smo se svi  zapitali: “Što ćemo mi dalje?”

Pjesma Ja volim samo sebe nalazi se na albumu Godina zmaja

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Matija Grgas, Zlatko Turkalj Turki