Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je skladatelj, pjevač, producent, bas gitarist i studijski glazbenik Guido Mineo.
Na fotografiji: Guido Mineo sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Vi ste u Njemačkoj priznat i uspješni skladatelj, pjevač, producent, bas gitarist i studijski glazbenik. Kada ste se počeli ozbiljno baviti glazbom? Kada vam je ljubav prema glazbi postala profesionalni poziv? Na koji je način službeno počela Vaša glazbena priča?
To je bilo u Münchenu s punk-bendom, zvali smo se Superlips. U grupi sam bio pjevač i svirao sam bas gitaru. Na jednom od naših koncerata čuo nas je čovjek iz diskografske kuće Warner Brothers i rekao: “Vi ste dobri, realizirat ćemo ploču.” Za snimanje te ploče, našeg albuma, potrošili smo godinu dana. Godinu dana bili smo u studiju i snimali i na kraju nije bilo ništa od toga. Ništa nismo napravili. Imao sam onda drugi bend, ali dobio sam i ponudu, nakon toga i ugovor s jednom izdavačkom kućom. Napravio sam pjesmu koja je bila na top-listi u Njemačkoj, a sada je ta ista pjesma veliki hit u Meksiku. Ondje je veliki hit već deset godina. Riječ je o pjesmi ‘Con todos menos conmigo’. Pjesma je uvrštena na njihovu top-ljestvicu 25 pjesma svih vremena u Latinskoj Americi. Zahvaljujući uspjehu te pjesme, dva sam puta bio gost u Mexico Cityju.
Kako komentirate da Vas u Hrvatskoj glazbena industrija, ali i publika, doživljavaju kao hrvatskog pjevača i glazbenika? Zapravo, pomalo Vas svojatamo da ste naš, hrvatski glazbenik. Naravno, za to postoji i nekoliko dobrih razloga. Što kažete Vi na to, zašto je tome tako?
Ja sam 1991. dobio poziv za vojsku. Tada je bilo ažuriranje za vojni rok – Domovinski rat, pa sam se vratio, došao u Hrvatsku. To je bilo i vrijeme kada sam upoznao gospodina Želimira Babogredca. On mi je najviše pomagao, uveo me je na hrvatsku glazbenu scenu. Rekao mi je: “Ti imaš super pjesme, dođi snimati i raditi u moj studio, Rockoko Studio.” Taj odlični studio bio je u Zagrebu kod Vinogradske bolnice i tako sam malo-pomalo počeo snimati. Upravo sam ondje upoznao i Tonyja Cetinskog, mislio sam: “Uh, ovo je neki tenor, pjevač klasične glazbe”. Oduševio me je svojim glasom i dogovorili smo se da ćemo zajedno raditi. Za Tonyja sam prvo napravio album ‘Ljubav i bol’ i tako je sve počelo s mojim glazbenim radom u Hrvatskoj.
Postoji Vaša odlična glazbena priča prije uspješne suradnje s Tonyjem Cetinskim. No, vratimo se još malo na spomenuto svojatanje kako ste Vi “naš” glazbenik. Ta je tvrdnja utemeljena na tome što ste hrvatskog podrijetla. Vaš je otac iz Hrvatske, a kao mali, kao dječak, odrasli ste u Puli.
Da, rođen sam u Njemačkoj, a odrastao sam u Puli. Bio sam tri godine kod bake u Puli. Moj je otac Istranin, a majka mi je iz Njemačke.
Dobro smo Vas upoznali 1991. godine. Svi smo se pitali tko je Guido Mineo, nakon što ste snimili jednu od najljepših domoljubnih pjesama ‘We’re gonna be free – Sloboda i mir: Mi tražimo svi slobodu i mir, za naš Vukovar i ljude te, za slobodu moje Hrvatske’. Pjesmu ste snimili u duetu s Josipom Lisac.
Da, nisam išao na frontu, nego sam napravio domoljubnu pjesmu, za koju sam mislio i želio da malo podigne moral. Je, to je bilo teško vrijeme. I Vi znate kako je to bilo.
Riječ je o pjesmi snažnih stihova, koji su svima puno značili. Malo prije sam rekao samo nekoliko stihova iz pjesme, a oni i danas jednostavno diraju.
Da. Dugo je nisam čuo, ali svaki put kad je čujem, oh…. Svi ljudi znaju za tu pjesmu, pjesmu iz toga ratnog vremena. Josipa i ja smo je donijeli na svoj način. Snimili smo je u studiju “Trooly” kod Janka Mlinarića. Onamo me je odveo Želimir Babogredac. Bio sam oduševljen i rekao sam: “Što je to, imate dobar rock’n’roll studio u Zagrebu?” I dok sam bio kod Trulog u studiju, pitali su me s kim želim snimiti pjesmu ‘Sloboda i mir’, s kim je želim pjevati u duetu. I onda su oni pozvali Josipu Lisac da dođe na snimanje.
Duet s Josipom Lisac ‘Sloboda i mir’ objavljen je na kompilaciji
’50 originalnih pjesama: Moja domovina – najljepše domoljubne pjesme’ (Croatia Records)
Jeste li u to vrijeme bili upoznati sa situacijom i izvođačima na hrvatskoj glazbenoj sceni, s obzirom na to da ste živjeli u Njemačkoj?
Ne, nisam znao ništa, radio sam kao glazbenik u Njemačkoj. Jedno sam vrijeme bio i u Americi. Tako da nisam ništa znao.
Niste znali za Josipu Lisac?
Ne, ne. Svi su mi rekli o njoj da je to velika zvijezda. Ja sam rekao: “Pa dobro, možemo pokušati zajedno snimiti pjesmu.”
Prije ove sjajne pjesme ‘Sloboda i mir’ koju ste snimili s Josipom, Vi ste kao studijski glazbenik, pjevač, skladatelj i producent imali uspješnu karijeru u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Americi. Surađivali ste sa sjajnim izvođačima kao što su Eurythmics, Sam Brown, Aretha Franklin, Gianna Nannini itd.
Da, prvo sam radio kao skladatelj i to sam radio za jednu glazbenu izdavačku kuću. Oni su mi rekli kako Gianna treba pjesmu. Moram napomenuti kako sam ja svoj posao naučio od čovjeka koji je bio producent grupe Kraftwerk. On je Conny Plank. Nažalost, više nije među nama. I on me je uvodio u posao. On je bio producent grupe Eurythmics, upoznao me je s Daveom Stewartom i Annie Lennox. Tako je nastala naša suradnja i miksanje pjesama itd. Svi smo zajedno otišli u Pariz, a oni su napravili pjesmu ‘Sisters Are Doin’ It For Themselves’ na kojoj sam radio i bio odgovoran kao inženjer zvuka. Na tom snimanju dueta upoznao sam Annie Lennox i Arethu Franklin. To snimanje bilo je u studiju Le Grande Dame, snimali smo taj materijal tjedan dana i to mi je bio, recimo, do danas najveći događaj u životu kada je glazba u pitanju. Dave Stewart i ja ostali smo u kontaktu, on danas živi u Škotskoj, povukao se u mirovinu, ali je i dalje jako dobar gitarist. Meni je dosta pomagao u pisanju pjesama (songwritingu) i jako sam mu zahvalan. No, najveći utjecaj na mene i na moj rad imao je Conny Plank, koji je jedan od najinovativnijih producenta svih vremena.
Kad govorimo o pjesmama na kojima ste sudjelovali, koje ste napisali, a dobro su poznate hrvatskoj publici, moramo spomenuti pjesmu ‘Stop’ koju je snimila Sam Brown.
Pjesmu ‘Stop’ napisao sam zajedno s bratom od Sam Brown. On me je zaboravio potpisati kao autora pjesme pa smo završili na sudu. To mi je bio jedini put u životu da sam bio na sudu. Sedam godina trajalo je suđenje i 2009. godine dobio sam spor da sam ja suautor pjesme ‘Stop’. Znači, to nije bila pogreška, kako su tvrdili.
‘Stop’ je jedna od najljepših balada iz osamdesetih.
U pjesmi ‘Stop’ svirao sam bas gitaru i organ. Producent pjesme bio je Gus Dudgeon. On je bio i producent od Eltona Johna. Inače, Sam Brown sam upoznao prije snimanja pjesme ‘Stop’. Ona je snimala prateće vokale na mojem solo albumu ‘In Staccato Heaven’. Snimao sam album u Londonu, a u studiju je bila Sam Brown i pjevala prateće vokale za moju pjesmu ‘Waiting’. Tada sam upoznao Sam Brown i rekao: “Koji glas!” Ona me je upoznala sa svojim bratom. I onda smo napravili pjesmu ‘Stop’.
Moramo spomenuti i pjesmu koja je vrlo važna za Vašu diskografsku i producentsko-autorsku karijeru, a također je dobro poznata hrvatskoj publici. Riječ je o pjesmi ‘Bello e impossibile’.
Na pjesmi ‘Bello e impossibile’ sam koproducent, malo tko zna da iza pjesme stoji producent Conny Plank. To gotovo nitko ne zna. Naime, Gianna Nannini ima njemački backing band i producent je bio Nijemac Conny Plank. Conny je bio ta veza sa mnom i ja sam tada bio asistent, mladi asistent, imao sam 18-19 godina. Znači, bio sam jako mlad i nisam imao iskustva. Pitali su me znam li malo talijanskog jezika. Upoznao sam Giannu, išli smo na pizzu, vodila me je na Siciliju i tako dalje. Tako je sve izgledalo. Kod Connyja Planka u studio dolazili su i Prince, Michael Jackson i drugi. Oni su svi dolazili jer je on bio inovator. Kraftwerk, to je bio tako inovativan bend, a on je to sve radio. Bio je Bog! Genijalac!
Kad govorimo o Vašem skladateljskom radu, moramo reći da ste sudjelovali i u pisanju pjesme za Rickyja Martina i Thomasa Andersa iz grupe Modern Talking. O tome se manje zna.
Da, premda nikada nisam upoznao ni Thomasa Andersa ni Rickyja Martina. Ta naša suradnja išla je preko diskografske kuće. Ja samo vidim kada dobijem izvještaj od sustava za mjerenje emitiranja, da se te moje pjesme puštaju, emitiraju na radiju ili televiziji. Moram istaknuti da je uz mene još osam autora koji su radili, pisali za Rickyja Martina, nisam ja sam. U Americi ne postoji da samo jedan čovjek radi pjesmu za nekog određenog izvođača, nego se stvore veliki timovi. Zato ih nisam upoznao, nego su oni samo snimili, pjevali pjesme u kojima sam ja sudjelovao, koje sam napisao.
Uz uspješne, argumentirane izvođačke, autorske i producentske glazbene priče, Vi ste uspješnu karijeru kao producent i skladatelj postigli i u Hrvatskoj. Za album Tonyja Cetinskog ‘Ljubav i bol’ skladali ste pjesme koje su bile veliki hitovi: ‘Ja sam zaljubljen’, ’23. prosinac’, naslovnu pjesmu albuma ‘Ljubav i bol’, ‘Zauvijek tvoj’, ‘Casanova’, ‘Ljubavi mi trebamo’… To je jedan od najvažnijih pop-albuma hrvatske glazbene produkcije. Album ‘Ljubav i bol’ počeli ste snimati početkom svibnja 1994., a završili ste ga u svibnju 1995. Kako je izgledao Vaš susret s Tonyjem? Rekli ste kako u to vrijeme niste poznavali hrvatsku glazbenu scenu. I kad ste čuli Tonyja, što Vas je kod njega oduševilo, što Vam je zapravo bio magnet da kažete: “Želim surađivati s ovim pjevačem, pisati pjesme za njega”.
Prvo sam ga čuo kako pjeva ‘O sole mio’.
I kako je to izveo?
Tony je ‘O sole mio’ pjevao pola tona više nego što je u originalnoj varijanti. Uh, rekao sam mu da bismo to sve mogli pokušati napraviti, ali u pop-stilu. Prva pjesma na kojoj smo surađivali bila je eurovizijska ‘Nek’ ti bude ljubav sva’, a onda smo radili na pjesmi ‘Ja sam zaljubljen’. To je bila prva pjesma koju sam za njega napisao – skladao. To je pjesma koja se i dan-danas, trideset godina od snimanja, može svaki dan čuti na radiju. To je nevjerojatno. To je velika razlika, u odnosu prema Njemačkoj. U Njemačkoj kad imaš hit, imaš hit točno mjesec dana i pjesma se nikada više ne pušta na radiju ili televiziji. A u Hrvatskoj imaš hit koji si snimio prije 30 ili 40 godina i ona se i dalje može čuti na radiju. To je nevjerojatno kako ljudi u Hrvatskoj vole svoje evergreene. To su drugačije kulture, slušanja radija i onih koji moderiraju i uređuju radijske programe. Recimo na Spotifyu svaki dan izlazi, bude objavljeno 70.000 pjesama.
Kako se onda Vi osjećate kao autor pjesme ‘Ja sam zaljubljen’? Vozite se u automobilu, putujete iz Njemačke, prema Hrvatskoj, prema Motovunu, a na Drugom programu Hrvatskoga radija svira ‘Ja sam zaljubljen’, ili ’23. prosinac’, ‘Morski vuk’… Neka od Vaših starih pjesama. Kakav je to osjećaj?
Svoje pjesme čujem na radiju, ali i u supermarketima kad idem u kupnju. Samo dok mi sada razgovaramo, vidite na sustavu za mjerenje emitiranja da je danas pjesma ‘Ja sam zaljubljen’ puštena devet puta. ‘Morski vuk’ jedanaest puta i tako dalje. Nevjerojatno. I pjesma ’23. prosinac’ također se često emitira i čuje. To je nemoguće u Njemačkoj, u međunarodnom eteru i supermarketima.
A onda sigurno ste jako ponosni.
Da. Jako sam ponosan na neke svoje pjesme.
Rekli ste nam koja je razlika između Hrvatske i Njemačke kada se radi o radijskome glazbenom programu, a kakva je trenutačno situacija na njemačkoj sceni? Što najviše zanima njemačku publiku?
Postoje dva, u biti tri velika glazbena segmenta. Prvo, to su šlageri, njemačka country glazba. I to još ide kod publike. A onda hip-hop. Taj stil ima veliki uspjeh u Njemačkoj zato što ima dosta imigranata, puno ljudi koji žive u neboderima i imaju svoje kvartovske priče i probleme. Tako da su glavne teme životne, ali i to što ljudi nemaju novca, vlada kriminal i tako dalje. Uz to, u Njemačkoj su glavne teme i veliki socijalni problemi, nebalansiran život među ljudima. I glazbenici su od toga napravili, kao i u Americi, veliki posao. Recimo promet hip-hop glazbe u prošloj godini u Njemačkoj je bio 950 milijuna eura. To je nevjerojatno.
Vaša kći bavi se glazbom. Vi joj pomažete. Konkretno, na koji način? Gdje Vi i Haiyti snimate pjesme? Znam da imate studio u Motovunu.
To je kompliciran odnos tate i kćeri. Ja radim za nju. Ona ima kuću u Istri i onamo dolazi ljeti napraviti skice. To u njezinu radu znači da sam ja na početku i na kraju tog procesa. Zadužen sam za miks pjesme i izradu mastera. Ona sve sklada i sama piše pjesme. Možda je to naslijedila genetski, jer ja radim samo male korekcije. Talentirana je i sve sama sklada. U posljednjih deset godina snimili smo i objavili osam vinila. Svake je godine na dvjema turnejama u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Ona od svoje glazbe živi super. Njezini najveći hitovi u Njemačkoj su ‘Benzin’ i ‘La La Land’. Mi smo 2018. godine dobili nagradu Echo, to je nešto kao njemački Grammy. To je bila nagrada za najbolji album. Nagrada glazbenih kritičara. Oni su najviše glasovali za naš album ‘Montenegro Zero’, kao najbolji album 2018. To je velika čast. I nakon toga je počela njezina velika karijera. Njezin najveći hit je ‘La La Land’, koji ima 51 milijun klikova, pregleda na društvenim mrežama.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Zlatko Turkalj Turki
