Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je hip-hop glazbenik, tekstopisac, pjevač i član hip-hop sastava KUKU$ Hiljson Mandela.

Na fotografiji: Hiljson Mandela
Fotografija: Ana Cindrić

KUKU$ je jedan od najboljih, najpopularnijih hrvatskih rap-bendova i izvođača. Trep je podvrsta rapa i nastao je na jugu SAD-a početkom 90-ih godina 20. stoljeća. S tim da trap, ta hrvatska inačica, ima veze s rapom, mnogi se neće u Hrvatskoj složiti, pogotovo oni koji slušaju baš pravi rap i imaju svojega omiljenog MC-ja. Što ti kažeš na to?

Pa ja kažem da je trap nastao kao subkultura i nastao je iz tog rapa, ali danas kada govorimo o trapu, govorimo zapravo o riječi pod koju se gura svašta. Tako danas čak i ja ne mogu posve sigurno reći što bi trap točno trebao biti. Mogu govoriti sa svojega gledišta. On se pretvorio u neku veliku družinu prijatelja koja radi najrazličitiju glazbu i stvarno najrazličitije žanrove, ali svi kažu da je to trap. Tako da ima tu i dancea, popa, punka i pravog hip-hopa i to je za mene Yem ekipa, nekakva naša scena. A u svijetu više nemam pojma što bi trap točno trebao biti, s tim dolaskom autotunea i melodizacijom samog trapa, jer izvorni je trap stvarno bio puno sličniji rapu, a tada se mnogo kritizirao. Zapravo, sad kad gledamo, taj neki stariji trap Gucci Mane, Young Jeezy i ostali, oni su baš bili pravi hip-hop, a tada je već bila jaka kritika na to. Danas mi se čini da se taj trap mijenja i ostaje samo kao neki branding, ime pod koje se svašta stavlja i jednostavno dolaze nove zvijezde i tako stalno nova zvijezda i nova zvijezda. A kod nas je to nekako preuzelo ulogu imena toga našega novog vala i naše scene.

Kad govorimo o trapu, odnosno o novoj generaciji mladih glazbenika i izvođača, moramo reći da je bilo dosta negativnih kritika na račun upravo te trap glazbe koja je dolazila sa svih strana. I sam si rekao da je bilo tu svega i svačega. Ali onda brojke na društvenim mrežama, posjećenost na koncertima, pokazuju kako velik dio publike baš voli takvu trap scenu u Hrvatskoj. Kako to komentiraš?

Ako gledamo u prošlost kako je bilo kad su svi ti žanrovi dolazili, postojao je neki glasni protiv starih generacija za novu glazbu koja dolazi. To je bilo očito još od Elvisa… Čim je došao rock, čim je došlo neko plesanje, nekakve različite show business fintice, ljudi su se počeli dizati na stražnje noge, možda čak i opravdano buniti iz pozicije nekih novih iskustva. To je bilo isto i kod reggaea, i kod punka, bilo je, uostalom, tako kad je riječ o hip-hopu, rapu kada se pojavio.

Na fotografiji: Hiljson Mandela
Fotografija: Hiljson Mandela Promo

Bilo je tako i kad su se pojavili Beatlesi.

Tako je. Bilo je i kod Beatlesa i uvijek su zapravo mlađe generacije te koje su gurale taj žanr i zapravo one su shvatile taj žanr. Jednostavno možemo razumjeti zašto, zato što to i jest uvijek neki žanr koji je najbliži vremenu u kojem se trenutačno živi. Isto tako i trap, iako se i on, kao što smo rekli, mijenjao i mijenja neprestano, on je nekako najbliži živom zapisu vremena u kojem živimo. Ima taj autotune, to je istina, ali danas je sve naelektrizirano, čitamo o umjetnoj inteligenciji, o robotima, o tehnologiji, tako da nije čudno što je naelektrizirana i produkcija. Autobusi prije možda nisu toliko jako lupali, osim možda u techno glazbi, ali evo lupa sve oko nas, i tramvaj, i autobusi, tako da kada samo razlomimo glazbu na jednostavnu glazbu, nije čudno što je ona u duhu vremena. Ljudi bi najradije da se uvijek vrate u neko nostalgično vrijeme u kojem su bili, ali vrijeme teče dalje.

Kako se osjećaš kao otac?

(smijeh) Ta cijela neka spika da sam ja kao otac hrvatskog trapa…

Tako mlad, a već nazvan glazbenim ocem. Važnom glazbenom osobom.

Tako mlad, već otac. Paradoks, star mlad. Pa ne znam sad koliko je to sto posto točno, misli se na taj naziv kao otac hrvatskog trapa, je li? Kad sam došao na scenu ljudi koji su meni pokazali trap i naučili me što to znači i zapravo upoznali me sa žanrom, već su bili, recimo, prvi treperi ili prototreperi. Tako da tu nisam prvi sigurno, ali možda sam ostao od tih koji su bili na samom početku među zadnjima. I onda sada ta nekakva titula pripada meni, ali, naravno, ja bih uvijek volio reći i pozdraviti sve kolege koji su bili prije mene. Mnogi od njih prestali su stvarati glazbu, neki su se malo povukli, imali su stanke pa sam ja nekako tu, možemo reći, iskočio. Ja sam najviše bio zagrizao, najviše sam bio u briji i onda na kraju je to ostalo tako, ali veoma poštujem ljude koji su tu bili prije mene. Nisu svi bili nužno treperi, neki su bili u hip-hopu, ali su izgradili put za nas da mi možemo biti ti treperi. Makar ljudi kažu da to nema baš sličnosti s hip-hopom, mi smo svi odrasli na “old school” hip-hopu i puno je to sličnije nego što ljudi misle. Danas, puno različitije, ali kad su padale te prve kritike, sve je bilo puno sličnije.

Na fotografiji: Hiljson Mandela
Fotografija: Ana Cindrić

Mlada si osoba, ali si više puta osjetio kako je za svoj rad dobivati hvalospjeve, ali i kako je primati žestoke kritike?

Pa jesam. Od samih početaka i nikad to neću zaboraviti. Od prvog spota KUKU$-a za pjesmu ‘Parice’, osjetio sam kako je to biti hejtan ili kada te ljudi ne vole ili pišu neke ružne komentare. Dotad sam imao bend Prazna Lepinja i znam točno kako smo gledali na YouTubeu reakcije na album koji smo izdali. Gledali kako imamo sto lajkova,  a nema ni jedan dislajk. I jako bi bili ponosni zbog toga, nismo računali koliko je lajkova, nego smo samo gledali da nema dislajkova. I onda je bio jednom jedan dislajk. To nas je baš pogodilo, ma tko je ovo sad dislajkao, da ga nađem… A kad smo objavili KUKU$-ovu prvu pjesmu, bila je situacija, mislim, 400 ‒ 500 lajkova i 600 dislajkova. Znači još su se tada vidjeli oni dislajk barovi, vidjelo se kad se sve crveni. I to se stvarno crvenilo, ljudi baš nisu bili najsretniji. I bio je to baš ono veći hejt. Tad sam shvatio, aha, tu je puno veći hejt, ali puno više ljudi i gleda. Shvatio sam zapravo da je s Lepinjom bila scena zapravo ništa se nije događalo. Ljudi koji su došli to poslušati, došli su jer im se to sviđa. Dogodio se i jedan slučaj koji je zalutao i kliknuo dislajk. On je bio netko tko možda nije došao to poslušati ili je namjerno kliknuo dislajk. Ali s KUKU$-om je bila situacija da su svi to poslušali i onda su se ljudi dijelili, nekom je bilo dobro, nekom je bilo loše. I bilo mi je fora osjetiti da se nešto događa na toliko višoj razini kao da svi gledaju. Nikad nisam razmišljao o glazbi na takav način, ali nekako Goca, Miki i ja, jer nas je izvorno bilo šest u KUKU$-u, a tri dečka su odmah kad su vidjela kakva je situacija s tim, da se nešto gleda iznad pet, deset tisuća pregleda, rekla: “Znaš kaj, mi idemo jer to je sve bila neka zezancija.” A nama ostalima je to baš bilo zabavno, bilo nam je zanimljivo i neko novo iskustvo, popularnost i uhvatilo se. To je bilo to i nije me bila briga što netko piše da mu je loše. To je ono što trebamo raditi. A opet iz pozicije, isto tada, razmišljanja mi je to bilo suludo jer nisam nikad tako razmišljao. Tako da imam dosta zapravo tih situacija gdje razmišljam drukčije u odnosu na nešto i onda se dogodi neka situacija koja je zapravo “game changer” i mijenja moju percepciju i onda mogu ići dalje na različiti način a da me to više ne muči. Nisam posebno opterećen tim komentarima, opterećen sam ako ne mogu stvoriti dobru pjesmu.

Dosta često se o trapu govori na način da se njegovi izvođači skrivaju iza odlične glazbene produkcije, iza efekta na vokalima. Spomenuo si sam efekt autotune. Tebe sam čuo kako pjevaš bez tih tehnoloških pomagala, bez efekata na vokalu i to zvuči odlično. Što kažeš ti? Zašto se o trap pjevačima govori da su oni uglavnom loši pjevači koji se skrivaju iza sjajne produkcije pjesama?

Trap tim autotunom nije od samih početaka tako zvučao. Sam trap je upotrebljavao jako malo autotuna i prepjevi su uglavnom bili repanje. Ili u najvećem slučaju neko pjevušenje, ili kad bi neko odradio pjevni prepjev, isto kao u “old schoolu”, odradio bi to netko tko zna pjevati. Onda je došao T-Pain. T-Pain je počeo rabiti baš puno autotune, a zanimljivo je kod T-Paina je da je on jedan izniman vokalist. T-Pain je baš brutalan vokal, nije da njemu ne treba autotune, nego on bolje zvuči bez toga, a stvarno je rijeko da ja to kažem. I on, taj tip s odličnim glasom, odlučio je prvi upotrijebiti autotune u trapu i postao je poznat. Nakon njega dolazi Future. Future. Za njega ne mogu baš reći da je toliko dobar vokal bez autotuna, ali ima zanimljiv glas koji kroz autotune zapravo tek dobije tu svoju neku masnoću i cijeli element. A ja mislim da razlog upotrebe autotuna u svijetu trapa upravo taj što je trap kao produkcija bio dosta masan, bio je dosta težak i basovi su bili jaki i onda ti vokali bez nekog efekta nisu jednostavno parirali toj matrici koja je bila toliko naelektrizirana, jaka i nabrijana. Dolaskom autotunea puno ljudi koji su samo pjevušili i nisu znali pjevati, istina je, autotune ih je ispeglao. Dao im je nekakav boost, gađa sve ravne tonove i automatski je sve bolje.

Uvjeren sam da 70 ‒ 80 % ljudi koji se koriste autotuneom, među najboljima koje ja gledam sa scene, nisu neki pjevači kao T-Pain. Ali im sigurno daje taj neki prezenc i cijeli efekt je isti, bio ti dobar pjevač ili ne. Autotune jednostavno bolje parira matrici i ubaci glas u dio pjesme i bolje se nekako ukomponira u pjesmu. Mislim da je sve s razlogom išlo u tom smjeru jer bez autotuna nema jednostavno tog panča, nema tog kika, ne zvuči toliko moćno i masno. Sjećam se da sam ja na počecima, Goca je prvi upotrijebio autotune u KUKU$-u, govorio: “Daj gasi to, nemoj to stavljati.” Znači ja sam bio jedan od tih ljudi kojima se auto-tune nije sviđao. U komentarima ljudi pišu “daj što će ti autotune, daj gasi to, ne znaš pjevati”. Ima nekoliko pjesama na albumu O KUKU$-ima se ne raspravlja gdje on upotrebljava autotune. Na albumu ja ne rabim autotune, ja rapam old school, znači na trakama. Bio sam u vezi s tim nekako malo zatvoreniji, znači nije mi to baš odgovaralo. Ali onda kad sam ga i ja počeo upotrebljavati, kad sam zapravo shvatio kolike imam mogućnosti, mimo tih mojih predrasuda i koliko zapravo komplementira zvuku, onda mi se potpuno stvar promijenila i od tada ga stalno upotrebljavam.

Svaki dan?

(smijeh) Pa gotovo svaki put kad pjevam. Postoji nekoliko pjesama, zanimljivo je da Medalje nemaju autotune, neke legendarne pjesme nemaju autotune, a imaju kao pjevušenje ili pjevanje.

Kad govorimo o pjevanju, ti si pjevao u zboru Zagrebački dječaci. Pjevao si u operi, imao si samo 13 godina. U tvojoj obitelji stalno se pjevalo. Što kažu tvoji najbliži? Što se govori kod kuće? Što kaže tvoja majka koja je operna pjevačica, prvakinja HNK-a?

Roditelji su mi velika potpora. Bogu hvala, jer da nisu bili vjerojatno ne bih nikad mogao toliko dugo pokušavati razviti neki svoj stil i uopće se baviti glazbom nego bih morao ići trbuhom za kruhom. No, nisu me izbacili iz kuće, nego su mi dopustili da živim pod njihovim krovom. Jednostavno mogao sam nekako bezbrižnije to sve napraviti. Oni su uvijek bili velika potpora od samih početaka. Majka je više, naravno, htjela da se bavim opernom glazbom i nekakvom klasičnom, a otac me vozio na probe za Praznu lepinju i bio na tim prvim koncertima. On je uvijek nekako bio tu sa strane i gledao kako se to sve razvija i kupio mi saksofon za glazbenu školu. Stvarno su bili najbolji roditelji koje sam mogao imati i dan-danas redovito sam u kontaktu s majkom i ocem. Majka daje više savjeta u vezi s glazbom i možda nekakvim pogledom na to, a otac više savjete koje on misli da su prikladni, neke poslovne savjete. Kad vidi da se opustim, on je čak prvi koji me nazove i kaže: “Pa nisi izbacio pjesmu, a već ima tri-četiri mjeseca, fanovi čekaju.” Ja mu kažem: “Dobro, daj … molim te. Ti si mi tata, šta sad ti meni pričaš, što fanovi čekaju?” “Pa dobro, ja isto govorim to možda kao fan”, kaže on meni…

Tata prati. Sluša bilo tvoji obožavatelja.

On prati sve, on gleda tko je u beefu, tko je dobar sa scene, sve zna. Tata je baš pravi treper. Stalno sam u kontaktu s roditeljima, na vezi smo. Potpora su i dalje kakva su i bili, ako ne i veća. Mogu reći samo sve lijepo za njih i mogu za sve zahvaliti Bogu i, naravno, roditeljima.

Na fotografiji: Hiljson Mandela
Fotografija: Ana Cindrić

Zašto u svojim pjesmama često upotrebljavaš poznata imena?

Pa nemam pojma, ovaj…

Zašto je Kylian Mbappe završio u tvojoj pjesmi?

Bio mi je fora u trenutku kad sam ga sjetio za tu pjesmu. Nije da ja nešto posebno razmišljam. To su neki ljudi koje bi ili vidio negdje ili bi istraživo o njima, imaju zvučno ime, ili su napravili neki show program skandal, pa mi je ostalo u glavi. Ili su onako smiješni, ili je dobra forica. Sam trap, kad je nastao, lansirao je na tržište puno pjesama u čijim je nazivima bilo neko poznato ime. I to se baš sjećam. 2012., 2013., 2014. je hrpa trap pjesama u svijetu izlazila i zvala se kao netko. I valjda je to isto ostalo od toga. A i reperi uvijek spominju nogometaše, košarkaše, poznate osobe. Primjerice, trebao sam igrati u Ciboni, ali znaš, kao nisam mogao, pa kao sad repam. I to je uvijek bila ta neka zafrkancija. Jednostavno je ostalo, a i dobro popuni prostor jer je rap ipak nekako igra ega i nadmetanja tko je bolji. Sportaš se uvijek gleda koji je bolji. Uvijek se govori, ovaj je bio bolji strijelac, ovaj je bio bolji centar, ovaj je bio bolji… Mislim da se reperi isto vole stavljati nekako rame uz rame sa sportašima, jer je dosta suparnički. I onda su tako ostale i te neke usporedbe.

Zato si ti Mandela. Evo vidiš, isto poznat.

Pa da, mislim…

Ali stvarno si poznat jer, pazi, i ti se spominješ u pjesmi grupe Pips, Chips & Videoclips. Kako to komentiraš? Nisi baš na dobrom glasu u toj pjesmi, to je pjesma ‘Svi su na drogama’.

Da, pa ja nisam na drogama.

Nisam to ni rekao. Rekao sam naziv pjesme.

Da, da, da, da (smijeh). Meni je to bilo super. Vidio sam se s Ripperom, on mi se javio, trebao sam biti gost na toj pjesmi, ali ja sam to potpuno krivo odigrao i zeznuo sam. Mislio sam da imam puno više vremena za tu suradnju nego što sam zapravo imao. I na kraju nisam ništa snimio. A Pipsi su već izdali tu pjesmu i baš mi je žao, jer Ripper je stvarno rekao puno lijepih riječi o meni.

Na fotografiji: Hiljson Mandela i Zlatko Turkalj Turki
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

U intervju za emisiju ‘Music Pub’ rekao je kako, prema njegovu mišljenju, od cijele ove nove generacije glazbenika na duže staze ostaješ samo ti. Znači, stvarno te cijeni.

Hvala mu na tome. On je također veliki glazbenik, umjetnik i stvarno je legenda. I baš sam to bio zeznuo i sad je ostala ta pjesma koja je zapravo trebala biti suradnja sa mnom.

Bez tebe u toj pjesmi, tvog planiranog trap-rap dijela u njoj. Pjesma je dosta čudna, nedorečena. Za mnoge i nerazumljiva.

Ispala je čudna jer ja nisam sudjelovao u njoj (smijeh), ali to je Ripper, nije njega briga je li nešto čudno, on je to izbacio tako van i vjerojatno rekao: “Ma gle, ako ovaj neće doći snimiti svoj dio, evo sad tu neka sluša.” Tako je zapravo prebacio lopticu na mene. Sad bih ja trebao nazvati njega za nešto, na neko ludilo i napraviti još veće ludilo, tako da zapravo možda je on to sve isplanirao da bude tako jer je i znao da će to tako biti.

Pjesma ‘7 ujutro’ (Hiljson Mandela) se nalazi među deset najemitiranijih pjesama na listi HR Top 40

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Ana Cindrić, promo, Zlatko Turkalj Turki