Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, donosimo vam intervju kojeg je Zlatko Turkalj Turki snimio s pjesnikinjom, profesoricom hrvatskog jezika, slikaricom i umjetnicom Majom Perfiljevom 2013. godine.

Na fotografiji: Maja Perfiljeva (1. svibnja 1941. – 8. srpnja 2019.)
Fotografija: arhiva obitelji Perfiljeva

“Sanjam da te opet slušam kako dišeš, kako dišeš dok savija se trava; da me dira tvoja kosa plava, tvoja kosa na mom licu, draga. Sanjam da ti kažem: ‘Vrati mi se, mila’; ako treba, pobjegni od svega, jer je život samo ovaj jedan, nema ništa, ništa izvan njega.” To su stihovi pjesme “Sanjam” koju su snimili legendarni Indexi, a za koju ste Vi napisali stihove. 

Refren ide “Samo jedan život imam i uludo ga bacam, jer zavoljeh tamo nekog, nekog koga sanjam.” Davorin Popović je pjevao: “Jer zavoljeh jednu ženu”, a ja sam prepravila i na svojim recitalima kažem: “Jer zavoljeh tamo nekog, nekog koga sanjam.”

Oni koji Vas dobro poznaju, znaju da volite sanjariti. Koliko ste situacija, događaja i stihova iz snova uspjeli prenijeti u stvarnost, u pjesmu?

Mislim da sam prenijela u stvarnost mnogo više nego što sam htjela, jer moji snovi su kao neko sanjarenje – ‘daydreaming’, između sna i jave. Čim zatvorim oči, tako je bilo otkad znam za sebe, vidim neke ornamente, cvjetove. To je neko stanje koje je meni dnevno potrebno i traje gotovo puno radno vrijeme, otprilike osam sati. Mama se ljutila, dok još nisam išla u školu, i znala je govoriti: “Zašto ova mala uvijek sanjari i razmišlja?” Kad sam naučila tobože čitati, držala sam knjigu misleći da me mama neće otkriti, a ona je prišla i vidjela da knjigu držim naopako, pa se opet ljutila. Dakle, nisam u tim snovima imala neke velike ambicije, osim da ću možda raditi u školi jer je to bilo zanimanje koje sam vidjela. Vidjela sam kako ću biti profesorica i da ću se na taj način manje bojati škole. Bojala sam se škole, nastave i svega toga, jer je u prvom osnovne u Splitu učiteljica imala prošaran štap crvene boje, a ja sam mislila da je to od krvi. Kad sam se toga znala sjetiti, jako sam plakala pa su me morali odvesti u razred moje starije sestre. I uvijek sam imala strah od toga. Poslije sam zamišljala: kad budem profesorica, sigurno ću se osloboditi tog straha. Puno sam sanjarila kad mi je bilo trinaest-četrnaest godina, o dečkima koji su mi se sviđali. Sanjarila sam da ćemo se negdje sresti u zalazu sunca. Jednom je zapravo i došlo do toga, kad sam otišla na školski ples. Bila sam učenica Devete mješovite gimnazije i u školi se priređivao ples, bend je bio uživo. Škola je na neki način bila eksperimentalna, jer je upisivala od prvog do osmog gimnazije, pa sam ja s deset godina ušla u tu školu, a ovi s osamnaest godina nama su se činili ko stričeki. S četrnaest godina otišla sam s curama iz razreda na jedan takav ples i po mene je došao jedan maturant. Sjećam se točno i koja je glazba svirala.

Što je sviralo, koja pjesma?

Svirala je “A cumba, cumba, cumbanchero”, onako, jedna laganica i onda mi je on rekao: “Imaš lijepu kosu.” Skoro sam se onesvijestila. Poslije, sljedećih dana, ispričala sam to curama iz razreda, ali on me više nije gledao na hodniku, nije ni izlazio iz svojeg razreda. Možda mu je bilo neugodno što jedna klinka hodnikom šeće zbog njega. Toliko sam patila, a  u to vrijeme izlazio je list “Polet” i ja sam napisala malu novelu “Prvi sastanak”.

Poslali ste novelu u “Polet” i oni su je objavili?

Objavili su. Napisala sam dolje ime, prezime i školu i onda je profesor koji mi je predavao latinski, a nisam nikome u razredu rekla da sam to poslala, ušao u učionicu i rekao: “Maja Perfiljeva.” Pomislila sam: “Bože, šta će sa mnom?” Već sam imala jedinicu. A on je rekao: “Ja ti čestitam, u zbornici smo čitali tvoju novelu.”

Znači, u zbornici se čitao “Polet” i pročitali su Vašu novelu.

Da, i tako sam odmah mislila da sam ja spisateljica, pa sam kupila farbu za veš i kod kuće sam si ofarbala svu odjeću u crno. I mantil i majicu i sve. Kupila sam sljedeći dan cigaršpicu i pet cigareta, crne naočale i onda sam pod odmorom izašla na školsko dvorište. Pušila sam, a svi su se gurkali: “To je Maja Perfiljeva, to je Maja Perfiljeva.”

Napisali ste neke od legendarnih pjesama za Indexe. “Da sam ja netko”, “Voljela je sjaj u travi”, “Plima”, “Ispili smo zlatni pehar” i “Sanjam”, koju smo već spomenuli. Vaši su i stihovi pjesama “Bokeljska noć”, koju je snimio legendarni Vice Vukov, “Gazi, gazi srce moje” koju je proslavila Gabi Novak, “Otkad si tuđa žena”, koju je izveo Duško Lokin, “Tužna je Anuška,” koju je snimio Kićo Slabinac, “Moje ludo srce” koju ste napisali za Mirka Cetinskog. Pisali ste i za Radojku Šverko, Terezu Kesoviju, Hrvoja Hegedušića, Josipu Lisac, Vladimira Kočiša Zeca i za mnoge druge. Sve Vaše pjesme su ljubavne tematike.

Tako je. Imam jako puno snimljenih pjesama. Za Terezu sam napisala pjesmu “Nemam te”, u kojoj sam iznijela svoje osjećaje kad mi se netko jako sviđao. Kad sam s nekim prijatelj, pravi frend, vrlo lako komuniciram. Međutim, ako sam za nekim zanesena, onda uopće ne mogu govoriti.

Puno je mojih ljubavnih pjesama snimljeno, ali imam i neke koje su posvećene mojem tati. Riječ je o temama egzodusa i zavičaja jer sam rođena u Boki kotorskoj.

Na koju suradnju ste posebno ponosni? Na rad s Indexima?

Da, s njima prije svega, zato što nikad nisu mijenjali nijednu riječ u mojim tekstovima, a petnaest su ih snimili. Bila je samo jedna situacija kad sam im napisala pjesmu “Ispili smo zlatni pehar”. Pjesmu sam napisala u Zagrebu i umjesto pehar stavila sam kalež, misleći da je kalež svečanija riječ i da se ona puno više govori u Bosni i Hercegovini. Međutim, oni su baš tu pjesmu snimali u Sarajevu. Sa snimanja me nazvao kompozitor Fadil Redžić. Rekao je: “Majo, je li kalež pehar?” Ja sam rekla: “Je.” A on je na to rekao: “Vidiš, mi ti baš ne znamo tu za kalež, pa možemo li pjevat pehar?” Ja sam rekla: “Može, dapače. Ja sam mislila, kako je pehar ovdašnja riječ, zagrebačka, jer ima jedna kajkavska pjesma – ‘Peharček moj’, da vjerojatno nećete znati o čemu je riječ.” “Ne”, veli on, “baš je obratno.” Bili su jako zadovoljni tom pjesmom. Davorin je jako pazio na tekstove, jer je znao da ima vrlo dobre muzičare. Svi su bili obrazovani, završili su akademije, tako da su čitali note ‘prima vista’, što je bilo rijetko za neki bend. Svi su svirali i u Plesnom orkestru Radiotelevizije Sarajevo. Davorin je bio jako nadaren i uvijek je hvalio moje pjesme. Znao me nazvati i reći: “Opet si me pogodila, kako si znala?”

Kako su na Vaš rad reagirali kolege i glazbena struka? Jeste li nakon velikoga uspjeha s pjesmama “Sanjam” i “Da sam ja netko” bili glazbeno priznati? Jesu li Vam prilazili kolege glazbenici i čestitali?

Samo sam dobila nagradu za tekst, ali nitko od kolega pjesnika nikad mi nije čestitao.

Nikad?

Ja njima da, oni meni ne.

Ni puno godina poslije?

Ne, nikad.

Zanimljive su priče o danas dva evergreena, o pjesmama za sva vremena: “Sanjam” i “Da sam ja netko”, koje su izvedene na Zagrebfestu, a nisu pobjeđivale.

Da, čak “Sanjam” nije ni ušla u finale.

Ali Vi ste dobili puno više od tog finala. Dobili ste pjesme koje su ostale za sva vremena.

Da, i ušle su u antologije. Da…  Al’ eto, to ti je tako.

Majo, rekli ste da nikad niste za svoj glazbeni rad dobili zasluženo priznanje od struke, od kolega glazbenika. Ima nešto što potvrđuje da su Vas kolege ipak cijenili. Naime, prije 27 godina, tada mladi ljudi, članovi grupe Crvena jabuka, na omotu svojega drugog albuma “Za sve ove godine” napisali su Vaše stihove: “Kad ne bude mene, kad dođu drugi dječaci kao ja; kad ne bude mene, ljubit ću je pjesmama svojim i tad.” To su stihovi iz Vaše pjesme “Balada”.

Da, iz pjesme “Balada” koju su snimili Indexi. To je meni puno značilo kad sam vidjela tu njihovu ploču, LP u izlogu Croatia Recordsa, jer mi je Crvena jabuka bila draga. Znala sam da se dogodila ta nesreća u kojoj su izgubili svoje prijatelje Ziju i Aljošu. Znala sam i da su nakon toga prestali raditi. A onda sam jednoga dana prolazeći Bogovićevom ulicom vidjela taj njihov album u izlogu. Ušla sam u dućan i na omotu sam vidjela te svoje stihove. Oni su dolje potpisali… Maja Perfiljeva.

To je meni ponovno dalo poticaj, to mi je bila velika potvrda moga rada. Puno, puno mi je to značilo za nastavak rada, jer i sam znaš da kroz život često nailaziš na neke situacije u kojima te netko povrijedi. Ako si osjetljiv, to je kao da te kamion pogodi. I kad si mlad, zbog toga možeš potpuno odustati, bacit’ sve niz rijeku… Međutim, sad shvaćam da se uvijek nađe neka takva iskrica koja potakne za dalje.

Pjesma Sanjam nalazi se na kompilaciji grupe Indexi Indexi

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: arhiva obitelji Perfiljeva