Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi novi intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti autora tekstova i pjevača  – Miru Ungara.

Vi ste svjetski glazbenik, svjetski putnik. Koja zemlja u kojoj ste bili, nastupali, ili koju ste posjetili ima najbolji kabare?

Ja mislim Francuska, jer mislim da je kabare i rođen u Francuskoj. U jazz i kabare klubu Kontesa smo prije dvije godine, pandemija još nije počela, izvodili smo jedan moj program pod nazivom „Duh Pariza“ ili „L’esprit de Paris“ i tada smo ga posvetili stotridesetoj godišnjici rođenja Moulin Rougea. Jer tada, prije dvije godine, bilo je točno 130 godina otkako je taj svjetski poznat kabare osnovan. U Zagrebu imamo dobar kabare i ljudi su ga voljeli i nadam se da će ga opet voljeti i da ćemo opet otvoriti vrata Kontese. Međutim, ipak je Pariz taj koji slovi kao mjesto rađanja šoubiznisa, kabarea, jer tamo su mnogi popularni kabarei Casino de Paris, recimo, Folies Bergère, Lido… To su kabarei koji su dali nekakav impuls da se i u Americi počelo izvoditi točke a la cabaret, pa je onda to Amerika sjajno prihvatila jer je imala strašno puno dobrih, talentiranih umjetnika, pjevača i plesača.

Kabare je specifičan prostor, odnosno ljudi koji se bave znaju da ono što je dobro u kabareu to je ta prisnost s publikom. To ima svojih dobrih i loših strana. One loše su to što se sve vidi i čuje izbliza. Svaka pogreška, to se ne može sakriti. Ali se zato odlično čuje reakcija publike kad je nešto dobro izvedeno.

Tako je. Još u ovim velikim kabareima kao što je Moulin Rouge ili Lido, gdje je ogromna scena, tu se još može potkradati neka mala greškica, ali ovdje kod nas u ovom kabareu koji smo mi napravili u Zagrebu ne. Publika je toliko blizu pozornice da praktično diše s vama i čuje zaista svaku najmanju greškicu i to je vrlo osjetljivo.

Pravi kabare je zapravo malo zabavno kazalište. Program čini, onaj glazbeni, uglavnom šansona i jazz repertoar, ali tu su uključene i kratke predstave, skečevi, satira i to najčešće na temu politike, kritike na račun društva. Zašto ste se vi odlučili na vođenje jednog takvog specifičnog programa? Zašto ste rekli: „Idem napraviti kabare u centru Zagreba“?

Pa, ja sam nekako zavolio taj stil zabave još davno, kad smo kao kvartet 4M gostovali u Beču. To je bilo 1958. godine, to je bio naš prvi odlazak u zapadnu Europu. I u Beču smo pjevali mjesec dana u kabareu Casa Nova koji se nalazi u centru Beča, na Grabenu, onoj poznatoj ulici. Istina je da sam ranije vidio i nešto slično kabareu u Zagrebu, u zagrebačkom Varijeteu u Ilici gdje je danas kazalište Kerempuh. Bila je to scena koja je imala apsolutno mnoge karakteristike kabarea.

4M zapravo je i bio tako usmjeren. To je bila zabava na sceni. Kad je netko u to vrijeme trebao osmišljen šou u TV emisiji, zvao je sastav 4M.

Da. I onda kada smo otišli u Beč, ta ljubav se još produbila, a mi smo već godinu kasnije, ’59-e, odnosno ’60-e nastupali u slavnom Ronacher teatru u Beču. To je „music hall“ tipa Moulin Rouge. Zaista prekrasno kazalište koje ima interijer kao zagrebačka opera, s onim ložama pozlaćenim i tako dalje. I tu smo bili zvijezde prvog dijela programa. Prvi dio programa je završavao s našim točkama i tada sam ja još više zavolio kabare. Te iste 1960-e radili smo sa slavnom Line Renaud, francuskom pjevačicom u Ancienne Belgique u Antwerpenu. Tako da ja zaista imam jedan pedigre što se toga tiče.

Imali ste ga vi i mnogo prije sastava 4M. Studirali ste na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji. Dakle, gluma vas je oduvijek zanimala. Poslije ste nastupali u prvoj hrvatskoj rock operi „Gubec-beg“. Josipa Lisac i vi izvodili ste „Ljubavnu pjesmu“. No slažem se da ste svoj scenski talent koji povezuje glumu, ples i pjevanje potpuno pokazali radom u sastavu 4M. Nakon nastupa i uspjeha s grupom 4M u Austriji slijedila su gostovanja u Bugarskoj, Italiji, Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj, Izraelu, Sovjetskom Savezu itd. Naziv vašeg novog album „Nice And Jazzy – Live at Kontesa“ parafraza je velikog hita „Nice And Easy“. Na albumu je četrnaest jazz klasika, a otvaraju ga skladbe Georgea Gershwina.

Da. Sve je zapravo i počelo s Gershwinom. Ja smatram da je on alfa i omega ovoga posla koji mi danas radimo i da nije bilo Georgea Gershwina i njegovog brata Ire Gershwina, koji je pisao tekstove za njegove pjesme, možda ne bi zabavna glazba i jazz otišli u tom smjeru u kojem su otišli. Dakle, on je, mogu reći, dao pečat svjetskoj zabavnoj glazbi koja se kroz način sviranja pretvarala u jazz. Ja sam zaljubljenik u Georgea Gershwina, pa nije ni slučajno da ovaj album počinje s dvije njegove skladbe koje smo povezali u jedan medley, a nije ni slučajno da sam za moj show u kabareu Kontesa pod nazivom „Duh Pariza – L’esprit de Paris“ stavio baš takozvanu simfonijsku kompoziciju „Amerikanac u Parizu“ Georgea Gershwina. To je veliko djelo, sjajna skladba. Riječ je dolasku mladog Amerikanca u Pariz koji upoznaje čari i ljepote Pariza, ali to je i njegov prvi susret s kabareom. On zapravo u Parizu doživljava nešto što nikad prije nije doživio. To je dolazak kroz Gershwinovu muziku.

Miro Ungar & Kaplowitz/Križić Quartet, Route 66, Live at Kontesa

Ali moramo reći, na pozornici, kada ste snimali album „Nice And Jazzy“ niste bili sami. Bili ste u društvu sjajnih glazbenika: kvarteta Kaplowitz – Križić.

Kvartet je formiran specijalno za tu priliku i ja sam jako zahvalan tim sjajnim muzičarima što su se odlučili za mene i dali mi povjerenje. To su Joe Kaplowitz koji je rođeni Amerikanac, a sada već dosta dugo živi u Hrvatskoj i sjajan je pijanist i član je Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije. Davor Križić koji je već osvojio za svoj rad, mislim tri Porina za jazz albume i kompozicije. On je sjajan trubač. Hrvoje Kralj koji je na studiju jazza u Grazu i Marko Lazarić koji je donedavno bio bubnjar Jazz orkestra HRT-a.

Ja bih rekao svi ste igrali na sigurno, ali to se tako radi, i svi ste uživali u onom što ste snimili, ali moramo naglasiti – Vi ste još prije šezdeset godina na plesnjacima izvodili baš ovakav repertoar. Jazz je bio vaš početak.

Točno. Ja sam se zaljubio u tu glazbu slušajući Tonyja Bennetta i Binga Crosbyja. To sam slušao i skupljao tekstove. Nije bilo jednostavno jer tada nije bilo interneta. Danas samo „ugluglam“ naziv pjesme i napišem „lyrics“ i dolazi mi krasan tekst bez ikakve greške, a prije smo slušali, nabili uho na radio i pokušavali „skidati“ te tekstove koje nismo baš razumjeli. Nismo još ni znali engleski tako dobro da bismo ih točno skinuli. Ali, eto, to je bio moj hobi. Ja sam imao dvije knjižice, pjesmarice pune engleskih tekstova, i moram reći jedan kuriozitet, da ja znam sigurno dvjestotinjak engleskih tekstova za šlagere, za ovu „evergrinsku“ muziku, a sigurno da ne znam ni pola toliko na hrvatskom. (smijeh)

Kad govorimo o jazzu, koliko ste bili dobri, govori i podatak da ste gostovali u tada legendarnom B.P. Clubu, klubu Boška Petrovića. Na pozornicu toga kluba nije se moglo samo tek tako doći.

S Boškom sam bio dobar još i prije nego što je otvorio B.P. Club jer je on bio svestrani muzičar. On je prvo svirao harmoniku i bubnjeve i tek je onda prešao na vibrafon. Tako da smo se znali sresti i družiti već na onim davnim gažama prije pedeset godina, kada je on bilo recimo u ulozi bubnjara. Međutim, kad je otvorio klub, bio sam stalni posjetilac kluba i tako mi je Boško jednom prilikom rekao: Pa, Miro, zapjevaj nešto! Ja sam zapjevao „Georgia On My Mind“ i to se njemu jako svidjelo. Pozvao me je i na veliki „Badnjak hepening“ koji je u međuvremenu postao tradicionalno okupljanje glazbenika za svaki Badnjak. Zapravo to je bila muzička priredba gdje su benevolentno nastupali razni pjevači, a ja sam bio okosnica cijelog tog programa, pjevao sam četiri-pet pjesama. Dakle, tada je meni Boško dao povjerenje da zabavim ljude i to upravo ovom muzikom koja se nalazi na mom albumu „Nice And Jazzy“.

Željeli ste osvojiti Francuze, bili ste uspješni, a jesu li Francuzi te davne 1965. godine znali da Miro, odnosno Tim, voli jako jazz glazbu? Jesu li Vam možda nudili takvu neku suradnju?

Ne, nisu.

Šteta.

Šteta. Nisu znali, a niti sam se ja gurao u tom smjeru. Ja sam pjevao ono što su oni htjeli da pjevam. (smijeh) Ja sam im ponudio materijal s kojim sam dobio ugovor s diskografskom kućom Barclay, to su bile moje hrvatske snimke. Njima se to sviđalo i htjeli su da ostanem baš u tom glazbenom žanru.

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki