MIROSLAV RUS: “BEZ REDA I RADA NIŠTA OD POSLA!”

Foto:  Hit Produkcija

MOL je naftna kompanija, ali MOL je bila i popularna radijska emisija na RVG-u. Riječ je o emisiji koja je bila namijenjena mladima i svima onima koji su pisali pjesme, pa su ih tako mogli predstaviti i čitati slušateljima. To je bila tvoja popularna emisija koju si radio kao već uspješni autor pjesama za grupu ITD. Slične radijske emisije danas nema, a  ti i dalje pišeš odlične i zanimljive pjesme.

Nevjerojatno otkud si ovo izvukao. Ja bih rekao, to je bilo prije Krista. Ali, u svakom slučaju, podsjetio si me na jedno lijepo vrijeme, jednu lijepu uspomenu, kad sam radio tu emisiju Muzičke omladine Zagreba i kad smo zapravo davali priliku ljudima da se bave kreacijom. Kad to sad pogledam, čini mi se nevjerojatno.

Koliko ti danas nedostaje radijski studio i takav pjesnički kontakt sa slušateljima?

Pa, sigurno dosta. znao sam doći na te emisije potpuno umoran i iscrpljen, a iz studija bih izlazio kao nov. Vjerujem da znaš taj osjećaj. Jednostavno, te su emisije nešto što čovjeku vraća energiju. Zato ne znam zbog čega ti uopće imaš plaću. (smijeh)

Koja je bila prva pjesma koju si napisao?

Misliš u životu ili koju sam prvu objavio?

Prva koju si zapisao na papir.

Pjesma se zvala „Jutros je padao snijeg“. Išao sam u drugi razred osnovne škole i napisao sam tu pjesmu djevojčici koja je sjedila u školskoj klupi ispred mene. A glazbena pratnja bila je udaranje po školskoj klupi. Dobro je bilo, samo onako dječje – znaš.

Čuvaš li pisma koja si dobio na RVG-u, pjesme koje su ti slali slušatelji i jesi li možda s nekim bio u kontaktu, poželio nešto uglazbiti?

Iskreno, neka da, neka ne. Ona koja su me se baš dojmila čuvam. U današnjim relacijama, nemam uvid u rad ljudi, ali ja sam dobivao po nekoliko, ružno zvuči, ali – vreća za smeće puna tih pisama. To je bilo jako teško svaki tjedan uopće odrađivati, sve ih pročitati. Imao sam veliki broj vjernih slušatelja, mnogi  mi se još i danas javljaju, što je zaista nevjerojatno.

Sjećam se da su neki slušatelji baš inzistirali da ti pročitaš njihove stihove.

Da. Dogodilo mi se puno dirljivih i lijepih trenutaka. Imao sam jednu slušateljicu, baku Ružicu iz Osijeka, i znam da mi se njena kćer, kad je baka Ružica umrla, javila samo da mi kaže da se to dogodilo. Bilo je, onako, vrlo intimno, prelijepo, nekad tužno, nekad preveselo.

Jesi li neki stih možda uglazbio? Upotrijebio u nekoj od svojih pjesama?

Nisam. Cijeli život nekako sam radio i glazbu i tekstove i ostao sam na tom putu. Jednostavno, to je bio neki moj izričaj i ja sam ga pratio, a istovremeno drugim ljudima sam dao priliku da se čuje to što iz njih izlazi i nisam to nikad koristio u svom radu. Iznimku sam napravio nakon odlaska Toše Proeskog. On je jako želio da nas dvojica imamo jednu zajedničku pjesmu i, kad smo radili taj album njegovih melodija koje su ostale, onda sam napisao dvije pjesme. Jednu je pjevao Aki, a drugu Nina Badrić.

Idu li zajedno filozofija i književnost u glazbi, u pop-rock glazbenom stilu kojim se ti baviš?
Odnosno, koliko se vraćaš na stihove koje napišeš, koliko ih dorađuješ poslije, popravljaš, mijenjaš, kompliciraš?

(smijeh) Vrlo rijetko mijenjam zato što jednostavno, mislim, kod mene to nekako čudno, naglo izlazi. Glazbenici su me znali zvati u panici na dan snimanja: „Treba nam dobar stih, pjesma i to odmah, pa hajde Rus, pomozi.“  Recimo, Crvenoj jabuci „Stižu me sjećanja“ praktično sam napisao u studiju za vrijeme snimanja pred njima. Premda je vrlo složen tekst, ali tako, mene je jednostavno ponijela neka emocija i kad sam ih vidio, kad su se pojavili, to je mene ponijelo.

ITD band – Kao sjena si koja me prati (Hit Records)

Znači, ne filozofiraš premda si profesor filozofije i književnosti.

(smijeh) Ma dobro, filozofija je neko stalno traženje i istraživanje. Te stvari u poeziji su zapravo jedna emocija koja je konstanta kod ljudi, a nisam nikada razumio ljude koji kažu: „Napravit ćemo album tog-i-tog datuma“ i  „Ne može, mi radimo svake tri godine.“ Ja tako ne radim. Ja radim kad mi dođe, a dođe mi uvijek. (smijeh) Mislim, onda se ja šalim onako malo bahato: „U velikim rijekama uvijek ima vode.“ Samo što često nema korita za rijeku i onda to ostaje negdje u nekim mojim jezerima.

Kada već sad filozofiramo, mora li svaka pjesma nositi neku poruku, navesti slušatelja na razmišljanje, ili za tebe glazba ima neki drugi značaj, važnost, neku drugu funkciju?

Nije svatko u stanju iznijeti pjesmu. Ja ne vjerujem, cijenim sve moje kolege glazbenike, ali ne vjerujem da bi baš svaki pjevač tako uspješno otpjevao neke moje pjesme. Kad sam već spomenuo Tošu Proeskog najbolji primjer je pjesma „Igra bez granica“ tko bi to mogao otpjevao kao što je otpjevao Toše. To je pjesma koju nisam želio nikome dati. Ja imam neku svoju briju, kao moje šansone i to onda ne dam nikome. A ovo što mi malo vuče na popularnije, to onda vidim koji mi je pjevač najsličniji tome.

Kad sve zbrojiš i oduzmeš. ITD je vrlo brzo iz statusa demo benda postao bend s vinilom, ali manje se zna da si prije rada s grupom ITD svirao u bendu Ad fines.

Ja ljetujem svako ljeto u jednome malom mjestu koje se zove Topusko i tamo su toplice, bazeni, rijeka, potok, šume i tako dalje. I onda su dolje bili neki dečki, moji prijatelji koji su imali bend. To je bio  Ad fines, što je rimsko ime za Topusko. Oni su uvijek ostali tamo negdje na kraju. A sve je počelo onako, bila je svadba, jedan se razbolio, dođi ti. I Ja sam ušao svirati s njima, svirao sam neke pjesme čak na lažnom engleskom. Znaš ono, ovi traže nešto od grupe Creedence, ovi znaju, ja ne znam, ali ja pjevam. To je bilo strašno. Onda, sjećam se, jedna cura mi je jednom došla i kaže: „Ovo je tako dobro, znaš, samo ti govoriš taj engleski malo s nekim čudnim naglaskom.“ A ja kažem: „Ma, to, ono, Amerika. To je drugačije.“

I to je prolazilo.

Ma da, ne možeš vjerovati. Ljudi pijani. Šta ih briga? Bitno da se kotrlja. Hoću reći, tako da je taj bend, ne želim ga marginalizirati, ali to je bila jedna lokalna priča s mog ljetovanja. Ja sam ipak tu rođen u Zagrebu i priča je zapravo onda prava i krenula s pjesmom „Rođen u Zagrebu“ i s ITD bandom.

ITD glazbena priča je zapravo studentska priča. Sve je počelo na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. E, tamo ste počeli.

Dobro, čekaj malo, ti si mene pratio? (smijeh) Pa, to bih se ja jedva sjetio. Da, počelo je baš na Arhitekturi na Brucošijadi. To je nama bio prvi sudar sa svim skupa. To je jedna priča koja je tako eksplodirala, brzo se dogodila, to je sve nekako bilo brže od nas. Mene je očito čekao neki sporiji put autora, ali ITD band je zaista, ne mogu se žaliti, munjevito projurio i došao do nevjerojatnih visina za to vrijeme. Mi smo dvaput zaredom svirali u Domu sportova koji je u tom trenutku bio najveća dvorana u gradu, i to s jednim objavljenim albumom. To je situacija kad ne znaš šta bi još svirao. Ukrug sviraš dvaput iste pjesme.

Foto:  Hit Produkcija

Je li ITD iskoristio sve prilike koje su bile pred vama?

Nije.

Imali ste pjesme, imali ste publiku i sam si rekao – imali ste svoj glazbeni stil i, što je najbolje, u to vrijeme pjevali ste u rasprodanom Domu sportova, a to je bila velika stvar.

Da. Ma, gdje god smo došli. I što je najveća fora, u to vrijeme bila je Jugoslavija i mi smo zaista zaživjeli u svim tim republikama. Međutim, mi smo uvijek bili za korak kratki. Uvijek je netko nekud odlazio i zapravo ja danas imam vrlo jednostavnu stvar. Koga god nazovem u studio da radimo, on je svirao u ITD bandu.

Osjećajna si osoba, to se da zaključiti iz tvojih pjesama. No, kakav si kada treba zatvoriti neko poglavlje života, konkretno, recimo, kad je ITD stao?

Pa evo, odlično. Ovo ti je pitanje petica. Stvarno si zanimljiv. Ma, ništa ja ne zatvaram. Pa to je moj najveći problem u životu. Svi moji mostovi iza mene stoje. Niti jedan nije srušen, iako ima ih nekoliko po kojima bih volio da se nitko ne vrati. (smijeh)

To je nešto iz pjesme?

Ne, nije, ali možemo napraviti zajedno duet.

Kako komentiraš da su tvoje pjesme napisane prije više od 35 godina i dandanas sastavni dio radijskih programa i da si tri tjedna s pjesmom „Kao sjena si koja me prati“ na prvom mjestu top-ljestvice Drugog programa Hrvatskoga radija?

To je zaista lijep osjećaj koji prije svega zahvaljujem umjetnicima koji su mi pomogli svojim umijećem da taj zvuk vremenom ne izblijedi, a i mojim osjećajima za vrijeme koje dolazi. Upravo zato se karijera odužila i tu je je negdje tajna uspjeha ove nove priče ITD banda. Svaka pjesma je bitna i moja karijera u međuvremenu, kad sam imao čast pisati za najjače izvođače koji su me prisilili  da ne zahrđam kao autor.

Koliko su tebi bili važni diskografi, ljudi iz glazbene industrije, prije nego što si postao uspješan autor i diskograf?

Jako su mi bili važni i imao sam sreće da sam na početku karijere naišao na urednika znalca, čovjeka dobre volje koji je preslušao naše materijale i usmjerio nas. To je bio Toni Svalina i zauvijek ću mu biti zahvalan na podršci i savjetima. Danas mnogi novi izvođači sanjaju o tome da budu i diskografi i menadžeri, vjerujući da će tako profitirati u poslu i tu griješe. Svatko treba raditi svoj dio posla  i tek tada dolazi na svoje pravo mjesto, naravno ako je glazbeni materijal dobar i zaslužuje objavljivanje. Bez reda i rada ništa od posla!

Miroslav Rus i Brane Bekić
Foto:  Hit Produkcija

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki