Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu glazbenika, tekstopisca gitarista i osnivača grupe Parni valjak Huseina Hasanefendića Husa!

Na fotografiji: Parni valjak
Fotografija: Dario Njavro (Croatia Records)

Pjesmom “Za malo nježnosti” počeo je koncert pod nazivom Dovoljno je reći “Aki” grupe Parni valjak i njihovih prijatelja koji je održan 26. ožujka u Areni Zagreb. Koncert je u cijelosti emitiran u subotu, 4. lipnja, na Prvom programu Hrvatske televizije i na Prvom programu Hrvatskoga radija. Veći dio koncerta uz gostovanje Huseina Hasanefendića Husa emitiran je i u legendarnoj emisiji Music pub Zlatka Turkalja.

Kako je izgledala priprema jednog od vaših najvažnijih, najemotivnijih koncerata? U pitanju je koncert bez Akija.

Moram reći za početak da su prve probe, koje smo sami odrađivali, bile strašno bolne. Čudno je uopće pričati o takvoj situaciji. Čovjek nikad ne razmišlja da bi se takvo nešto moglo dogoditi. Onda se odjednom dogodi i zatečen si, ali potpuno. I sad, svjesni smo – moramo početi svirati, moramo početi pripremati taj koncert. Sjećam se te prve probe. Mislim da smo deset minuta stajali s instrumentima i nismo znali što bismo. Kako sad? Bilo je jako čudno kada su gosti počeli dolaziti. Kreneš [svirati] pjesmu i to je zvuk na koji si naviknuo, mi ga proizvodimo već godinama, a onda odjednom ulazi drugi glas. Čudno je bilo. Bilo je jako tužno neko vrijeme, a onda se čovjek navikne, shvati da ne može to promijeniti. Jednostavno: polagano, bolno, ali se navikavaš na neku novu realnost.

To me, zapravo, i zanima. Još u vrijeme mirovanja Valjka, kada ste odlučili napraviti stanku od 2006. do 2009., pokazalo se upravo to da je Aki najbolji medij za tvoje pjesme, ali i da su tvoje pjesme najbolji kroj za njegov vokal, za njegovu interpretaciju. Zato me i zanima: kada su dolazili gosti koji će nastupati, kako si ti tada čuo te svoje stare, poznate pjesme u tim drugim verzijama?

Imao sam jedan projekt u Poljskoj, koji je iznimno dobro prošao. Prvi je singl meni bio čudan odabir, “Kada kola krenu nizbrdo”. To je bio prvi singl u Poljskoj. Šesnaest tjedana bio je na nacionalnoj top-ljestvici. Tako da sam već tada [imao] te pjesme – “Zastave”, “Gdje je ljubav”, čitav je album objavljen s mojim pjesmama, em na poljskom, em s drugim vokalima. Tu mi je već bio prvi moment te iste pjesme, a više Aki ne pjeva. Nije mi to toliko čudno bilo, čuo sam nebrojeno mnogo covera: “A strana” – klinci pjevaju te pjesme, nego taj direktni kontakt, sad kad mi sviramo, onda Aki pjeva, to je normalno. Bilo je čudno, ali svi ti ljudi koji su se vrlo rado odazvali – dapače, neki su zvali da bi željeli nastupiti – na neki svoj način to donesu. Meni kao autoru to je jako interesantno, ali ovaj emocionalni dio je neka druga priča. To je stvar navike. Pa, Aki i ja smo zajedno funkcionirali četrdeset i sedam godina. Ali, Bože moj, život ide. Što sad?

Foto: Ilustracija iz popratne knjižice albuma Antologija
Fotografija: Parni valjak – Antologija (Croatia Records)

Rekao si nam jednom u Music pubu kako ste svaki koncert ti i on na svoj način komentirali, jedan drugom rekli što je bilo dobro, a što nije. Kada si sada pregledao ovu snimku, kada je prošao koncert, s kim si sjeo, pogledao, analizirao? Jesi li zadovoljan koncertom?

Moram priznati da ga nisam pogledao u cjelini. Gledao sam montaže u raznim fazama, sugerirao nešto. Brk i Gogo [Goran Martinac, op.a.] obrađivali su tonski dio, jer ja te kompjutore, ta čuda… Ja sam analogna priča. Daj mi mikser gdje su gumbi, onda mogu nešto raditi. Ovako sam samo dolazio povremeno poslušati. Dobar dio toga sam čuo i odlično je. Stvarno je odlično. Ne znam, čudno mi je. S jedne strane, kad sam prvi put gledao na tim montažama, bilo mi je čudno. Gdje je Aki? To je jednostavno jedna dugogodišnja navika. Ali, ako se uspiješ opustiti i poslušati glazbu koja se događa, zvuk i interpretaciju, stvarno je odlično.

Hus, ali onaj trenutak kada izlaziš na pozornicu, puna Arena, svi očekuju spektakularan koncert, kako si se baš ti osjećao?

Koncert je bio zamišljen da počnemo sa “Za malo nježnosti” s Akijevim vokalom, a mi smo svirali uživo. Današnja tehnologija to omogućuje. Znači, mi smo na probama imali ispade. Svako malo netko bi počeo ridati. Bolno je bilo. Prije nego što smo izašli na pozornicu, okupili smo se kao nogometna ekipa, samo da izdržimo prvu stvar, da se ne slomimo. Nakon toga sam još imao zadatak da krenem sa “Zastavama”, jer to je opet neka naša intimna priča, mene i Akija, koji pred “Zvečkom” kujemo planove i kužimo istine. Prvo sam rekao: “Neću gledati publiku”, jer sam bio uvjeren da ću vidjeti dio publike koji plače. To znači da ću se ja raspasti garantirano. Cijelo sam vrijeme gledao u pod, ali u jednom trenutku sam vidio, malo ukoso ispred sebe, nekoliko djevojčica koje brišu suze. Kada sam trebao početi pjevati te “Zastave”, ja prvo nisam pjevač. To je moja intimna ispovijest. Htio sam reći Preksiju: “Ti počni”. Bila mi je takva knedla u grlu. Vidio sam Brka, Brku suze idu. Teško je to. Ljudi to razumiju i bez puno objašnjavanja. Mi nismo bili samo suradnici, mi smo bili kao obitelj. Pola života proveli smo zajedno. Mi smo uvijek nakon koncerata bili nabrijani, uvijek se iz garderobe znala čuti galama, pa bi se ljudi iščuđavali. Nisu to bile svađe, ali su bile neke rasprave. Uvijek nam je bio cilj, ako možemo malo bolje, moramo malo bolje. To je bila ključna priča o bendu i tim našim svađama. Ali, zapravo smo se voljeli. Nema tog novca, pogotovo ne na našoj sceni, koji bi bio dovoljan razlog da opstane ekipa koja se ne voli, koja se ne podnosi ili je suprotnih nekih životnih shvaćanja.

Foto: Aki Rahimovski
Fotografija: Marko Šolić

Morao si sam osjetiti, koliko god je to bio težak izlazak na pozornicu, trebao je početi koncert, ali zapravo da je publika uživala u svakoj interpretaciji, u svakoj pjesmi. Kada si ti osjetio taj dio da publika nosi vas, da publika pjeva s vama?

Već kad sam počeo pjevati “Zastave”, čuo sam da ljudi pjevaju, pa mi je nekako bilo lakše. Onda sam rekao da ne želimo tužan koncert, želimo proslavu jednog iznimnog života. Kada je krenuo “Zagreb” i Kiki koji je neka simbolika – sin mu je – dobili smo tu energiju, osjetio sam tu neku pozitivu koja se dogodila. Dok smo izvodili “Za malo nježnosti” s Akijevim pjevanjem, strašna mi je tuga dolazila do mene. To je interesantno. Puno sam puta to govorio: kada čovjek izađe na pozornicu, pred veliko mnoštvo ljudi, osjetiš vibraciju. Nekad je ona pozitivna, a nekad negativna. Zaista fizički to osjetiš. Osjetiš kako dvorana diše, kada je sretna. Kada je nezainteresirana, dolazi ti neka hladnoća. Na svu sreću, nama se to nije baš često događalo. Ali, u prvoj pjesmi, baš sam osjetio golemu tugu i zato sam bio sav izbezumljen, hoću li moći pustiti ton kada sam trebao početi pjevati “Zastave”. Ali, već tijekom “Zastava”, kada sam ih čuo kako pjevaju, i kad smo počeli svirati “Zagreb”, onda je krenula ta pozitivna energija.

A emocije nakon koncerta, u svlačionici, kada ste sišli s pozornice?

Meni uvijek treba neko vrijeme da se zbrojim. Kao da uđeš u neki paralelni svijet. Odjednom vrijeme drugačije ide. Zažmiriš, otvoriš oči i gotovo je. Trebalo mi je neko vrijeme da procesuiram što se dogodilo. Znam da sam uživao, bilo mi je gala, ali nisam imao predodžbu što se zapravo konkretno dogodilo. Morali su se skupiti dojmovi. Došla mi je tako dobra povratna informacija da me je to smirilo. Bio sam zapravo nesiguran.

Pomiješane emocije.

Miješane emocije, da. Negdje sam bio svjestan da smo dobro svirali. Naravno da smo mogli bolje, ali s obzirom na emotivno stanje benda… Svi smo mi bili izbezumljeni, prvi put u takvoj situaciji.

Je li pao kakav zagrljaj, suza od članova kada ste sišli s pozornice ili samo tišina?

Podijelili smo mi te emocije. Mi smo prvo nestali iz vidokruga. Bend je trebao biti nekoliko trenutaka sam. Isto kao što prije izlaska na pozornicu svi imamo svoje garderobe, a imamo i taj neki – kako mi zovemo – dnevni boravak gdje se sva ekipa okuplja i tu je onaj ležerni trenutak prije koncerta, ali onda se odeš malo povući i koncentrirati. To je Aki uveo. On je uvijek volio petnaestak minuta prije koncerta nestati, sam sa sobom valjda meditirati prije nastupa. Tako smo i mi. Nakon koncerta smo se malo smirili i onda s gostima imali druženje, zahvale, malo smo komentirali, svi su bili presretni. Moram priznati, na kraju, kada sam izlazio iz dvorane prema doma, odlazio sam smiren i zadovoljan.

Foto: Husein Hasanefendić Hus sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj

Je li pjesma “Ponovo” jedina snimka koju ste uspjeli napraviti od ovih novih s Akijem?

Nije, ima još jedna, ali tu nećemo nikada objaviti. Mi smo snimili matricu, ali Aki, kako je bio u Novom Mestu, nije sudjelovao u procesu, nego smo mu poslali s predloškom da nauči pjesmu. I ono prvo pjevanje, kada je pjevao “Ponovo”, završnu verziju, snimio je info vokal za tu pjesmu, ali to nije njegov maksimum ni blizu. To jednostavno nema šanse da pustim jer ne bi bilo fer.

Hus, koncert u Areni bio je veličanstven. Odnosno, ljudi su pokazali koliko su voljeli Akija, koliko vole pjesme Parnog valjka, ali i prije tog koncerta i poslije ostaje pitanje: što dalje s Valjkom? Kako ti vidiš budući rad svojeg benda?

Stalno smo u tim nekim razgovorima. Ne znam koja bi moja svrha bila… Da se razumijemo, mi ne moramo više raditi. Svaki put nam se to dogodi da spominju da će ljudi tumačiti kako mi to radimo nešto iz nužde ako nastavimo. Kažem: ako nastavimo. Vjerujem da hoćemo jer mi zaista volimo svirati. To je jednostavno tako. To je sudbina. Volimo svirati. Izgradili smo nevjerojatnu mašineriju za ove naše uvjete, naše prostore. Imamo golem katalog pjesama koje žive, koje ljudi znaju.

Hus, to pitam upravo zato što bi bilo šteta da ljudi koji sjajno funkcioniraju zajedno, koji sjajno sviraju, imaju sjajne pjesme, zaustave svoj rad. Ali imate li rješenje kako dalje?

Nemamo odluku. Imamo, naravno, vizije kako bismo mogli.

Bit ću konkretniji. Nakon koncerta koji je bio u Areni, bile su neke priče: može li biti novi pjevač Kiki Rahimovski, može li biti Filip Rudan, je li to Dino Jelusić. Što kažeš ti?

Za početak, mislim da je rješenje da uzmemo stalnog pjevača najmanje izgledno. To bi značilo da zamjenjujemo Akija. Tko god bi bio izbor, bio bi u vrlo nezahvalnoj situaciji jer bi počela odmah usporedba. Ne samo kod nas, nego općenito malo ljudi ima to što je Aki imao. On je bogomdani talent. On je na pozornici bio realiziran. Njegova muvanja, ta njegova energija, ta razmjena… Zašto nekoga staviti u tu situaciju? Ali, apsolutno vidim da je moguće da radimo, ajmo reći, nešto kao Queen. Uvijek je Queen i… Pa je bio prvo Paul Rodgers, što prema mojem mišljenju nije bio sretan spoj, jer je on ipak blues pjevač, malo je ipak previše različit. Ali opet, ljudi su dolazili jer vole te pjesme. S Adamom Lambertom su pogodili jer on isto to pjeva na svoj način, ali je bliže i može te visine postići, isto je teatralan kao Freddie. U tom smjeru bismo možda mogli krenuti. Možda ćemo napraviti presedan. Možda ćemo imati dvoje-troje ljudi koji su nam postava gostiju, pa kome koje pjesme najbolje leže. Vidjet ćemo. Željeli bismo svirati jer imam dojam da ću okopniti. Što sad, da idem otvoriti kafić? Ne razumijem što bih radio. Mogu putovati neko vrijeme, odmarati se neko vrijeme, ali što dalje? U bendu svi to osjećaju. Budimo realni: to su toliko dobri svirači da će dobiti angažmane taj čas. Nitko nije egzistencijalno ugrožen. Malo ljudi zvuči kako mi zvučimo, budimo pošteni, a to je ta neka kemija koja se dogodila. To je jednostavno tako. Mislim da bi bila šteta prestati. Mi dobivamo feedback od publike, ali zaista baš pozitivan. Jedan zgodan komentar je bio: “Što će vam gosti? Mi ćemo pjevati”. Karaoke varijanta. Mislim da te pjesme zaslužuju živjeti u izvornim izvedbama, da ih bend svira, a s pjevačem ćemo vidjeti. Ima ih nekoliko koji su fantastični. To će nam biti osnovni kriterij, da se razumijemo: ako mi zaključimo da možemo jednako kvalitetno funkcionirati, onda ćemo naći rješenje i onda ćemo ići dalje, ali sigurno nećemo ići ispod onog nivoa koji smo postavili do danas.

Foto: Parni valjak s gostima na koncertu u Areni Zagreb 26. ožujka 2022.
Fotografija: Saša Huzjak (Croatia Records)

Jesu li počele pripreme za pulsku Arenu? 25. lipnja imate koncert, to je sad dosta blizu. Što će zapravo biti slično sa zagrebačkom Arenom?

Bit će repriza tog koncerta. Nešto malo repertoarski i nešto su se gosti promijenili, jer nisu svi bili slobodni taj dan, a taj je datum bio dosta uvjetovan. Dugo smo se dvoumili trebamo li raditi, je li to pretjerano. Međutim, Aki je bio počasni građanin Pule. On je imao s Pulom vezu i s njihove je strane zapravo došla inicijativa. Mislim, bilo je poziva. Beograd je tražio, Ljubljana, Sarajevo… Odustali smo od toga jer mi se činilo da bi to pojeftinilo priču. Iako, s druge strane, mi smo bili regionalno veliki, mi smo punili od Skoplja do Beograda i Sarajeva… Možda smo to trebali napraviti jer ta publika isto to zaslužuje, ali doći ćemo im možda u nekoj drugoj inkarnaciji.  

Hus, od albuma “Dođite na show!” iz 1975. godine, kojih bi pet pjesama izdvojio, a da su ti posebno drage, važne, drugačije zbog samog Akija?

Nama je jako važno bilo kad smo “Gradske priče” otišli snimiti u Milano, jer smo ondje zazvučali, odnosno Aki je zazvučao onako kako smo ga mi čuli na probama ili uživo. Mi smo uživo odlično zvučali, imali energiju. Neću ulaziti u te naše rane radove. Jedanput sam dobio po nosu jer sam rekao da sam nezadovoljan. Jedna je gospođa u eteru rekla: “Pa nemojte tako, mi smo voljeli te pjesme”. Volio sam ih i ja, ali sada kad gledamo unazad, bio bih puno sretniji da sam malo više znao ili da smo imali pomoć ozbiljnih producenata. 

Pjesma Stranica dnevnika našla je svoje mjesto na albumu Antologija (Croatia Records, Parni valjak)

Ali njihova čarolija je možda upravo u tome što su takve.

Da, ali meni su naivne. Znaš ono, put do pakla popločen je dobrim namjerama. Neugodno mi je jer su klinački tekstovi. Nema veze, to je neki moj problem, u krajnjoj mjeri. Ljudi su ih voljeli u to vrijeme. Ali, Milano, “Stranica dnevnika”. Tu se na neki način pojavljuje ta Akijeva raskoš. Ajmo reći, ozbiljnija je pjesma i bitno mijenja dojam benda prema van, a bogami i publiku. Ima nekih pjesama koje su ostale malo ispod radara jer bi neka bila hit na albumu. Recimo, ima “Jedino ti”. Baš smo je jučer na probi puštali Filipu. On nije nikad čuo tu pjesmu. Tako ju je otpjevao, toliko ju je moćno otpjevao, od mirnih dijelova do onih dizanja. Veliki pjevač.

Nakon Pule nema repriza reprize?

Ne. Malo ćemo se odmoriti, sabrat ćemo se, vidjeti reakcije iz Pule i donijeti neke odluke što i kako dalje.

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Parni valjak – Antologija (Croatia Records), Zlatko Turkalj Turki