Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bila je pjevačica i nekadašnja članica grupe Novi fosili Sanja Doležal.

Na fotografiji: Sanja Doležal
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Premda ste znali da vas je u zagrebačku Arenu došlo slušati 12.000 ljudi kakav je bio osjećaj stati pred njih i pustiti glas, zapjevati Da te ne volim?

Iako smo prije izlaska na pozornicu znali da je Arena praktički puna, nisam o tome razmišljala do trenutka dok se nisam popela na pozornicu i dok nisu krenuli taktovi prve pjesme. I u tom trenutku… Ma to je bio nestvaran osjećaj, vrlo teško je to opisati, od prvog takta, od prve strofe, kad je publika zapjevala, to je bilo čudesno. Mislim da smo svi dobili nekakvu snagu i poletjeli i da su ta sljedeća tri sata koncerta zapravo bila nestvarna, kao u nekom drugom životu. Osjećaj kad puna Arena pjeva s tobom svaku pjesmu zaista je fenomenalan i teško je objašnjiv. To je tolika količina emocija i energije koja se nikada više neće ponoviti. Ovo je bila točka na i. Imat ću se čega sjećati.

Što je tebi osobno, nakon koncerata i koncerata, turneja sa Zecom i Marinkom, prije toga Novim fosilima, značio zagrebački koncert? Na njemu si zaplakala, bilo je jako emotivnih trenutaka, u konferansama pogotovo pred kraj koncerta znao ti je malo zadrhtati i glas. Pamtiš li ti neki posebni trenutaka sa zagrebačkog koncerta?

U svakom slučaju početak, ali i kraj. Kad zapravo nisam imala uopće želju sići s bine, kad sam htjela da taj trenutak traje vječno. Iako sam znala da je to doslovno samo trenutak u našim karijerama i u našim životima, već sljedeći dan, dva dana poslije počinje realan život. Ali da, eto možda početak, možda kraj, možda…  Ma sve.  Cijeli koncert se pretvorio u jedan trenutak, neizbrisiv i nezaboravan.

Kakav je osjećaj kada više od 12.000 ljudi skandira tvoje ime “Sanja, Sanja”?

Sve sreća da već imamo dosta godina, ja već imam dosta godina. Pa kad toliko veliki broj ljudi skandira tvoje ime, to je lijep osjećaj, to je veličanstveno, ali svjestan si da je prolazno. Bilo je lijepih trenutaka u ovih 55 godina ili 41, koliko sam ja u grupi, bilo je prekrasnih koncerata, proputovali smo skoro pola svijeta, ali sve to nekako prođe.  Ovo je bio veliki, posljednji veliki koncert koji smo održali i imat će posebno mjesto u našim srcima.

Na fotografiji: Vladimir Kočiš Zec, Sanja Doležal i Marinko Colnago
Fotografija: Filip Bušić

Novi fosili – 2024., i, recimo, 1983., kada dolaziš u grupu? Kako gledaš danas na važnost Novih Fosila za hrvatsku glazbenu industriju, za hrvatsku pop-scenu?

Fosili djeluju od ’69-e. I ne znam uopće što bih ti rekla, mislim da su Fosili najveći dio mojeg života, dakle, to je nešto osobno, a mislim da su zahvaljujući tim pjesmama, dakle Rajku kao autoru glazbe i mnogobrojnim tekstopiscima, od kojih, nažalost, neki nisu više među nama, sigurno uklesani u nekakav kamen temeljac pop-glazbe na ovim prostorima. Evo, najkraće rečeno. Tako da mi je drago što sam bila jedan mali, mali dio toga.

Ne bih se baš složio s “mali dio”. Evo, ja ću spomenuti albume koje si snimila s Fosilima: “Poslije svega”, “Tvoje i moje godine”, “Za dobra stara vremena”, “Dijete sreće”, “Nebeske kočije”, “Obriši suze generacijo”…  “Djeca ljubavi” iz 1990. To je zapravo bio posljednji album Fosila na kojem si ti bila pjevačica.

Pa, gle, mi nismo znali da će to biti posljednji album. Nismo znali jer nismo očekivali da će se dogoditi sve što se dogodilo na području bivše države, koliko god da je sve upućivalo na to. Ali, znaš, muzikanti ti nekak’ misle: “Glazba je univerzalna, pa neće valjda, pa neće.” Znaš, ne znam, jednostavno nismo bili svjesni da će nam to biti zadnji album.

Sanja, taj trenutak kada ste osjetili u zraku da se nešto događa, da će bend stati, ali i onaj trenutak kada si ti sama rekla to je kraj, više nema Novih fosila.

Pa, mi smo zapravo stali s djelovanjem. Nismo rekli trajno. Ja se sjećam događaja na Plitvicama, mi smo se vraćali, čini mi se, iz Ljubuškog ili odnekud i počeli su već i balvani i barikade i takve stvari… Došli smo u Zagreb, ono, sjeli smo i rekli: “Nema smisla, sad dalje nema smisla.” I to je bilo to. Nitko nije znao ni koliko će trajati ni kamo će to odvesti. Nitko nije znao, sve se znalo, tako da sam ja u tom razdoblju između ’94. i ’96. dobila djecu. Svatko je otišao nekako na svoju stranu, govorim o poslu. Već ’92. počela sam raditi na televiziji i, osobito kad su došla djeca, televizija mi je bila znatno draži izbor jer nisam morala više putovati. Bila sam u Zagrebu i mogla sam najveći dio vremena biti ono što sam najviše voljela, a to je – biti mama. 

Na fotografiji: Sanja Doležal, Vladimir Kočiš Zec i Marinko Colnago sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Koje su sličnosti Novih fosila s ABBA-om? Mislim na rad, na rastanak. Tijekom sretnih i tužnih godina, ima li neka poveznica koju prepoznaješ?

Pa, prije svega poveznica je u tome što je Rajko bio produkcijski. Dakle, sad govorim kad su se radili aranžmani, on je umjetnički definitivno bio za glazbu, ali produkcijski je pratio svjetsku produkciju, a osobito ABBA-u. Fosili su imali jedini tada u to vrijeme, pa mislim da ni sada nema bendova, koji su slagali odnose glasova na način na koji ih je slagala ABBA.

To višeglasno pjevanje.

Višeglasno pjevanje. To nisu bili prateći vokali, nego višeglasno pjevanje. Tako je, to mnogo ljudi ne zna jer ti, kad malo bolje poslušaš, ti vidiš da ja tu počnem kao lead vokal, ali onda se ispreplećem i u jednom sam trenutku čak treći glas. To tu nitko to nije radio i tu je Rajko zaista najbolji od najboljih. To je jedna poveznica, a drugo, to je bio baš zdravi pop. Kao što je bila i ABBA. Što se tiče nekakvih osobnih odnosa, u svakom bendu ima uspona i padova, pa je tako bilo i kod nas.

I ljubavi. Ljubavnih veza, brakova, prijateljstva.

Da, pa kad si tako dugo zajedno. Znači, ja sam više od 40 godina u Fosilima, više sam s Fosilima, nego što sam bila s roditeljima. Više sam s Fosilima, nego što sam na kraju bila sa suprugom.

Kad ti netko kaže: “Baš si fosil.”, ti kažeš: “Jesam”.

S ponosom mogu reći: “E, baš jesam.” Rekla sam i mislila da će proslava 50. obljetnice, 2019. u Lisinskom, biti točka na i, kao: dečki, evo, i to smo odradili. Taj me koncert gotovo stajao života. Zaista smo se dali jako puno u to, i organizacijski i umjetnički, kreativno i sve. I vjerojatno iscrpljena od svega toga, rekla sam – nikad više Lisinski. Pozvali su ponovno, već sljedeće godine, nakon toga sada i ova veličanstvena Arena. Ono što ja stalno govorim, te će se pjesme slušati i kad nas ne bude, to je vrijednost pjesama Novih fosila i Novi fosili živjet će kroz te pjesme. Nije to samo u Hrvatskoj i samo u slučaju Fosila, dobre pjesme koje su preživjele test vremena ljudi vole čuti svugdje. Dakle, doživjela sam da su pjevali pjesme sa Sanrema koju su stare trideset, četrdeset i pedeset godina.

Čuvaš li ploče Novih fosila?

Naravno da čuvam. Naime, moj je tata bio zadužen jer sam ja uvijek sve podijelila. Jedan primjerak sam uvijek dala njemu i rekla: “Molim te, čuvaj jer ja neću uspjeti.” Tako da samo zahvaljujući njemu imam sve ploče Novih fosila.

Na fotografiji: Sanja Doležal i Vladimir Kočiš Zec
Fotografija: Filip Bušić

U vrijeme kad se postavljao mjuzikl “Za dobra stara vremena”, a velik dio ekipe u tom mjuziklu bio je iz ansambla Komedija, govorilo se kako je on preskup za velike dvorane, a produkcijski je bio osmišljen za tako velik prostor. Pa je onda bila priča – možda jednog dana u Komediji. E, sad, to možda, možda, već predugo traje. Znaš li nešto o tome? Govori li se o tome ili je to završena priča?

Bojim se da je završena priča. Cijela je ideja potekla nakon što smo moj suprug i ja u Londonu gledali “Mamma Mia” i njegova je ideja bila da se napravi nešto slično s Rajkovim pjesmama… On je najprije otišao na razgovor kod tadašnjeg ravnatelja Komedije koji je to odbio i onda je u igru ušla Željka Ogresta, koja je napisala izvanredan libreto i krasnu priču.

Neno je prvo i pročitao taj njezin scenarij i rekao: “Dobro, sad možemo ići u realizaciju.”

Tako je. Točnije, ja sam prva pročitala. Tu za stolom, Neno je već hrkao na kauču, plakala sam od smijeha. Čitajući sam plakala od smijeha, zaista je briljantan, cijela je ta izvedba vrhunska, dakle, pokojni Ivica Vidović, Zadro, Navojec, Zrinka Cvitešić. Izvrsna ekipa.  Komedijini plesači.

Ana Begić, Hegedušić…

Ma da! Da, da nekog ne izostavim. Žao mi je. To je moglo igrati još dugi, dugi niz godina po cijeloj regiji jer je to baš jedna priča o tim dobrim, starim vremenima.

To je ljubavna priča o čistačici i policajcu. Velik dio u predstavi posvećen je i redukciji struje, što je bilo aktualno i vezano za osamdesete. Vječna tema – nogomet, navijači…

Tako je.

Dinamo ili Crvena zvezda?

Dinamo!

Pa onda, ima kave, nema kave, vozimo parne, neparne dane…

Da, baš nešto čega mislim da se generacija srednjih godina i starija sjeća. Na duhovit je način to sve prikazano. Rado bi to pogledali i sjetili se. Onda jedna tajna romansa direktorice škole, koja je, naravno, bila partijski kadrovik, jer nisi mogao biti ravnatelj škole ako nisi u partiji, s jednim malo ćaknutim, šuknutim profesorom Ivicom Vidovićem. Tako da, zaista, baš ti hvala što si me na to posjetio.

Pamtiš li neku od svojih rečenica? Iz svoje uloge? Što ti je baš onako osobito ostalo?

E, sad si me uhvatio. Ne. Ali pamtim prije same premijere u Domu sportova kako je te jeseni, kada smo vježbali pod redateljskom palicom Marija Kovača i Larise, koreografkinje. Tri, četiri mjeseca vježbali smo gotovo svaki dan. Te jeseni i zime vladala je strašna gripa i bilo je jako teško sastaviti ansambl od pedeset, šezdeset ljudi. Stalno je netko bio bolestan. Ja sam, kad je počela ta gripa, rekla Ivici Vidoviću: “Imam ti ja jedan super recept kojim se koristim godinama i na turnejama, neka stara baka me prije sto godina to naučila. Češnjak i med. Češnjak na sitno i u med, svako jutro jednu žlicu toga.” Navečer sam napravila teglicu Ivici Vidoviću i sebi.

Na fotografiji: Vladimir Kočiš Zec i Marinko Colnago
Fotografija: Filip Bušić

Jesu li sjedili u prvim redovima?

Slušaj… Jedini tko nije imao gripu na tim probama bili smo Ivica i ja. Svi su bili bolesni. E, sad, dolazim na premijeru i u backstageu, kako je bilo usko, šećemo se, prolazimo jedni pokraj drugih, ponavljamo taj zadnji tekst, prema meni ide Ivica Zadro i ponavlja svoj tekst, ja ponavljam svoj. I u trećem, četvrtom susretu, kako se mimoilazimo, on se okrene i kaže: “E, Doležal, kad te malo bolje pogledam, ti si strašna mačka, ali tak smrdiš na češnjak!” Dakle, taj češnjak izbijao je iz naših pora, ali nismo imali gripu. Tako da je recept provjeren.

I dalje spremaš med i češnjak?

Da, da…

Ne osjeti se ništa.

(smijeh) To uglavnom u jesen počnem. Da preduhitrim gripu. Sad sam još dodala i citrofit. Kao sjemenke ananasa. Dakle, menta i ananas isto su jako dobri za imunost.

Ti se onda zabetoniraš?

Zabetoniram. Luka, špeka i češnjaka.

Sanja, bila si u Londonu. Gledala si ABBA-u. Kako to izgleda? Vidjeli smo najave. Vidjeli smo pripreme. Dvije su godine snimali. Kako ti ABBA-tari izgledaju? Kakav je zapravo dojam ući i slušati te pjesme? Ima li u toj produkciji i takvoj prezentaciji pjesama grupe ABBA emocija?

Dakle, to je fenomen! Kad su pitali Bennija ili, ne znam, Björna, zašto su odabrali London, pa su rekli da su tehnološki jedino oni bili spremni to izvesti, to mi je sad potpuno jasno. To je Arena koju su izgradili. Mala Arena od tri tisuće ljudi koju su izgradili samo za taj princip, za te koncerte. Dakle, prvo ću ti reći – živi bend kad svira. Dvanaest ljudi, osam instrumentalista, četiri prateće vokalistice koje pjevaju svakako kao Celine Dion i u trenutku kad se pojave njih četvero, ti zaista imaš dojam da su oni s nama. Arena je tako sagrađena da si im iz bilo kojeg dijela vrlo blizu. Naravno, postoji i velik ekran na kojem možeš vidjeti njihova lica i sve. Tu se vidi na trenutke kakva je postprodukcija, dakle, oni su taj koncert izveli uživo, odjeveni u one smiješne pripijene kostime s elektrodama i onda su poslije radili postprodukciju, dodavali im kosu, imali su i te kostime i na glavi i tako…

Vokali su, znači, nedavno snimljeni. Dakle, nisu oni iz 70-ih i 80-ih.

Ne, ne, to su snimali kad se Arena gradila. Oni su došli, ja sam baš pratila, prije nego što sam otišla, dokumentarac, oni su se našli u Londonu u studiju i cijeli koncert najprije izveli. Cijeli. Dakle, prije, recimo, ‘ajmo reći pet godina, zaista su otpjevali uživo. Onda su na to što su otpjevali i otplesali uživo, dakle, kad kažem otplesali, micali su se na bini tako da su spojili taj glas i pokrete i onda je rađena ta postprodukcija. Kažem ti, bend svira uživo, živa svirka, znaš da su to ljudi koji su to otpjevali, dobro, ne pjevaju to taj čas. Svjetlosni su efekti čudesni. Zapravo mi je najfascinantnije da je netko tako dobro razmišljao da, kad oni komuniciraju s publikom, pazi.

Na fotografiji: Sanja Doležal sa Zlatkom Turkaljem Turkijem, 1990. godine
Fotografija: privatna arhiva Zlatka Turkalja Turkija

A, i toga ima?

Upravo ti to hoću reći. Kad hologram komunicira, recimo ova Anni-Frid govori nešto iz svojeg djetinjstva, ispriča nešto i publika se nasmije jer je smiješno, ona pogleda publiku i kaže: “Znala sam da će vas to nasmijati.” Dakle, netko je toliko daleko išao u promišljanju…

Kakva će biti reakcija publike?

Kakva će biti reakcija, da se zalediš. Da taj čas misliš, čekaj, kako ona zna da smo se mi nasmijali? Dakle, savršenstvo zvuka, tehnologije. Ove holograme koje mi znamo gledati na nekakvim našim televizijama, u nekakvim showovima, to je pomalo smiješno. Ta je tehnika otišla daleko i ja toga uopće nisam bila svjesna dok to nisam vidjela. Plus, cjelokupno popratno sve što ide uz to. Dakle, kad dolaziš tamo na koncert, dva sata… Dva su koncerta na dan. U tri poslijepodne i navečer. Moja kći i ja bile smo poslijepodne. Moraš doći ranije. Ljudi iz cijelog svijeta koji dođu, publika je odjevena u one smiješne platforme, svjetleća odijela, imaju čak i kao one perike… Srednja i starija generacija koja pjeva većinu i prije koncerta jer su tamo napravljeni neki punktovi gdje možeš nešto popiti, skratiti vrijeme, a pušta se samo ABBA. Kad vidiš da su to Japanci, Englezi, Kinezi, Nijemci, Filipinci…

Znači, hologram, nova tehnologija nije ubila osjećaje, emociju doživljaja koncerta?

Sigurno ne. Neću reći da samo meni nije jer je cijela publika bila na nogama od prve pjesme, dakle te se pjesme sviraju uživo, bend ih izvodi savršeno i, na kraju krajeva, došli smo ponovno živjeti onaj osjećaj koji smo imali tada, kada smo zaista u originalu slušali, mislim, dok je ABBA još bila aktivna. Tako da ne, emocija nije ubijena, dapače, ja bih čak rekla da je potencirana kad shvatiš. Ja sam se, naravno, rasplakala već tijekom prve pjesme od ushićenja, kad shvatiš da će živjeti vječno. To je velika stvar.

Koja su ti ABBA-ne pjesme osobito drage, koje voliš?

Ma, joj, ima ih milijun. Dakle, “Dancing Queen”, ona je bila glavna u disku… Možda “The Winner Takes It All”. To je toliko jak tekst i kad znaš pozadinu te pjesme, da je to zaista tako osobno, da je to raspad jedne velike ljubavi, dakle, pjesma govori o tome. I da, uopće ne mogu zamisliti kako je bilo pjevati tu pjesmu.

Pjesma “Još te volim” se nalazi na albumu grupe Novi fosili “Tvoje i moje godine” (Croatia Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Filip Bušić, Zlatko Turkalj Turki