Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bila je kantautorica, pjevačica, dizajnerica, poslovna žena i umjetnička direktorica festivala Večeri dalmatinske šansone Tommi Mischell.
Na fotografiji: Tommi Mischell
Fotografija: privatna arhiva Tommi Mischell
Uoči prve godine Vašeg umjetničkog vođenja Festivala dalmatinske šansone najavili ste za Drugi program Hrvatskoga radija kako ćete posebno paziti na kvalitetu pjesama, i stihova i glazbe. Najavili ste uvođenje nagrade za najbolju interpretaciju naziva Vice Vukov, a za najbolji kantautorski i autorski rad Arsen Dedić.
Znamo da je Šibenik grad visokih glazbenih kriterija i da je ondje izrasla plejada velikana hrvatske glazbene scene. Spomenuli ste Arsena Dedića, Vicu Vukova, a tu su još Ivo Pattiera, Mišo Kovač, pa i šibenska nevjesta Gabi Novak, meni posebno draga. Tako da je meni kao kantautorici jako važno da kod tog festivala koji sam preuzela organizirati i voditi – kvaliteta bude na prvome mjestu. Ujedno želim da bude jedna pozornica za nove mlade snage hrvatske scene. Da imaju jedan festival na kojem bi mogli svoje radove predstaviti publici.
Kad ste odlučili da želite biti prva dama šibenskog festivala? Koji je bio glavni razlog? Zašto ste se odlučili preuzeti šibensku šansonu, a ne organizirati i pokrenuti neki novi festival?
Zato što sam jako emotivno vezana za ovaj grad i za šansone. Na tom festivalu nastupam od 2008. godine, to je pozornica koja je meni kao kantautorici dala šansu da svoje skladbe predstavim publici. Svake bih godine, budući da znate da živim u Americi, dolazila i živjela sam za te šansone. Dovodila sam i neke svoje kolege, producente, glazbenike iz Amerike. Prije dvije godine imali smo, ja to zovem posljednji vrtuljak u rock and rollu. Na šansonu je došao američki gitarist Vince Martell koji je vođa grupe Vanilla Fudge. On je svirao s Jimijem Hendrixom i Janis Joplin. Na taj sam način tijekom godina pomagala festivalu i dovodila neke svjetske izvođače i onda su mi jednom prigodom gospodin Branko Viljac i Dušan Šarac ponudili da preuzmem festival. Znamo da je Dušan već u poznim godinama.
On je otišao u mirovinu i što se tiče vođenja Omiškog festivala, kaže da bi se potpuno povukao, iako, doduše, to “povukao” – ne znam je li sto posto točno, jer mi je on desna ruka i uvijek mi daje divne savjete. Tako da će se ta naša suradnja nastaviti. Na njihov prijedlog o preuzimanju festivala rekla sam im kako neću puno razmišljati, idem sa srcem, ne znam kako ću sve organizirati, ali hoću. Taj “ne znam kako ću” odnosio se isključivo na to što živim na drugom kontinentu i sami znate kao veliki profesionalac i osoba iz medija kako je organizacijski veoma zahtjevno, kako je jako ozbiljan posao sjesti na uređivački stolac na kojem je prije mene sjedio Dušan Šarac. Moj dragi prijatelj koji je napisao 900 skladbi i koji je zadužio hrvatsku glazbu na sve moguće načine. To nije bio lak posao za mene. Imala sam veliki pritisak i jako mi je važno da tijekom idućih godina opravdam njegovo povjerenje.
Na fotografiji: Tommi Mischell
Fotografija: privatna arhiva Tommi Mischell
I sami ste rekli kako ste dobro upoznati s radom glazbene ekipe, dvojca Šarac-Viljac, jer su Vas kao glazbenicu ugostili prvi put 2008. godine. Što ste od njihove vizije festivala ostavili u svojem konceptu rada, a što ste odlučili promijeniti?
Ovu prvu godinu Branko mi je bio vanjski suradnik, ali mislim kako je sada vrijeme da se povuče iz te priče. Tako da se i jedan i drugi potpuno povlače s festivala, a ostatak organizacijske ekipe već je podmazana mašina svih ovih godina – od tehnike i orkestra do dirigenta i to će sve ostati isto. Dobili smo i svoj divni ured u središtu grada. Tako da je to ured filmskog festivala i šansone. To nije baš klasični ured, to je više salon gdje film i glazba kolaboriraju, imamo i klavir, pa tu često spontano padne i pjesma. Baš jedno lijepo mjesto s pozitivnom energijom i harmonijom svih izvođača, skladatelja i tekstopisaca. Divan prostor koji nas ujedinjuje. Uz to, i pozornica je malo povećana. Odustali smo od dva reda publike kako bismo dobili veću pozornicu, prebacili smo se u Muzej grada Šibenika i jako sam im zahvalna što su nam dopustili da ondje pjevači i orkestar imaju probe. Ondje im je puno bolje jer imaju klimatiziran prostor pa je jednostavnije organizirati i realizirati sve te operativne poslove vezane uz probe. I još jedna stvar koja je meni kao glazbenici jako važna, a to je da je na pozornici sada i krasan bijeli klavir koji smo stavili u središte pozornice. Jer, kako sam rekla, neki novi glazbeni vjetrovi u idućim godinama dolaze na tu pozornicu.
Također, moram spomenuti da je divna balada koja je inače pjesma Grada Šibenika, a za koju je Krsto Juras napisao stihove, a glazbu Duško Šarac, dobila krasno novo ruho u izvedbi Mateja Meštrovića i to će svake godine biti naša nulta skladba. Tom divnom ‘Šibenskom baladom’ uvijek ćemo otvarati i zatvarati festival. Budući da je Dušan Šarac skladatelj originalne varijante, ja sam mu donijela da presluša to novo ruho od Mateja i tako mi to zajedno slušamo, sjedimo na kavi i on, ozbiljnog izraza lica, sluša, kima glavom i ništa ne govori dok ne završi skladba, a ja očekujem, reći će, dobro je, ne valja, što ne valja, kad ništa. Nakon nekog vremena ja ga pitam – i što kažete? A on mi odgovori: “A ništa mi ne smeta. Sve sam ti rekao time, kad slušaš neku pjesmu i lipo ti tečno prođe i ništa ti ne smeta, znači da je super, ništa mi ne smeta.” Meni je tada laknulo, nisam odmah znala što to znači “ništa mi ne smeta”, je li to dobro ili je moglo biti bolje.
Duško Vam je zapravo jednostavnim komentarom dao najbolju ocjenu nove varijante “Šibenske balade”. Lijepo je to rekao – malo riječi, a veliki kompliment.
Da, imate pravo. Rekao je najbolje što je mogao reći. Zapravo, kad sam shvatila što mi govori, nekako su me preplavili osjećaji. Mislim da je Matej Meštrović napravio remek-djelo i vidjeli smo kad je prve Večeri dalmatinske šansone sjeo za bijeli klavir, publika je bila oduševljena.
Vaš rodni grad je Trogir, ali već dugo godina živite u Americi. Zanima li američku publiku festival kao glazbena forma? Recimo u New Yorku, Philadelphiji ili u nekom drugom američkom gradu?
Baš mi je drago što ste me to pitali. Da, totalno su zainteresirani. Ima dosta festivala u Americi, pogotovo ljeti, Philadelphia je prepuna glazbenih festivala, u New Yorku, cijela ta istočna obala, onoliko koliko sam ja u to upućena i vidim, tako da to njima ništa nije strano. Moji glazbenici koji su dolazili već dva puta u Šibenik na Festival šansone često me pitaju: “Kad nas planiraš ponovno odvesti u Šibenik?” Tako da i oni sad redovito prate Festival šansone. Šaljem im snimke, čak imamo i jedan dio stručnog žirija u Philadelphiji koji, kada mi stignu pjesme za festival, ocjenjuju aranžman, bez obzira na to što su pjesme na hrvatskom jeziku. Aranžman je uvijek aranžman, to nema granice niti je važno na kojem je jeziku pjesma snimljena.
Na fotografiji: Tommi Mischell
Fotografija: privatna arhiva Tommi Mischell
Ima li Hrvatska rock, pop, zabavna i jazz glazba šanse u Americi? Može li ona biti zanimljiva, egzotična publici u Americi?
Može, svakako.
Konkretno, jeste li možda nekom u Americi od ljudi koje ste upoznali svih ovih godina vezano za glazbenu produkciju, a koji su dio američkoga glazbenog svijeta, puštali neke od najboljih pjesama i autora iz Hrvatske? Olivera, Meri Cetinić, Dinu Dvornika, Boška Petrovića, Terezu, Gabi, Josipu…
Da, sve te izvođače i skladatelje sam puštala i mogu Vam reći da često kad nastupam u Americi, pjevam pjesme na hrvatskom jeziku i onda me pitaju tko je to snimio, tko je to napisao? Ja kažem, to je Gibonni, onda oni guglaju i traže više informacija o Gibonniju, Oliveru, Josipi Lisac. Mislim, to je glazba na svjetskom nivou. Uopće nije upitno je li to svjetski nivo ili nije. Kako sam ja osoba koja ne živi u Hrvatskoj, mislim da svi zajedno moramo raditi više diskografski i uz pomoć medija, najboljih novinara i tako pomoći našim izvođačima i autorima da se čuje za njih, da ih svjetska publika upozna. Moramo biti marketinški i diskografski uporniji i jači u plasiranju informacija o njima. Recimo kad su ti svjetski festivali, naši bi glazbenici trebali biti tamo prijavljeni i pokazati svoj rad, svoj talent. Jezik više nije nikakva glazbena barijera, nego aranžmani i dobra pjesma. Znam, mnogi će reći jezik na kojem se pjeva je važan, ali važnije je da publika osjeti emociju i interpretaciju pjesme. To je važno da se publici prenese emocija i osobnost izvođača.
Na fotografiji: Tommi Mischell na koncertu Meri Cetinić, održanom u sklopu festivala
Večeri dalmatinske šansone
Fotografija: privatna arhiva Tommi Mischell
A baš vezano za Vaše pitanje, imam u planu u nekoliko sljedećih godina uvesti treću internacionalnu večer na Festivalu šansone, i to upravo iz spomenutih razloga. Iz razloga što vidim u zadnje vrijeme i kako naše diskografske kuće, autori i izvođači objavljuju albume na engleskom jeziku. Zašto mi to u Šibeniku ne bismo mogli prezentirati? Neke nove albume na engleskom jeziku, pa pozvati neke izvođače iz Europe ili Amerike. Mi smo turistička zemlja i sigurno ima i puno stranih turista koji bi došli slušati naš festival. Recimo, dok smo gradili pozornicu na Trgu republike, nekoliko je stranaca došlo u naš ured kupiti ulaznice. Zanimalo ih je kakav se to festival priprema, koji će se stil pjesama izvoditi na festivalu. Rekli smo im kako je u pitanju mediteranski pop, ima malo šansona i drugih razno-raznih kombinacija, i jazza, i rocka itd. Odmah su bili zainteresirani i kupili su ulaznice. Znači, postoji širi interes, i to je zato samo stvar odluke da se otvorimo i prema vanjskom tržištu i pomognemo nekim mladim izvođačima. Nekoliko izvrsnih mladih izvođača imali smo ove godine na festivalu. Da se neke pjesme prevedu na engleski jezik, mislim da ih se ne bi sramila ni jedna Adele da ih ima na svojem repertoaru.
Na fotografiji: Meri Cetinić
Fotografija: privatna arhiva Tommi Mischell
Vi ste prije 25 godina objavili dobar funky-jazz album, a u jednom od naših razgovora rekli ste mi kako imate želju snimiti božićni album, tradicionalne hrvatske pjesme samo uz pratnju na mandolini. Što je s tom vašom idejom, božićnim albumom?
Kao da mi čitate misli. Baš smo brat i ja razgovarali prije neki dan o tom albumu. To je u pripremi. Mislim da ću ga uspjeti snimiti do idućeg Božića. To mi je uvijek bila velika želja, ta fuzija mandoline, Dalmacije, s malom primjesom jazza, glazbeno koketiranje na neki način. Tako je bio i koncipiran moj zadnji album koji sam objavila za Croatia Records. Jedno četiri, pet pjesama donosi tu dalmatinsku rič, dalmatinski melos, ali na albumu imam i dosta jazz elemenata. Mislim, to više glazbenici primjećuju, a manje širi auditorij. Ali ja volim taj etno melos i volim kada ga povezujem s drugim stilovima. Recimo, zašto ne bi dalmatinska pisma, jedna obična dalmatinska pjesma, imala jazz prohode. To je meni divno.
Jedna prava dalmatinska pjesma proslavila je i Vas. 1992. godine Vi i Vinko Coce snimili ste pjesmu ‘Da je meni s tobom kroz Pasike’. Pjesmu ste izveli iste godine na Splitskom festivalu.
Tako je, duet s Vinkom Cocom, to je skladba koja je ostavila trag na moju karijeru i dosta pomogla i Vinku i meni. Pjesmu je napisao Nenad Ninčević, napisao je divne stihove i glazbu. Rekli ste da je to snimljeno 1992. Isuse, kako vrijeme prolazi! Tek kad sam otišla iz Hrvatske živjeti u Ameriku, tek sam onda shvatila koliko su ti dalmatinski pejzaži duboko urezani u moju dušu. I nekako sam počela pisati pjesme koje su zapravo sve vezane uz more, pomorce, naše pejzaže i ljepotu Dalmacije. Nekako je to sve isplivalo iz mene. Ali volim to i istaknuti da je kao pečat moje osobnosti veliki utjecaj na moje stvaralaštvo ostavio pokojni Edo Matković i njegove dvije skladbe koje sam bila počašćena izvesti, jednu na Melodijama Jadrana, a drugu na Splitskom festivalu. To su skladbe: ‘Nek se svitlom kupa’ i ‘Nima te’.
Kad se malo dublje zagledate u te stihove, uistinu samo slikar može napisati takvu poeziju, jer je Edo bio i slikar, i pjesnik, i jako je utjecao na moj način razmišljanja, pa uvijek kad bih pisala pjesme, mislila sam kako bi Edo to oslikao svojim riječima, ne kistom, nego riječima. Tako da dosta utječu na izvođača one pjesme koje nisu bile njegove, nije ih sam napisao, ali to ti ipak da nekakav pečat i smjernice za budućnost. Još bih jednu stvar htjela istaknuti – kad sam odrastala kod dide u Dalmaciji i slušala sve te naše divne pjesme, recimo koje je snimila Meri Cetinić. Ona je veliki, veliki utjecaj imala na mene i moj glazbeni rad. I jedva sam čekala da se konačno sve iskristalizira, da postanem umjetnička direktorica Šibenske šansone i da mogu posvetiti jednu cijelu glazbenu večer Meri Cetinić koja je to zaslužila, ne zbog moje ljubavi prema njezinu stvaralaštvu, nego je to zaslužila zbog svega onog što je napravila za hrvatsku glazbu i našu publiku. Bezbroj je hitova napisala i izvela tijekom svoje zlatne karijere.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Tommi Mischell
