Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu cijenjenog kantautora, glazbenika, umjetnika i skladatelja Vlatka Stefanovskog!

Na fotografiji: Vlatko Stefanovski
Fotografija: Bojan Zibar

Gitaru svirate od svoje trinaeste godine. Što ste prvo savladali, koji riff? Koja Vam je glazbena tema na gitari bila prvi izazov?

Sviđa mi se pitanje. Prva stvar, prva melodija koju sam skinuo na gitari bila je ‘Michelle’ od Beatlesa, ali ne harmoniju nego samo melodiju i to sam naučio svirati samo na jednoj žici, a onda i na dvije. U to vrijeme bilo je popularno svirati i pjesmu od Michela Polnareffa ‘Imam jednu lutku koja kaže ne ne ne’, a koja ima tri akorda – E-dur, A-dur i D-dur. Kad sam već bio malo napredovao u sviranju gitare onda sam dobro naučio ta tri akorda i ja sam mogao svirati tu pjesmu ‘Imam jednu lutku koja kaže ne ne ne’.

Tko su Vam na početku bavljenja glazbom osim članova Beatlesa bili zanimljivi i originalni glazbenici? Svojevrsni motivatori.

Svi smo bili pod hipnozom tadašnjeg rock’n’rolla. Imao sam starijeg brata Gorana koji je kući donosio vrlo važne ploče iz tog razdoblja. I prvo su šokantni bili Beatlesi, Rolling Stonesi i cijeli taj rock’n’roll koji je poslije nastao i proizašao pod njihovim utjecajem. Prva prosvjetljenja da tako kažem, doživio sam kada sam čuo album ‘Woodstock’ i to posebno izvedbu pjesme ‘I’m Going Home’ od Ten Years After, i kada sam čuo Jimija Hendrixa. Nakon toga sam 1970. godine nabavio album Hendrixov ‘Band of Gypsys’ i odonda za mene više ništa nije bilo isto. Premda su Beatlesi konstanta, oni su moja vječna inspiracija. U svojoj dnevnoj sobi imam knjigu ‘Songbook’ i ona mi je kao Biblija. Kad god mi je potrebna pomoć… Da vidim koji su akordi za ovu ili onu pjesmu ili koji su stihovi dobri za neku pjesmu. Oni su najveće čudo u pop-glazbi prošlog stoljeća i najveći utjecaj su imali na sve nas.

Što Vam je u godinama dokazivanja kao glazbeniku, skladatelju, kantautoru i članu sastava Leb i sol značilo potpisivanje diskografskog ugovora?

Bili smo djeca kada smo potpisali prvi ugovor s PGP RTB-om. Iz Beograda sam kući stigao sa senzacionalnom vijesti, sjećam se da sam rekao: “Dečki, snimat ćemo ploču, snimat ćemo album.” I to je stvarno bila senzacija za cijelo Skoplje i sve glazbenike tada, jer nisu se u to vrijeme baš svi mogli pohvaliti da imaju diskografski ugovor. Imao sam 19 godina kada sam potpisao taj ugovor.

Na fotografiji: Vlatko Stefanovski
Fotografija: Samir Cerić Kovačević

Jeste li na nešto posebno pazili da mora pisati u ugovoru?

Ma, ja taj ugovor nisam niti pročitao. Samo sam ga potpisao. Taman posla, jer nije bilo važno što piše u ugovoru nego da se potpiše i dobiju termini za snimanje ploče. Mi smo tada bili u ekstazi. Bili smo bend koji je najviše vježbao, mogu reći najviše vježbao i radio u tadašnjoj državi. Svaki dan smo imali probu u Domu mladih u Skoplju i spremali taj naš materijal za prvi album, nakon toga za drugi, treći … Sve ostalo je povijest. Važno je reći da smo 1983. godine prešli iz PGP-a u Jugoton.

To je bilo prije 40 godina. Tada ste već bili poznati i imali glazbeni status. Jeste li tada pazili što potpisujete, pazili na sitna slova u ugovoru?

(smijeh) Tada sam već počeo čitati i sitna i velika slova u ugovoru. Istina je, tada sam pazio što potpisujem. U Jugotonu smo dobili bolje uvjete. Sjećam se da je Bošnjak, tadašnji direktor Jugotona, otvorio bocu Johnnyja Walkera s crnom etiketom, black label, kako bismo nazdravili potpisivanju ugovora, otišli na radni ručak na kojem smo razgovarali kako ćemo i što raditi. To je bilo jako uzbudljivo i veliko novo iskustvo jer prelazili smo iz jedne u drugu tvrtku. Nakon toga slijedile su i kadrovske promjene u bandu, odlasci u vojsku, bilo je i nekih stanki, krizne godine ranih i srednjih osamdesetih, ali vratili smo se na velika vrata albumom ‘Kao kakao’.

Rekli ste nam kako ste se osjećali prije 40 godina kada ste zajedno s grupom Leb i sol potpisali važan diskografski ugovor s Jugotonom, ali Vi ste u to vrijeme svirali gitaru – sudjelovali i u snimanju albuma ‘Uspavanka za Radmilu M’. Kako su na te Vaše suradnje, pozive drugih glazbenika, gledali ostali članovi sastava Leb i sol?

Sastav Bijelo dugme bio je jako važan. Oni su zadali neke standarde koje smo svi morali pratiti što se tiče showa, produkcije ploča, ozvučenja i osvjetljenja koncerata, garderobe, imidža, PR aktivnosti… Oni su sve to najbolje radili i ja sam s velikim zadovoljstvom prihvatio poziv da budem gost na albumu ‘Uspavanka za Radmilu M.’ Ona minijatura koju smo odsvirali Goran Bregović i ja postala je kultna tema i gdje god je sviram, ljudi je dočekaju s velikim oduševljenjem. A i kad dan-danas preslušaš te pjesme one drže vodu. To i danas zvuči dobro. Inače, moja prva suradnja izvan grupe bila je na albumu ‘Stižemo’, koji su radili Ipe Ivandić, Lazar Ristovski, na žalost više nisu među nama. To je album koji su oni napravili dok je Bregović bio u vojsci. Otišli smo u London i ondje smo snimili taj album. Moram priznati da sam ja uživao u tom gostovanju i putovanjima, međutim ostalim članovima grupe Leb i sol nije bilo svejedno. Rekli su: “Ne moraš te glazbene izlete raditi”, ali ja sam znatiželjan čovjek. Imam potrebu surađivati i učiti od drugih glazbenika i samog sebe testiram. Da vidim mogu li odgovoriti na poziv, na novo iskušenje i mogu li se snaći u nekom novom kontekstu. Tražim od sebe da izvučem nešto novo za što nisam znao da mogu i da postoji u meni.

Spomenuli smo suradnju s Bijelim dugmetom, ali zanimljivo je da malo ljudi zna da ste svirali gitaru na Bebekovu solo albumu ‘Niko više ne sanja’. Vi i Željko Bebek zajedno ste izveli pjesmu ‘Žuta ruža’ na dodjeli nagrada Top.HR Music Awards u organizaciji Hrvatske diskografske udruge. Premda ste surađivali još davne 1989. godine, to je bio vaš prvi zajednički nastup i izlazak pred publiku.

Da, prvi put zajedno.

Kako to?

Čudno, jer mi smo prijatelji dugo godina, ali nismo imali prilike da zajedno izađemo na pozornicu. Ja sam na dodjeli uživao nastupajući s njim, jer on je snažan vokal i ima snažnu osobnost. On je živa povijest jugoslavenske rock’n’roll glazbe. Kad ste s njim na pozornici, vi ste zapravo na pozornici s jednim velikim glazbenim opusom i velikim likom. Inače imam veliko poštovanje prema svojim kolegama i svatko vodi svoju borbu i ima svoje vizije. Svatko ima svoje zablude i svima se dogodi da na putu posustanemo i da se izgubimo i ponovo se pronađemo. Nije lako biti u ovome poslu, ovoj zabavi pedeset godina. Nije lako.

Na fotografiji: Vlatko Stefanovski sa Željkom Bebekom
Fotografija: Samir Cerić Kovačević

Manje je poznato da ste surađivali i s Jurom Stublićem na albumu ‘Zemlja sreće’. To spominjem zato što me zanima kada Vas autori, producenti i izvođači, počinju doživljavati virtuozom na gitari, kada počinju pozivi za tu suradnju, da dođete na snimanje njihovih pjesma i albuma? Svoj talent i način sviranja pokazali ste odmah s grupom Leb i sol 1978., ali jesu li pjesme: ‘Pod vodom’, ‘Akupunktura’ i ‘Marija’ jedne od tih važnih skladbi koje su izazvala veće zanimanje za vaš rad?

Ja mislim da sam stalno bio virtuoz. Od početka sam svirao brzo, imao sam dobar ton, strast i lakoću sviranja. I to od prvog albuma. Na našim prvim albumima ne može se čuti  nespremnost, amaterizam ili diletantizam. Mi smo odmah bili dobri u startu. Kod nas su bili ključni prvi ulasci u studio i strah od crvenog svijetla, kad ste pritisnuli REC i strah od strogih producenata. Da biste dobili termin za snimanje u studiju Radio Skoplja, to je bilo prije diskografa, da biste dobili priliku snimiti te prve snimke, to je bilo velika privilegija. Mi mladi dečki ulazimo u studio, pali se svjetlo s oznakom “recording” i stoji producent koji ti visi nad glavom i govori: “Mali, naštimaj se, smanji to pojačalo, preglasan si, mali ovo – mali ono”… To su prvi uzbudljivi i stresni trenuci kada učiš zanat. Mi smo zaslužili taj prvi ulazak u studio i drugi i treći. Mi smo svaki put došli uvježbani i samo bismo istovarili pjesme. Koliko traje pjesma, toliko je trajalo i snimanje. Nije bilo onoga “čekajte mi smo Pink Floydi”, da razmislimo ide li sada ovaj refren ili ćemo malo promijeniti.  Ne, nego to je već sve bilo unaprijed gotovo.

Godine 1987. objavili ste album ‘Kao kakao’ koji je sada ponovno objavljen na vinilu. Kako Vi s odmakom od 36 godina doživljavate taj album, njegovu važnost za Leb i sol, jer i u vrijeme objavljivanja bio je uspješan, a i dan-danas se često u programu Hrvatskoga radija (HR2) mogu čuti upravo pjesme s tog albuma. Naslovna ‘Kao kakao’, ‘Mamurni ljudi’ i ‘Skopje’.

Drago mi je da taj album, ta glazba živi. Još mi je draže da je napravljeno to reizdanje vrlo luksuzno. U Abbey Roadu Studiju je remasterirano i nalazi se na prvom mjestu prodaje albuma u Hrvatskoj. To znači da ono što ste dobro napravili ima prilike da preživi i da živi. Neke stvari se izbore same za sebe, a to sve govori s koliko smo energije, strasti i zanosa sve to radili. Bili smo u nekom kreativnom transu kad smo taj album snimali. Ta produkcija i dana zvuči svježe kao da je danas snimljena. Na albumu nema ni trunka naivnosti ili prašine. Ne zvuči retro nego svježe i vitalno.

‘Kao kakao’ bio je uspješan album grupe Leb i sol i nakon njega puno se očekivalo od vas. Rezultat je bio odličan jer puno se i dobilo. Sjajan niz pjesma: ‘Čukni vo drvo’, ‘Istok – Zapad (Telepatski)’, ‘Ima jedno nešto’ itd. To su pjesme s albuma ‘Putujemo’.

Dvije godine nakon albuma ‘Kao kakao’ snimili smo album ‘Putujemo’ i to je bio posljednji ozbiljan diskografski napon grupe Leb i sol. Pjesma ‘Čukni vo drvo’ je postala megahit nakon objavljivanja albuma. Još je jako tražena i ljudi je vole. To je vrijeme kada smo iscrpili sve resurse zajedničkog rada. Putovali bismo, svirali ali  ta se naša zajednička energija počela gubiti. Jednostavno to je bio zamor materijala. Prezasitili smo se dugih putovanja, promjena članova u grupi, ekonomskih kriza, od svega i svačega. Izgubili smo entuzijazam i volju. Svatko je krenuo svojim putom počekom devedesetih.

Pjesma Kao kakao nalazi se na albumu Kao kakao (Croatia Records)

 

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Samir Cerić Kovačević, Bojan Zibar