Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast što je u našem društvu ponovno bio pjevač i roker Željko Bebek, koji se u ovom razgovoru dotaknuo objave reizdanja kultnog albuma grupe Bijelo dugme ‘Bitanga i princeza’.

Na fotografiji: Željko Bebek
Fotografija: Samir Cerić Kovačević

Kako, 45 godina nakon objavljivanja, ocjenjujete album ‘Bitanga i princeza’? Meni je osobno to najbolji album koji ste snimili sa sastavom Bijelo dugme.

Da, slažem se s tom tvojom ocjenom. Vjerojatno je to zbog toga što je bio u tom trenutku inovativan, sjajan, kreativan. Zbog toga su vjerojatno i sačuvali tu 24-kanalnu vrpcu koja je omogućila da nakon 45 godina naprave krasan pomak, da naprave novi miks, da urede zvuk s pomoću današnje tehnologije koja je naprednija. Iako su u pitanju iste pjesme i njihov raspored, ništa tu nije promijenjeno, ali je zapravo sve promijenjeno i ovo je novi život albuma ‘Bitanga i princeza’.

Kad govorimo o tom novom zvuku starog albuma, odličnog albuma čije pjesme žive 45 godina u radijskim programima, na vašim koncertima, onda moramo reći da je on trebao biti 1978. godine sniman u Londonu, ali na kraju se od toga odustalo i snimljen je u Beogradu.

Vjerojatno se Goran bio umorio od obaveze da se mjesec dana mora biti u Londonu i, ako nisi u studiju, onda si negdje u hotelu, nemaš gdje izaći, ne možeš se baviti turizmom kad se ne snima. Onda je pomislio da je to možda bolje napraviti u opet dobrom, relevantnom studiju u Beogradu, u studiju 5. Osigurali su nam zaista izvrsne uvjete, posebno zbog toga što smo imali ideju da jedna od pjesama, ‘Sve će to mila moja prekriti ruzmarin snjegovi i šaš’, bude snimljena sa simfonijskim orkestrom. To nam je, naravno, bilo dostupnije u Beogradu, nego da smo to probali raditi u Londonu. Oprema je bila izvrsna, taj tonski stol je bio tada najmoderniji, mislim da je bio MCI, i u to vrijeme snimanja mi smo doveli ljude iz Londona s kojima smo se već naviknuli raditi na prijašnjim albumima. Oni su to odlično napravili! Sve je bilo dobro, osim nekih nesporazuma koji su bili između nas i Jugotona, zato što se pokazalo da ipak postoji neka cenzura, nešto što se ne može prihvatiti i mora zabraniti. Da smo to radili u Londonu, vratili bismo se s gotovim LP-jem koji bi onda morali ovdje ponovo snimati, kao što smo vidjeli poslije. Ali, hvala Bogu, brzo smo našli neke kompromise, pa smo dobili album. Ne s omotnicom koju smo željeli, s nekim stihovima za koje smo htjeli da budu  malo drskiji i u stilu rock and rolla, ali sve u svemu napravili smo to ipak dobro.

O cenzuri i tim važnim detaljima sa snimanja, koji se nisu dogodili, nisu realizirani na originalnom albumu, mi ćemo i razgovarati. No, premda je album sniman u Beogradu, mastering je rađen u Abbey Road Studios.

Da, to je u tom trenutku zapravo bilo optimalno rješenje, jer mastering ipak nismo mogli raditi tu, bez obzira na to što su tada postojali u studiju ti veliki magnetofoni, najnoviji i najkvalitetniji. Ljudski faktor i iskustvo Abbey Roada je, naravno, jako pomoglo da taj album dobije u tom trenutku novi zvuk i novu energiju. Ali vrijeme je pokazalo da 45 godina poslije možemo to napraviti i u Zagrebu puno kvalitetnije, i možemo zvučati kao da smo danas LP snimili negdje u svijetu.

Na fotografiji: Željko Bebek
Fotografija: Filip Kovačević

Na albumu ‘Bitanga i princeza’ su sve sami hitovi. Iz današnjega diskografskog pogleda, album ‘Bitanga i princeza’ mogao bi biti nazvan i jedan od najboljih albuma Bijelog dugmeta. Uz naslovnu pjesmu, tu su i uspješne pjesme: ‘Ala je glupo zaboraviti njen broj’, ‘Ipak poželim neko pismo’, ‘Kad zaboraviš juli’, ‘Na zadnjem sjedištu moga auta’, ‘A koliko si ih imala do sad?’, ‘Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš’. Kako je bilo 1978. kada ste se kao sastav okupljali za snimanje, kada su počele pripreme za album? Kako su izgledale glazbene skice pjesama, odnosno kako je u to vrijeme radilo Bijelo dugme? To je bilo i vrijeme kada je Goranu Bregoviću završavao vojni rok.

On je na neki način pjesme pisao i u vojsci. Imao je neku vibru u tim uvjetima koje je on smatrao ponižavajućim. On je jako protestirao protiv vojske, mislim da su ga čak bili i zatvarali. Nisu mu dozvoljavali izlazak, pa se onda morao popraviti jer smo smislili jedno lijepo rješenje da mi svi dođemo u Niš, točnije u Nišku Banju, unajmimo prostor, donesemo sve instrumente i onda bi Goran mogao izaći iz vojske u određeno vrijeme. I tako bismo onda sjedili u toj kući i pripremali album. To je bilo, da kažem, dosta zanimljivo za nas. Naviknuli smo se raditi na posebnim mjestima. Rijetko smo kod kuće sjedili, uvijek smo bili negdje, na Borikama, u Cavtatu. Mislim da je to bilo Goranu dosta inspirativno i bez obzira na to što se nije slagao ni sa sustavom ni s vojskom. Htio je reći da je pacifist, ali to ga nije spašavalo u Jugoslaviji. Taj pacifizam nije mogao postojati. Morao je biti u vojsci.

Rekli ste i sami da je vladala cenzura, ali ona je prvi put, kada je Bijelo dugme u pitanju, bila vezana za stihove. Točnije, iz pjesme ‘Ala je glupo zaboraviti njen broj’, izbačen je stih: “Koji mi je moj”. Taj je stih sada vraćen na novom izdanju, ali ima jedan koji ni sada nije objavljen, a iz pjesme je ‘Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš’. Riječ je o stihu u kojem spominjete Krista. Kako ste njega doživjeli prije 45 godina, a kako ga doživljavate danas?

Mislim da smo u tom trenutku željeli biti malo vagabundi i zanemarili smo to da će i roditelji slušati. Usudili smo se zapravo na neki Lennonov način biti protiv crkve, protiv vjere, a to nije bilo potrebno, i na neki način kažem da je to bila sreća, da je cenzurirano i da je netko iznad nas mogao reći: “To ne može!”. Ja sam otpjevao taj stih do kraja i, nakon završetka snimanja, otišao sam na odmor u Dubrovnik. Znam da me nazvao Siniša Škarica i rekao: “Vrati se u Beograd, moraš otpjevati jednu riječ”, i tada smo to i riješili tako što nismo dirnuli u Krista, jer nismo mi bili buntovnici, mi smo pjevali obične ljubavne pjesme. Kažem obične, ali one koje pobuđuju emocije kod muškarca i žene, a nismo htjeli poticati revoluciju. Tako da mislim da je i Goranu drago što taj stih ipak nije prihvaćen. I sada, kada se radio ovaj remaster, remiks, pitali su i mene i njega. Jer ja sam otpjevao, a on je to napisao, i zaključili smo da neka ostane onako kako je bilo, nećemo dirati ništa.

Na fotografiji: Željko Bebek sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Danas se ne biste slagali s tim stihom? Ne biste ga snimili?

Ne bismo. Sigurno ne. U tom trenutku bili smo zaista, kako se kaže, i mladi i ludi, pomalo nekad i agresivni, pomalo nepristojni. Bilo je puno psovki i na koncertima, i to smo si dozvolili, da ipak napravimo razliku između nas i svih drugih koji su se glazbom bavili na ustaljenim mjestima, na festivalima u Opatiji, Beogradu, Sarajevu, Zagrebu. Međutim, danas sigurno ne bih dozvolio da mi netko ponudi taj tekst.

Ja sam rekao da je to meni najbolji album Bijelog dugmeta, Vi ste se s tim složili, ali moramo reći da je taj album odmak od prijašnjih radova grupe. Na albumu ‘Bitanga i princeza’ nema etno elementa, nema koketiranja s tradicionalnom narodnom glazbom, nego je u pitanju čisti rock–album.

Da, slažem se! To je prvi pravi rock-album u kojem se odustalo od nekog prisvojenog načina dopadljivosti publici. Prvo smo nastojali identificirati se s osjećajem populacije, jer se etno element uvijek cijeni i poštuje, ne samo onaj koji je u kulturi priznat, nego i onaj koji se na ulici u žargonima događa. A na ‘Bitangi i princezi’, osim tih dvaju primjera kada su u pitanju te nekontrolirane izjave u pjesmama, nema više etno obilježja. Tada smo uzeli stvari u svoje ruke, odlučili smo biti rock-bend kako bi ga priznali i oni koji vole Dugme, ali ne vole etno u njemu. Sve ono što se dalje događalo na sljedećim albumima na kojima sam ja bio, bila je zapravo škola s albuma ‘Bitanga i princeza’. Meni se to svidjelo, međutim 1984. je taj moj niz tamo završen, oni su dalje preuzeli brigu o Dugmetu i stilu. Za to nisam odgovoran. (smijeh)

Na fotografiji: Željko Bebek
Fotografija: Filip Kovačević

To je bio povratak na staro, ali uz još više etno elemenata. Ali kad govorimo o albumu ‘Bitanga i princeza’, on je u to vrijeme srušio sve rekorde objavljivanja i bio je uvod u spektakularnu turneju sa simfonijskim orkestrom i zborom.

Da, to je u rock and rollu na ovim prostorima bio najljepši, najbolji, najkreativniji potez. Naravno nije to naša izmišljotina, prije toga su Deep Purple svirali sa simfoničarima, i recimo Led Zeppelin. Ako smo se mi negdje u mašti željeli usporediti sa svjetskom velesilom, kao što su ti spomenuti sastavi, onda moramo reći da smo to vrlo uspješno napravili. Album koji je imao toliko ljepote u suradnji sa zborom i simfonijskim orkestrom, meni je ostao kao jedan od najdražih. Ja sam godinu dana prije toga imao svoj samostalni album, kada je Bregović otišao u vojsku, i to sam napravio s filharmonijom. Mislim da je čak i tu ideju Bregović preuzeo s mojeg albuma i rekao: „Onda ćemo kao Bijelo dugme to napraviti ozbiljno.“ Ranko Rihtman je to sjajno aranžirao, sjajno je dirigirao. Pokojni Vojkan Borisavljević na pjesmu ‘Kad zaboraviš juli’, također je to primijenio. Iako ja slušam sve što sam nekad pjevao, prije svega sebe svaki put iznova procjenjujem. Moram reći da sam taj album najviše slušao, upravo zbog toga što smo, ako smo nekad koketirali s etno stilom, sada na neki način zapravo koketirali s klasičnom glazbom. Dosad je pjesma ‘Sve će to mila moja prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš’ bila neobična pjesma u rock and rollu na ovim prostorima.

Pjesma “Bitanga i princeza” se nalazi na istoimenom albumu (Croatia Records)

Željko, kako komentirate, 45 godina poslije, zašto je zabranjena originalna naslovnica albuma? Svi koji ne znaju o čemu je riječ, vidjet će fotografiju na novom izdanju i s pravom reći da je “limunada” u odnosu prema svemu što se može vidjeti na omotima albuma u glazbenoj industriji u posljednjih 50 godina. I samo Bijelo dugme prije albuma ‘Bitanga i princeza’ imalo je puno provokativnije naslovnice, ali one nisu bile zabranjene.

Valjda je to nekoj eliti koja je bila zadužena da prati što se događa u glazbi, posebno smetalo od pojave Bijelog dugmeta. Na neki način mislim da im je više dosadilo opraštati nepobitne greške kad su gole grudi, usta ili stražnjica na omotnici, pa su odlučili reći: “Imamo mi konja za trku, jel’?” I onda su zabranili taj album koji je možda i naivan. Mislim da nije bio provokativan, klasičnog muškarca bitangu napala je princeza, i to je taj lijepi kontrast koji je činio i omot i cijeli materijal lijepim, dobrim, značajnim.

Kako ste reagirali u to vrijeme kad ste čuli da neće biti objavljena naslovnica albuma, da se mora mijenjati? Kako je reagirao dizajner Dragan S. Stefanović?

Bili smo jako uvrijeđeni zbog toga. Smatrali smo da je provokativnije bilo kada muškarac drži ženu za golu stražnjicu, to je bilo puno provokativnije. Znali smo da su oni sada odlučili, da nam ipak malo stanu na rep i znali smo da mogu, pa smo onda zapravo bili tužni i razočarani. Ali smo odmah napravili jednu strategiju. Generacije koje su nas 1979. godine pratile na koncertima diljem bivše zemlje, mogle su taj omot s albuma ‘Bitanga i princeza’ vidjeti kao naš reklamni plakat. Sto tisuća plakata bilo je napravljeno s originalnom fotografijom koja je trebala biti omotnica. U cijeloj zemlji bila je zalijepljena ta fotografija, u svakom gradu i svakom selu.

Na fotografiji: Željko Bebek
Fotografija: Filip Kovačević

Tim je apsurdnija cijela priča o zabrani. To je na kraju bila odlična reklama za Bijelo dugme.

Naravno. Tako je jedan dio elite pokazao mišiće. Na neki način to je prethodilo i onoj pjesmi koja će se poslije pojaviti, ‘Milicija trenira strogoću’. To je bila čista vježba, da vidite da mi to možemo i pokazat ćemo to i vama i svima. Samo su previdjeli to da plakat ne možeš zabraniti. Recimo, može ga se zabraniti u Vinkovcima, ali oni u Osijeku reći će: “Vau, super plakat, hoću ga imati kod kuće!” I mi smo dijelili plakate za doma. Tako sam ih i sebi sačuvao. I jedan u mojem studiju, Zvone, drži plakat od te turneje, na kojem piše ‘Bitanga i princeza’. Ali na svu sreću, 45 godina poslije, dobili smo ideju da se taj album zvukom obnovi. I u tom smislu moram reći da sam presretan i oduševljen jer to je prvi album koji je izašao kao moj nastup. S glasom onakvim kakvim ja smatram da je moj glas. Nikad nisam bio zadovoljan, od prvog albuma nadalje nisam bio zadovoljan kako su mene tehničari i inženjeri predstavljali, birajući zvuk mojega glasa. Ja sam uvijek govorio da to nije moj glas. Ja imam nešto drugo u glasu. Ovo je prvi put da je Gogo Martinac dobio mogućnost da ga napravi. I sada, kad sam slušao taj album u pripremi, rekao sam da napokon slušam svoj glas.

Na fotografiji: producent Goran Martinac, zadužen za remaster, i Zlatko Turkalj Turki
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Filip Kovačević, Samir Cerić Kovačević, Zlatko Turkalj Turki