Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti slovenskog rock glazbenika i tekstopisaca, te slikara, fotografa i strip-autora – Zorana Predina!


Zlatko Turkalj-Turki i Zoran Predin
Foto: Zlatko Turkalj-Turki

„Na nekim starim slikama iz našeg fotoalbuma. Mi još tako mladi ležimo u travi…“ Stihovi su iz vaše pjesme „Bez tragova i sjene“ u kojoj se bavite temom prolaznosti.  Zanimljivo je da ste na albumu ponovili a cappella glazbenu temu – refren iz pjesme „Bez tragova i sjene“ i tih dojmljivih 55 sekundi nazvali „To ću biti ja“. 

Da, dobro ste rekli, to je pjesma o prolaznosti. Sada sam ušao u zadnju četvrtinu svojega života i ako mi sudbina bude naklonjena i proživim još dvadeset godina, to je onda matematički potpuno točno. Zato sam odlučio da ću ponovno pjevati o nekim svojim intimnijim, osobnim  stvarima za razliku od pjesama iz moje ranije životne četvrtine. Do sada sam više-manje pisao i snimao angažirane, provokativne, erotske i duhovite pjesme koje su u sebi imale dozu zafrkancije i  crnog humora. Odlučio sam borbu za bolje sutra prepustiti mlađim kolegama, a ja sam se posvetio nekim svojim dubokim osjećajima koji su isplivali nakon godina sazrijevanja i stjecanja nove životne mudrosti koja me je ulovila iza šezdesetih godina. To je sada moj glazbeni akcent. Intimnije pjesme koje su iz kategorije ljubavnih pjesama i donose jedan moj drugačiji pogled, drugi kut gledanja na ljubav. Jedna je od tih pjesama „Bez tragova i sjene“ u kojoj razmišljam na koji bih se način mogao s one strane iz vječnosti javiti voljenoj osobi. To je možda moguće u snovima i smatram da kad ona bude imala neki nestašni san, neka zna da sam to ja.

Je li vam to najdraža pjesma na albumu?

Da, to mi je najdraža pjesma na albumu.

To ste svima dali do znanja upravo dodatnom a cappella varijantom i stihovima: „Kad me jednom više ne bude, kad te usred noći probude neke vruće misli nestašne. To ću biti ja“.

To je svojevrsni epitaf i dramaturgija albuma koja je različita na vinilu od dramaturgije na cd-u.

Kako je supruga reagirala na spomenute stihove i  pjesmu „Bez tragova i sjene“?

Kada sam je prvi put samo njoj otpjevao uz gitaru, sjećam se da sam je doveo do suza. Rekao sam: „Oprosti, ali takav je život. Nećemo si sada lagati, imamo još dvadeset godina i to je to. Idemo ih iskoristiti maksimalno“.

Ima li danas glazbenih trubadura? Ako da, u kome još prepoznajete te lijepe manire? Tko još na svoj osebujan način piše lirske ljubavne pjesme i u kojima ističe svu ljepotu žena?

Nema nas više puno.

Znači sebe ubrajate u glazbene trubadure?

Da, mislim da sam još uvijek kantautor trubadur. To je umjetnički izraz koji suvremena glazba predstavlja preko repera. Da budem precizniji, neke repere koji su za mene trubaduri elektroničke glazbene ere. Dok je kantautor čovjek koji piše i pjeva svoje osebujne pjesme. Takva glazbena praksa počela je krajem pedesetih godina, a preko hipijevske ere i hipijevskog pokreta potpuno se raširila. To je vrijeme kada je bilo puno kantautora koji su u devedesetima jednostavno polako nestali. Trubadur je bio putujući glazbenik, neka vrsta putujućih novina u srednjem vijeku. On je tako sa sobom nosio i tračeve, informacije i šarm. Mislim da je svaki trubadur bio rado viđen gost u dvorovima, gradovima, mjestima itd. Ja sam se prepoznao u tome. U posljednjih nekoliko godina u tom praznom prostoru pojavili su se neki novi odlični kantautori kao što su Sara Renar, Kralj Čačka itd.

Jeste li čuli nekog novog Predina, kantautora koji ima sličan rukopis i pristup glazbi poput vas?

Ne, nisam još.

Vi ste u svojoj pjesmi povezali gastarbajtere i trubadure. U deset godina Hrvatska je ostala bez 400 tisuća ljudi, toliko nas prema novim podacima ima manje. Ti ljudi koji su otišli iz Hrvatske danas žive i rade negdje drugdje. To je postalo normalno i općeprihvatljivo. Kako kažu političari, to je zbog prirodnog kretanja stanovništva. No, to se može potpuno povezati i s vama. Rekli ste da se smatrate trubadurom, pa kad uz to uzmete svoju gitaru, vi možete zapjevati i zarađivati na bilo kojem trgu ili dvorani u bilo kojoj državi.

To je to. To sam prepoznao kao svoj poziv za koji sam se rodio. Dva sata na pozornici – to je za mene smisao života. I svrha je ovoga što mi danas razgovaramo i svega što radim prenijeti i upoznati ljude s pjesmama koje onda izvodim na koncertima. Gastarbajterstvo je jednostavno u tome da nikada nisam na istome mjestu i nisam zadovoljan time da budem lokalni pijetao koji sjedi i javlja se iz svojeg dvorišta. Uz to i ne interesira ga ništa drugo. Kod mene je baš obrnuto. Ja sam krenuo u ranim osamdesetima iz Maribora ravno za Zagreb. Moj drugi koncert bio je u Zagrebu u starom studentskom centru na Savskoj cesti. Od tada sam proputovao cijeli svijet. Bio sam u Australiji, Africi, cijeloj Europi i shvatio da su moje pjesme univerzalne i da mogu otpjevati srodnim dušama na raznim jezicima bilo gdje. Urbana je publika moja ciljana publika. No, kako se u posljednjih trideset godina promijenio svijet, ja sam recimo jedini slovenski kantautor koji može nastupati bilo gdje izvan Slovenije. Gastarbajter je bila riječ koja je imala loš predznak.

Ona je označavala nekoga tko je došao u drugu državu trbuhom za kruhom. To je bio i čovjek koji se nije uklopio u društvo, jednostavno nije se mogao prilagoditi. Nekada su gastarbajteri s Balkana dolazili u Sloveniju, a ja sam to okrenuo u svoju korist. Naime, danas sam ja gastarbajter koji se vraća na Balkan i to najviše zbog toga što je u Sloveniji premalo urbanih sredina u kojima bih uspio. Vrlo je važno reći, biti kantautor unutar svoje generacije znači imati svoju petnaest, možda dvadeset godina kada si u punoj snazi i zanimljiv ljudima. Onda slijede godine kada vidiš da dolaze neke nove glazbene generacije, novi bendovi, neka nova glazba i da je interes za tebe i tvoj rad smanjen. Tada moraš potražiti rješenje kako taj nedostatak medijske pozornosti i urbane publike naći izvan Slovenije. Srećom, ja sam prisutan na sceni od 1979. godine pa mi je to na velikom prostoru, u drugim zemljama bivše države i dalje omogućeno. Da sam se kojim slučajem gurao u pop ili rock-glazbu, vjerojatno ne bih imao uspjeha koliko sam ga postigao baš zbog toga što sam kantautor trubadur. Arsen mi je otvorio vrata u srce i dušu mnogih ljudi.

„Meni je dao u ruke gitaru, konjak i dugu cigaru. Meni je dao za pjevanje glas. Meni je dao strah od samoće. Život je lanac od sunca i tame, mazi nas, laže, ljulja nam grane“. Kada ste najviše osjetili to ljuljanje i da vas život ne mazi? Da vas malo citiram: Kada se život našalio s vama?

Prije deset godina imao sam tešku operaciju na srcu i za pet godina morat ću ići ponovno. Nadam se da će mi to uspjeti napraviti izvana i da me neće ponovno otvarati. U tom trenutku shvatio sam tu prolaznost i potpuno promijenio životne vrijednosti. Što meni najviše znači? Shvatio sam što se prošlosti tiče i minulog rada da o tome nema smisla razmišljati i debatirati. One pogreške koje sam napravio, napravio sam. Mene sada samo zanima što će biti, što se sada događa, novi projekti, novi izazovi i te stvari. U to vrijeme operacije shvatio sam da kukanje nad time što si sve pogriješio, da kažem, u prošlom životu za mene nema smisla.

„Noćas pijem sam i zvijezde brojim, u dubini tame koja nema kraja. Rekli su mi da je zvijezda svaka ljudska duša koju nebo uzme k sebi. Žena, majka ili baka koja sada sjaji prema tebi. Noćas uzeo si dragog druga, prijatelja, brata moje duše, duše koju sada boli tuga.“ Kada ste napisali ove stihove?

Istog dana kada je umro Damir Kukuruzović. Ujutro sam dobio SMS poruku da je Damir umro i ljut na sudbinu u jednom danu napisao sam te stihove i pjesmu „ Previše je smrti došlo u tako kratkom vremenu“. Meni je jasno da će se to prema godinama događati i da je naša generacija došla u godine kada neki ljudi odlaze. I sve mi je ok ako se taj neki prirodni red događa da najstariji odlaze. U sredini u kojoj sam ja proživio svoje najljepše godine, ljudi s kojima sam se družio napuštali su me preko reda, od Darka Glavana, Dražena Vrdoljaka, Boška Petrovića, Arsena Dedića… Jednostavno to se sve događalo nekako prebrzo i prije vremena. Svi nabrojeni mogli su još dvadeset godina ostati sa mnom. Onda kad umre čovjek koji je napunio tek 45 godina kao Damir, a toliko je star moj najstariji sin, tu mi je jednostavno pukao film i bio sam tužan i ljut istodobno.

Žalite li da nekome niste pokazali svoje prave osjećaje i rekli neke stvari, sve što ste željeli, ali niste stigli?

Svima njima, nekima više, nekima manje. Ocu sam napisao jednu pjesmu naziva „Vilenjak“. Znaš da će mi uvijek biti žao dio refrena iz te pjesme. Aki je snimio tu pjesmu i stavio je na svoj solo album. Imam i pjesmu: „Danas ja, sutra ti, svi se mi na istom brodu udvaramo sudbini, jer će nas na kraju život ipak svakog ubiti“. To je činjenica, ali ako se to dogodi prerano, to mi jako teško pada.

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki