Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu umjetnice i jedne od najboljih vokalistica na ovim prostorima Zorice Kondže!

Na fotografiji: Zorica Kondža
Fotografija: Josip Maleš

U legendarnoj pjesmi grupe Stijene ‘Ja sam more, ti si rijeka’,  u snažnoj, ali nježnoj i emotivno-sugestivnoj interpretaciji čuje se sve ono što ste tada glazbeno voljeli, a poslije uspješno prenijeli u pjesme koje ste snimala. Soul, blues i rock, sve je u toj pjesmi savršeno vokalno povezano.

Bilo je malo rock-pjevačica koje su bile u rock-bendu u ono vrijeme, tako da sam i ja više slušala rock-pjevače: od Iana Gillana, grupe Led Zeppelin, Rolling Stones i Whitesnake. Imala sam tu neku rokersku energiju koja se lijepo uklopila u rock-bend kao što su bile Stijene. Konkretno, u ‘Ja sam more, ti si rijeka’ čuje se ta drugačija produkcija, to je zapravo bila live snimka, na neki način. Danas se pjesme rade po sistemu: prvo ritam-sekcije, bas itd. I produkcija je svemirska, za razliku od onda. Baš zato naša snimka zvuči live, jer osjetiš žive ljude, žive vokale, jer smo svi u studiju svirali i pjevali odjednom. Važno je da se prenese taj poseban trenutak snimanja, to snimci daje težinu. Recimo, kad slušam stare snimke Stonesa, one mi zvuče smiješno; koliko je falš pjesama otpjevano i odsvirano, ali je genijalno. Svi ljudi, profesionalci, koji se bave glazbom znaju da nije stvar samo u točnosti nota, nego da je glazba i između nota.

Jesu li Stijene od početaka, od kraja sedamdesetih i uspješnim početkom osamdesetih, imale problem koji se zvao Zorica Kondža? Pitam zato što imati pjevačicu koja već na prvim nastupima na Zagrebačkom i Splitskom festivalu osvaja nagrade za najbolju interpretaciju, ostale članove grupe stavlja u drugi plan. Kako su ostali članovi reagirali na te dvije osvojene nagrade koje su pripale Vama?

Nisam nikad razmišljala o tome, a zapravo dobro si ti to sa strane uvidio i sve posložio kako je možda i bilo. (smijeh) Jer da, kad je netko solist, dobiva nagradu za najbolju interpretaciju, a kad je pjevač član benda, onda bi to trebala biti zajednička nagrada. Samo, onda bi sve trebalo biti zajedničko, i autorstvo pjesama. Bend bi trebao biti autor stihova i glazbe. U mojem slučaju, kad sam dobila nagradu za interpretaciju, smatrala sam da to ne pripada meni, nego svima u bendu. Ima jedna stara izreka: „Kad sam bio mali, mislio sam da je sve u novcu, a sad sam veliki i znam sigurno da je sve u novcu.“

Kako je u to vrijeme na Vaš rad i pojavu reagirala okolina u kojoj je vladao mediteranski, dalmatinski zvuk zabavnih pjesama? Odjednom se na Splitskom festivalu pojavi čisti rock–bend s glavnim ženskim vokalom. Je li bilo kakvih žestokih komentara praćenih predrasudama o odnosu žena i muškaraca u glazbenom svijetu?

Je l’ se ti sjećaš kad si bio mlad i buntovan? Naime, svi to imamo u sebi. Tako je i mene zanimala određena vrsta glazbe i prije svega dobra pjesma. Ništa drugo me apsolutno nije zanimalo. Tereza Kesovija i Vice Vukov su u ono vrijeme bili velike zvijezde za koje sam ja čula. Svi su o njima govorili kako super pjevaju itd. No mene takva vrsta glazbe uopće nije zanimala, niti je u meni pobuđivala bilo kakve emocije. Ja sam jednostavno bila rokerica u duši i očito je zato sve to izlazilo iz mene. Kako sam iz Dalmacije, a pomorci su bili u mojoj blizini, uvijek sam naručivala gramofonske ploče. I onda smo svi mi koji smo imali gramofon i ploče to zajedno slušali. To mi je bilo jako važno. Zapisivala sam stihove na papir i učila pjesme. Nisam razmišljala o tome što bih ja trebala raditi i slušati, to je samo od sebe iz mene dolazilo i odlazilo. Nitko mi nije mogao reći: što to slušaš, to ti nije dobro; ja sam tvrdoglavo i uporno slušala samo ono što je mene zanimalo. Poslije, kad sam došla u bend, taj užitak mi nitko ne može platit. Užitak kad putuješ, kad te ljudi slušaju na koncertu, skaču i divljaju ispred tebe, jer kad imaš dvadeset godina, sve ti je super i sve ti je, naravno, oprošteno. Pitao si za predrasude. Da, bilo ih je. Nikako nije bilo ženstveno da žena bude s četiri-pet muškaraca u bendu; to je odmah bila asocijacija na nešto loše, nemoralno i vulgarno. Sad ona sama putuje s njima u tom kombiju? Što se sve događa? (smijeh) Rock je uvijek nažalost bio vezan uz opijate. Sve što je rock’n’roll, podrazumijevalo je drogu. To su sve narkomani, drogeraši…  (smijeh) Tako da sam i ja u jednom trenu valjda bila u toj kategoriji i nije bilo lijepo. Ljudi su mi znali reći: „Zašto ti pjevaš s bendom, a ne sama? Ti si ipak žensko, trebala bi biti lijepo solistica, drugi će ti pisati lijepe pjesme i ti ćeš sama izdati ploču“ itd. Mene u tom trenutku to uopće nije zanimalo. Bilo je teško u ono vrijeme biti rokerica, jer nisi poštovana kao glazbenica i umjetnica.

Na fotografiji: Zorica Kondža s Ivom Amulićem (Rišpet)
Fotografija: Josip Maleš

Zanimljivo, jer upravo zbog takvog stava, bunta, pjesama i interpretacije, grupa Stijene dobila je kultni status. U svim segmentima djelovanja postavili ste visoke glazbene standarde pa da je poslije bilo zanimljivo pratiti natjecanje koja pjevačica može bolje pjevati od Zorice i zamijeniti je u grupi. Koliko su svi ti važni festivalski i koncertni nastupi Stijena prolazili bez nervoze, treme i stresa?

Prvi javni izlazak bio je 1980. na Zagrebačkom festivalu. Meni je to bilo jako teško. Oko tebe televizija, veliki zvučnici, Oliver Mlakar, kojega sam ja dotad vidjela samo na televiziji… Gabi Novak, Josipa Lisac, Radojka Šverko i Bisera Veletanlić zajedno su sjedile u prvom redu u Lisinskom. Kako je god netko od izvođača završio probu, sjeo bi u publiku. Došla sam i ja na red za probu. Sjećam se da sam prije izlaska na pozornicu rekla: „Ajme meni, tko će sad ispred ovih žena pjevat. Nema šanse da izađem. One će sigurno reći: Tko je ova? Šta ova pjeva? Nešto bez veze.“ Kako je pjesma ‘Sve je neobično ako te volim’ bila drugačijega stila, nije nam bilo mjesto na festivalu, jer su se tamo izvodili šlageri i zabavna glazba. Sjećam se kako su mi se noge tresle. Redatelj prijenosa bio je gospodin Cesarec kojega sam pitala do kad traje proba i kad će napraviti pauzu. Ja jednostavno nisam željela izaći na probu dok one sjede u prvom redu, a one su cijelo vrijeme lijepo sjedile i razgovarale. Zamolila sam redatelja da napravi pauzu kako bi one i svi koji su završili probu izašli iz dvorane, a on me gleda i začuđeno pita: zašto? Rekla sam da je meni to prvi put, prvi nastup, i da me je sram pjevati pred Radojkom, Josipom, Gabi i Biserom. „Pa kad vi kažete da je pauza, i oni svi izađu, ja bi napravila probu tako da me nitko ne čuje.“ Čovjek mi je to učinio i od tada smo bili jako povezani, bili smo prijatelji i družili smo se. Nažalost, više nije živ. Danas sam s damama iz prvog reda prijateljica, zajedno pijemo kavu.

Kad rokerica Zorica odlučuje postati i pjevačica mediteranskih pop-pjesama? Naime, jedno vrijeme ste pod pseudonimom Dunja Summo radili u studiju, odnosno snimali ste prateće vokale za Olivera Dragojevića, Mišu Kovača, Nove fosile, Gabi Novak itd.

Bilo je puno toga što sam snimila pod tim pseudonimom. Sjećam se, bili smo u Ljubljani i snimali u studiju Tivoli. Rekla sam im da sam ja rokerica i neću da piše kako sam ja bezveznim muzičarima pjevala back vokale. To je tako bilo u šali. No Rajko Dujmić je rekao: „Onda ćemo staviti Dunja Summo.“ I tako je ostalo i piše na puno ploča. Ja sam živjela od toga nakon što sam napustila Stijene. Puno ljudi me je zvalo da im pjevam prateće vokale na pločama. To mi je bilo jako lijepo i dobro raditi, stekla sam veliko iskustvo. Što se tiče tvog pitanja kad sam postala pjevačica mediteranske glazbe, to je jednostavno život. Kad se rodiš u Dalmaciji, prvo moraš pjevati u klapama, ako te zanima glazba i ako si imalo talentiran. Te klape privući će te kao magnet. Možeš biti roker, metalac, što hoćeš, ali klapa će te uvijek privući i to ti je prva stepenica. Ako to prođeš i osjetiš tu harmoniju, možeš reći da si stekao iskustvo za dalje. Kad si iz Dalmacije, to jednostavno imaš u sebi i kad-tad to moraš iz sebe izbaciti, te emocije i tu ljubav prema Dalmaciji. Recimo, kad dobiješ pjesmu ‘Zar je voljeti grijeh’, ti ne možeš reći da to nećeš pjevat. Ima težinu u tekstu, ima svoju priču. Na kraju ti možeš proći sve žanrove i kad dođeš u neku zrelost, zaključiš da postoji samo dobra i loša glazba. Isto kao i dobar i loš čovjek.

Na fotografiji: Zorica Kondža sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Prije četrdeset tri godine prvi put pjevali ste u Lisinskom zajedno s grupom Stijene. Bio je to nastup na Zagrebačkom festivalu s legendarnom pjesmom ‘Sve je neobično ako te volim’. U studenom 2023. u dvorani Vatroslava Lisinskog pjevali ste svojoj publici dva dana za redom. Sada u svojoj karijeri imate ukupno peti rasprodanih koncerata u kultnom Lisinskom.

Uvijek kad dolazim u Lisinski to je velika odgovornost i poštovanje prema publici, ali i prema Lisinskom. To je hram kulture. Sve važno što želiš glazbeno obilježiti i pokazati težiš to napraviti u Lisinskom. To je tako od davno bio običaj. Kada sam prvi put trebala solistički nastupiti u Lisinskom moram priznati da mi je bila velika panika. Hoće li ljudi doći na moj koncert. Premda znam da imam svoju vjernu publiku i prije prvog solističkog koncerta nastupala sam u zagrebačkim klubovima, a opet me je uhvatila panika. Ne znam iz kojeg razloga, ali jednostavno sam takva. Razgovarajući sa kolegama shvatila sam da to nije samo kod mene slučaj. Bilo mi je čudno jer ja sam i komunikativna, nemam nikakvih strahova i imam puno koncerata iza sebe … godine iskustva, ali ja imam osjećaj da je to meni sve gore i gore. Teže podnosim, valjda zbog te odgovornosti. Moje kolegice su mi rekle da je i njima isto makar se to na nama ne vidi. Ja sam iskrena i to sada tebi kažem, a puno pjevača to neće priznati. A dobro znam da je i njih frka. Recimo naš Oliver pred svaki nastup imao je tremu i ja sam ga potpuno razumjela, jer znam kako je meni. (smijeh)

Snimili ste puno dueta, ali ne i sa svojom dobrom prijateljicom Doris Dragović.

Zanimljivo. Mi smo o tome počele pričati, ali za nas je jako teško napraviti pjesmu. Pogotovo jer smo mi dvije žene koje nešto želimo kroz pjesmu i reći. Bitni su nam stihovi. Ili ćemo se zezati ili će to biti nešto ozbiljno. Priznat ću ti da smo uzbunili neke autore koji se bore već neko vrijeme, nekoliko mjeseci. Još uvijek pokušavaju nešto napisati za nas, ali do sada se nitko nije javio s nečim konkretnim. To bi baš bio dobar štos – nas dvije, samo mora biti dobra pjesma.

Pjesma “Ima jedan svijet” nalazi se na albumu “Jedanaest i petnaest” (Croatia Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Josip Maleš, Zlatko Turkalj Turki