Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi osmi intervju u nizu, u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti direktora najveće diskografske kuće, Croatie Records, te predsjednika HDU-a  – Želimira Babogredca.

Što nam je Želimir poručio o svestranom poslu “diskografa”, koji u sebi sadrži bar još deset zanimanja, saznajte u nastavku teksta!

Želimir Babogredac

Prošle godine za svoj rad kao glazbenik, producent, menadžer i diskograf primili ste posebno priznanje, nagradu za životno djelo koja vam je uručena na Festivalu dokumentarnog rock filma DORF 2020.

Želimir: Da godine su to, puno je toga lijepoga iza mene.

Gdje ste smjestili ovo lijepo zasluženo priznanje?

Želimir: Priznanje je veliko i stoji kod mene u dnevnoj sobi, originalno je i ima vinkovački štih.

Kada ste spomenuli Vinkovce onda u obrazloženju ove nagrade piše: „Želimir Babogredac zaslužio je primiti ovu nagradu u Vinkovcima, a mi mu se zahvaljujemo u ime brojnih glazbenika i zaljubljenika u glazbu sigurni kako je lavina koju je pokrenuo proizvela puno buke“.

Želimir: Da puno buke, a to je bilo prije pedeset godina kada je sve počelo u mojim ranim tinejdžerskim godinama tada sam se kao srednjoškolac bavio glazbom putem radija, kasnije diskoteci, a onda i preko mog studija i na koncertnim turnejama. Puno toga se dogodilo i sretan sam što sam se cijeli život mogao baviti onime što volim.

Želimir Babogredac i Zlatko Turkalj Turki

Kako su ljudi u Vinkovcima reagirali na rock glazbu prije 50 godina, a kakva je situacija danas?

Želimir: To je bilo pionirsko rock doba. Sjećam se instrumentalne glazbe Shadowsa, slušanje ploča Cliffa Richarda, kasnije Beatlesa i svega onoga što je glazbeno dolazilo iz cijeloga svijeta. To je bilo vrijeme u kojem je trebalo puno učiti, nadograđivati svoje znanje, donositi publici i upoznati glazbu s nekih drugih prostora, a pritom ostati dosljedan u predstavljanju glazbe koju voliš. To je značilo ne bojati se bez obzira na glazbene ukuse većine, odnosno ljudima je trebalo ponuditi i drugu vrstu glazbe s kojima se do tada nisu susretali. Imali prilike upoznati. Moram reći kako su u to vrijeme srca ljudi bila otvorena i kako je to doba u kojem je uvijek sutra bilo bolje nego danas. Riječ je o vremenu pozitivnih emocija i prihvaćanju svega novoga što je se je na kraju i pokazalo samo kao dobro.

Vi ste još za vrijeme srednjoškolskih dana počeli raditi na radiju. Što ste najčešće svirali svojim slušateljima obavezno uvrstili u svoj programu?

Želimir: To su bile emisije naziva iz diskoteke slušatelja tako da je svatko tko je imao dobre ploče dolazio jednom tjedno na radio i prezentirao svoju kolekciju. Moram naglasiti kako u to vrijeme nije bilo sličnih emisija na radiju, odnosno to je bila jedna od rijetkih emisija u kojima se popularna glazba emitirala i slušala. Poznato je da je u to vrijeme na Radio Zagrebu bila emisija Po vašem izboru ,ali to je bio samo jedan sat popularne glazbe. U to vrijeme ljudi su jako bili vezani uz radio i poruke ljudi koji su radili na radiju. Njima se je vjerovalo i znalo se da su za mikrofonom jer imaju nešto za reći. Ja sam preko svojih obiteljskih veza iz Njemačke dobivao dobre ploče, a isto tako vrlo rano počeo sam dobivati i ploče iz Velike Britanije. Tako da se imalo što pokazati, slušati i pričati na radiju.

Želimir Babogredac i Zlatko Turkalj Turki

Čuvate li te ploče koje ste puštali na radiju?

Želimir: Sve ih imam.

Poznato je kako ste veliki kolekcionara ploča Beatlesa. Imate sva njihova izdanja koja su objavljena u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Japanu…. Je li vam još nešto u kolekciji Beatlesa nedostaje?

Želimir: Kad krenete u ozbiljno kolekcionarstvo tu nema kraja. Zadao sam si da ću sa najvećih tržišta svijeta imati sve albume Beatlesa i već sam obradio petnaestak država i puno toga sam skupio. U mojoj kolekciji su i albumi iz karijera post-Beatlesa kao i svih onih koji su bili blizu njih. Tako da sada ima nekoliko tisuću različitih primjeraka. Važno je napomenuti kako je jedino Jugoton imao licencu za objavljivanje identičnih omota kao što su imali i Englezi. Sva ostala tržišta imala su drugačije omote i popratne stvari. Premda je riječ o istim pjesmama na albumima ipak ima puno razlika u izdanjima.

Vama je zvuk uvijek bio važan i na prvom mjestu. Stoga ste jako vodili računa kojim uređajima će biti opremljen vaš prvi disco klub u Vinkovcima kao i vaš legendarni studio Rockoko u Bošnjacima, kasnije i Zagrebu. To sve spominjem zato jer ste u Londonu u Abbey Road studiju remastreirali sve albume Bijelog Dugmeta. Upravo to vaše izdanje je najbolji ogledni primjer što bi diskografi uz otkrivanje novih glazbenika i autora trebali raditi.

Želimir: Ideju o masteriranju svih albuma Bijelog dugmeta dobio sam nakon što sam vidio da su upravo to napravili s Beatlesima. Nakon dugo, dugo vremena ekipa predvođena George Martinom i ljudima koji su radili s Beatlesima u Abbey Roadu remasterirali su sva djela Beatlesa. Kada sam otišao na razgovor s Goranom Bregovićem i rekao mu svoju ideju, bio je oduševljen i prvo što mi je mi rekao bilo je ako ti to misliš raditi od mene imaš odriješene ruke. Nakon toga razgovora više nije bilo nazad. Nazvali smo u Abbey Road, a kako je dugo godina Jugoton bio njihov partner znali su tko zove i brzo su nam ponudili nekoliko ton majstora koji to mogu najbolje napraviti. Odmah sam s tog popisa odabrao ton majstora Seana Mageeja čovjeka koji je napravio sve albume Beatlesa i već nakon petnaest dana naš ton majstor Goran Martinac s prvom pošiljkom traka bio je u Londonu. Ja sam otišao još jednom na kraju sve prekontrolirati i moram reći kako je to bilo jedno predivno iskustvo.

To me posebno zanima, kao veliki obožavatelj Beatlesa, kako ste se osjećali pri ulasku u zgradu u kojoj se nalazi Abbey Road Studios?

Želimir: Ooooo. Imao sam posebne protekcije i to zajedno s prijateljem Brianom Rašićem fotografom Rolling Stonesa. Mogao sam službeno ući autom na parkiralište, a uz dočekala nas je direktorica studija. Radio sam u režiji 6, inače to je režija od McCartneya, i sjedio za mix-pultom gdje sjedi on kad je u studiju i kad radi svoje pjesme. To je za mene bio jedan prekrasan dan u Abbey Roadu.

Želimir Babogredac i njegova Beatles-kolekcija

Osim Bratlesa vam jako drag i važan Milky Way band, kojeg ste vi i pokrenuli 1969.

Želimir: Gledajući i slušajući sve što se glazbeno događalo u svijetu odlučio sam napraviti jedan super band na vinkovačkom nivou i tada sam okupio najbolju četvorku koja je mogla prenijeti do publike sve ono što smo planirali, od autorskih pjesma do repertoara tuđih pjesma. Svirali smo grand funk railroad i amerčki progresivni rock, ali i pjesme Joea Cockera zapravo sve ono što je bilo dobro. Prije četrdesetak godina s nam je kao producent surađivao Drago Mlinarec i zanimljivo je da se ista ekipa 2012. ponovo našla u studiju Croatie Recordsa i snimili smo četiri nove pjesme koje su bile emotivne i eksplozivne. Svi smo bili jako zadovoljni.

Kada sam spomenuo da vam je zvuk snimke posebno važan, to se odnosi na cijeli proces od snimanja na magnetofonskoj vrpci, zapisa na vinilima, kasetama i CD-u. To vam je bilo važno i kada ste opremali diskoteke, Rockoko studio, ali i prošle godine kada ste opremali novi studio Croatie Recordsa. Kako ste prije pedeset godina dolazili do informacija što je novo od audio tehnologije i kako ste nabavljali opremu?

Želimir:  Uvijek nešto novo mora kada je zvuk u pitanju, to je neka moja mladalačka ljubav koja traje do danas. Dobra zvuk je osnova svega što se tiče glazbe i pjesama. Rano sam krenuo i putovao u Njemačku i Englesku, odnosno nije bilo svjetskog sajma audioopremom na kojem nisam bio. Pratio sam sve što će se u budućnosti događati, donosio i isprobavao u svom studiju. To moje kontinuirano praćenje i informiranje o trendovima u svijetu glazbe pokazalo se jako bitno kako za rad u studijima tako i ozvučenjima na koncertima i turnejama. Recimo, na stadionu JNA u Beogradu bio sam ton-majstor na povratničkom koncertu Bijelog Dugmeta na tornju visine 7 metar na kojem se uz mene nalazio i novi mix -pult koji je samo dan ranije stigao iz Londona. Turneje su inače jedna posebna forma, jer na turnejama vi živite s glazbenicima, zajedno prolazite njihove dobre i loše trenutke, živite njihovu publiku i svi zajedno sudjelujete u tome da koncert bude uspješan. To je možda i najemotivniji dio ovog mog posla.

U vašem legendarnom studiju Rockoko u Bošnjacima, kasnije u Zagrebu snimljeni su neki od najznačajnijih pop rock albuma domaće produkcije.

Želimir: Bošnjaci su u to vrijeme bili centar svijeta. To je bilo raskrižje putova: Novi Sad – Sarajevo – Beograd – Zagreb. Točno na tom sjecištu putova bio je studio u Bošnjacima u jednom seoskom ambijentu gdje se nikome nije žurilo. Snimalo se, igrao se biljar, gledali se videofilmovi, zapravo to su bili uvjeti jednog pravog rezidencijalnog studija. Dolazilo se na mjesec dana i vraćalo se s dijamantnim pločama u Zagreb.

Drago Mlinarec , Grad, Croatia Rrecords

Što bi posebno izdvojili iz tog perioda, snimanje kojeg albuma?

Želimir: Sjećam se, bila je Univerzijada u Zagrebu, a prijatelj Đorđe Novković me je nazvao i rekao kako ima dobru ideju i kako bi baš kod mene snimao album tada mladog i nepoznatog Borisa Novkovića. Te, 1987. godine, okupila se jedna sjajna ekipa, sastavljena od odličnih glazbenika i u mjesec dana snimili smo album Jači od sudbine. Riječ je o albumu koji je bio jako dobro produciran, imao odlične stihove i aranžmane. To je moja prva trofejna ploča koja je došla do dijamantne tiraže i na neki način otvorila meni i svima koji su surađivali na snimanjima i oči i uši.

U vašem Rockoko studiju snimane su i legendarne pjesme Cesarica i Moja domovina.

Želimir: To su dvije snimke o kojima bi mogao pričati danima. Zanimljivo je kako je Cesarica snimljena u najkraćem mogućem roku, a jedna je od hrvatskih najuspješnijih i najljepših pjesma svih vremena. No, moram reći kako su za snimanje si došli pripremljeni Stipica Kalogjera bio je aranžer, Duško Mandić sound service, Vedran Božić svirao je gitaru itd. Pjesma je snimljena za manje od pet sati. Dok je Moja domovina snimana danima jer to je bio tehnološki težak i zahtjevan posao. Snimiti takav jedan veliki projekt u to vrijeme sa limitiranih 24 kanala analognog magnetofona bila je prava nauka.

Predsjednik ste HDU koja uspješno djeluje punih 25 godina. Koje su glavne poveznice rada udruge danas i prije 25 godina kada ste kretali u osmišljavanje glazbene strategije i koncepta djelovanja?

Želimir: 25 godina je dug period i to pogotovo za glazbenu industriju i za priču o diskografiji. Svjedoci smo kako se svakih šest mjeseci mijenja model rada. No, na kraju ostaje neka nit za sva vremena. Diskografija na našim prostorima je utkana u bogatu tradiciju. Naime, sljedeće godine slavimo 75 godina Jugotona i Croatie Recordsa. Kad znamo da je prije Jugotona postojao Elektroton, a još 1927.  godine Edison Bell Penkala pokrenuo cijelu glazbenu priču znači da je diskografija na ovim našim prostorima prisutna skoro 100 godina. To je podatak s kojim se možemo pohvaliti jer nas razlikuje od svih drugih glazbenih prostora kojima smo okruženi. Rezultat uspjeha je upravo ta naša dugogodišnja dostojanstvena namjera da se bavimo poslom koji nam je Bog dao da radimo. Diskografija je uvijek bila jedan častan posao u kojem ste trebali prepoznati talentirane ljude i pružiti im šansu kao izdavač da njihov rad ugleda svjetlo dana. Isto tako važno je ih je i dalje pratiti kada stasaju, ali i biti uz njih i kad nisu uspješni i kad imaju slabiji kreativni period. Samo takvim pristupom možete se pohvaliti kako imate izvođače koji imaju 300 ili 600 pjesama. Zanimljivo je kako je dobar dio izvođača koji su počeli davnih 50-ih i imali su što reći 60-ih i 70-ih, aktivan i danas. Taj njihov talent i izdavač koji brine o njima jedini su pravi smjer kako treba u diskografiji raditi.

Suradnja o kojoj pričate, povezanost i povjerenje između autora, izvođača i diskografa jedan od ključnih pred uvjeta za kvalitetnu i dugu suradnju. Baš kao i reguliranja prava i obaveza svih čimbenika u tom glazbenom lancu.

Želimir:  Imali smo period u kojem su izdavači radili ugovore  s izvođačem na planiranih pet godina suradnje. Moramo naglasiti kako je to i vrijeme kada nitko nije predviđao, a niti mogao znati da će neke pjesme tako dugo trajati. Samom spoznajom i životnim iskustvom da prave, odlične pjesme traju vječno dovelo je do toga da se ugovori moraju prilagoditi upravo na taj način da pjesme traju vječno. Zato smo svjedoci korigiranja nekadašnjih ugovora, produženja prava u svim smjerovima, proširenja obostranih prava uz naravno obostrano povjerenje. Danas smo i svjedoci obogaćivanja i ponovnog aktiviranja svih tih pjesama kroz izradu novih lyrics videa koja ponovo govore o značaju dobrih pjesama. Današnja tehnologija nam omogućuje ali i traži nešto dobro za oko, a ne samo za uho. Tako da sve pjesme koje su nekada davno napisane danas imaju novo ruho i novu šansu za uspjeh kod nove generacije.

Želimir Babogredac

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Croatia Records i Zlatko Turkalj Turki