Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu glazbenika i člana mnogih poznatih sastava Mladena Maxa Juričića!
Na fotografiji: Mladen Max Juričić s Vladom Matulićem i Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Mladen Max Juričić važna je glazbena karika hrvatske rock produkcije i hrvatske glazbene scene.
Max je bio član odličnih bendova kao što su Azra, Film, Le Cinema, Vještice, Šo!Mazgoon, Gego i Picigin Band, Ljetno kino i sad je član grupe Plesač sporog stepa.
Max, zove li te netko iz glazbenog svijeta Mladen?
Ma ne. To je ime zbilja samo za policiju, a čak su me i doma roditelji drukčije zvali.
Mladen nisi bio ni kod kuće?
Ne, ali skužio sam s vremenom da ime ima zapravo dobru asocijaciju.
Koliko pjesama znaš svirati i pjevati?
Pa ne znam. S Ljetnim kinom sam odsvirao oko 150 pjesama, znači toliko ih imam u glavi.
Mi ćemo u našem današnjem razgovoru spomenuti samo jedan manji dio repertoara kultnih bendova u kojima si bio član, važna glazbena karika. Tvoj početak bio je u grupi Azra. Jesi li u kontaktu sa Štulićem?
Nisam u kontaktu. Spletom sretnih okolnosti to je ovako krenulo: Odrastao sam u Trnskom i tako nas je to spojilo, taj Novi Zagreb, no nije to dugo trajalo. To su oni sami počeci. „Ako znaš bilo što“ je pjesma sa samih početaka i u samim počecima još je najbolje zvučala. Imala je najmanje harmonija, nekako je bila najjednostavnija za sviranje i tada se drukčije zvala. Poslije je autor pjesme promijenio sve, i naziv pjesme. U posljednje vrijeme ima dosta covera. Ljudi su shvatili da je to jedna lijepa ljubavna pjesma.
Ti si i prije Azre još kao školarac imao bendove. Ti i Marino Pelajić.
Da, da. To je poznati Barakuda. Stanovali smo u istom kvartu i svirali smo u nultoj postavi Azre i Filma.
Što ste kao klinci svirali i pjevali? Tada još nije bilo Azre, Haustora, ništa od poslije kultnih rock i novovalnih bendova.
Prve su stvari bile Grand Funk Railroad, uglavnom neki hard rock. Zapravo ono što se onda slušalo, što smo mogli skinuti kao klinci.
Danas neki novi klinci, zapravo generacije, pjevaju pjesme koje si snimio i svirao sa sjajnim bendovima. Jedan od tih bendova je spomenuta Azra. Kakve su bile reakcije u vrijeme nastanka same grupe Azra, na Štulića, na njegove pjesme, njegovo pjevanje, na vašu svirku? Jesu kritičari bili „blagi“ ili su vas odmah prepoznali?
Mislim tada, a mislim da i danas to vrijedi, bend je imao svoju škvadru iz kvarta. Znači, bend kad je počeo, imao je kojiput više publike nego poslije kad je djelomično uspio. Tako da smo i mi imali svoju škvadru. To je bila škvadra s Filozofskog fakulteta koja je ondje studirala. Znali su te naše pjesme. Svirali smo ih na stubama faksa. Tako da smo imali publiku, a što je ona čula, to je teško reći jer razglasi su bili kakvi su bili i kroz pjesme više se kužio stav nego točno o čemu se glazbeno radi. Ponekad se baš zbog toga nisu tekstovi potpuno razumjeli – kužili.
Sam si rekao da si bio član nulte faze grupe Azre nakon koje je Štulić organizirao audicije za nove članove grupe. Ti si se samo nekoliko mjeseci poslije ponovno vratio u Azru. To je malo nejasno što nije bilo u redu, nije štimalo u nultoj fazi grupe, a samo nekoliko mjeseci poslije sve je bilo dobro i ispada da nije bilo problema. Sve to događalo se 1977. godine.
Da, to je bilo 1977. i 1978. Vrhunac je bila Poletova turneja.
Od njih ste imali veliku potporu.
Da, točno. Ja sam išao u gimnaziju s Frassom i Semenčićem. Franičević je išao u susjednu gimnaziju, tako da kad sam imao bend, naravno da je škvadra odmah reagirala i, osim toga, dolazio je taj glazbeni val. Osjetilo se da nešto novo dolazi. I vrlo jednostavno, nakon te turneje, zapravo potkraj turneje bendu se priključio Jura Stublić, koji je isto bio poznat sa stuba Filozofskog fakulteta. Ondje je to bio showroom za sve studente koji su nešto svirali. I Stublić je došao u bend jednostavno jer su pucali glasovi od deranja na probama. Razglasi nisu funkcionirali. Stublić je imao jedan nenadmašan stage act koji zapravo nikada nije nadmašio, ali što se mene tiče, dovoljno je da je i to napravio. On je u to vrijeme imao hlače koje mu je mama sašila. U jednoj pjesmi spominju se te njegove kožnate hlače. I skinuo bi se gol do pasa i u onom trenutku kad je koncert trebao doći do kulminacije, on bi uzeo bocu piva, otvorio je zubima i izlio si na glavu. To je bio takav delirij.
To je bila kulminacija koncerta?
Samo su frontmena onda svi gledali i zapravo iz te prve postave Azre je nastala grupa Film.
Čini mi se da malo pojednostavnjuješ stvar. Odnosno važnost prve ili, kako ti kažeš, nulte postave grupe Azra. U grupi si bio kratko, ali cijela ta prva ekipa bila je važna, jer pjesme koje ste vi uvježbavali, premda ih niste snimali, prvi ste ih na koncertima predstavili publici. Ali kako komentiraš, Max, da sve ove godine vlada interes za glazbu, za pjesme grupe Azra? Leiner i Hrnjak s ekipom često su organizirali i koncerte “Pozdrav Azri”.
Hvala Bogu, više to ne rade. Dobili su zabranu.
Pjesma Totalno drukčiji od drugih nalazi se na albumu Totalno drugačiji od drugih (Croatia Records)
Leiner je objavio u knjizi “Sve je bio ritam” dobar dio teksta koji govori o suradnji sa Štulićem.
Te knjige o novom valu zbilja izbjegavam, ali ono što me zabavlja ponekad, to je čitati komentare na te iste knjige. To zna biti vrlo zabavno.
Vidiš, i ove godine je objavljena knjiga “Azrini svjedoci”. Ti, kao Azrin svjedok, što bi rekao s odmakom o Azrinim pjesmama? To mi nisi rekao. Je li Azra bila veliki bend ili je ta veličina rezultat aktivnosti pojedinih ljudi nakon Azre?
Očito je velik. Mislim sam taj opus. Koliko je pjesama snimljeno, koliko je tragova ostavljeno i to, rekao bih, tvrdih tragova na neuništivom vinilu. Ima i biser-pjesama, ima onih ljutih, paprenih, ima ljubavnih… Mislim, jednostavno sve dođe na svoje.
Kada si upoznao Juru Stublića, je li već tada Jura bio pjesnik, imao pjesmu “Zagreb je hladan grad”?
Ne, nije još. Imao je jednu svoju stvar koju je izvodio na štengama Filozofskog faksa i kad je to nekako krenulo, da više ta Azra ne funkcionira bez njega, onda sam mu predložilo da, ako ima jednu pjesmu koja je tako dobra, neka napravi još jednu. I tako je bilo. I napravio je još puno dobrih i cijelo to razdoblje, taj trokut gdje se sve događalo od malog Kavkaza do Zvečke i Blata, taj neki tabacco road u Zagrebu u to vrijeme Jura je najbolje opisao u pjesmama “Zajedno” i “Kad si mlad”. Sve je unutra.
“Neprilagođen”…
Da. Mislim, baciti radio kroz prozor. Kome bi to danas uopće palo na pamet?
Ili recimo poslije “Istina piše na zidu”, “Mi nismo sami” i tako dalje. Ti si bio član grupe Film te ’81. godine kada je snimljen album “Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu, a sada i u vašoj glavi.” S Jurom si surađivao do 1985. “Signali u noći” je bio taj zadnji album na kojem ste radili. Je li Jura dolaskom u Azru već tada pokazao da je on pjesnik, da bi volio biti prvi za mikrofonom, solist?
Ne, ne, on je bio tad izvanredan frontmen. Bio je potpuno opušten i jednostavno shvatio je tu svoju ulogu točno kako je treba shvatiti, da je on frontmen i pjevač. Zajedno smo snimili pet albuma i onda je došlo vrijeme za nešto dalje, nešto novo.
Jesi li danas u kontaktu sa Stublićem? Čujete li se?
Pa, ljudi s kojima sam svirao, to su mi familija.
To je lijepo čuti.
Familija koju sam si sam izabrao. I kao što u familiji nije da čezneš da se sa svakim rođakom baš često vidiš i družiš.
I neko ti je od glazbenih rođaka malo draži.
Vidiš se, ono, recimo jedanput na godinu na Božić. I to je to.
Nakon prekida suradnje sa Stublićem bio si član klupske atrakcije Le cinema.
Tako je, Le cinema je sličan koncept koji ima i Ljetno kino. Trio u osnovi koji svira sve ono što sam snimio i što nam se sviđa. Tako da je zapravo poanta da ne ovisiš ni o popularnosti, ni je li ti singl izašao, nije izašao, nego samo sviraš.
Biraš što ti se sviđa. Recimo, Lennon, Ramonesi, Talking Headsi…
Svakom svirkom moraš pobijediti. Moraju te ljudi ponovno zvati. U tome je cijela poanta. Tako da moraš pobijediti samoga sebe. Bend mora pobijediti samog sebe, a publika je tu i pokazuje ti kao ono na klizanju kad dižu ocjene i onda ako si uspio, zvat će te opet i tako se posao cover benda zavrti vrlo jednostavno.
Na fotografiji: Naslovnica koncertnog albuma “Su to bili topovi ili lupa moga srca (Vještice uživo u Kulušiću)” grupe Vještice na vinilu
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Jedan od projekata u kojem si meni bio sjajan i bez tebe to ne bi bilo to – jesu Vještice, meni posebno drag bend koji je snimio tri studijska albuma: “Totalno drukčiji od drugih”, “Plešući s duhovima”…
Upravo je objavljen naš dvostruki vinil s dva koncerta iz Kulušića koje smo odsvirali ’93./’94. I stvarno je bila bizarna situacija. Došla je do Sachera kaseta koju je njegov frend našao na Hreljiću. Na kaseti je pisalo “Vještice Kulušić”. Sacher je poslušao kasetu i nije mogao vjerovati. Zove Leinera i mene, ne možemo ni mi vjerovati da smo dizali takvu galamu. Nađem ja sad još jedan DAT, to je onaj digital audio tape. Dođe sve do Duspera, koji je to uspio nekako skinuti i ekvilizirati da to bude lijepo slušljivo. To su bile Vještice u berlinskoj fazi. Tih godina Leiner je živio u Berlinu i mi smo išli gore svirati. Svirali smo u underground klubovima. Nismo imali jezik na svojoj strani. Sacherove predivne tekstove ondje nitko nije kužio. I onda smo se domišljali kako ih zadiviti nekim drugim sredstvima. Imali smo Leinera, on je bio glavni ratnik s dva bas bubnja. U svjetskim okvirima nije bilo takve face. I danas kad se sluša, interesantno je. Ne možeš niti pomisliti da to svira jedan bubnjar. To izgleda – zvuči kao da su tri bubnjara. Sacher i ja tu malo dižemo galamu sa strane, ali eto najviše zbog Leinera smo objavili ovaj dvostruki vinil.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Zlatko Turkalj Turki
