Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu pjevačice, vokalne trenerice i pobjednice Eurosonga 1989. Emilije Kokić!

Na fotografiji: Emilija Kokić
Fotografija: Ratko Mavar

Grupa Riva gotovo uvijek se spomene kad se ističu uspjesi naših autora i izvođača na natjecanju za najbolju pjesmu Europe. Što konkretno znači pobijediti na Eurosongu? Što su od toga imali članovi grupe Riva? Neki poseban glazbeni status, novčanu nagradu ili samo kipiće, pobjednički mikrofon?

Pobijediti na Eurosongu znači ostvarenje snova koje imaju svi ljudi koji dolaze na to natjecanje i koji predstavljaju svoju zemlju. Dakle, svi su htjeli pobjedu, svi su htjeli zasjati na tronu, svi su htjeli dobiti priznanje, dobiti najveću moguću počast koja se može dogoditi. Svi su željeli biti na prvom – pobjedničkom mjestu. Mi kao članovi grupe Riva dobili smo upravo to: priznanje za svoj rad, za trud, za sve ono kroz što smo prolazili pripremajući se za natjecanje. Nije to samo tako doći do tako sjajnog rezultata. Čovjek, kad gleda te tri minute, ne može ni zamisliti koliko priprema, proba, rada, truda velikog broja ljudi zapravo stoji iza svega toga. Nismo dobili nikakvu novčanu nagradu. Dobili smo kipić, dobili smo satove koji su bili posebno dizajnirani te godine za pobjednike. Dakle, dobili smo priznanje i status koji bi željeli dobiti predstavnici svake zemlje.

Kako više od trideset godina od pobjede na Eurosongu gledaš i ocjenjuješ rad grupe Riva? Jeste li nakon te jedne večeri u Lausannei mogli napraviti više, veću karijeru?

Da, kad god se to pitanje postavi nakon toliko godina, čovjek vjerojatno zaboravi da je u tom razdoblju počeo rat i sve što se događalo u to vrijeme nije bilo nimalo bajno, niti su temelji bili na dobrim i zdravim nogama da se karijera uopće mogla graditi, a da čovjek onako ponosno i časno stoji iza nje. Što pod time mislim? Dakle, da, nama su Švicarci nudili, naši menadžeri koji su bili u Švicarskoj, da nastavimo raditi odmah nakon Eurosonga. Imali smo engleske singlove koje smo snimili. Od gitarista grupe Roxette dobili smo dvije autorske pjesme. Imali smo fantastičnog producenta koji je radio s Bowiejem, s Tinom Turner, baš s velikim glazbenim imenima; on nam je producirao te dvije pjesme. Trebali smo početi s tim singlovima. Međutim, što se dogodilo? Kako Hrvatska još nije bila međunarodno priznata, nas se trebalo predstavljati kao bend iz Jugoslavije. Sad, probaj zamisliti kako bi to bilo da smo mi gradili karijeru kao bend iz Jugoslavije, a u Hrvatskoj je buktio rat i situacija je bila kakva je bila! To je bilo gotovo nezamislivo. Nitko od nas nije mogao zamisliti da bi takvo što napravio. To apsolutno nije dolazilo u obzir. Osim toga, to je bilo nešto što naši švicarski menadžeri uopće nisu razumjeli. To je njima bilo –  ‘Pa šta ima veze koja će zemlja pisati. Pisat će ova zemlja ili ona, vi ste tako i tako eurovizijski pobjednici i to je važno.’ Naravno da to nismo mogli. Dok smo snimali taj album, bili smo u Švicarskoj. Svaki dan smo se čuli sa svojima u Zadru. Bili su u podrumima, bez struje, bez vode, pod granatama… Sad, u takvim uvjetima, pokušajte zamisliti da gradite karijeru. Stvarno ne znam tko bi to mogao. Mi nismo mogli.

Za emisiju “Music pub” rekla si da godinama već želiš snimiti pjesmu “Rock Me” u nekom novom aranžmanu, u novom glazbenom ruhu, ali za to ne možeš naći prave suradnike. Svi kojima si predstavila svoju ideju bili su oduševljeni, ali ostalo je samo na tome. Zašto sama to ne napraviš, snimiš svoju verziju pjesme “Rock Me”?

Ideja mi je bila jednostavno toj pjesmi dati novo ruho, da nakon toliko godina dobije neku drugu verziju. Svaki put kad bih to predstavila nekom, svima bi to bilo ‘wow’, i onda, kad bi počeli raditi, počeli bi odustajati. Uopće ne znam zašto. Možda je “Rock Me Baby” ona vrsta pjesama koje se jednostavno ne smije dirati iz nekog razloga i treba biti takva kakva je zapisana u svoje vrijeme, u tom obliku, s nama takvima kakvi smo bili. Jednostavno je ostaviti u tom vremenu. Sama to ne bih nikad ni mogla. Uostalom, nisam aranžer, nisam producent, jako teško bi mi to bilo, a i imam osjećaj da to treba napraviti baš netko tko se time bavi.

U rodnom Zadru 1995. na popularnom festivalu izvela si s Ninom “Ja sam vlak“ koja je mnoge iznenadila. “Ja sam vlak što zgazit će te, mali, zaboravit ćeš da si hodao.” Do tada te je publika prema nastupima i pjesmama doživljavala kao mirnu i povučenu Emiliju. Na kraju uz “Rock Me” i “Javi se”, “Vlak” je jedan od tvojih najvećih hitova.

Kao što nisam prepoznala “Rock Me”, tako nisam prepoznala ni “Vlak”. Dakle, Miro Buljan mi je poslao melodiju, odnosno otpjevao to na telefon, jer sam u to vrijeme ja sebi pisala tekstove, i onda se očekivalo od mene da napišem tekst i za tu pjesmu. Ta pjesma kad se makne tekst, znači kad ostane sama melodija, zvuči kao sirena hitne. Tiru-riru-riru… Stvarno. Kad sam to čula, pomislila sam da se šali kad mi je poslao takvu pjesmu. I užasno mi je bilo teško. To je pjesma koja me toliko namučila da uopće ne mogu ispričati koliko mi je bilo teško s tom pjesmom. Zamolila sam Stevicu Cvikića da pokuša on napisati tekst i objasnila sam mu ideju. U to vrijeme Nina Badrić je tek počinjala karijeru i zapravo je pjevala na mojem albumu prateće vokale; tako smo se nas dvije upoznale i zbližile i družile se. Ja sam je pozvala da sudjeluje na jednoj od mojih pjesama, što je njoj bilo, naravno, jako drago i odmah je prihvatila. Objasnila sam da bi to trebao biti ženski duet, da je to ideja pjesme, mi smo frajerice… i kako pjesma ne smije biti nježna, samozatajna, mirna, nego upravo suprotno. Tako sam ja Stevici Cvikiću opisivala želje za taj tekst. Uglavnom, čovjek je napisao tri verzije pjesme, teksta za tu melodiju. Ni s jednom nisam bila zadovoljna. Mislila sam da će odustati, da će reći: ‘Gle, ti nisi normalna, traži ti nekog drugog, pa mu tako vraćaj tekstove.’ I on kaže: ‘Gle, napisat ću još jedan i onda stvarno više ne, puna mi te kapa.’ Uglavnom, čovjek je tad poslao “Vlak” u takvoj verziji od početka do kraja. Nismo promijenili ni slovo.

Jesi li kao solistica dobila neku ozbiljniju ponudu za suradnju od producenata i autora iz Europe?

Da, imala sam vrlo ozbiljne ponude. Dakle, producent Modern Talkinga i vlasnik “Brava”, a “Bravo” je bio jedan od najpopularnijih muzičkih časopisa u to vrijeme, osmislili su audiciju za nešto kao “Bravo Girl”. To je na neki način bio izbor za miss i talentirane plesače i pjevače. Uglavnom, te godine kad smo se mi kao bend dogovorili da nećemo više surađivati zajedno, taj švicarski menadžer s kojim smo mi surađivali poslao mi je ponudu koja je bila gotovo nevjerojatna. Sjećam se da je “Bravo Girl” koja je izabrana bila gotovo kao moja dvojnica. Nevjerojatna sličnost. I njemu je pala na pamet ideja da nas dvije snimimo pjesmu. Imale bismo producente, glazbenike i aranžere koji bi nam napisali pjesme. Njemu je to bila fantastična ideja. “Bravo Girl” koja je te godine pobijedila plus Eurosong pobjednica rade duet i gotovo su identične. Došla sam u Švicarsku na razgovor, na dogovor, objasnili su mi i predstavili cijelu priču. Meni je to bilo ultra zanimljivo, jako zabavno i zapravo sam pristala na to. Trebali smo početi s realizacijom, međutim, dogodili su se neki privatni problemi toj djevojci i nažalost od svega toga nije bilo ništa. Tako da, evo, to je još jedna potencijalna priča i nešto što se moglo pretvoriti u nešto jako, jako lijepo. Nažalost, nije se realiziralo.

Glazba je tvoja ljubav i tvoj posao. Kako danas gledaš na sve svoje glazbene transformacije, počevši od nastupa na terasama, pobjedom na Eurosongu sa samo dvadeset godina, do skladanja i učenja ljudi koji se žele baviti pjevanjem?

Imam osjećaj kako je glazba u meni sazrijevala i rasla i razvijala se doslovno kako sam se i ja razvijala. Znači, glazbeni ukus koji sam imala s petnaest godina transformirao se, sazrijevao, rastao i dobivao drugačije konture. Imala sam dosta transformacija, kako si i sam rekao, do autorskog doprinosa i ovoga što sad radim, a to je sve opet na neki način povezano s mojom glazbenom školom, školom pjevanja. Ponovno je središte mojega glazbenog rada glas, nešto čime se bavim cijeli život. Glazba i glas, to je moja ljubav. Sretna sam što sam imala priliku baviti se svojim talentom i što sam ga istraživala s različitih aspekata, iz različitih kutova, kroz različite žanrove. Naravno da je glas, moj glas, na “Rock Me” drugačiji nego danas. Znači, transformirala sam se i ja kao pjevačica, transformirao se moj glazbeni ukus, transformirale su se i moje želje u odnosu na glazbu i na pjevanje. Jako sam sretna i ponosna na sve što se događalo od moje petnaeste godine do danas na tom polju i zahvalna sam što sam imala priliku baviti se svojim snovima i ne odustajati od njih, iako je bilo situacija u kojima je stvarno bilo teško.

Glazbena pravila Eurosonga godinama su se mijenja, ali u većini slučajeva ipak je pobijedila glazba – dobra pjesma. Hrvatski autori i izvođači dugi niz godina ne uspijevaju doći do finala natjecanja. Imamo li ove godine sve elemente koje traži taj najveći radijski i TV event? Kako komentiraš pjesmu “Mama ŠČ!”?

Meni se sviđa što iz godine u godinu mijenjamo i nudimo Eurosongu nešto što bi moglo dobro proći. Nekad su to impozantni vokali koji sve oduševljavaju i to su sve bile zanimljive i lijepe pjesme. Nekad je to trending neka je to bio dobar scenski nastup, a nekad smo slali i naš etno. Svašta smo probali, a ove godine imamo nešto što do sada nismo probali i slali na Eurosong, a to je jedna snažna antiratna poruka. Imamo zanimljive izvođače na pozornici sa zanimljivim scenskim nastupom. Oni su ekscentrični, specifični i činjenica je da će biti zapaženi. Već sada imaju na društvenim mrežama milijunske preglede. Tako da je to bingo. Zanimljivi su i uspjeli su u onome što mnogima nije uspjelo poći za rukom. Kako će na kraju izgledati ukupni plasman to je teško predvidjeti, jer obožavatelji Eurosonga i glasači koji su te večeri uz izravni prijenos dosta često mijenjaju svoja mišljenja. Ne mislim da su prevrtljivi, ali moguće je da će im se tog trenutka možda više svidjeti pjesma koja je u trending stilu nego pjesma koja ima konkretnu poruku. Želim grupi Let 3 puno sreće na toj prekrasnoj Eurosong pozornici i to ne samo jednom nego dva puta. Prvo u polufinalnoj i još bolji plasman u finalnoj večeri.

Pjesma Rock Me (Croatia Records) pobijedila je na Eurosongu 1989., održanom 6. svibnja u Lausannei

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Ratko Mavar