Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu pjevača, skladatelja, tekstopisca i umjetnika Mile Kekina!

Na fotografiji: Mile Kekin
Fotografija: Valerio Baranović

Naziv tvoje nove pjesme je “Guvernal”. Jednom si biciklom stigao na emisiju “Svijet diskografije” koju smo emitirali iz središta grada. Sjećaš se toga?

I sad sam stigao biciklom. Ostavio sam ga na ulazu HRT-a. Ne vežem ga. Toliko je loš, toliko je oduran da ga nitko ne želi taknuti. Vozim se po cijelom gradu njime već godinama i nitko ga ne želi niti pogledati. Već sam lagano frustriran time jer mojim prijateljima uredno kradu bicikle, a moj nitko da takne. Baš jako grdi bicikl imam.

Ali je funkcionalan?

Vozi super i super sam zadovoljan.

Koliko ga dugo već imaš?

Pa, jedno četiri godine ga intenzivno vozim. Prije je to bio bicikl moje žene. Još je ženski bicikl tako da mi još to ubija cool faktor.

Imaš li onda i košaru?

(smijeh) Imao sam prije torbe s lijeve i desne strane.

Voziš redovito na dnevnoj bazi bicikl. Znači li to da si u dobroj formi?

Da. Radim na sebi.

Zadnji put kada si biciklom stigao na naš susret, odnosno razgovor, bilo je to u lipnju 2017. godine. Tada si primio nagradu Drugog programa Hrvatskoga radija za Hit mjeseca, i to za pjesmu “Reno 4”. Iste godine bio si dobitnik nagrade “Music Puba” za najboljeg kantautora. Sad imaš novi album koji si pripremao i brusio dvije godine. Čuo sam kako si pazio na svaki detalj u pjesmama kako si s novom glazbenom ekipom stalno preispitivao glazbena rješenja. Marljivo se radilo, popravljalo, brisalo, vraćalo… Jesi li na kraju zadovoljan?

Pa, da. To je vrijeme u kojem smo stvarno puno toga preživjeli, ne samo ja kao autor.

Kao pojedinac?

Čak bih rekao mi kao čovječanstvo svašta smo preživjeli. Mislim na pandemiju, tako da je bilo puno vremena koje smo provodili doma. Nije se sviralo, pa sam tako imao vremena svaki stih izokrenuti trideset puta i sve snimiti sto puta. U pravu si, puno sam toga brisao i ponavljao. Bilo je puno vremena koje sam iskoristio radeći na albumu “Nježno đonom”.

Molim te, sam odaberi kako ćeš to učiniti nježno ili đonom, ali sve zanima što je s Hladnim pivom? Je li to još tvoj bend, tko će te sada pratiti? Naš zadnji susret bio je 2020. na HRT-u u emisiji “Music Pub”. Hladno pivo tada nam je sviralo uživo i zajedno ste obilježavali trideset i pet godina zajedničkog rada i druženja. Nakon toga imali ste slavljeničku turneju. I moram priznati za vrijeme toga gostovanja u emisiji nije se dalo naslutiti da je to kraj Hladnog piva.

Pa, mi nismo nikad niti htjeli od toga raditi neku veliku priču. Ja sam prije godinu dana rekao dečkima da ću lagano otići iz benda.

Kako su to primili? Kakva je bila njihova reakcija?

Mislim, primili su to O.K. Zapravo smo onda razgovarali što ćemo dalje i kako ćemo to sad isfurati. Dogovorili smo se da nećemo to odmah razglasiti na velika zvona, nego da ćemo odsvirati koncerte kojih je bilo puno i prije su bili dogovoreni i da ćemo negdje onda na kraju ljeta javiti ljudima da se rastajemo. Zadnji koncert odsvirali smo 29. listopada 2022. A razlozi su bili to što jednostavno nekako skupa više nismo mogli, nismo imali tu kreativnu kemiju. Ona se više nije događala i neke od tih pjesama koje su se sad našle na mojem albumu kao band smo pokušavali napraviti zajedno, no to je sve nekako išlo, zapravo nije išlo. I to je bio razlog da sam jednostavno odlučio da mi je glupo da se sada pretvorimo u bend koji će isključivo svirati svoje stare hitove. Mislim da sam još dovoljno potentan da mogu još izdavati albume i da ćemo svirati kao u dva sastava. Ja ću imati svoj bend, oni će imati svoj i da ćemo oba sastava imati pravo svirati i pjesme Hladnog piva, pjesme koje ljudi znaju.

A, znači, ostaje suradnja?

Da, ostaje suradnja u smislu da će oba sastava normalno, sve što god budu željeli moći svirati od našeg repertoara s osam albuma Hladnog piva. Tako isto i ja sad s novim sastavom izvodim recimo pjesme “Pitala si me”, “Samo za taj osjećaj”, ali zajedno s pjesmom “Reno 4” i s novim pjesmama s albuma.

Na fotografiji: Mile Kekin s pratećim bendom
Fotografija: Valerio Baranović

To se nekako moglo i očekivati. Jer ti si uz Hladno pivo, rekao sam, osvojio nagradu za najboljeg kantautora Hrvatskoga radija, pa onda za Hit mjeseca 2017. i 2018., ali i prije se to događalo. Imao si glazbene izlete, “Kuća bez krova” naziv je tvojeg solo albuma na kojem se nalaze pjesme “Reno 4” i “Takav par”. Prije toga 2001. imao si projekt Mile i Putnici i snimili ste uspješne pjesme “U dva oka”, “Maslina”, “Dolje je bolje” itd. Zato se nekako i moglo očekivati da ćeš jednoga dana krenuti samostalno. I da razmišljaš i o toj karijeri solo izvođača, kantautora izvan benda.

Ja nisam imao namjeru napustiti bend. Htio sam raditi na dva kolosijeka, ali to u jednom trenutku više ne možeš. Jednostavno se ne možeš koncentrirati dovoljno dobro i na jedno i na drugo i onda počneš svaštariti. Tako da sam za sve solo albume gledao da budem uvijek različit, što se tiče zvuka, i to se čuje. Uvijek sam se trudio, no sada više nemam potrebe to raditi jer sada mogu na trenutke zvučati slično kao Hladno pivo, a na trenutke mogu opet više vući na tu fazu “Renoa 4”, tako da sad kad gledam, mislim da mi se otvorilo jedno široko polje mogućnosti s novom ekipom koja je vrlo svestrana i s kojom mogu konačno istraživati druge glazbene pravce.

Jesi li zbog tog statusa koji je imalo i još ima Hladno pivo na našoj glazbenoj sceni, imao svojevrsni pritisak od samog sebe, u prvome redu da moraš dvostruko biti bolji, dokazivati se? Jesi li svaki stih, ton, riff tri puta preispitivao? Jer oni koji budu slušali album “Nježno đonom”, čut će i Kekina kantautora, ali i Kekina iz Hladnog piva.

Da, album ima jedan prepoznatljiv rukopis i prepoznatljiv vokal. I onda odmah čim zapjevam, ljudi znaju. Uvijek smo se zafrkavali, i za vrijeme Hladnog piva, kako svaki album zvuči svjetski dok ja ne zapjevam, onda zvuči regionalno, da tako kažem. Ne bježim od toga, niti se želim odreći svega što sam radio u Hladnom pivu.

To bi bilo u najmanju ruku i glupo.

Bilo bi totalno glupo. Ja sam autor većine tekstova, većinski autor materijala i jednoga i drugoga. Jesam li se uspoređivao? Ne uspoređujem se isključivo s Hladnim pivom, nego se općenito samo pitam vrijedi li to? Kad napišeš neku pjesmu, znaš i sam koliko se pjesama proizvodi svaki dan. Koliko recimo tebi stiže u tvoj inbox novih materijala. Ako već imaš sto dvadeset, sto trideset pjesama, koliko sam ih ja skupio, a koje ne možeš više odsvirati uživo jer ne stanu jednostavno na jedan repertoar, onda nema smisla raditi neke nove. Pogotovo ako nemaš stvarno dobar motiv, nego ih snimaš jer moraš nabijati minutažu da bi dobio status umjetnika ili tako nešto (smijeh). Ja sada mogu raditi polako i evo mislim da je tu ključnu ulogu, moram spomenuti, u ovom albumu odigrao i Mark Mrakovčić koji mi je puno pomogao oko zvuka, da dobijemo taj, kako bih to nazvao, nekakav bezobrazni rock.

Kad sam čuo njegov album, “Breathing Black Sheep” koji je snimio na engleskom jeziku, poslao sam poruku: “Znaš, stari, ti i ja moramo raditi zajedno. Ne poznajemo se, ali evo sad ćeš me upoznati.”

Koliko su ti važne društvene mreže, koliko vjeruješ u sve ono što vidiš, što se pojavi, što se objavi? Ti se na albumu rugaš toj moći društvenih mreža, kažeš da svatko može postati glavni lik, a ti ćeš mu poslati link.

Razdoblje u kojem je nastao album zapravo je bilo i pod utjecajem praćenja društvenih mreža, pogotovo jer za vrijeme te nesretne korone, kad smo svi stalno provjeravali vijesti, svakih petnaest minuta jel’ ima neki novi soj, neka nova teorija, što pomaže, što ne pomaže, i tako dalje, pa su se naravno tu pojavili raznorazni šarlatani koje isto komentiram na albumu. Da mene pitaš što mi znače društvene mreže, meni je to stvarno nužno zlo. Evo, stvarno. Baš taj način komuniciranja mi ne leži. Ja kao performans artist imam osjećaj da svi mi konstantno moramo biti u nekom modusu samopromocije na tim mrežama, kao eto moraš to stalno raditi, to te uvjeravaju i izdavači da moraš biti prisutan da te ljudi vide. Ja bih klincima što kasnije dopuštao da se na to zakače.

Da, nažalost, društvene mreže opasna su stvar, opasno sredstvo, okidač za mnoge, puno se tragedija dogodilo baš zbog toga što su neki događaji koji su bili objavljeni na društvenim mrežama nekima postali i motiv da to ponove, potaknu ih da nešto slično naprave. Društvene mreže, odnosno korisnici društvenih mreža ni tebe nisu baš uvijek mazili. Bilo je dosta često i žestokih glazbenih komentara na tvoj rad. Što kažeš ti? Koliko često pratiš komentare i objave u kojima se pojavljuje tvoje ime?

Pa, nije da pratim sad često.

Na fotografiji: Mile Kekin
Fotografija: Valerio Baranović

Je li ti uopće važno što netko komentira, a da mu ne znaš ime i prezime?

Ne. Iako čisto iz higijenskih razloga ne čitam sve komentare ispod svih članaka, tu se nađu svakakve gadarije. Možda taj prostor ispod članaka, ispod tih novinskih priloga služi ljudima za neku vrstu, da istresu valjda negativno iz sebe, možda nakon toga što to napišu, budu barem malo bolji muževi ili očevi…

A možda i ne. E, to je problem.

A možda i ne. Mislim to je problem već dulje vrijeme. To me inače i zanima na nekoj teoretskoj razini, pogotovo što, recimo, lažne vijesti puno brže putuju tim virtualnim prostorom jer su jednostavno puno više seksi.

Oprosti, kome?

Klikabilnije su. Pa profitu. Mislim da se tu radi o tome da toj sponi, sistemu kao kapitalizam paše takvo konstantno buđenje, udaranje na emocije kako bi ljude aktiviralo. Jer čim se čovjek tako involvira emotivno, on počinje više pratiti, više klikati i tako dalje. To je već fenomen koji posljednjih godina promatramo u svijetu. Pogotovo, recimo, u Americi, to je zanimljivo promatrati.

Je li neki komentar, konkretno napad na tebe u obliku komentara na društvenim mrežama, bio poticaj da to obradiš i spomeneš u svojim pjesmama?

Da, to je pjesma “Zubić vila”. Baš komentiramo te hejtere i u jednom trenutku čuje se glas moje kćerke koja mi je tu malo pomogla. Da, mislim da je to nešto što ja moram izbaciti iz sebe, mislim ja nisam isključivo, što se kaže, rezervoar u koji se sve sipa, nego tu i tamo onda imam potrebu da to pretvorim u stihove i vjerujem da će mnogi biti zadovoljni ovom pjesmom koja govori o nekoj infantilizaciji društva za koju ne znam kad je točno počela. Ja, recimo, mislim da je ključna godina bila 2016. kad je Trump došao na vlast i da od tada pa nadalje postajemo puno imbecilniji kao rasa i to sam, eto, sročio u kompoziciju “Zubić vila”.

Ali, ti isto voliš kritizirati druge. Zapravo ono što primjećuješ, što misliš da nije dobro, iznosiš svoje mišljenje kroz stihove. Koliko, Mile, paziš da ne prijeđeš granicu između umjetničke slobode, umjetničkog izražavanja i čistog aktivizma?

Pa, ne vidim ništa loše u čistom aktivizmu. Živimo u sustavu da je dovoljno da svake četiri godine zaokružiš jedan listić na papiru, jedan listić papira da jednostavno nije tako. Ti moraš neprestano biti budan i paziti što se događa oko tebe. Da, to je normalno.

Videospot za pjesmu “Ratnik svjetla”, počinje kadrom u kojem mladić drži letak na kojem piše “ratnik svjetla” i onda on pita prijatelja do sebe što to uopće znači.

Da, to se i ja pitam (smijeh). Malo prije smo se toga dotaknuli, tu se pjeva o tim internetskim šarlatanima i općenito širenju “fake newsa” i o tome kako smo zapravo svi lakovjerni. I ja sam isto znao nekoliko puta popušiti foru, pogledati nešto, a bila je izmišljotina. Mislim da ulazimo baš u zanimljivo doba, pogotovo u kombinaciji s ovim “artificial intelligenceom” koji vidimo da može stvoriti slike tako realne da svi zapravo povjerujemo u to jer je nemoguće provjeriti istinitost i autentičnost. To je zapravo pjesma koja komentira to neko novo doba.

Jesi li se ikad osjećao kao pijun? I o tome isto govoriš na svojem novom albumu?

(Smijeh) Pa, recimo u JNA sam se tako osjećao. Kad sam bio u vojsci. Gledam se i mislim si: “Što ja tu radim?”. Često se dogodi da radiš zapravo ono što ti se ne radi i da drugi vladaju tobom i onda iz te potrebe da budeš drugačiji od drugih, onda čovjek zna često napraviti neku glupost, tako eto popušiti foru na You Tubeu, nekakvu o nekakvim urotama i tako postaneš pijun.

Koliko na društvenim mrežama ima profila Mile Kekina? Pitam te zato što si se ti obratio i svojim prijateljima na fejsu riječima: “Braćo i sestre fejsbukovci, zatvaram ovaj profil i sve selim na ovaj dolje, da ne zbunjujem više ni vas ni sebe. Upratite, zapratite, otpratite, ili kako se to već kaže. Vidimo se tamo, Mile onaj službeni itd.” Zašto si poslao tu poruku, zašto si se selio?

Zašto sam se selio? Jedva imam taj profil, kužiš, i cijelo me vrijeme zafrkavaju da moram, trebam “contenta”, kažu, i onda sam skužio da imam dva. Imam jedan kao glazbenik, a drugi kao privatni, kao privatna osoba i privatnik, pa sam išao kao zatvoriti ovaj stari. A na kraju nisam, bio sam previše lijen da ga zatvorim. On je i dalje otvoren i sad ga moram konačno zatvoriti.

Ali, tek si sada tom objavom zbunio svoje Facebook prijatelje. U životu nemaš problema s prijateljima?

Ne, nemam inače problema.

Na fotografiji: Mile Kekin sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

A, kakav si kao suprug, otac? Miran, tih, povučen ili kao u tvojoj pjesmi “pater familias” lupaš po stolu, dižeš glas?

Ne, ja nisam taj koji lupa šakom o stol. Ja znam ponekad izgubiti živce, ali ne, nisam onaj koji lupa ni o stol, ni o bilo što drugo. Mislim da sam ja tu ipak, kako bih rekao, nisam glavna violina u našoj obitelji.

Sam si se stavio u drugi red?

Pa znaš, prepustio sam to mjesto za stolom. Čelo stola sâm sam prepustio mlađima i pametnijima od sebe, da to tako kažem.

Vratimo se još na pjesmu koju sam spomenuo. Stih kaže: “Pukni puško, pukni puško, vrati nas u ta vremena kad je muško bilo muško, a žena samo žena…” Vidim da poznaješ i rad Matka Jelavića?

(Smijeh) Pratim ja. Ja sam dosta tu potkovan, ne bi ljudi rekli, ali ja sam i jedan dio narodnjaka slušao jako intenzivno. I dan-danas znam si pustiti neku pjesmu.

Na primjer?

Recimo od Miroslava Ilića, neke pjesme. Uopće mi nisu loše, onda, onda Zvonko Bogdan, on je već nešto drugo. Kako sam živio dvije godine u Bosni, tako sam upio i taj neki sevdah. Šabana Bajramovića recimo isto poštujem i cijenim. Ima toga dosta.

Rodio se sin?

To je jedna pjesma koja pjeva o tome nekakvom našem mentalitetu te nekakvom slavljenju. Kod samog slavljenja muškosti i dokazivanja i te potrage za velikim tatom koji će nas konačno riješiti muke razmišljanja, koji će misliti umjesto nas i povesti nas u to bolje jučer o kojem pjevam na tom albumu.

Kakav si ti kao vođa? Znači, sada na stranu supruga, violina… Nego, konkretno, sad imaš novi bend.

Prvi bend sam osnovao prije trideset i pet godina. Mislim da je to dokaz da se sa mnom može izaći na kraj i da nisam neki problematičan tip.

I dobro raspoloženje, iz toga zaključujem da se nitko ne boji mene.

Ali, kakav si vođa?

Hmmm, neodlučan. Recimo tako. Ja nisam definitivno čovjek koji može, koji točno zna što treba napraviti, nego ja uvijek probam i onda na pol puta skužim, ma nije to baš nešto dobro.

Ti si već imao jednu, satiričku pjesmu, vezano uz temu turizma, “Zimmer frei”, bila je veliki hit. Na novom albumu objavio si nastavak pjesme “Zimmer frei”. Pjevaš na njemačkom jeziku, ali dobar dio te razumijemo: “mini golf, mini bar, mini hotel…” 

(Smijeh) Da, ali ova je pjesma zapravo jedna vrsta nastavka te pjesme i te naivne pomisli, “objesi zimmer frei, lezi pod palmu i uživaj”… Ovdje sad vidimo da će taj “zimmer frei” objesiti i krupni strani kapital, i koji će, ne samo oni, nego i naši domaći, plaže htjeti pripojiti hotelima i da će to na taj način tim hotelima dati još jedan šarm, a to je privatna plaža. Isto je recimo i po Italiji, to je puno češće nego kod nas, već nekoliko godina imaš privatne plaže. Mi smo se do sada dobro branili, ali mislim da sad dolazi vrijeme kad moramo paziti na to da se ne bi to i nama dogodilo.

Skladba Guvernal nalazi se na albumu Nježno đonom (Menart)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Valerio Baranović, Zlatko Turkalj Turki