Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti jazz glazbenika, glazbenog producenta i televizijskog novinara te voditelja –  Dubravka Majnarića!

Dubravko Majnarić i Zlatko Turkalj Turki

Dubravko, prvo čestitke i hvala za sve ove godine što nam petkom navečer predstavljate najbolje jazz koncerte i jazz izdanja. Povodom 1400. emisije Zvjezdana prašina objavljeno je i reizdanje kultnog albuma Zvjezdana prašina iz ’82. godine.

Da, drago mi je da ste spomenuli ovo reizdanje iz ’82. godine jer je ono vezano za emisiju Zvjezdana prašina koja se emitira na Drugom programu Hrvatskoga radija. 1981. godine bio sam umjetnički direktor Jugotona ili, kako se onda to zvalo, glavni i odgovorni urednik. U to vrijeme u Zagrebu u Omladinskom klubu Kulušić bio je održan treći međunarodni internacionalni jazz festival sa stranim izvođačima. Producent festivala Mladen Mazur ponudio mi je mogućnost snimanja festivala, jer je to riješio s autorima i izvođačima, i tako smo festival snimili i objavili na duplom albumu. Međutim, taj dokumentarni naziv „Međunarodni jazz festival“ nije nam bio dovoljno komercijalan za prodaju ploča, već samo dokumentaran, tako da smo izmislili naslov Zvjezdana prašina zbog toga jer je na tom programu bilo zaista mnogo međunarodnih zvijezda.

Slažem se, ali moramo spomenuti i naše glazbene snage i zvijezde Boška Petrovića i Damira Dičića.

Naravno, nosioci su bili naše snage. Bio je vrlo aktivan Boško Petrović, koji je u ono vrijeme već vodio jazz kamp Muzičke omladine u Grožnjanu, tako da je imao velika međunarodna poznanstva, a i bio je već početak stvaranja njegovog jazz kluba u Zagrebu, koji je bio internacionalno vrlo poznat, tako da su u programu bili zaista veliki izvođači. Od domaćih, nastupio je Big Band Boško Petrović – Damir Dičić, koji je pratio velike svjetske zvijezde kao Georgieja Famea, Clarka Terryja, Alberta Mangelsdorffa, i tako dalje. U ono vrijeme naš hrvatski jazz je već bio vrlo jak i mogao se kvalitetom usporediti sa strancima.

Jedan dio Vaše Zvjezdane prašine nazvan je Nezaboravni koncerti. Koji su Vama nezaboravni koncerti na kojima ste bili, koje posebno pamtite?

Osobno posebno pamtim prvi koncert orkestra Dizzyja Gillespieja u Zagrebu. To je bio prvi pravi, veliki jazz orkestar, baš pravi jazz orkestar, koji je nastupio u Zagrebu, iako je već prije toga nastupio Glenn Miller Orchestra koji je vodio Ray McKinley, ali ovo je bio zaista pravi jazz. U tom orkestru Dizzyja Gillespieja svirali su veliki umjetnici kao Phil Woods, Quincy Jones i još mnogi drugi.

Što kažete o Glenn Miller Orchestru, o samom Milleru američkom trombonistu i skladatelju?

Glenn Miller je na svaki način popularizirao jazz i velike jazz orkestre. Glenn Miller je jedna od prvih gramofonskih ploča koji je bio dijamantna ploča, odnosno zlatna ploča, a naslov kompozicije se zvao „Chattanooga Choo Choo“ i to je jedna od prvih zlatnih ploča instrumentalnog jazza uopće u svijetu. Miller je značajan i po tome jer je izmislio jedan zvuk koji je bio specifičan samo za Glenn Miller Orchestra i koji je malo odstupao od onog East Coast Big Band jazza kojeg su propagirali Count Basie i ostali. 

Vi ste jako zaslužni za popularizaciju njegovog rada u Hrvatskoj, pogotovo kad je u pitanju snimka „Stardust“ u njegovoj verziji, odnosno u verziji njegova orkestra. To je Vaša špica i veliki broj ljudi već kada čuje prve taktove te skladbe povezuje upravo to s Vama, s petkom navečer i Drugim programom. Zauzima se pozicija uz radio i sluša se Zvjezdana prašina.

Naravno, to je špica emisije i drago mi je da je na ovom duplom albumu koji je sad izašao u compact disc formi. Kompoziciju „Zvjezdana prašina“ na albumu je odsvirao jedan od najvećih engleskih alt-saksofonista, Peter King on je solist u toj „Zvjezdanoj prašini“. Inače „Zvjezdana prašina“ je jedna od mnogobrojnih skladbi Hoagyja Carmichaela, koja je već pedeset godina veliki svjetski evergrin.

Glenn Miller prvo je naučio svirati mandolinu, a onda je počeo svirati trombon. Vi ste kao aktivni glazbenik svirali harmoniku.

Ja sam harmoniku dobio od roditelja kad sam imao sedam godina. To je bila jedna mala harmonika od dvanaest basova i tu sam već počeo svirati neke najjednostavnije skladbe koje su mi bile u mojoj memoriji.

Što ste prvo naučili svirati na svojoj harmonici?

Prva stvar koju sam naučio svirati na svojoj harmonici bio je američki evergrin „I Can’t Give You Anything But Love, Baby“.

Kako su u Delnicama gledali na malog Dubravka koji svira na harmonici američki evergrin?

Bili su zadovoljni, tako da smo imali jedan mali orkestar u Delnicama, koji je čak došao do tog nivoa da smo snimali u studiju Radio Rijeke.

Kako se dobio glazbeni angažman na plesnjacima u Zagrebu kojih je tada bilo tridesetak i oni su bili jako važni kako za glazbenike, tako za publiku i cijelu glazbenu  industriju?

Kada sam došao u Zagreb svladao sam kompletan repertoar američkih standarda i bio sam jedan od harmonikaša koji je mogao uskočiti u svaki orkestar. Muzičari su se sastajali svaki dan od 12 do 2 sata na početku Gajeve ulice. To smo zvali „špica“ i to je bila takozvana, usudio bih se reći „burza muzičara“ koji su popunjavali kad god netko nije mogao zbog određenih objektivnih razloga nastupiti, onda je trebao zamjenu i tu su se sve zamjene rješavale promptno.

Tko je svirao na toj „špici“? Tko je zapravo mogao doći i predstaviti se?

Na toj „špici“ svirali su de facto svi od Nikice Kalogjere, Dražena Boića do Stanka Brichte, Krešimira Remete, Branka Bobinskog, Boška Petrovića i još mnogih poznatih zagrebačkih muzičara. Zagreb je u ono vrijeme bio baza za preko tisuću muzičara koji su svirali na raznoraznim mjestima. Gotovo u svakoj fiskulturnoj dvorani ili plesnoj školi bili su triput tjedno plesovi gdje se svirao jazz.


Dubravko Majnarić i Zlatko Turkalj Turki
Foto: HRT / HRA2

Vi ste svirali u ansamblu koji je pratio legendarnog Ivu Robića. To su bili koncerti na terasi hotela Kvarner u Opatiji. Kakav je bio Robić kao kolega glazbenik, ali i kao zvijezda?

Robić je bio sjajan. U prvom redu, bio je veliki gospodin. Drugo, bio je jedan od takozvanih samozatajnih, najvećih svjetskih talenata u tom žanru i bio je fantastičan za suradnju i fantastičan prijatelj u društvu. Ja o Robiću mogu reći samo superlative. Osim toga, bio je veliki pjevač i imam osjećaj da i dan-danas, prošlo je više od petnaest godina od njegove smrti, on zapravo još uvijek nema zamjenika.

Početkom ’70-ih počeli ste raditi u Jugotonu. To je značilo i kraj Vaše glazbene karijere. Što se dogodilo? Sve Vam je super išlo. Bili ste u značajnim ansamblima, družili se s najboljim glazbenicima, a odlučili ste otići s pozornice?

Onog momenta kad sam profesionalno, kao glazbeni direktor Jugotona, ušao u Jugoton, ja sam prestao moju glazbenu karijeru jer bi to donekle i bio sukob interesa. Ali sam ostao u vezi sa svima i nisam to zapustio. Onog momenta kada sam nakon dvanaest godina u Jugotonu postao direktor programa Koncertne dvorane Lisinski, ponovno sam se aktivirao i osnovao svoj kvartet koji je za tvrtku Orfej Hrvatske radiotelevizije snimio jedan album i to je jedna od rijetkih hrvatskih ploča sa solo harmonikom.

Volite li, Dubravko, ići na koncerte? Konkretno, u Lisinski. Sada ne možemo u Lisinski jer se on uređuje, jako je stradao u potresu, ali kad su bila vremena normalna…

Da, ja sam gotovo tjedno išao barem četiri puta na koncerte, tako da sam pratio kompletni repertoar ozbiljne glazbe, koncerte Hrvatske radiotelevizije sa simfoničarima HRT-a, Zagrebačke filharmonije, Zagrebačkih solista, Zagrebačkih kvarteta. Sve sam pratio. Morao sam to pratiti i kao glazbeni direktor Jugotona.

Ne samo to. Osim što ste pratili sve što ste nabrojali, Vi ste bili i urednik programa u Lisinskom do 2003.

Jesam, bio sam u Lisinskom urednik programa i u Lisinskom sam imao mnogo svojih programa koje sam osmislio i uveo. Jedan od programa je bio Mladi u Lisinskom, drugi je bio Jazz klub Lisinski koji se pretvorio u proljetni i jesenji jazz festival i to europskih razmjera.

Malo se pohvalite. Tko je sve za Vaše ere u Lisinskom dolazio na tu našu zagrebačku pozornicu? Herbie Hancock, Ella Fitzgerald…

Za moje ere dolazili su od Elle Fitzgerald do Mercera Ellingtona, Erroll Garner, Billy Eckstine, George Shearing, Glenn Miller, Juliette Gréco…Lakše bi bilo nabrojiti tko nije, ali gotovo svi su bili. Bili su najveći francuski umjetnici, Charles Aznavour, Gilbert Bécaud, Serge Lama i mnogi drugi koji su ono vrijeme bili jako poznati.

Koja je po Vama najbolja, Vama najdraža jazz skladba? Koja Vas, eto, veže uz neke emocije ili uz neke događaje?

Moja najdraža skladba je upravo „Zvjezdana prašina“ koja me veže za neke moje sudbinske odluke i koja je ušla u moj život kao jedna od pratećih situacija.

Razni izvođači, Zvjezdana prašina, Croatia Records 

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki