Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti jednu od najboljih pjevačica domaće pop glazbe i divu hrvatske glazbene scene – Jasnu Zlokić!
Zlatko Turkalj-Turki i Jasna Zlokić
Foto: Zlatko Turkalj-Turki
Sisak je vrlo važan za vašu karijeru jer ste upravo u tom gradu pobijedili na natjecanju pjevača amatera i tako dobili pozivnicu za nastup na tada velikom i utjecajnom Splitskom festivalu. U Splitu vas je 1982. dočekala jaka konkurencija: Meri Cetinić, Oliver Dragojević, Milo Hrnić, Zlatko Pejaković… Kakva je bila glazbena konkurencija u Sisku 1981. godine?
Bila je ogromna konkurencija među nama mladim i talentiranim pjevačima. Svi smo se jako trudili i dobro pripremili za natjecanje, jer tada se na Split nije moglo doći tako lako i pjevati s priznatim i poznatim pjevačima. To je za mene bila velika stvar i ostvarenje snova, koje sam ostvarila pobjedama na natjecanjima pjevača amatera „Prvi glas Dalmacije“ u Splitu, a onda i, kao što si rekao, pobjedom u Sisku na završnom natjecanju „Prvi glas Siska“.
Kad ste prvi put pjevali na Splitskom festivalu 1982., predstavili ste se u najboljem interpretacijskom izdanju sa zahtjevnom pjesmom Nina-nana.
Je, to je bila pjesma koju je napisao Zdenko Runjić, vrlo zahtjevna, jer u to vrijeme trebalo se pokazati i dokazati. Pjevati tako da podereš glasnice i baš daš sve od sebe da bi pokazao ljudima da si pravi, veliki pjevač. Cijeli taj moj nastup bio je dosta ambiciozno zamišljen. Prije su pjevači pjesmom htjeli pokazati, pogotovo na svojim počecima, koje su im glasovne mogućnosti. Dobila sam nagradu za najboljeg debitanta i to mi je jako lijepa uspomena. Nikad to neću zaboraviti. Ali ne znam jesam li upala u finale s tom pjesmom. Hm, to je pitanje. Nisam sigurna. Ja čak mislim da nisam ušla u finale, a dobila sam nagradu. Bila je neka kuhinja. (smijeh)
Jasna Zlokić, Nina. Nana, Jugoton
Rajko Dujmić i Momčilo Popadić za vas su napisali uspješne pjesme: Ne znam koji vjetar puše, Pusti me da prođem, Moj anđele i Skitnica. Kako danas gledate na pjesmu Skitnica, koja je postala vaša glazbena iskaznica i odredila vaš glazbeni stil i cijelu karijeru?
Gledam na Skitnicu kao na svoju veliku uspješnicu, svoj sinonim. Ljudi me često tako i zovu. Kad vam se dogodi takva pjesma u karijeri, to je sjajno. To je pjesma koja mi je poslije otvorila sva vrata i probila sve barijere. Ona je u kratkom vremenu postala megahit, a s njom u paketu išla sam i ja. Morala sam je stići i pjevati gdje god je ona stigla do srca ljudi. Najprije mi se nije sviđala jer sam imala ambicija pjevati i biti kao Barbra Streisand ili Janis Joplin.
Tko vas je uvjerio da biste trebali pjevati Skitnicu i da je to stil i pjesma za vas?
Pokojni Moka i Rajko Dujmić su rekli: „To je hit.“ Kad sam je otpjevala u studiju u Dubravi, Moka je skakao od sreće i ponavljao: „To je to, to je to!“ A ja, onako flegma, odgovorila: „Pa dobro, nije loše.“ Nisam bila svjesna toga da sam tada otpjevala i snimila svoju sudbonosnu pjesmu. Do tada sam slušala isključivo stranu glazbu, sa zahtjevnim interpretacijama i smatrala da je to moj glazbeni put. Tako to biva. No zapravo, treba sa svim tim svojim ambicijama i pjesmama skladanim za tebe doći i stati pred publiku i tek onda možeš najbolje vidjeti gdje si i što publika zapravo želi. Skitnica je meni odmah pokazala da je to moj najbolji glazbeni put.
Vi i Rajko počeli ste surađivati 1983., kad počinje i nova priča Novih fosila. U to vrijeme Đurđica Barlović počinje solističku karijeru, a Novi fosili traže novu pjevačicu. Jeste li vi i Rajko u to vrijeme razgovarali o tome, je li postojala bila kakva mogućnost da vi budete nova pjevačica Novih fosila?
Ne, nismo nikad o tome razgovarali. Mislim da je Fosilima tada trebao netko baš poput Sanje, jer Đurđica i ja smo po tipu izvođenja dosta slične pjevačice. Ona je imala vrlo jak i lijep senzibilitet u interpretaciji, a Sanja je bila potpuno drugačije glazbene naravi i došla je kao osvježenje. Mislim da je to bio pun pogodak. Sanja je imala tu prpošnost, tu mladost i neku novu vibru. To su bili aduti kojima je plijenila i osvojila publiku koju Fosili do tada možda nisu imali. Ja nikad nisam imala ambicije pjevati u grupi. Uvijek sam željela biti solo pjevačica.
Na Splitskom festivalu 1986. u finalnoj večeri trebali ste izvesti ljubavnu angažiranu pjesmu Pismo. Premda ste bili među favoritima za pobjedu te večeri, niste izišli na pozornicu. Bilo je dosta priča, ovakvih i onakvih, o zabranjenoj pjesmi i slično. Koji je bio pravi razlog vašega odustajanja od Splitskog festivala?
Da, bilo je svakakvih priča. Evo, da sad napokon razjasnimo što se zapravo dogodilo. Ovo je prava istina. Taj dan uoči festivala, sa suprugom sam otišla na ručak s ekipom iz Jugotona. Ujutro sam popila tabletu da ne kišem, da ublažim napad alergije koju sam tada imala. Na tom ručku bili su i diskografi iz Rusije. Malo smo zapjevali, malo se popilo, onako, za ručak, dvije-tri čaše. Međutim, ja to nisam smjela kombinirati s tabletom koju sam popila jer mi je u hotelu pozlilo. Bilo mi je jako loše. Dobila sam injekciju da bi se sve malo smirilo, ali dali su mi očito veću dozu koju nisu smjeli i to me je umrtvilo. Nisam imala snage izaći na pozornicu. Ja sam se lijepo bila spremila i našminkala, međutim, jednostavno nisam imala snage. Rekla sam: „Ljudi, ja odustajem, ja ne mogu pjevati.“ To je priča o Pismu. Žao mi je što nisam pred publikom izvela tu pjesmu koja ima neobičnu poruku. Ona je pokajnička pjesma, ali opet životna i istinita. To je život i ja sam ga otpjevala na vrlo sugestivan način, kao što sugestivno pjevam sve svoje pjesme. Nažalost, Pismo nije izvedeno na Splitskom festivalu.
Jasna, malo je poznato vašoj publici da ste trebali pjevati pjesmu Virujen u te koja je postala veliki hit, ali u izvedbi Severine.
Đorđe je to namijenio meni i prvoj dao. Međutim, kad sam je prvi put čula, Đorđe ju je pjevao uz klavir pa je nisam doživjela kao pjesmu za sebe. Čini mi se da se poslije moje odluke još dosta toga radilo i dorađivalo na pjesmi. Na kraju je ispala jako lijepa. Žao mi je… nije mi žao… nemam pojma.
Jeste li bili u glazbenoj situaciji da ste sami sebi rekli što mi je ovo trebalo?
Najljepša i najriskantnija igra u mojem životu bio je nastup na koncertu 50 Centa. Turki, ti si mi dao ime J Zlo, što je meni bilo baš divno i sve je nekako krenulo od tog imena. Sve me je ponijelo u tu igru, jedino što na kraju nisam upoznala tog 50 Centa.
Koliko je pjevačici poput vas koja ima izgrađen i definiran glazbeni stil – mediteranski pop, prepoznatljivu interpretaciju izazov, nakon svih snimljenih uspješnih pjesama, surađivati s novi autorskim timom. Naime vi ste nakon desetogodišnje diskografske pauze snimili pjesmu „Potrošilo na s vrime“ i početkom ove godine pjesmu „Topli osmijeh“ koje su za vas napisali Vjekoslav Dimter i Damir Bačić. U tim pjesmama sve je skladno i na svome mjestu. Jeste li autorima sugerirali kakve bi pjesme voljeli snimiti ili su oni dobro upućeni u vaš glazbeni senzibilitet?
U pravu si i meni pjesme zvuče kao da slijedim trag mojih glazbenih početaka. Pjesmu su na tom tragu stilskog izričaja u kojima su lijepi dalmatinski stihovi. Moje pjesme uvijek su u sebi nosile mediteranski ugođaj. Ove dvije nove pjesme baš su mi bliske i to po osjećaju kako ja doživljavam dobru pjesmu za sebe, prema produkciji, aranžmanima i naravno stihovima. Zato mi je kroz njih bilo lako slijediti sebe. Jednostavno sam se u njima pronašla do te mjere da nisam željela ništa mijenjati. Nije se radilo na nikakvim doradama, jer sve mi je u njima odgovaralo i bilo po mjeri kao da sam ih ja napisala.
Jasna Zlokić, Topli osmijeh, Croatia Records
Koliko vam je u predstavljanju pjesama važna reakcija i podrška diskografa?
Jako mi je važna, jer diskograf je od samog početka uključen u realizaciju pjesme kao i kasnijeg promoviranja i praćenja što se s pjesmom događa kroz određeno vrijeme. Uvijek sam uspješno surađivala s Croatia Recordsom oni su uvijek stali iza mog rada, svake pjesme koju sam snimila pa tako i sada kada sam snimila pjesme „Potrošilo nas vrime“ i „Topli osmijeh“. Čini mi se da je cijela glazbena industrija, a pogotovo diskografi ponovo prionuli poslu kako bi na što bolji način promovirali pjesme. To je jako važno. Pjevač snimi pjesmu i u studiju daje najbolje od sebe. Takva pjesma doći će do publike, ali puno teže ako nema podršku diskografa. Na žalost u današnje vrijeme koje je prezasićeno glazbenom ponudom ako prvu selekciju i izbor ne napravi diskograf između vrijednih – dobrih pjesma i onih koje to nisu rezultati ne mogu biti dobri. Diskografi su ključni da upravo ta nit – glazbena kvalitetna dođe do publike i ostane kao trajna vrijednost.
Jasna Zlokić, Potrošilo nas vrime, Croatia Records
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
Fotografije: Zlatko Turkalj Turki
