Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, donosimo vam intervju kojeg je Zlatko Turkalj snimio s pjevačem i umjetnikom Massimom 2021. godine, prilikom predstavljanja albuma “Vještina Boutique” na vinilu.

Na fotografiji: Massimo
Fotografija: Filip Bušić

Massimo je uvijek na HR2 u emisiji “Music Pub” premijerno predstavljao svoje nove pjesme, najavljivao koncerte, zajedno smo preslušavali njegove albume i često je osvajao nagrade. Nagradu Oliver za pjevača godine osvojio je 2020. godine, a 2021. u razgovoru sa Zlatkom Turkaljem predstavio je svoj vinil “Vještina Boutique”.

Ti se odlično krećeš na pozornici i odlično izvodiš brze pjesme, ali atmosfera, ovaj glazbeni ugođaj koji je zabilježen na albumu Vještina Boutique, konkretno u pjesmi “Razgovor s konobarom”. Je li to onaj glazbeni teren i stadij u kojem se najbolje osjećaš? Jesi li najopušteniji u takvoj atmosferi?

Dobro je čim ja imam gitaru za koju se mogu uhvatiti jer uvijek me nekako strah stati pred ljude. Čini mi se da bi zreo čovjek uvijek trebao osjećati neku određenu nesigurnost. Jer ako ti čaša nije dovoljno puna, ima vremena da se još napuni nekim znanjem. Moja publika nije toliko mnogobrojna koliko neki ljudi misle. A osim toga, lijepo je pogledati kada te netko pohvali, kada ti netko kaže koliko mu značiš, kada ti netko kaže da si jednostavno tkivo njegova života, da te ima ispod kože. To je lijepo.

Kad sam spomenuo pjesmu “Razgovor s konobarom”, tko je tvoj konobar? Tko je tvoja osoba kojoj otvaraš dušu, osim tvojih princeza, osim Eni i Mirne

A, to je definitivno, sigurno moj Saša Radmilov, koji je moj asistent, s kojim puno, puno putujem i koji pazi na koncertima da sve bude kako treba, koji me dovozi do koncerta, odvozi s koncerta, koji mi je prava podrška i pravi prijatelj. Kako provodimo jako puno vremena zajedno u autu, tako se stvorila jedna velika i dobra veza. Budući da je on vrlo educirana osoba, on je i logoped koji je završio i teologiju, imamo o mnogočemu razgovarati u tom nekom filozofskom smislu.

To ne znači da samo ti pričaš na putu dok se vozite ili?

Ma ne (smijeh). Učimo jedan od drugoga.

Znači nije Saša u pravom smislu konobar koji mora biti pristojan, tih i samo slušati svojega gosta?

Ne, ne, nije on taj tip. On ima itekako svoje ja, ali divno je kada imaš nekoga koga možeš nazvati prijateljem, a s kojim si opet, s druge strane, poslovno vezan.

Na fotografiji: Massimo
Fotografija: Filip Bušić

Imaš li nekakav ritual prije koncerta? Čašica-dvije? To pali? Opušta, ne opušta?

Ajme, ne. Ne smijem.

Neki kažu da to opušta i nestaje trema.

Mislim da sam popio samo pred Gavellu.

A tada je u tvojem slučaju sve ponovno i počelo.

S momcima. Sa Stanićem, Popeskićem i Radanovićem. Mislim da sam popio pola čašice Jack Daniel’sa. Ali sam, kako sam popio, tako sam požalio, jer mi je stvorilo jedan šlajm na glasnicama koji mi nije bio drag i tako da sam se toga morao riješiti. Ja volim popiti čašicu-dvije nakon koncerta.

Kad sve prođe.

Ali tek kada sve prođe, tek kada to mogu doživjeti kao nagradu za sve ovo što sam napravio do toga dana.

Na fotografiji: Massimo
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Zajedničkim snagama ti, Ivo Popeskić, Henry Radanović i Elvis Stanić realizirali ste 2019. godine niz koncerata koji su održani u Karlovcu, Čakovcu, Slavonskom Brodu, Osijeku i Zagrebu. Tim koncertima obilježio si 15 godina od svojeg povratka na glazbenu scenu.

Tako je.

Riječ je o 15 godina otkako je objavljen album “Vještina”, a LP “Vještina Boutique” ima sedam snimaka, sedam pjesama koje su snimljene uživo. Kako si radio izbor, kako si birao pjesme? Jer “Vještina 1” i “Vještina 2” donose 28 pjesama. Sjajnih pjesama u tvojim verzijama.

Tako je. Kao prvo, moram istaknuti da je ovo jedan od vrlo, vrlo rijetkih albuma u nas, a i šire, gdje nije taknuto, ispravljeno apsolutno ništa. Odabir pjesama – to što ima samo sedam pjesama rezultat je toga što na LP ploču jednostavno, ako hoćeš imati dobar zvuk, ne možeš ići više od 22 minute po strani. Ako ideš više…

Gubi se kvaliteta zvuka.

Da, glazba je na vinilu mnogo uža i automatski je mnogo uža i zvučna slika.

Ma, bit ću konkretniji. Je li ovo prvi dio “Vještine” na vinilu?

Ne znam, jer ja nisam niti planirao, Turki, iskreno da ti kažem nisam niti planirao da će to uopće izaći. To je trebalo biti iznenađenje za mene koje je Boris smislio.

Boris Horvat iz Aquarius Recordsa, tvoje diskografske kuće.

Radimo zajedno već više od 20 godina. Ali, kako da napravi iznenađenje kad ja moram odrediti koje će pjesme ići na album i tako dalje. Nisu se htjeli u to upuštati, tako da sam za iznenađenje znao mnogo ranije. No, jednoga dana, ako budem živ i ako mi se ne bude više dalo ići na koncerte i putovati, e onda ću imati tako nekoliko lijepih albuma, vinila.

Gramofon imaš?

Jasno da imam. Nisam imao vinil “Riječi čarobne” i onda mi je moj gitarist Pešut na placu negdje našao “Riječi čarobne”, pa je kupio i darovao mi. I to vrlo, vrlo očuvani vinil. Tako da znat ću što raditi kada budem u mirovini.

“Iz jednog pogleda”, “Da mogu”, “Razgovor s konobarom”. “Loše vino”, “Ne plači” i “Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” snimljene su u Gavelli, a zapravo je u Gavelli prije 17 godina i počeo tvoj povratak na glazbenu scenu. Massimo, u tih 15 godina, puno se toga promijenilo i u tvom životu.

O, da.

Konačno si dobio i status, odnosno priznanje za svoju vještinu, koju si imao i prije albuma “Vještina”. I prije toga si odlično pjevao, interpretirao, imao odlične pjesme, bio si originalan, inovativan,  moderan, bio si korak sa svjetskim glazbenim događajima. A jesi li prije “Vještine” razmišljao možda o prestanku bavljenja glazbom?

Da, sigurno. Prije sigurno da…

Na fotografiji: Massimo
Fotografija: Filip Bušić

Jer sve si radio isto i prije.

Isto sam radio i prije. No, dogodio se rat, dogodio se Domovinski rat, gdje je jedan grad, koji smo smatrali glavnim gradom jedne zemlje, počeo jednostavno napadati našu zemlju i trebalo je promijeniti kompletni ‘mindset’. Mnogi nisu promijenili takvo razmišljanje ni dan-danas. Mene je to strašno pogodilo. Ja nisam mogao vjerovati da nešto što se zove narodna armija može okrenuti svoje cijevi prema građanstvu.

Prema ljudima.

Prema ljudima. Meni je to bilo suludo i čini mi se da sam bukvalno bio psihički bolestan to vrijeme od te nevjerice, od tog razočaranja koje je bilo jako, jako veliko. I do te sam mjere bio razočaran da sam mislio da više nikada neću u sebi naći prostor za umjetnost, za ljepotu, za uvažavanje svega onoga što je dobro. Sve se nekako bilo pretvorilo u obranu od jednog užasnog zla. No, kako je došao mir, kako je Hrvatska počela samostalno disati, onda se, jasno, vratio i optimizam i želja za povratkom nazad na scenu. Onda se dogodila “Benzina” sa Zrinkom, kojeg i ovom prigodom pozdravljam, ako sluša, jer Zrinko je jedan od mojih većih mentora koje sam imao u životu, od koga sam jako, jako puno naučio. I on dan-danas dokazuje da nije baš, ono, prodao svoja uvjerenja. Zrinko je ostao svoj.

Slažem se. Ali, oprosti, zahvaljujući albumu “Vještina”, tebe je konačno priznala i struka. Osvojio si nagradu Porin za najboljeg izvođača, odnosno pjevača: 2005. godine “Bacila je sve niz rijeku”. 2006. “Ne plači”, 2007. “Da mogu”. Ali jesi li prije “Vještine” analizirao nečiji uspjeh i svoj neuspjeh? Zašto je netko uspješniji od tebe, a ti imaš bolju pjesmu, bolju interpretaciju? Jesi li imao takve analize?

Ja nikada nisam tako analizirao stvari. Nikada nisam gledao je li susjedova trava zelenija od moje.

A kad vidiš da je tvoja trava zelenija, a susjed tvrdi da je njegova zelenija, to ti nikad nije smetalo?

Pa, moglo je nekako smetati, ali u smislu ega, no uspjeh dolazi sa prepoznavanjem publike. Uspjeh ne dolazi samo da te prepozna, da te prepoznaju kolege, da te tvoja struka poštuje. Uspjeh dolazi s komunikacijom s publikom, a ja sam to vrlo, vrlo kasno shvatio. Ja sam, recimo, jedan od onih koji je odlazio na koncerte stranih izvođača u Dom sportova. I onda bi došla grupa Gang of Four i onda bi pjevač rekao “Good evening” i svirao dva sata, bez ikakve komunikacije s ljudima. Ja sam mislio da to tako treba raditi. No, danas mislim potpuno drugačije. Publici se treba otvoriti. Ako komuniciraš s publikom, ako ti želiš da oni tebe podupiru time da kupe tvoju glazbu, da kupe ulaznicu, da te time pomažu u životu, e onda moraš otvoriti dušu. Nešto moraš dati. Ti se moraš otvoriti, moraš pokazati gdje ti je srce i moraš pokazati da ti je drago kada zapjevaju ono što si ti snimio. To je taj uspjeh.

Na fotografiji: Massimo sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

To je najveća nagrada, slažem se.

I moram ti napomenuti: Olivera i mene uvijek su poštivali kolege. Uvijek se znalo da je Oliver odličan keyboardist, kao što sam ja dobar gitarist. Uvijek, uvijek, to se znalo. Ne moraš ti to previše istraživati, ne. Znalo se da dobro pjevam. Međutim, birati dobre pjesme za sebe, napisati dobre pjesme za sebe ili dobro znati odlučiti od 400 ponuđenih pjesama, koja će biti ta pjesma iza koje ćeš ti stati za to treba jedna određena zrelost. I kod mene je to možda došlo malo kasnije.

Ali opet na vrijeme.

Na vrijeme.

Koliko ti je zbog statusa koji danas imaš lakše raditi, birati, snimati pjesme, biti uspješan? Jer danas se, Massimo, podrazumijeva – tako razmišlja većina autora: “Ako mi pjesmu snimi Massimo, onda je velika vjerojatnost da će biti hit, svirat će se na radiju.” Mislim, ruku na srce, ima pjesama koje su dobre, ali zahvaljujući interpretaciji pojedinog izvođača, one su postale odlične.

Apsolutno. To se može reći i za Olivera. Mislim da je netko drugi otpjevao neke Oliverove pjesme, vraga bi bile toliko popularne. I najvjerojatnije se to događa i sa mnom. Ne osjećam sad neki veliki napad autora kao: “Daj, sviraj moju pjesmu, otpjevaj moju pjesmu!”, zato što svi znaju da nije lako pisati za mene. Sjećam se, jednom je Ninčević baš rekao: “Uh, uh, uh – On kao profesionalac, koji je napisao jako puno pjesama.” Isto to je rekao i Huljić. Dakle, govorimo o vrlo produktivnim ljudima, koji su baš primijenili svoju umjetnost, ajmo reći. Bave se doslovno primijenjenom glazbom. Tako da, koliko god neki priželjkuju raditi sa mnom, toliko se neki i pribojavaju što ću reći. Ali ja znam nekako odabrati, a uz to imam i potporu svoje obitelji.

Jesi li nježan kad odbiješ pjesme?

Jako sam nježan i samo sam jedanput rekao jednom momku koji mi je poslao pjesmu: “Kako se usuđujete?” I stisnuo sam send i iste sekunde požalio. Jasno, taj se čovjek s pravom naljutio, jer tko sam ja da nekome tako dociram, pa mi je to i uzvratio u jednom mailu, nakon jednog mog nastupa: “Kako se Vi usuđujete?” I tako dalje. Tako da je to trajalo. Ili ne nazovem nekoga, pa ostavim da sam shvati da mi se pjesma ne sviđa.

Bez tona.

Ili elaboriram točno što mi kod pjesme ne odgovara, ali svakome uvijek kažem: “Nikako odustati, ja sam otvoren za suradnju.”

To je, zapravo, najljepše: odgovoriti, reći zašto ti se nešto ne sviđa.

Apsolutno. Govorim o vrlo rijetkim situacijama kada ne nazovem i tako. U većini slučajeva nazovem.

Pjesma Krug u žitu nalazi se na albumu Dodirni me slučajno (Aquarius Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Filip Bušić, Zlatko Turkalj Turki