Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast što je u našem društvu bio pijanist i skladatelj Matej Meštrović!
Na fotografiji: Matej Meštrović
Fotografija: privatna arhiva Matej Meštrović/licenca Creative Commons
Koje godišnje doba najviše volite?
Volim sva, ali ono što je zanimljivo u Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” jest da sam poštovao Vivaldijev poredak, njegovu strukturu. Zatim sam uzeo umjetničke škare i rekao sebi da režem sve što mi se ne sviđa i nastavljam se na njegovu tematiku i motive, pa sam onda odlučio napraviti nešto po svome. I počinjem pisanje cijele te obrade i dolazim do kraja zime. Ja sam energičan, a zima u Vivaldijevu originalu, pritom ne želim uvrijediti Vivaldija, ali energetski završi mlako, tako ću se izraziti. Ja sam čovjek koji je jako energičan i volim velika finala i jako sam se mučio s tim krajem i nikako, nikako mi nije polazilo za rukom. Onda sam u jednom trenutku odlučio napraviti stanku, izišao sam u šetnju i u šetnji shvatio što zapravo želim napraviti i to sam na kraju i napravio. Napisao sam cijelu jednu kodu koja se temelji na svim motivima njegovih godišnjih doba i ja zapravo njegovu zimu završavam motivom proljeća, na taj način dovršavajući krug – proljeće, ljeto, jesen, zima. I upravo tu zimu završavam motivom proljeća.
Sad ste mi zapravo rekli koji sonet iz Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” volite, ali ja sam želio da mi kažete baš koje godišnje doba volite.
Volim ljeto, apsolutno ljeto. Volim sunce, volim žarke boje, volim boje s puno pigmenta, dakle apsolutno godišnje doba – i Vivaldijevo, ali i samo ljeto najdraže mi je godišnje doba.
S Vivaldijem ste se istraživački i autorski ozbiljno počeli baviti u svojem projektu 2015. godine. Ali kada ste zavoljeli Vivaldija? Kako su vam Vivaldi i njegova glazba došli u prvi plan?
Dok sam još bio majci u trbuhu, ona je svirala Mozarta s orkestrom u Hrvatskom glazbenom zavodu. Ja sam sam bio na pozornici i prije nego što sam se rodio. Odrastao sam uz klasičnu glazbu. S druge strane, s pet godina krenuo sam u glazbenu školu svirati klavir. Međutim, majka je imala tajni plan pa me poslije upisala paralelno i u srednju školu na violinu i tada sam se, u sklopu srednjoškolskog repertoara, susreo i s Vivaldijem i Paganinijem i ostalom glazbom koju treba vježbati u violinističkom rukopisu. I negdje je to čučalo u meni do trenutka kad sam se time počeo ozbiljno baviti. Kao da mi je prišao sam Vivaldi i rekao – Matej, jednog dana kad narasteš, poigraj se sa mnom kao da si dijete.
Vaša igra, odnosno odlično djelo – projekt “Četiri godišnja doba” imalo je praizvedbu u dvorani Vatroslava Lisinskog, a svjetsku premijeru za tri klavira na Dubrovačkim ljetnim igrama – zajedno Vi, Matija Dedić i Hakan Ali Toker.
Tako je, a rezultat je bio kompakt-disk “Četiri godišnja doba, za tri klavira” za izdavačku kuću Parma Recordings, za koju sam pet godina bio ekskluzivni umjetnik. Organizirao sam jednu od najluđih turneja u životu, gdje sam doslovce sam bio producent i idejni začetnik. Četiri nastupa u četiri Hrvatska narodna kazališta: Zagrebu, Rijeci, Splitu i Varaždinu. U tjedan dana odsvirali smo četiri koncerta. Taj CD bio je u 50 top-izdanja klasične glazbe na Spotifyju i na ljestvici najslušanijih iTunesa. Za “Četiri godišnja doba” dobio sam nekoliko nagrada Global Music Awards. Vivaldi me ne pušta. U tom dugoročnom bavljenju njegovom glazbom shvatio sam da uvijek imam još nešto dodatno reći i zapravo prilagoditi različitim ansamblima. Imam i najveću želju koju ću sigurno u jednom trenutku ostvariti, a dosad još nisam jer sam napisao samo zadnji stavak zime za cijeli simfonijski orkestar i solo violinu i klavir. Dakle, vraćam se na to. Želja mi je napisati orkestralni simfonijski aranžman, obradu istog tog mog čitanja Vivaldija za simfonijski orkestar, solo violinu i klavir.
Najnovija inačica “Četiri godišnja doba” je s Gudačkim orkestrom milanske Scale. Kako ste okupili tu sjajnu ekipu? Zašto su oni bili vaš novi glazbeni izbor?
Zato što vjerojatno trenutačno na svijetu nema boljih. I to je, naravno, onaj veliki iskorak u mojoj karijeri. Iznimna mi je čast i osjećaj u meni je nevjerojatan. Za sve je zaslužan moj kolega i dirigent Miran Vaupotić, koji je dirigirao po cijelom svijetu, uključujući i Zabranjeni grad, Carnegie Hall… Na kaju krajeva, on je dirigirao i praizvedbom moje Dunavske rapsodije u Carnegie Hallu. I u jednom trenutku Miran je rekao: “Slušaj, ja sam tvoje note Vivaldija, tvoju snimku dao gudačima milanske Scale i oni su rekli da to nije normalno, da žele svirati Meštrovićeva Vivaldija.” I tu se sve poklopilo. Nazvao me Tomo Mrduljaš i rekao da te godine, na drugoj večeri Melodija Jadrana, imaju klasiku. Upitao me imam li ja možda nešto jer zna da ja uvijek imam nešto ludo. Rekao sam mu da imam asa u rukavu: “Stari moj, samo sam čekao da me nazoveš, imam gudače milanske Scale koji jedva čekaju svirati Vivaldija!” I tako je sve bilo riješeno.
Neka se gospodin Mrduljaš ne ljuti, ali Vi i Vaš program uz gudače milanske Scale apsolutni ste pobjednici trodnevnih Melodija Jadrana 2024.
Hvala Vam na tome!
Autor ste glazbe za više od 400 dokumentarnih filmova, ali što Vam se čini, gdje ste postigli najbolji spoj emocija, simbiozu zvuka, glazbe i slike turističkih i pejzažnih kadrova?
Odmah ću izdvojiti dokumentarni film u produkciji Večernjega lista, “Žumberački uskoci”. Tu sam doista najponosniji kada govorimo o dokumentarnim filmovima, primijenjenoj glazbi. Dražen Klarić i cijela ekipa napravili su spektakularan dokumentarac s igranim scenama, konjima i mačevima, izgradili cijelo selo na Žumberku, potpuno nevjerojatno, baš kao za nekakav dokumentarac snimljen za BBC National Geographic. Tu sam stvarno dobio prostor da pustim svu svoju emociju i napišem pravu filmsku glazbu.
Kada je najljepši Velebit? To Vas pitam jer ste objavili sjajan album “Zvuci Velebita”, zanimljivo, u suradnji s National Geographicom.
Da, ta je priča za mene jako emotivna jer počela je u trenutku kad mi se rodio sin i upravo došao iz bolnice. Imao je tjedan dana, kad sam dobio poziv iz National Geographica da napišem CD “Zvuci Velebita” na kojemu nikad nisam bio. Isto kao što sam napisao glazbu i za dokumentarac Stipe Božića “Pustinje svijeta”. Za njega sam pisao doista puno i imali smo takvu suradnju da ja muziku nisam pisao prema slici, nego iz glave. On bi mi rekao – Mate, ovdje ti je pustinja, nema ničega, daj mi 5 minuta pustinje. Onda, Mate ovdje ti je Antarktika, daj mi 5 minuta Antarktike, nema veze kakva će biti slika… Upravo mi je Stipe na kraju krajeva poslao zvukove s Velebita i u jednom trenutku probudila mi se takva mašta da sam hodao po tom Velebitu i napisao “Zvuke Velebita”, a da tamo nikada nisam bio.
Nevjerojatno jer sasvim je drukčiji dojam kad se sluša ta glazba. Jedan ste od glazbenika, jedan od virtuoza koji vole pomicati granice. Zato me zanima kako komentirate činjenicu da klasični glazbenici ne gledaju baš blagonaklono, niti priznaju uspjeh izvođača klasične glazbe čim se malo odmaknu od klasičnog repertoara i izvode crossover program. Primjerice, takvi su Maksim Mrvica, 2CELLOS, pa i Vi. Osobno volite biti u komunikaciji i doticaju s publikom, a to nije tipično za koncerte klasične glazbe.
Maksimu Mrvici 20 godina pišem klavirske aranžmane, tako da se mi itekako dobro poznajemo i poštujemo. Vraćam se na publiku i taj čudan žanr, pri čemu je moju glazbu jako teško svrstati u kategoriju kojoj pripada. Ona sigurno nije crossover, ali nije niti klasika.
Na fotografiji: Matej Meštrović sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Ona je odlična.
Hvala Vam, neki moji kolege su se pobunili kada je Hrvoje Horvat napisao da je Matej Meštrović najveći roker među klasičarima jer kažu da Matej nije klasičar, ali nije niti roker. Međutim, Matej ima svoju publiku koja stvarno obožava to što radim. Istaknut ću vam jedan primjer koji me potpuno oduševio u devetom mjesecu prošle godine, kad sam uz svjetske zvijezde održao koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu pod nazivom “Matej Meštrović & Friends”. Gost mi je bio dirigent Jonathan Griffith koji je 150 puta dirigirao u Carnegie Hallu, čovjek koji ima svoj privatni orkestar i zbor od 500 ljudi, najbolji u New Yorku. I taj sam koncert, naravno, napravio u svom stilu, luđački, pred rasprodanim gledalištem. Iduće noći pratim Jonathana Griffitha na taksi i u jedan sat ujutro prilazi mi mladić od 20 godina s djevojkom, nosi aparatić za zube, zaustavi me na cesti i kaže: “Matej Meštrović, mi smo bili jučer na Vašem koncertu, kupili smo karte, to je bio doživljaj za cijeli život.”
Niste mi rekli zašto onda neki autori i izvođači klasične glazbe jednostavno ne vole kada netko uspije, kada uspije neki virtuoz koji je sjajan izvođač i autor klasične glazbe, a napravi odmak i približi se publici neklasičnim programom? Što je razlog tih osporavanja?
Ne znam, to su škakljiva pitanja, jako mi je teško to objasniti zato što mene svačiji uspjeh uistinu veseli. U jednom od novinskih intervjua koje sam dao bilo je napisano: “Matej Meštrović, moja je misija uvaliti klasičnu glazbu svima”. Ne, ja je ne uvaljujem, ljudi je zaista prihvaćaju na poseban način kako ja pristupam klasičnoj glazbi. Opet ću se vratiti na ono malo dijete kojemu je prišao Vivaldi. Tu energiju dajem ljudima, ja im kažem da plješću na mojem koncertu. Ako vam zazvoni mobitel, ja ću tu temu tog zvona mobitela odmah izravno ubaciti u improvizaciju, nema problema. Kašljite, ako hoćete plesati, plešite. Dakle, uživajte, opustite se kao da ste kod kuće, nemojte se međusobno gledati i razmišljati kada se smije zapljeskati. Plješćite cijeli koncert, kao da ste na Gibonnijevu koncertu.
Što kažete o igri hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu?
Uglavnom sam tih dana bio u zrakoplovu, na cesti ili u milanskoj Scali, pa nažalost nisam pratio utakmice, ali poslije sam čitao o njima. Rezultati nije sjajan, međutim ono što mi se nikako ne sviđa jest to što je javnost odjednom reprezentaciju uzela na zub i mislim da to nije dobro. Mislim da u svakom trenutku svi imamo i uspone i padove. To govorim iz vlastitog iskustva i mislim da u takvim trenutcima treba zapravo dati još veću potporu nego onda kada pobjeđuje reprezentacija, kada pobjeđujem ja ili kada je netko uspješan. Onda kada je teško, onda je najvažnije dati podršku.
Vi podršku dajete i sportašima, konkretno nogometašima Dinama. Prije dvije godine sudjelovali ste u osmišljavanju Dinamova glazbenog identiteta. Vaša glazba prati igrače kada izlaze na teren. Na što ste posebno pazili? Što vam je bila vodilja u tom povezivanju klasične glazbe i nogometa? Znamo da dobar dio nogometaša voli sasvim drukčiju vrstu glazbe dok se opušta.
Pa kad slušamo Händela, iz čije je teme nastala UEFA-ina himna, onda je jasno da možemo razmišljati i na taj način. Ja sam razmišljao upravo tako i radio po pravilima UEFA-e. Inače, postoji tisuće pravila – 90 sekundi je izlazak igrača na teren, 6 sekundi je proslava gola… I jedino mi je pritom bio važan Dinamov slogan “Nema predaje”, a s druge strane htio sam dobiti tu energiju, dati motivaciju igračima da imaju svoju himnu kad izlaze na teren i u tome sam uspio. Nema Dinamova igrača koji mi nije zahvalio i čestitao, naravno i svi iz uprave kluba. To je bio moj izlet u nogomet i fantastično iskustvo i zaista sam ponosan na to.
Sudjelujete u svim važnim i velikim projektima kao što je bilo otvorenje Pelješkoga mosta, pa predstavljanje Hrvatske na raznim svjetskim izložbama i slično. Recite mi, koliko se Matthaeus Maximus razlikuje od Mateja Meštrovića i po čemu?
To je zapravo bio marketinški trik i, da budem potpuno iskren, ja sam tada bio pod ugovorom Parma Recordingsa, a pisao sam djelo “Mysteria Mossoriana”, fantastičan projekt za interpretacijski centar Mosor u Dugopolju, i shvatio sam da taj CD mora ugledati svjetlo dana. Oni su mi progledali kroz prste i rekli da nema problema. Dakle, Matthaeus Maximus ne razlikuje se od Mateja Meštrovića apsolutno ni po čemu, to je samo umjetničko ime u tom projektu.
Znači nije vaš alter ego?
Ne, nije. (smijeh)
Kada biste mogli izabrati neku pop ili rock-pjesmu iz svjetske ili domaće produkcije, a da može biti vaša, što biste odabrali?
“Barcelonu” grupe Queen, u njih sam zaljubljen i dandanas i za mene je to apsolutno vrh vrhova.
__________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: privatna arhiva Matej Meštrović/licenca Creative Commons, Zlatko Turkalj Turki
