Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti pjevačicu i kantautoricu, najuspješniju predstavnicu mlađe generacije glazbenika, dobitnicu brojnih nagrada i našu predstavnicu na ovogodišnjem Eurosongu – Miju Dimšić!


Na fotografiji: Mia Dimšić, Gabi Novak i Zlatko Turkalj-Turki
Foto: Zlatko Turkalj-Turki

Uspjeh koji si postigla u kratkom vremenu najbolji je pokazatelj kako sve karike u glazbenom lancu: od  autora, producenta, ton-majstora, diskografa, glazbenih urednika i novinara, moraju biti dobro povezane da bi do publike došla pjesma, ali i informacija o radu izvođača. Na hrvatskoj glazbenoj sceni dugi niz godina nitko nije imao tako veliku potporu i detaljno osmišljenu strategiju rada kao tvoj tim. Premda si pjevala u zboru, plesala u folklornom društvu, svirala gitaru, bila članica tamburaškog orkestra, kako je izgledao tvoj prvi ulazak u studio i snimanje autorske pjesme Budi mi blizu?

Jako sam zahvalna na nevjerojatnoj lepezi talentiranih i prije svega velikodušnih ljudi koji su se nanizali u mojoj glazbenoj priči, a bez kojih ona sigurno ne bi tako zaživjela. Publici se možda često tako ne čini jer na radiju ili ispred kamera uglavnom čuje jedan glas i vidi jedno lice, ali glazbena karijera je prije svega ogroman timski rad. Moji počeci bili su posebno čarobni možda upravo zato što o svemu tome nisam znala apsolutno ništa. Nisam odrasla ni u kakvom estradnom krugu, do fakultetskih dana nisam poznavala apsolutno nikoga tko živi od pisanja, a o svim ostalim procedurama koje okružuju izdavanje pjesama i čine glazbenu industriju da i ne govorim. Moj se život potpuno promijenio kad sam slučajno dobila poziv da u ljeto 2014. odem na putovanje po Kanadi i Americi s tamburaškim sastavom Džentlmeni, kao ženski vokalni solist. Na tom sam putovanju upoznala svojega današnjeg menadžera i koautora Damira Bačića, a vrlo brzo nakon toga on je prepoznao moje pjevačke i autorske afinitete i predložio mi da se zajedno bacimo u te vode. Otprilike godinu dana nakon tih prvih okvirnih razgovora, spojio me sa svojim prijateljem, producentom Branimirom Jovanovcem iz Gradišta i došla sam u njegov studio. Prvih nekoliko demosnimki napravili su Damir i Vjekoslav Dimter, s kojim i danas surađujemo, a prva ozbiljna pjesma s kojom smo odlučili izaći bila je country-pop balada Budi mi blizu koja mi je i sad jedna od omiljenih. Već na početku sam znala točno koji zvuk želim i tek sad vidim kolika je to bila sreća. Kad sam prvi put zapjevala u studiju, osjećala sam se jako dobro. Bila sam pomalo uplašena i stidljiva na početku, ali jednostavno sam znala da je došlo vrijeme i uživala sam u svakom trenutku. Pjesmu smo dosta dugo slagali aranžmanski jer je taj zvuk svima bio nešto novo, a puno nam je pomogao Ante Gelo koji je pristao doći u studio i odsvirati mandoline i slide gitare koje su pjesmi dale prepoznatljiv ton i toplinu, a to nam je bila i odlična smjernica za ostatak albuma. Jednostavno se puno stvari moralo poklopiti da pjesma tako lijepo izađe na površinu, a vjerojatno je presudilo to što sam se osjećala super u tom zvuku i jako vjerovala u njega pa su tu energiju onda osjetili i brojni ljudi koji su me putem podržavali.

Tvoje pjesme Život nije siv i Bezimeni zbog vesele, lepršave melodije i glazbene produkcije mnogi doživljavaju samo kao čistu zabavu. A riječ je o pjesmama u kojima ti zapravo govoriš o problemima mladih ljudi, o samopouzdanju, sumnjama, strahu što donosi sutra, o zavisti i ljubomori ljudi koji komentare pišu na društvenim mrežama. Što su konkretno bili glavni okidači u tebi da si imala potrebu napisati te dvije pjesme kojima si pokazala svoj karakter i stav, ali i postala jedna od najpopularnijih kantautorica.

Život nije siv je bila moja prva potpuno autorska pjesma koju sam izbacila; da mi je netko rekao što će se sve dogoditi nakon toga, s jedne strane uopće ne bih povjerovala, a s druge apsolutno bih. To drugo mi je neobjašnjivo, ali imala sam snažnu intuiciju u pogledu nje čim sam je dovršila. Tad sam još živjela kod roditelja u Osijeku i oni su imali neke svoje sumnje što se tiče puta kojim krećem. Bojali su se da ću se razočarati na glazbenoj sceni i da će mi to uništiti budućnost. Mama je jednog popodneva izrazila tu bojazan i pitala me mislim li ja da ću biti sretna. Iako to u tom trenutku nisam pokazala, to me strašno naljutilo jer sam se već tada potpuno poistovjetila s idejom da ću biti pjevačica, pisati i živjeti od svoje glazbe. Otišla sam u svoju sobu i jednostavno morala nekako iskaliti osjećaje pa sam uzela gitaru i pozabavila se melodijom koju sam još prije počela razrađivati, ali sam tekst radila na engleskom. Jednostavno sam ga prekrižila i počela pisati na hrvatskom, a početni stih, „Bojiš se da sreću neću nać’“, bio je izravan odgovor na mamino pitanje postavljeno samo nekoliko minuta prije. Sjećam se da sam prvu strofu i refren napisala doslovno u pet minuta i da sam imala snažan osjećaj da je to stvarno dobro i da nijedno slovo ni zarez nisu suvišni. Čekala sam puna dva mjeseca dok nisam napisala i drugu strofu jer mislim da ništa što bih nakon toga započela ne bi bilo dovoljno dobro. A moj drugi okidač bio je obiteljski prijatelj koji je došao k nama i počeo mi objašnjavati da mi dikcija dok pjevam nije dovoljno dobra da bih uspjela na hrvatskoj glazbenoj sceni. Ponovno sam se naljutila i druga strofa je ponovno nastala u pet minuta. Iza te pjesme, koju ljudi danas doživljavaju izrazito pozitivnom, vedrom i veselom, vjerujte mi, stoji sve samo ne vedrina. Emocije koje su je pokrenule bile su potpuno suprotne i kao da sam pjesmom željela samoj sebi objasniti da ne trebam slušati dobronamjerne komentare sa strane i da je od presudne važnosti da nastavim putem kojim sam krenula. Pjesma Bezimeni inspirirana je jednom akustičnom gažom dok još nisam imala cijeli bend i bila sam relativno nepoznata, a među slušateljima se našao jedan vrlo nekulturan i dobrano pijan gospodin koji nije prestajao gnjaviti mojega klavijaturista i mene glazbenim željama, a kad bismo mu mi odvratili da tako nešto nemamo na set-listi, bijesan bi prosvjedovao i govorio da je sve to što sviramo užasno dosadno. Potrajalo je to neko vrijeme, a jedino što mi je u tom trenutku pomagalo da ne izrazim svoju ljutnju bila je pomisao da je želim dobro zapamtiti i zaključati u neku nevidljivu ladicu pa izvaditi kad dođem kući i sjednem za stol s papirom i olovkom. I opet, kompletna je pjesma nastala u možda najviše sat vremena.


Foto: Zlatko Turkalj-Turki

Voliš country glazbu, bila si u kolijevci country glazbe u Nashvilleu i održala koncert u Mockingbird Theatreu u Franklinu. Jesi li sa svojim timom razmišljala o potpunom puštanju kočnica i snimanju pravih country verzija odličnih pjesama kao što su Ovaj grad, Do posljednjeg retka, Cesta do snova ili Sva blaga ovog svijeta, koje već i u hrvatskim verzijama koketiraju s pop-country zvukom?

Mislim da bi to bilo jako zabavno i donijelo tim pjesmama neku novu dimenziju pa nikako ne bježim od te ideje. Imam puno planova i neki od njih su baš za moju dušu, ali većina će vjerojatno još malo pričekati, barem još jedan autorski album, da se stvori što veća baza pjesama. Budući da potječem iz tamburaških krugova i tambura je važan dio mojih glazbenih utjecaja, velika mi je željela odabrati i neke manje poznate tamburaške dragulje, pjesme koje ljudi izvan Slavonije, pa čak ni tamo, najčešće ne znaju, i snimiti ih u tom pop-country zvuku. Mislim da bi to bila baš zanimljiva kombinacija.

Country glazba kroz stihove donosi autorove životne priče i sudbine i bavi se problemima „malih“ ljudi. Pjesme često govore i o prevarama i tragičnim ljubavnim događajima. Koliko tebe zanima pisanje takvih tema, stvarnih događaja ljudi koji te okružuju ali i otkrivanje svojih proživljenih situacija i emocija kroz formu stihova?

Moja velika ljubav prema countryju započela je u srednjoj školi uz Taylor Swift čije su pjesme imale gomilu teksta i pomalo nalikovale dnevničkom zapisu tinejdžerice. Užasno me to privlačilo i uz nju sam shvatila da pjesme pune živopisnih detalja, specifičnih pojmova, boja, tekstura i okusa najviše izazivaju emociju i poistovjećivanje slušatelja, a mislim da je to do danas najvažnija lekcija iz pisanja koju sam dobila. Kad pišem o nekom specifičnom događaju, uvijek pokušavam što detaljnije prikazati mjesto na kojem se nalazim i živo se prisjetiti situacije. To je ne samo jako zabavno nego najčešće i upravo ono zbog čega pjesma ostaje u svijesti i nakon slušanja. Sve su priče na ovom svijetu već više ili manje ispričane, sve su satkane od iste materije, na nama je da ih ispričamo na svoj način i više od toga ne možemo. Do sada sam najviše pisala o osobno proživljenim situacijama, ali zabavno je i izmisliti priču ili pisati o nečemu što si čuo, što prolazi netko blizak, nečemu što te taknulo… inspiracija može biti apsolutno bilo što. Voljela bih kroz karijeru ostati što više autorski aktivna, privlači me i pisanje za druge izvođače, ali kad pišem iz osobne perspektive, sve je to malo drugačije jer je usko vezano uz moju dob. Sad me više pokreću male osobne priče iz mikrosvijeta ljudi, ali možda s godinama osjetim potrebu reći i nešto društveno šire, tko zna. Bitno je da slušam intuiciju i govorim ono što imam potrebu u tom trenutku.

Na fotografiji: Mia Dimšić i Zlatko Turkalj-Turki
Foto: Zlatko Turkalj-Turki

Kako funkcionira kreativni rad na daljinu, jer jedan od tvojih važnih članova tima je Vjekoslav Dimter koji živi i radi u Broomallu u Pennsylvaniji?

Vjekoslav Dimter je, opet slučajnost, bio moj uzor od malih nogu, a da to nisam ni znala. Nisam znala da upravo on autorski potpisuje dvije moje omiljene tamburaške pjesme, a kad mi je Damir na već spomenutom putovanju u Ameriku spomenuo da piše pjesme s njim, bila sam izvan sebe. Vjeku sam uživo upoznala tek nakon što je prvi album već bio vani, ali već sam tada imala osjećaj da ga jako dobro poznajem zbog njegove pristupačnosti, jednostavnosti i topline. Kad ga je Damir prvi put pitao želi li da mi zajedno naprave nekoliko pjesama, Vjeko nije imao pojma tko sam, ali čuo je demo snimku i pristao. On se odselio u Ameriku u dvadesetima, oženio i zasnovao obitelj, ali inače je iz Osijeka kao i ja i strašno voli dolaziti u Hrvatsku, a sve je to vrijeme ostao i aktivni sudionik hrvatske glazbene scene na daljinu pa je upravo on napisao Oliveru Dragojeviću njegovu „Sve bi da za nju“ i za tu pjesmu 2001. dobio Porina za pjesmu godine. Prvi album smo radili nekako više odvojeno i birali najbolje pjesme pa nije bilo toliko intenzivnog zajedničkog rada, ali drugi album „Sretan put“ odlučili smo stvarati potpuno drugačijom dinamikom kako bismo dobili na svježini, pišući zajedno od nule. Moram priznati da mi je taj koncept u tom trenutku bio potpuna nepoznanica i nisam mogla zamisliti kako bi to moglo funkcionirati, ali ispalo je jako zanimljivo. Imali bismo dogovorene sastanke na Skypeu ili Viberu, najčešće nedjeljama, i zajedno prosviravali melodije ili bismo dijelove pjesama jedni drugima slali na mailove pa dorađivali ili mijenjali. Takav je pristup možda malo spor i otegnut jer smo u različitim vremenskim zonama i filmovima, ali nastale su pjesme kakve možda inače ne bi, a jedna od onih na koju sam najponosnija vjerojatno je „Ovaj grad“. Bez obzira na online rad, Damir i ja smo već nekoliko puta i odletjeli do Vjeke na nekoliko dana i upravo bismo tada, sjedeći u njegovoj kuhinji uz instrumente i živahnog psa Snoopyja, postavili temelje svih pjesama i razgovarali o zvuku kako bismo to dalje mogli razrađivati na daljinu. I Vjeko i Damir su izuzetno ugodne osobe kojima beskrajno vjerujem i teško mi je uopće zamisliti kako bi moj put izgledao da nisam oko sebe imala takve ljude. Ono što je još važnije, iako su obojica daleko iskusniji od mene, kod njih nema ega. Od početka su puštali da budem ono što jesam i bili svjesni da kod odgovora na kreativna pitanja moja mora biti zadnja jer to na kraju dana ipak ja moram uvjerljivo iznijeti pred publikom. Mislim da su vrlo brzo pronašli odličan balans između usmjeravanja i slobode i to me također pozitivno oblikovalo kao autora.

Na fotografiji: Damir Bačić, Mia Dimšić i Zlatko Turkalj-Turki
Foto: Zlatko Turkalj-Turki

Jesi li nakon početnog uspjeha, velikog broja koncerata, glazbenih nagrada i najtiražnijih albuma osjetila da među kolegama postoji Bezimeni kao iz tvoje pjesme?

Dogodile su mi se neke nevjerojatne stvari u relativno kratkom vremenu što je, naravno, sa sobom donijelo i neka ne tako ugodna iskustva. Tu i tamo je bilo ljudi koji se s tim nikako nisu mogli pomiriti i to me u tom trenutku, kao mladu i neiskusnu osobu koja se već i ovako ponekad teško snalazila u svemu novom što ju je snašlo, znalo pogoditi i navesti da propitkujem sve što radim. Čak mi je to i bilo nekako prihvatljivo kad bi to bio netko potpuno van našeg posla tko ne zna koliko je izazovno plivati u svemu tome i koliko je rada i žrtve potrebno, ali kad su zločesti komentari dolazili od ljudi sa scene, bilo je još teže. Ipak, danas i na to pokušavam gledati sa zahvalnošću jer su me i takva iskustva jako ojačala i puno naučila. Glazbeni put za mene je svakako ujedno bio i duhovni. Naučila sam da ljudi govoreći o tebi gotovo uvijek govore o sebi i da to ne trebam shvaćati osobno. Takvima je najbolje uzvratiti tako da potpuno s njih makneš fokus i nastaviš još jače i predanije raditi ono što radiš te time postigneš još veći uspjeh. Svatko od nas ima pravo truditi se, ponuditi tržištu ono u što vjeruje, a publika na kraju dana vrlo jasno pokaže prihvaća li to ili ne. Nema tu neke pretjerane mudrosti, sve je jasno i vidljivo. Ono što je važno je okružiti se ljudima koji te razumiju, podržavaju i koji su pozitivni. Estrada me naučila da su uspješni ljudi uvijek s vrlo dobrim razlogom uspješni, isto kao i neuspješni. Čak i ako to nije vidljivo na prvu, kad s tim ljudima progovoriš dvije, tri riječi, najčešće su i te dvije, tri i više nego dovoljne da ti sve bude jasno. Zločesti komentari nikada nisu došli od ljudi koji odaju dojam da su zadovoljni svojim putem i životom i već je tada sve što je bitno rečeno. Trudim se raditi najbolje što znam i prema svima biti korektna. Naravno, nekad i pogriješim, ali važno je da se trudim. Ako netko i pored toga ima potrebu o meni govoriti ružno, to je isključivo do te osobe i ja tu ne mogu ništa. Takvih iskustava je bilo, ali moram naglasiti da su u manjini. Većina ljudi sa scene kojima sam se divila je itekako opravdala svoj status, a s ovom manjinom mogu živjeti.

Prva nagrada koju si dobila za svoj kantautorski rad bila je nagrada Moj prvi Music pub za 2016., a godinu dana poslije postala si i prva dobitnica nagrade Music puba naziva Tereza za pjevačicu godine.

Jako se dobro sjećam dana kad sam primila svoju prvu nagradu Moj prvi Music pub koju si mi uručio ti u svojoj kultnoj emisiji Music pub na Hrvatskom radiju. To mi je bio poseban i važan trenutak u karijeri jer se nagrada Music pub dodjeljuje glazbenicima mladim nadama i etabliranim pjevačima doslovno otkad sam se rodila. Jednako je oduševljenje bilo i godinu dana poslije, kad sam primila nagradu za pjevačicu godine koja nosi ime naše dive Tereze Kesovije. Terezu sam već nekoliko puta srela na raznim događanjima i velika je stvar na samom početku dobiti takvu podršku. Doživjela sam je kao izuzetno autentičnu i karizmatičnu ženu koja svaku pjesmu koju otpjeva učini svojom, no o tome svakako odavno nije potrebno ništa reći. Svi smo odrastali uz njezine hitove i pomalo je nestvarno osvojiti nagradu koja nosi njezino ime. Bila mi je to velika motivacija za dalje, da se odabir i mišljenje gledaju kroz ozbiljnu prizmu. Velika je sreća što sam takvu podršku dobila vrlo rano


Na fotografiji: Damir Bačić, Mia Dimšić i Zlatko Turkalj-Turki
Foto: Zlatko Turkalj-Turki

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki