Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu dirigenta, skladatelja i glazbenog pedagoga Mladena Tarbuka!

Na fotografiji: Mladen Tarbuk
Fotografija: Hrvatsko društvo skladatelja

U pop i rock glazbi sve više mladih autora, pjevača i grupa, izvode glazbu stranih autora i snimaju pjesme na engleskom jeziku. Kakva je situacija kod mladih ljudi koji se bave klasičnom glazbom? Koliko se oni zanimaju za djela hrvatskih autora? Koliko istražuju hrvatsku glazbenu baštinu i bave se njome?

Okretanje mladih prema engleskom govornom području je razumljivo, jer je angloamerička glazbena industrija danas najmoćnija i najrasprostranjenija. Prateći nove pjesme koje nas zaplavljuju putem medija, ne mogu se oteti dojmu da se brojni autori priklanjaju stvaranju jedne stilski globalizirane glazbe u kojoj, paradoksalno, pokušavaju istaknuti vlastitu posebnost korištenjem bilo folklornih, bilo urbanih elemenata neke sredine kojoj često ne pripadaju. No istini za volju, valja primijetiti da nasuprot toj tendenciji ipak opstaju neki originalni autori, poput Brune Marsa, koji ostaju vjerni tlu iz kojega su izrasli. U takvoj situaciji su male i specifične zajednice, kakva je primjerice hrvatska, osuđene na tešku borbu za svoje pravo glasa. Hrvatsku poziciju osobito otežava činjenica nepovjerenja vlastite sredine prema novoj glazbi, pripadala ona komercijalnom ili akademskom aspektu. Mladi izvođači školovani na našim muzičkim akademijama rijetko dobivaju poticaje od svojih profesora za izvođenje hrvatske glazbe, osobito kad se radi o novoj glazbi. Problem je nedostatna edukacija profesora, nedostatak interesa, te loš školski sustav koji je marginalizirao glazbu kao kreativnu umjetnost. Nova glazba je za interpretaciju mnogo veći izazov jer je nepoznata, često se koristi proširenim tehnikama sviranja instrumenata koje se tijekom studija ne svladavaju, pa je dakako mnogo lakše hodati utabanim stazama i raditi sa studentima kanonska djela prošlih vremena. Veliko osvježenje u tom smislu je ansambl Synchronos, čiji članovi i producenti Tibor Szirovicza, Mia Elezović i Vlatka Peljhan imaju razrađenu viziju kako prezentirati novu glazbu i najširoj publici, uključujući i Hrvatsku izvan Zagreba, kao i Gordan Tudor, zamašnjak zbivanja na splitskoj koncertnoj sceni. Veliki posao promocije hrvatske glazbe na bečkoj sceni uspješno odrađuje Andrea Nikolić i njezin ansambl WISE.

Kako Vi kao predsjednik Hrvatskog društva skladatelja ocjenjujete trenutnu autorsko-kreativnu situaciju hrvatske klasične glazbe?

Zanimljivost naše sredine jest pluralizam stilova, koji je inače tipičan za velika glazbena središta. Za to možemo najviše zahvaliti mojem profesoru Stanku Horvatu koji je znao učiti nas, svoje studente, kompoziciji, a da ni u jednom trenutku ne nameće neki stilski idiom ili normu. Naša sredina nije, nažalost, dostojno vrednovala njegov skladateljski i pedagoški rad, koji je nakon njegove smrti pao u zaborav. Vrijedna djela nastaju, pišu se, ali je njihov put do publike trnovit i često zapriječen mnogim birokratima, osobito u sferi glazbenog kazališta i velikih orkestara, koji su zasjeli u svoje fotelje bez ikakvih suvislih kompetencija i kroje hrvatski glazbeni život po svojem, najčešće kumskom ili prijateljskom modelu.

S kojim problemima se danas najčešće susreću mladi skladatelji i autori?

Mladi skladatelji osjećaju navedene probleme još mnogo jače, jer se tek bore za svoje mjesto pod suncem. Nepostojanje prave izvođačke scene za novu glazbu upravo njih najviše pogađa te su često u opasnosti da pripišu izostanak izvedbi ili mlak prijem kod publike i kritike sebi, umjesto da razumiju koliko ti problemi proizlaze iz apatije same sredine. Mnogi nažalost odustaju i mijenjaju profesiju, što je težak poraz za svakog kreativnog umjetnika. Zbog toga bih svakom diplomiranom skladatelju preporučio da nastavi svoje školovanje u inozemstvu i suoči se s izazovima proboja u nekoj drugoj glazbenoj sredini. U mnogim slučajevima je odlazak u inozemstvo rezultirao uspjehom, kao u slučaju Sare Glojnarić ili Jurja Žerovnika.

Na fotografiji: Mladen Tarbuk sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Kao glazbeni pedagog, kako gledate na veliki svjetski uspjeh Stjepana Hausera i Luke Šulića? Ili prije toga, recimo uspjeh Maksima Mrvice. Koliko o njima razgovarate sa svojim studentima? Što kažu oni? Znaju li koliko je marljivog rada, učenja i vježbanja iza tih velikih uspjeha?

Navedeni je trash classic imao dugu povijest u brojnim pokušajima stvaranja neke fuzije klasične i rock glazbe. Sjetimo se samo simfo-rocka osamdesetih i brojnih zanimljivih suradnji rock i klasičnih glazbenika. No nakon razdoblja istraživanja, došla je Vanessa Mae i crossover, koji je svakako bio prilagodba klasičnih komada ritam-mašini i ogoljenom zvuku rocka. Na tom tlu su našli, posredovanjem moćnih glazbenih mešetara, svoje mjesto i naši 2 Cellos, kao i Maksim Mrvica. Radi se o izvanrednim glazbenicima koji su iskoristili priliku za stvaranje svjetske slave i dobre zarade. Meni je pomalo žao što svoje velike sposobnosti nisu iskoristili za neka nova čitanja klasičnog repertoara ili za promociju nove glazbe, ali, sasvim razumijem sirenski zov kojem se teško oprijeti, osobito kad si mlad. Imao sam priliku surađivati sa Šulićem i s Mrvicom na „klasičarskom“ koncertnom podiju i mogu posvjedočiti da se radi o iznimno kreativnim i zanimljivim izvođačima. Podjela klasične glazbe na „ozbiljnu“ klasiku i „pop“ klasiku jako zbunjuje studente, ali trudim se pojasniti im distinkciju fenomena glazbe i glazbene industrije, koja nažalost danas u prikrivenom obliku vlada i tržištem „ozbiljne“ klasike. Možda je pomalo okrutno da mladim ljudima razbijam neke njihove iluzije, ali je za njihov opstanak važno da sagledaju djelatnost kojom se misle baviti u jasnom svjetlu, bez marketinškog uljepšavanja.

Koliko mladi glazbenici koje Vi poznajete pokazuju strast prema partiturama? Odnosno, razmišljaju li, kao Vi u skladateljskom radu, o svakom članu orkestra, o svakom segmentu glazbenog djela?

U odnosu na moju generaciju, današnjim mladima ostalo je malo te strasti, ponajviše zato što nam je sve postalo lako dostupno. Sve se može preslušati i do svega se može doći (osim do hrvatske glazbe) u nekoliko klikova, pa je time postalo i nekako jednakovrijedno. Upravo tu nastupa profesor/mentor, koji studenta treba potaknuti na istraživanje i objasniti mu da stvaranje glazbe nije poigravanje gotovim šablonama. Kompozicija postaje osobito kompleksna disciplina kad se suočimo s orkestrom: ne radi se samo o slaganju boja instrumenata, suzvuka, ritamskih uzoraka, nego o imaginaciji prostornosti zvuka koji se nastoji zapisati, kao i o psihološkoj uvjerljivosti zamišljene glazbe čiji su prvi izvođači i slušatelji upravo članovi orkestra.

Istovremeno ste diplomirali dirigiranje u Zagrebu i Grazu. Vaš otac bio je profesor violine, ali Vas violina nije privukla na duže staze.  Zapravo, počeli se svirati violinu i onda odustali. Zašto?

Način na koji se onda predavala violina bio je poprilično zastario, usredotočen na razvijanje tehničkih mogućnosti učenika, a meni to nije bilo zanimljivo. Prepreka je bio i moj nedostatak talenta za motoriku prstiju. Kad su na program došle prve virtuozne skladbe, osjetio sam da bih morao uložiti veliki napor da ostvarim osrednji rezultat. A ni moj otac nije imao živaca raditi sa sinom, što danas, kao otac dvojice studenata glazbe, sasvim razumijem: nije mi održao ni jedan sat u životu; sa mnom su uglavnom radili njegovi kolege i kolegice, ili katkad studenti. Mnogo više me je privlačio klavir, koji sam vježbao sa svojom majkom, i on je bio prvo sredstvo izražavanja mojih skladateljskih sklonosti.

Skladbu Sebastian im Traum skladatelja Mladena Tarbuka izveo je orkestar Sinfonietta Cracovia

Prvu skladbu napisali ste s devet godina. Odlično ste svirali i klavir. Što se dogodilo da je Vaše zanimanje za glazbu palo u drugi plan?

Moja najveća životna nesreća je zanimanje za mnoga područja ljudskog uma. Jezici su mi odlično išli; s djedom, koji je osnovao anglističku katedru u Sarajevu, razgovarao sam kao dijete engleski, poslije sam još naučio njemački i talijanski, a u pubertetu sam se zarazio astronomijom, što me je pak dalje logično vodilo matematici i fizici. Na tom području sam požnjeo lijepe uspjehe, bio sam drugi na jugoslavenskom natjecanju mladih astronoma u gimnaziji, pa sam nastavio intenzivno raditi u tom smjeru. Sa sedamnaest sam otkrio poeziju, dramu, kazalište i filozofiju, i tu čitanju nije bilo kraja. Glazba je i dalje bila predmet mojega interesa, sjećam se da sam s velikim uzbuđenjem pratio Matačićeve probe za Wagnera i Smetanu, ali mi nije bilo ni na kraj pameti da postanem profesionalni glazbenik, možda i zato što sam vidio na primjeru svojih roditelja kako je to težak i nezahvalan posao.

Završili ste MIOC i četiri godine studirali ste fiziku na zagrebačkom PMF-u. I nakon toga se prirodoslovac Mladen vratio glazbi. Upisali ste Muzičku akademiju.

Nakon dvije godine studija fizike, bio sam prisiljen krenuti na odsluženje vojnog roka. Unatoč položenoj godini, ured za regrutaciju bio je neumoljiv. JNA mi je vrlo teško pala. Tamo sam kristalno jasno shvatio gdje živim i kime sam okružen. Negdje na polovici vojnog roka, nešto se u meni prelomilo. Odlučio sam uzeti redovno odsustvo i iskoristiti ga za polaganje prijemnog ispita na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nije bilo lako svirati na ispitu Chopinove etide nakon što devet mjeseci nisam mogao ni pipnuti klavir, ali sve je odlično prošlo i bio sam primljen na dirigiranje. Htio sam odmah upisati i kompoziciju, ali ta želja je izazvala vidno nezadovoljstvo profesora u komisiji, tako da mi je bilo dopušteno upisati kompoziciju tek nakon završenog dirigiranja. Prilično glupo, kad pomislimo da je razlika u predmetima tih dvaju studija jedino predmet kompozicije, odnosno dirigiranja. Nakon prve godine studija, shvatio sam da želim upoznati repertoar mnogo dublje i šire, pa sam se odlučio istovremeno upisati studij dirigiranja u Grazu, kod našega poznatog dirigenta Milana Horvata. Pritom sam odlučio dovršiti studij u Zagrebu, jer sam želio izbjeći moguće kasnije nepriznavanje diplome i probleme na početku karijere u Hrvatskoj. Paralelni studij je bio vrlo naporan, ali mi je olakšao budućnost u pogledu razvoja međunarodne karijere. Tome treba dodati i još dvije daljnje godine studija fizike koji nažalost nisam uspio diplomirati, zbog svih navedenih obaveza.

Je li jedan od Vaših najvećih glazbenih izazova bilo preuzimanje i vođenje hrvatskoga vojnog orkestra? Dosta vaših kolega bilo je prilično sumnjičavo, jer ste počeli od nule, a orkestar su činili članovi tadašnje 5. Armijske oblasti JNA.

Na muci se poznaju junaci, i u glazbi nema, kao u nekim drugim profesijama, prevare. Orkestar je bio sastavljen dijelom od prebjega iz orkestra JNA, a dijelom od mladih, netom diplomiranih puhača koji su željeli razvoj orkestra izvan granica poznatoj našoj sredini. S vremenom smo orkestar na temelju rigoroznih audicija dopunili mladim sviračima do broja od 75 glazbenika, pa smo bili spremni za ostvarenje mojega cilja: stvaranja respektabilnog orkestralnog tijela koje će inovirati kolotečinu naše uspavane glazbene sredine. Cilj smo ostvarili; orkestar je zvučao sve bolje i koherentnije. Oblikovao sam dvije koncertne sezone, jednu u ‘Lisinskom’, a drugu, komornu, u Hrvatskom glazbenom zavodu. Razvio sam sustav naručivanja novih djela za taj specifični sastav, jer hrvatske glazbe za puhački orkestar gotovo i nije bilo. Ukratko, sve se razvijalo u dobrom smjeru dok se nije dogodila tipična hrvatska priča: u orkestar je kao zapovjednik doveden kolega diplomirani skladatelj i dirigent koji je u tri mjeseca porušio sve što sam gradio osam godina. Potpuno je ukinuo nastupe orkestra izvan redovite protokolarne djelatnosti, a meni nije preostalo ništa drugo nego da se sklonim na sigurnije mjesto. Znakovito, u medijima nitko do danas nije primijetio taj kulturocid…

U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 29. listopada nastupit će Bečki orkestar i zagrebački slavljenik. To ste Vi maestro. Kako teku pripreme za koncert, priprema na daljinu?

Otići ću u Beč i tamo ćemo uoči koncerta napraviti probe. Orkestralni materijal sam trebao malo ulickati, srediti i pripremiti pošto se radi o kompozicijama koje su zapisane u kompjuter. Imate notne programe u kojima danas pišete note i to je jedan savršeniji način nego nekada kada se sve pisalo samo rukopisno. Međutim i ti programi se stalno popravljaju i nadograđuju. Kako ja pišem u programu finale, a recimo neke od mojih kompozicija napisane su 1999., trebalo je partiture ispraviti i grafički urediti oznake. To je bio jedan jako važan dio posla u pripremi koncerta kako bi sve svoje kompozicije učinio lako čitljivima. Kada sam napravio taj dio, glazbenici su počeli marljivo vježbati. Program koncerta je zaokružen, jako je zgodan i nije predugačak. Traje sat i deset minuta. Kroz koncert malo ću i voditi i ispričati publici nešto vezano za moj život tako da će nadam se biti zanimljivo.

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

_____________________

Fotografije: Hrvatsko društvo skladatelja; Zlatko Turkalj Turki