Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu cijenjenog kantautora Nene Belana!

Na fotografiji: Neno Belan
Fotografija: Anamarija Vartabedijan

Je li ti snažan pljesak na koncertu najveća nagrada za rad na svojim pjesmama, kada vidiš da publika voli i pjeva tvoje pjesme, da su tvoje pjesme već 38 godina svaki dan dio radijskih programa?

Apsolutno. Svi ti i Porini, i nagrade po festivalima, i tako dalje, sve je to lijepo kad dobiješ nagradu, osjećaš se nekako ushićeno, ali smisao našeg postojanja zapravo je naša publika, i najljepši je osjećaj kad se popneš na pozornicu gdje svi zajedno uživamo, i mi i publika istom velikom jačinom, i gdje je na kraju nekakva ljubav u zraku totalna ljubav između nas i njih i to je fenomenalno. Taj osjećaj daje ti neku slobodu. Radio slušam stalno jer pola života živim u automobilu. Putujem između gradova, po gažama, a i sam živim na četiri adrese tako da mi se u autu događa dobar dio mojeg života, i poslovni razgovori i tako dalje, ali naravno ondje slušam i glazbu, ondje konzumiram glazbu i najčešće slušam radio. Vrlo rado slušam HR2 jer je razina vaše glazbe izvrsna, meni odgovara. Vaš program ne opterećuje, edukativan je, informativan, ali i relaksirajući. Na radiju često znam čuti svoj zadnji hit, pa čujem predzadnji hit, pa čujem neku pjesmu iz osamdeset sedme, pa neku iz devedeset pete. Čak i one pjesme koje nisu bili hitovi, nego najedanput urednik izvuče neku pjesmu, pa mi to bude zanimljivo. Ja je nisam čuo, ne znam, dvadeset i pet godina, i sada je čujem na radiju, i to me baš veseli.

Molim te pokušaj nam opisati svoj koncertni osjećaj koji si spomenuo. Kad svi pjevaju tvoje pjesme i nagrade te snažnim pljeskom. Kako se tada osjećaš, kakav je to osjećaj?

Najljepši na svijetu, vjeruj mi. Dvije trećine publike mlađe je od mnogih mojih pjesama, što je još jedan veliki bingo za moje pjesme. Znači, te pjesme, koje su sada već stare, za nekoliko će im godina biti četrdeset godina, nadživjele su generacijski nivo, prebacile su se na sljedeće generacije i na kraju krajeva postale neka vrsta evergreena.

S Fiumensima si od 1997., što znači punih 25 godina. S Đavolima si u kratkom vremenu postigao velik uspjeh. Bili ste glazbena atrakcija premda ste djelovali samo od 1984. do 1991. Od samog početka razdoblja s Đavolima predstavio si svoj glazbeni rukopis. Odlično i dan-danas povezuješ pop-rock, britansku glazbenu školu (zvuk Beatlesa), talijansku kanconu s mediteranskim pop-zvukom, odnosno svojom kreacijom, talentom i znanjem. Danas, zapravo svih ovih godina hrvatska glazbena scena ima prepoznatljiv Belanov stil. Uz to, jedan si od naših najuspješnijih autora i prema ocjeni publike i struke. Imaš svoj mjuzikl i imaš svoj festival.

Festival?

Da. Mislim na Festival dalmatinske šansone u Šibeniku, festival na kojem si izveo neke od svojih najboljih pjesama. Nas nekoliko novinara i glazbenih kritičara nazvali smo ga Belanova šansona.

Da, znam, i zapravo sam ondje postao najnagrađivaniji, najuspješniji i autor i izvođač kad zbrojiš sve te nagrade. Kad otvaram kući ormare, te nagrade padaju po meni, više ne znam kamo ću s njima koliko ih imam. Trideset i nešto. Ja sam ti u prvome redu vrlo običan i skroman tip. Meni je lijepo sad tebe slušati kako me ti hvališ, vidiš da se malo crvenim. Sad mi je malo neugodno kad me toliko hvališ. Ali ne volim razmišljati na taj način, ja volim razmišljati samo na način što ću u subotu napraviti na koncertu kad se popnem na pozornicu. Vraćam se na ono prije što si me pitao, publika mi je sve. Sve postoji zbog publike, ali naravno ta priznanja koja su došla usput jako su lijepa i zagrijavaju mi i dušu i srce.

Sam si svjestan da je sve na tvojoj strani. Publiku imaš, ali tvoju karijeru prati i ta sjajna glazbena statistika koja je izražena i u nagradama.

Zato si ti, imamo tebe, da me upozoriš na statistiku.

Sa Šibenikom si povezan i sudjelovanjem na Međunarodnom dječjem festivalu. Pisao si glazbu za dječje mjuzikle: Buratino, Matilda, Čarobnjak iz Oza i Buratino repriza.

Jesam. Priča je počela 2010. godine, kada me je nazvala redateljica Nina Kreflin i rekla mi kako bi željeli da im napišem glazbu za mjuzikl. Ja sam njoj odgovorio kako ne znam to raditi, nisam to nikad u životu radio. Na to mi je ona rekla: „Znaš, znaš, mi vjerujemo da znaš, a mi ćemo ti pomoći da te uvedemo u taj svijet“. I tako je i bilo. Ja sam ludi Vodenjak koji se voli baciti u ambis pa što bude. Uvijek volim eksperimentirati u životu. Osjetio sam na početku skladanja da je to možda polje gdje bi mi bilo zanimljivo i gdje bih se mogao snaći. I snašao sam se. Naravno, prvo uz njihovu pomoć, a poslije sam već na drugom i trećem mjuziklu plivao kao riba u vodi. Nažalost, ti su se mjuzikli izvodili samo u Šibeniku na tom Međunarodnom dječjem festivalu, nisu poslije išli dalje. Jedino je Matilda uspjela doći do Zagreba, u HNK-u su bile dvije predstave. Jednostavno mi nije jasno zašto to nije išlo dalje, to stvarno zaslužuje širu publiku. I onda sam odlučio, nekoliko tih pjesama koje sam pisao izvorno za mjuzikl, sačuvati za vječnost i napraviti pop-pjesme od njih. Tako da je jedna od tih upravo iz Buratina. Riječ je o pjesmi “Oceani ljubavi”. Znači u originalu je bilo: “Kazalište to je tajna, jedna vječna zvijezda sjajna, volimo ga sada svi, veliki i maleni.”

Na fotografiji: Neno Belan sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Radio si i orkestralnu glazbu za dramu “Povratak Filipa Latinovicza”, za potrebe Hrvatskoga narodnog kazališta u Pečuhu. A što je s tvojim mjuziklom “Bambina” koji je prije tri godine imao uspjeha u splitskom HNK-u? Čuo sam da imaš ideju pretvoriti ga i u filmsku priču.

Nakon dječjih mjuzikla, kao što si rekao, bila je i predstava “Povratak Filipa Latinovicza”, a ja sam već prije nekoliko desetljeća imao želju napraviti svoj mjuzikl. Znači na vlastitu glazbu u nacionalnom teatru i ta mi se želja ostvarila prije tri godine. Prije četiri godine nazvao me Krešimir Dolenčić i rekao: “Slušaj, imam ideju da napravimo nešto poput forme džuboks. Džuboks-mjuzikl kao što je Mamma mia, znači predstavu-mjuzikl na postojeće pjesme koje svi znaju.” Na to sam rekao: “Pa gdje si bio dosad?” Naravno da sam odmah pristao, radili smo i to je bilo fenomenalno. Premijera je bila na Valentinovo, 14. veljače 2020. godine. Sve su predstave bile rasprodane, tražila se karta više. Kritike po novinama bile su fantastične. Jedanaest predstava i lockdown. Nedavno su mi javili da planiraju u svibnju obnoviti predstavu i da će ići dalje.

A film?

Sad imamo novu ideju. Krešo, Ana Dolenčić, koja je pisala libreto, i ja dogovorili smo se da probamo napraviti i hrvatski mjuzikl na filmu. Upravo “Bambinu”, prilagođenu filmu. Već dvije godine bavimo se time i priča se pomiče naprijed. Ako bude sreće i sve kako smo planirali, za godinu, godinu i pol možda bismo mogli početi snimati film.

Vidio sam te na Stingovu koncertu. Bio si na parteru blizu pozornice. Što kažeš o njegovu nastupu? Što ti se posebno svidjelo?

Oduševio me. Znači, sve mi se svidjelo. Ja sam ga gledao prije petnaestak godina, možda i više, u pulskoj Areni i bio je dobar, ali ovo mi je sada bilo puno bolje. Znači sve, produkcija, zvuk, on, kako izgleda čovjek. Ima sedamdeset jednu godinu, a kao da ima pedeset godina, utreniran, pjeva kao da ima dvadeset i pet. Ništa se tu nije promijenilo, to je takav glas. Fenomenalno! Jedino, ja bih, eto, volio da je bilo malo dulje. Inače, volim jako ići na koncerte. To mi je najdraži oblik zabave. Mogu ti sada, kad smo već na temi koncerata, najaviti da idem u travnju u London gledati Eltona Johna. To mu je oproštajna turneja. Ima već sedam rasprodanih Arena.

Koliko si, odlazeći na koncerte drugih izvođača, stvari vezane za produkciju koncerta, ponašanje i komunikaciju s publikom primijenio na svojim koncertima?

Puno. Uvijek upijaš i ako ti se nešto svidi, onda je to – to. Onda to pokušavaš primijeniti na sebe. Idem na koncerte još od osnovne škole. Znači, prvi strani koncerti koji sam gledao, a bio sam negdje sedmi razred, bili su, nećeš vjerovati, Tina Turner i Ike. Onda sam gledao “Suzi Quattro” i nakon toga dalje cijelu seriju koncerata, u srednjoj školi i na fakultetu. I dan-danas idem na koncerte kako bih upijao k’o spužva sve fore raznih izvođača, i produkcijske i izvođačke itd. I ako je to moguće.

Danas si glazbeni brand. Nikada nisi radio ono što rade svi. Nisi se vodio time što je trenutačno uspješno, što je popularno. Nikada nisi nikome pripadao, nisi bio u klanovima. Koliko je teško na glazbenoj sceni držati svoj gard, biti svoj i biti sam?

Da, nije lako. Uvijek sam uz sebe imao neku ekipicu ili neki bend koji mi je pomagao u poslu. Ali kako sam autor i izvođač svojih pjesama – to solo contra tutti, što bi se reklo. Znači, od početka sâm, nikada nisam bio u trendu.

A stalno si popularan i zanimljiv. Stalno si IN.

Stalno u trendu. Znači, otkad sam počeo raditi s Đavolima, mi smo u osamdesetima svirali glazbu šezdesetih. Potpuno izvan trenda, nešto što se sviralo dvadeset godina prije. Tad se svirao novi val pa elektro pop, a mi smo najedanput uletjeli sa šezdesetima i svima bili zanimljivi i tako je ostalo do dana današnjeg. Ja gledam samo kako da ljudima dam sebe, znači ono kako ja osjećam u sebi i kako mislim da treba i koji je moj glazbeni izraz.

25 godina zajedničkog rada s Fiumensima koncertno ćeš obilježiti 11. veljače u zagrebačkom Domu sportova. Kako si čovjek koji sve studiozno priprema, znaš li gdje ćeš za dvije godine s publikom proslaviti 40 godina glazbenog djelovanja?

Da, znam. Mogu, evo ekskluzivno podijeliti tu vijest. Mi smo već rezervirali taj termin, 8. ožujka na Dan žena u subotu sviramo i pjevamo u zagrebačkoj Areni. To će biti prva Arena u mom životu. Arena za četrdeset godina karijere. Sve ćemo napravit vrhunski. Ali, prvo Dom sportova 11. veljače.

Singl Jube moja znaj (Dallas Records) nalazi se među najemitiranijim pjesmama u Hrvatskoj

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Anamarija Vartabedijan, Zlatko Turkalj Turki