Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti hrvatskog dirigenta, bubnjara Zagreb Jazz Quartet i Zagreb Jazz Quintet, skladatelja i glazbenog urednika – Silvija Glojnarića!

📷 :  Zlatko Turkalj Turki i Silvije Glojnarić

Maestro poznajem vas kao velikog veseljaka, koji je često na koncertima u ulozi dirigenta znao i zaplesati, a što kažete na ozbiljnost, na jedan poseban stav, držanje glazbenika koji izvode klasična djela – ozbiljnu glazbu?

Pa dobro, oni kao predstavljaju nešto što je glazbeno vrijedno, ima neku umjetničku notu. Oni se ne smiju ceriti na pozornici.

Ipak ima slučajeva da i izvođačima ozbiljne glazbe za vrijeme nastupa pobjegne osmijeh i da svojom mimikom otkriju raspoloženje i emocije. Kod vas je to uvijek bilo vidljivo.

Naravno da ima toga. To ide od čovjeka do čovjeka. Imate ljude koji se normalno, jednako ponašaju na pozornici kao i u svakodnevnom životu, a da pritom sviraju jako kompliciranu suvremenu glazbu. Međutim, oni to rade normalno i ne vide u tome ništa posebno. To njihovo držanje više je u skladu s djelom koje izvode.

Kako je to bilo kod sjajnih glazbenika, jazzera u listopadu 1984.? Tada je u kazalištu Gavella održan i snimljen odličan koncert Zagreb jazz kvarteta. Ponovno slušajući snimke na nedavno obavljenom cd albumu još jedanput smo dobili potvrdu o vrhunskom jazz kvartetu i vrhunskom glazbenom materijalu. Vi ste tada svirali bubnjeve.

U to vrijeme i mi smo bili relativno ozbiljni. Ozbiljno smo pristupali svakom nastupu. Još se radilo o nekim stvarima koje se do tada nisu događale na sceni i htjeli smo tome dodati primjerenu pozornost. Inače, u našem jazz fahu ja uvijek kažem: Mi smo u prvom redu zabavljači. Svi skupa. Mi se na pozornici volimo nasmijati, našaliti i ljudima uputiti koju riječ. Znate, a ljudi vam to jako vole.

Vole komunikaciju.

Ljudi idu na koncert jer se žele zabavljati. Ljudi nisu došli na koncert kako bi turobno zurili u nekoga tko isto mrko gleda u njih. Mislim, ljudi se vole zabavljati i zato i dolaze na koncerte.

Jazzeri se znaju zabavljati?

Apsolutno. Oni se moraju zabavljati jer inače ništa od toga.

Oni improviziraju, a improvizacija donosi upravo to. Bio sam nekoliko puta na koncertima kada im je improvizacija izmaknula kontroli.

Tako je, jer mi često dođemo na pozornicu i nikad ne znate što se može dogoditi.

To znači da prije koncerta ne vježbate tako puno, nego prepustite trenutku na pozornici?

(smijeh) Trenutak je pozornica, ali vježbanje je nešto drugo.

Za dobru jazz improvizaciju treba biti i dobro uigrana glazbena ekipa. Da svatko točno zna što će napraviti ako, recimo, Vi na bubnjevima napravite modifikaciju zadane glazbene teme. Oni moraju na neki način biti spremni na to reagirati i pratiti vas.

Da, to je ključno i o tom je riječ. Zato su velikani jazza u svijetu vrlo rijetko mijenjali postave. Recimo, orkestri Basie, Ellington, Herman i tako dalje. To su ljudi koji su stalno imali istu grupu ljudi oko sebe i oni nisu trebali ništa posebno raditi dovoljan je bio pogled i odmah je bilo jasno što treba i na koji način svirati.

Kad ste rekli „velikani jazza“, moram, uz Vas, spomenuti još jedan sjajan niz: Boško Petrović, Miljenko Prohaska, Davor Kajfeš. Njih spominjem zato što ste zajedno bili članovi legendarnoga Zagrebačkog jazz kvarteta. Za one koji vole pravi jazz uživat će u albumu Zagrebačkog jazz kvarteta koji je, rekao sam, snimljen 1984., a sada je ponovno objavljen

Da, ta snimka, to je bio koncert u Gavelli i riječ je o jednom posebnom koncertu koji ja osobno neću nikada zaboraviti, a vjerojatno ni kolege koji su još s nama. Prvo, zbog Willisa Conovera. Kako je Boško uspio njega dovesti iz Amerike, to meni ni danas još nije jasno. To je čovjek koji je godinama promicao jazz na Voice of America. Mi smo svi navečer navijali naše radioaparate, naravno tko je imao radio, kako bi ga slušali, jer onda nije bilo ni ploča. Nije bilo ničega samo radio. U to vrijeme išli smo u kino i gledali sto puta Reviju na vodi s Harryjem Jamesom.

Znači radio je bio jedini glazbeni izvor?

Da.

Samo ako je bilo dobrog signala. Drži antenu! Pazi u kojem je smjeru! Nemoj hodati oko radija da se ne izgubi signal!

(smijeh) Da baš je tako bilo. Kad su ljudi na okupu, stalno jedni te isti, onda nastaje sinkronizacija razmišljanja i te stvari koje izgledaju spontano. One jesu zapravo spontane, ali ipak otkrit ću vam da je na probama bilo nekih dogovora. „Čuj, znaš, kad ja napravim ovo, onda daj ti pokušaj nekaj…“ Ne kaže on meni što, ali… „Daj nešto, daj mi odgovori“.

Slušajući s odmakom snimke iz Gavelle možemo konstatirati kako je to jazz crème de la crème. Članovi legendarne postave Zagrebačkog jazz kvarteta nedavno su dobili i Multiplatinum Award Hrvatske diskografske udruge za izniman diskografski rad, dostignuća u jazz glazbi. Gospodine Glojnariću, iznimno mi je drago da vam mogu čestitati na priznanju – nagradi i to uime svih nas koji volimo i emitiramo dobru glazbu na Hrvatskome radiju.

Hvala. Znate da je sve zapravo i počelo na radiju. Počelo je s Plesnim orkestrom.

Znam, 1959.

Da, ’59.

Na slici: Želimir Babogredac (Predsjednik HDU-a i direktor Croatia Recordsa), Silvije Glojnarić i Goran Kajfeš (sin Davora Kajfeša)
📷  : Samir Cerić Kovačević

Bili ste bubnjar u Plesnom orkestru.

Da, Miljenko je bio dirigent, Boško i Davor su isto svirali s nama u orkestru. Mi smo se zapravo ondje našli. Onaj pravi dogovor je bio na drugome mjestu, ali sve je počelo iz Plesnog orkestra. I to što su sada napravili kolege u Croatia Recordsu stvarno je fenomenalno jer je to jedan tehnički zahvat koji ja baš ne razumijem (smijeh). Ne znam taj proces što se sve trebalo napraviti da bi se došlo do ovih snimaka koje su ponovno objavljene. Koncert je bio snimljen na stereo na najobičnijem dvokanalnom starom magnetofonom. Bio je snimljen na magnetofonskoj vrpci. Ljudi su se potrudili da to pretvore u digital jer ja nemam pojma kako to ide. Ja sam posebno zahvalio gospodinu Želimiru Babogredcu koji je ravnatelj, direktor Croatia Recordsa i to od sveg srca što je sa svojom ekipom napravio jedan ovakav zahvat, a osobito na ovoj nagradi koja je došla nakon toga.

Nagrada je na posebnome mjestu u vašem domu?

Stoji obješena. (smijeh)

A, već je na zidu.

Već je na zidu, da.

Zagrebački jazz kvartet bio je jedan od najvažnijih, ali i najboljih komornih jazz sastava ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi, a prepoznat je bio i u svjetskim okvirima. Počeli ste ’59. godine i onda nakon svih tih prvih uspjeha 1966. Vi napuštate Quartet i to, možemo reći, iz jednog velikog i važnog razloga. Odlazite u Berlin.

Da, odlazim u Berlin, u Big Band Sender Freies Berlin. Danas kad o tome razmišljam imam osjećaj da sam pogriješio. Imam osjećaj da je trebalo održati Quartet jer mislim da bismo mi još danas svirali. Naravno, mi koji smo ostali. Nažalost, dvojica kolega su otišli. Davor živi u Švedskoj, u Stockholmu. Nije zdravstveno dobro. Tako da sam ja ostao sam. Međutim, mi smo još punih dvadeset godina mogli raditi i stvarati glazbu ovakvog tipa koja je zaista, bez lažne skromnosti, imala svjetske dosege.

Ma, da, to su i pokazatelji i sav uspjeh koji ste postigli zajedno dok ste i svirali. Ali, moramo reći da ste svirali u Zagrebačkom jazz kvartetu, Zagrebačkom jazz kvintetu, više od deset godina vodili ste ga, bili ste dirigent Jazz orkestra HRT-a, ali bili ste i dirigent Tamburaškog orkestra Radiotelevizije Zagreb. Vodili ste i Zabavni orkestar.

Ja sam na radiju, to nijedan dirigent nije prošao, počeo s tamburašima i s njima sam bio otprilike godinu i pol. Onda je kolega Černjul otišao u mirovinu, tada smo imali i Zabavni orkestar. To je bio orkestar koji je zapravo bio osnovan za pratnju pjevača. Onda su bile one emisije Prvi pljesak ili tako nekako su se zvale, u kojima su ti mladi pjevači dolazili kao što je to danas. Gospodin Černjul se dosjetio i rekao: Idemo snimati zabavnu glazbu s violinama i tako, čega inače nije bilo, jer plesni orkestar je radio nešto drugo. On je otišao u mirovinu i ja sam došao umjesto njega. Dakle, zamijenio sam ga. Isto mi se dogodilo i s Big bandom kad je Miljenko otišao, opet sam ja došao. Jedino što je iza Miljenka bilo malo teže doći na čelo jedne ovakve organizacije kao što je Big band jer je on stvarno pokrenuo mnoge stvari koje su bile važne u ono doba, jer je većina orkestara svirala covere, svirali su američke stvari, američke aranžmane, a mi to nismo željeli jer nitko ne može svirati Basieja kako to svira on i priglup je onaj tko misli da može, taj je stvarno u problemima. (Smijeh)

Ali big bandovi i orkestri bili su vrlo važni i za festivale i za raznorazne glazbene manifestacije i kada bi solist bio pozvan da nastupi uz orkestar, tim je pozivom dobio svojevrsnu potvrdu da je dobar i uspješan.

Da. Mi smo zapravo radili sve što je bilo potrebno radiju i televiziji. Snimali smo i novogodišnje programe i raznorazne koncerte, festivale. Ja sam svirao na prvom Opatijskom festivalu ’58. godine. (Smijeh) Mislim da sam ja jedini živ iz te ekipe. Slušajte, to je onda bilo tako. Svi smo mi bili namještenici na radiju. Onda se to zvalo Radio Zagreb. I bilo nam je zapravo dobro.

Bilo je odlično za sve, za sve karike u lancu vezane za glazbu.

Svi su bili zadovoljni i nikad zbog tih glazbenih stvari, koncerata i slično nije bilo problema.

 Zagrebački jazz quartet, Croatia Records

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki i Samir Cerić Kovačević