Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom osme obljetnice odlaska cijenjenog pjevača, pjesnika, skladatelja, umjetnika i glazbenog velikana Arsena Dedića, donosimo vam intervju kojeg je Zlatko Turkalj Turki snimio s njim 28. travnja 2015. godine.

Na fotografiji: Arsen Dedić (28. srpnja 1938. – 17. kolovoza 2015.)
Fotografija: Ivan Balić Cobra / naslovnica kompilacije “The Best of Collection”

Razgovor s Arsenom snimio je Zlatko Turkalj u Beču, 28. travnja 2015. U bečkom kazalištu Akzent održana je ‘Večer s Arsenom Dedićem’. U prvom dijelu programa prikazan je dokumentarni film o Arsenu, ‘Moj zanat’. Nakon toga su zajednički koncert, na oduševljenje publike, održali Arsen, Matija Dedić i Lea Dekleva.

Arsene, u Beču je među publikom vladala posebna atmosfera. Prema njihovim izrazima lica i snažnom pljesku na vaše govore, vidjelo se da Vas pozorno slušaju i da su sretni. Te su se reakcije najbolje vidjele na projekciji filma ‘Moj zanat‘, ali i kad ste ih svojim posebnim humorom nasmijavali, a još više kad ste ih svojim pričama raznježili. Kako Vi doživljavate 2015. godinu? Što Vama znači, nakon svih uspješnih godina i koncerata, pripremati se za nastup i izići pred publiku? Kako se osjećate na koncertu, posebno kad Vas publika zove na bis?

Pa, znate što ću Vam reći, nije to tako jednostavno jer imam određene godine i zdravlje. Baš sam imao problem s nogom, tako da sam i dosta nestabilan na pozornici. Uzimam lijekove, moram paziti na svaki korak i da se ne zapletem u one kabele. Dakle, ima i tih praktičnih, što bi se reklo, stvari. Inače, meni je najmanja muka i problem pjevati i misliti o tome što ću učiniti, čak i svirati klavir, iako su mi i ruke operirane, jer sam imao Dupuytren. To je okoštavanje tetiva. Gledaj kako je to rezano! Al’, fala Bogu, mogu svirati. Našem Papandopulu se pet puta vraćala ta bolest. Ona ne boli, ali se vraća. Prohaska je imao problem sa srednjim prstima, i tako redom. Dakle, ima tu puno takvih muka. Kažem, najmanji mi je problem misliti, smisliti i to izvesti. Recimo, nemam problema s glasom, koliko god ga imam i kakav god da je. Zatim, kad se sve zbroji, ipak su koncertu prethodila četiri i pol sata u automobilu, s dva vrlo kratka stajanja. I sad natrag, još toliko. To je devet sati, što je veliko opterećenje. Nije lako toliko sjediti. Onda, vidim da je hotel održavan, jako čist i tako dalje, ali sam u sobi dobio jednu čašicu i imam hladnu vodu. Ja se nadam da je tako i kod Vas u sobi. Zatim, hotelski restoran ne radi, osim za doručak. Zbog toga moram ići naokolo tražiti restorane. U hotelu se nigdje ne može zapaliti cigareta, nego se puši na ulici, vani. Dakle, taj posao ima puno tih praktičnih, malih neudobnosti, zbog čega ću u budućnosti razmisliti prije odlaska na putovanje. Pomišljao sam zatvoriti ‘dućan’ od nove godine i baviti se samo autorskim radom, zaobići scenu. Osim toga, imamo mi estradnih umjetnika, pjevača i pjevačica, više nego civila, više nego privatnika. Koga god na ulici pitaš: “Jeste li Vi možda privatnik?”, on kaže: “Ne, ja sam prateći vokal” i tako to godinama ide. Pa gledajte koliko ima tih natjecanja, koliko ih proizvode. Pa me zanima jedna stvar: od čega će ti ljudi živjeti? Gdje će raditi? Mi nismo zemlja kojoj su potrebni toliki pjevači, niti imamo toliko novca. Ali ja ne znam, inzistira se. Negdje sam pročitao da je moj Šibenik, prekrasan, ali ne tako bogat i velik, lani imao oko sedamnaest festivala, što jednih, što drugih – od animiranog filma, preko glazbenih pa do Međunarodnog festivala djeteta. Ne znam kako će to draga domovina rješavati.

I sami ste se zapitali što će raditi ti novi pjevači, što će izvoditi. Dakle, važne su pjesme i autori. Vratimo se onda još malo na Vaš film ‘Moj zanat’. U njemu se pojavljuje i pjesma ‘Kud plovi ovaj brod‘. To je pjesma koju ste Vi napisali, ali je niste potpisali kao Arsen Dedić. Zašto?

Pa dobro, to je dio moje male neobičnosti. Naime, ja sam imao 1969. u Splitu jedan nesporazum s dijelom publike. Možda je to bilo s nekih strana, primijetio sam, i organizirano, jer su neki oduševljeno prihvatili moju pjesmu ‘Vraćam se’, a drugi ustali protiv. Ali već su mi to bili najavili jer sam bio nekoliko dana prije na probama u Splitu, pa su mi rekli za tu mogućnost. I onda sam ja, kad sam to vidio, kao znak zahvalnosti samo rekao: “Više vam nikad neću doći pjevati.” Samo su svi rekli – znaš Dalmatince – “Ma pusti ga, doći će on dogodine.“”Međutim, ja nisam otišao od 1969. Koliko je to godina? Četrdeset i ne znam.

Četrdeset šest.

Četrdeset šest godina nisam otišao na Prokurative. Bio sam pjevao, u kazalištu sam imao koncerte. E, onda sam posjećivao onaj mali teatrin koji mi se sviđa na Prokurativama, ono malo kazalište.

Prva koja me pozvala, nakon tog nesporazuma u Splitu, bila je udruga Klub pomoraca. Došao sam tamo i poklonili su mi maketu jednoga prekrasnog trabakula koju i danas držim u svojoj kući. Kažem, to sam tako rekao i tu sam riječ održao. A bio sam pozivan i ove i prošle godine, preklani isto.

U to doba je moj povremeni suradnik, mogu reći i prijatelj, iz Sarajeva Esad Arnautalić napravio tu melodiju i rekao mi: “Arsene, al’ kad bi ti napravio meni jedan tekst…” Onda sam napisao tekst ‘Kud plovi ovaj brod’, pjesmu koju je pjevala Radojka Šverko, ali i Sergio Endrigo. U to vrijeme je Sergio često dolazio u Hrvatsku. Nažalost, nema više ni Sergija. On je rođeni Puljanin, kao i Gabikin otac. Ja sam zamolio Sergija bi li on to prihvatio. Svidjela mu se pjesma i on ju je otpjevao s Radojkom, izvrsno su to izveli. Lijepe interpretacije. Ali kako sam ja bio rekao da se ni na koji način više neću pojaviti na festivalu, nisam htio ni da se objavi moje ime. Na prvoj večeri kvalifikacijskog dijela natjecanja, voditelj Splitskog festivala rekao je: “Ali to je Arsen, Arsenov tekst.” Onda sam ja, što bi rekli u Šibeniku, malo dobio živčani slom i rekao mu kako nema nikakvo pravo na to i da ja imam pravo objavljivati pod pseudonimom. Budući da je u Šibeniku puno Jurasa u mojoj susjednoj ulici – ulica se zove Paška Zjačića, tamo živi odličan naš pjesnik, tekstopisac Krste Juras – ja sam nekom slučajnošću uzeo ime Luka Juras, prije nego što se Krste Juras afirmirao, jer mi je to bilo drugo krsno ime. Zato sam uzeo taj pseudonim i tako je to zauvijek ostalo.

Dokumentarni film ‘Moj zanat’ počinje Vašim zanimljivim objašnjenjem što sve znači ime Arsen.

Arsen znamo što je. Lijek, ali i otrov, ovisno o tome koliko se razumne i upućene količine toga upotrijebe. To je broj jedan. Onda je zgodno još to da je od Arsen kratica Ars, što bi bila ‘umjetnost’. Kemijski znak je As, što opet nešto znači. To se sve posložilo. Kako je moja mama došla do tog imena? Ona se lijepo zvala Veronika Mišković, čak sam napisao jednu pjesmu o tome. Ali zanimljivo je da se moje ime ne izgovara javno, policija ne dopušta da se širi i tako dalje. To je jako samoironična gesta.

Majka velikoga bosanskohercegovačkog pjesnika Abdulaha Sidrana, koji je svakako jedan od najboljih pjesnika koji postoje u nas, na ovim prostorima (ili kako se sad moderno govori ‘u regiji’), uvijek bi rekla: “A gdje je naš Arslan?” Ona me zvala Arslan, što je opet zanimljivo jer taj turcizam, arslan, znači lav, a to mi je horoskopski znak. Dakle, sve je nekako povezano.

A ‘Moj zanat’? Pa to je moj zanat. Ja sam po zanimanju akademski muzičar ili, kako ja volim reći, akademski težak jer su moji uglavnom bili težaci pa sam nešto naslijedio od te prirode. Raditi, raditi i odgovarati za to. Ali bome, diplomirao sam na dvije srednje muzičke. Kod mene je to dvojstvo opće. Imam dva grada – Šibenik i Zagreb. Imam dva fakulteta – Muzičku akademiju sam diplomirao, a pravo apsolvirao. Imam dvije srednje muzičke – jednu sam diplomirao u Šibeniku, ali sam opet svojom voljom u Zagrebu upisao treći i četvrti srednje u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog i još jedanput diplomirao na istoj školi. Imao sam dva braka, imam dvoje djece, Sandru i Matiju. Imam dvije unuke, Lu i Emu. I imam to dvojstvo da sam i glazbenik i pjesnik. Eto! Što ću više o sebi reći?

Sami ste u dokumentarnom filmu rekli da ste život živjeli u potpunosti.

Bogme jesam! Naživio sam se. Događalo mi se svašta, bilo je problema sa zdravljem. Međutim, nikad nisam prestajao raditi, ni u tim okolnostima. Čak i u Padovi, dok sam bolovao i nisam mogao pisati, diktirao sam jednu svoju knjižicu koja se zove ‘Padova’ i objavljena je. Kazivao sam je u kasetofon, a poslije sam je zapisao kad sam ponovno mogao pisati. U Padovi su mi transplantirali jetru.

Skladao sam glazbu za oko 150 kazališnih predstava i dobio nekoliko nagrada za to. Prva mi je bila za predstavu Ranka Marinkovića ‘Inspektorove spletke’. Režirao ju je Kosta Spajić. Nagrada se zvala ‘Ivo Tijardović’. I nakon toga je bio cijeli niz. Imam i filmskih nagrada – dvije Zlatne arene, nagrada za film ‘Posljednji valcer u Sarajevu’. To je bilo na jednom međunarodnom natjecanju u Novom Sadu. Cjelovečernjih, dokumentarnih, animiranih i namjenskih filmova napravio sam oko sto. I u Motovunu sam ovoga ljeta bio nagrađen za životno djelo.

Tu su, oprostite, i ‘Glembajevi’, ‘U registraturi’ pa ‘Vlak u snijegu’.

‘Glembajevi’, ‘U registraturi’… Onda sam dobio nagradu za Bulajićev film ‘Donator’. A gdje su za djecu… ‘Vlak u snijegu’! Onda s Petrom Kreljom za filmove ‘Vlakom prema jugu’, ‘Stela’, ‘Godišnja doba Željke, Višnje i Branke’… Mogao bih nabrajati. Pa onda s Vladom Tadejem. To sam radio sa simfoničarima u Pragu. Oni imaju takozvani FISYO –  Filmski simfonijski orkestar –  koji je osnovan još četrdesetih godina, mislim u ratu. Do danas djeluju. Da ih vidite kako rade, kako sviraju i kako se ponašaju! Jer kod nas, čim orkestru kažeš da treba ponoviti, odmah je: “A što je bilo?!” Ili kad sam snimao u Italiji, snimao sam voljom muzičara, ne nasiljem dirigenta. Devet puta oni su sami ponavljali finale dok sve nije bilo savršeno. Pokušajte to napraviti kod nas. Napisao sam za film ‘Tajna starog tavana’ jednu ‘numeru’ koja nosi naslov ‘Dětská láska’ (Dječja ljubav) i onda je u Pragu koncertni majstor simfonijskog orkestra, stariji gospodin, ustao i poljubio me zbog tog broja. To kod nas nećete tako lako doživjeti.

Hvala Vam puno na svim prekrasnim glazbenim godinama.

Sve što želim sebi, u najmanjoj mjeri, još više želim i Vašim slušateljima.

Skladba Čistim svoj život nalazi se na albumu Ministarstvo straha (Croatia Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Ivan Balić Cobra / naslovnica kompilacije “The Best of Collection”