Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom pete obljetnice odlaska cijenjenog pjevača, umjetnika i glazbenog velikana Olivera Dragojevića, donosimo vam intervju kojeg je Zlatko Turkalj Turki snimio s njim 2016. godine.

Još od samog djetinjstva, kada mu je otac poklonio usnu harmoniku, Oliver Dragojević se povezao s glazbom. Prije svega, bio je vrsni interpretator, čije su pjesme pamćene po karakteru koji ga je odražavao, iskrenoj i vjerodostojnoj ljubavi kojom ih je izvodio i jednostavne pojave kojom nikada sebe nije želio stavljati u prvi plan. Upravo zbog takvog skromnog karaktera, on možda nikada za to ne bi niti mario, ali njegovo je stvaralaštvo rezultiralo uspjehom u diskografiji kakav mnogi glazbenici kod nas nisu niti približno ostvarili. Svoje istoimeno izdanje ‘Oliver’ iz 1987. prodao je u otprilike 400 tisuća primjeraka. To, međutim, nije bio prvi i jedini diskografski uspjeh. Prema službenim podacima Hrvatske diskografske udruge, na teritoriju RH od 1975. do 2018. godine objavljeno je više od 50 albuma u izvedbi Olivera Dragojevića – studijskih izdanja, kompilacija i live izvedbi na nosaču zvuka.

Zbog njegovog doprinosa hrvatskoj glazbenoj industriji, na prvu godišnjicu njegovog preranog odlaska Hrvatska diskografska udruga je njegovoj obitelji posthumno uručila najveće diskografsko priznanje – Multi-platinum Award za vrhunska diskografska dostignuća.

Na fotografiji: Oliver Dragojević (7. prosinca 1947. – 29. srpnja 2018.)
Fotografija: Radislav Jovanov Gonzo

Olivere, što vama 2016. znači pjesma ‘Picaferaj’?

Znači početak slušanja jednoga mladog glazbenika.

To je bio Vaš debitantski nastup na Splitskom festivalu davne 1967. Neki bi rekli, loš početak. Niste ušli u finale, a to je postala jedna od pjesama koje su obilježile Split sedamdesetih, odnosno cijeli Festival.

U principu, napravljena je da bi se opisalo jedno zaboravljeno zanimanje, znači, čovjek koji pali plinske ferale. Cijela ta priča napravljena je da se osjeti taj mentalitet. Autor stihova ispričao je priču o njegovom teškom hodu i o poslu koji se ponavljao svaki dan. Stanovao je u Varošu, di se mora stepenicama penjat’ prema kući… Ono, lipa priča.

Slažem se. Kao što sam rekao, pjesma je obilježila Splitski festival.

Ma nije baš.

Ne te godine. Poslije. Mnogo godina poslije.

Da, puno kasnije, jer je te godine na festivalu bila pisma “Pismo ćali”. Mislim da se s njom ne može usporedit’, jer je mnogo priznatija i sve.

A kako se mladi Oliver tada osjećao? Prva večer Festivala i ostali ste bez ulaska u finale?

Pa mogu ti reći da se od treme koju sam imao ne sjećam puno toga. Uzeo sam neku jaketu s duplim kopčanjem, neko skraćivanje kose, ja se toga uopće više ne sjećam. To je bilo nešto u interesu nastupa, a zapravo takva zbunjoza da je bilo strašno.

Olivere, kako komentirate da su pjesme ‘Galeb i ja’, ‘Imala je lijepu rupicu na bradi’, ‘Nocturno’, ‘Ključ života’, ‘Majko, da li znaš’ ili recimo ‘Picaferaj’, koju smo spomenuli, postale popularne i da ih je publika otkrila i prihvatila – zavoljela – dosta godina nakon što su objavljene?

Ma to je uvijek vezano, pisme su uvijek vezane za izvođače, tako da u to vrijeme nisu ni mene znali, pa nisu imali razloga ni pjesme slušat’. A onda kad su me malo upoznali… Dobro, moram reći da to medijsko upoznavanje nije baš neka moja osobitost, ali znam, preko medija su shvatili da im se taj čovik sviđa k’o pjevač i onda su počeli slušat’ pjesme.

Uvijek je za uspjeh uz dobru pjesmu bio važan i izvođač?

Mislim da da.

Premda autori često tvrde da je bitna samo pjesma.

Istina je, ali ne zvuči kod svakog izvođača isto. Znači, imaš dvije radnje, recimo dvije pekare. Kruh je i kod jedne i kod druge, ali nije isti.

Mnogima ste glazbeni, pjevački uzor. No koje ste Vi komplimente i komentare čuli za svoj vokal, za svoju interpretaciju?

Komentari, odnosno komplimenti ili uvrede ili tako nešto, jako sam se istrenira’ da to ne pamtim previše. Tako da ti mogu anegdotu neku reć’ kao “Vi mi se jako sviđate”, a ona govori: “Pa nije, onaj, to tvoj pjevač, to je neki drugi…” Ono, neke sitnice koje valjda čine nas ljude sretnima. Ali komentari kao “Dobar si”… Šta to uopće znači?

Na fotografiji: Oliver Dragojević sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Vama ništa?

Meni ništa. Ja dovoljno znam koliko je to bilo dobro ili nije, ali bitno mi je samo da se bavim glazbom.

Izjavili ste za emisiju ‘Music pub’ da ne volite svoj glas, ne volite slušati svoje pjesme. Što još ne volite kad je glazba u pitanju? Ima li još nešto što Vam smeta?

Pa, loš aranžman. Loša priča, znači loši stihovi. Vrlo je teško donit’ nešto s emocijama ako ne znaš priču, ako ne osjetiš nešto šta je tebi blisko. Što se mene tiče, nekoliko puta sam se zatekao u sviranju i pjevanju kako se prebacujem u lice sa strane koje promatra tu priču. Tako da bude nekad i neki doživljaj koji se ureže baš negdi u dušu, da to jednostavno rečemo.

Je li u glazbenom svijetu teško biti svoj, biti izravan na neki način i imati svoj stav? Jer kad imaš stav, a drugi se ne slažu, kažu: “Gle, bezobrazan je.”

Nego, svi kad počnu govorit’ o pjevačima, naravno da svi imaju sluha. Ne može se tim bavit’ ako nema sluha. I onda šta reć’ za svoja razmišljanja o toj glazbi? Mislim da je, ako je dobra melodija, ako je dobar stih, ako ti pjesma leži, ako je prihvatiš kao takvu, to može bit’ neki znak da si na pravom putu da sebe pronađeš. A sebe pronaći je najteže. Ustvari, jeste li vi drugi Oliver, jeste li, ne znam, drugi Gibonni, to je užasno. To je za njega teret, za tog izvođača. Znači, ako nađeš svoj put, onda je to idealno.

Jesu li Vas htjeli mijenjati? Jesu li Vas uspoređivali s nekim?

U onoj bivšoj državi bio sam dite još kad smo snimali ‘Picaferaja’ i onda smo 1974. snimili ‘Copacabanu’. Dogodine su mi na festivalu u Splitu rekli: “E, ove godine ćemo isto tako jednu brzu.” A ja sam rekao: “Može.” Znao sam da to nije to. Pa sam im predložio: “A mogu ja izvest’ još jednu pjesmu?” Pa sam izveo ‘Galeba’ i odatle negdje računam da sam pronašao svoj put. Da je to negdi ta boja, taj pristup.

Osim te večeri kad ste izveli ‘Galeba’, kad ste zbog glazbe, zbog pjesama koje ste snimili, bili baš posebno sretni?

Ma recimo, to je vrijeme kad mogu s glasom kombinirat’ klavir, orkestar otraga koji će sve to popratit’… Onda ti bude prelipo. Razumiš? Da ti bude tako ugodno i lipo da bi to stalno ponavlja’. Kako lipe stvari ne traju nikad dugo, onda sam, ustvari, kroz život negdje upleo neke momente koji mi prave sriću, ježi mi se koža i tako neki senzori koji pokazuju moje unutrašnje stanje.

Pjesma Jubavi mala nalazi se na albumu Samo da je tu (Aquarius Records)

Na pozornici?

Da, da.

U interpretaciji?

Ponekad mi neka pjesma koju malo zanemarim, probudi neka osjetila.

A, vrati Vas malo.

Vrati me, da.

U neka vremena?

Možda ne vremena, nego me vrati u neku emociju, nevezano uz vrijeme.

Godine 1997. snimili ste album ‘Duša mi je more’, a 2013. ‘Tišina mora’. Kad se dogodila ta povezanost s morem?

Ona je uvijek tu. Rođen sam na moru, živim na moru, more poštujem, stalno ga moram imat’ blizu. Posao kojim se bavim povremeno me odvuče daleko od mora i onda mi fali. Kad sam tamo, ne spominjem ga previše zato šta je tu. To je  obostrana ljubav.

Olivere, za nekoga tko nikad nije vidio more, ne zna što je more, kako biste ga Vi najkraće opisali?

Koga, tu osobu ili more?

More.

(smijeh) Ima jedan usjek u planini kraj Klisa doli. Je l’ ti znaš koje su to emocije? Ili, recimo, Sveti Rok, evo počet ću od dalje malo. Kad prođeš tunel i kad se otvori ono prostranstvo i vidiš da je to neka površina, vodena površina. Svi zovu more ‘voda’. Pa ne znam, malo mi to smeta, ali dobro. I pogledaš to i obuzme te optimizam. Nije da se hvalim, ali more je strašno važno u životu svih ljudi. Pogledajte ljude s kontinenta kad dođu ljeti na more. Šta oni pamte, šta misliš? More, opuštenost, pivanje, druženje, popit’, pojest’… Sve je nekako vezano uz život. To je vrlo blizu prirodi. Kad se radi, zaboraviš na te stvari koje te baš čine čovikom i onda čekaš to lito. I naravno, ne radi se, nema obaveza toliko i svi su uglavnom na odmoru. I kako onda nećeš zapamtit’, kako nećeš volit’. To je najbolje.

Rekli ste mi što Vam znači pjesma ‘Picaferaj’. A ‘Cesarica’?

‘Cesarica’ je obilježila razdoblje od dvadesetak godina. Ko što je bio ‘Galeb’ recimo 1975., tako je ‘Cesarica’ bila 1993. Pojavila se pjesma koja je produžila moj vijek trajanja.

Dobili ste novo priznanje. Tada su Vas neki glazbeni kritičari, koji do tada možda nisu smatrali da ste tako kvalitetni, priznali: “Da, ovo je izvanserijski. Oliver je odličan.”

To su ti neke faze di te ljudi primijete. Recimo ‘Galeba’, pa ‘Magdalenu’, pa ‘Vjeruj u ljubav’, pa Boris Dvornik ‘Nadalina’, pa ‘Cesarica’ – to su pjesme koje su obilježile neka vremena. Isto ko šta, kad smo u susjednoj državi, Sloveniji, dolazili pjevat’, nisu me doživljavali nikako. One godine kad sam počeo svirat’ harmoniku i pjevat’ ‘Nadalinu’, prihvaćen sam totalno. Znači, njima je trebao neki okidač tipa harmonika da budem primijećen. Onda su slušali i ono od prije i ono poslije.

Mislim da zapravo to dolazi nakon ‘Cesarice‘, ponovno slušanje, upoznavanje Olivera. One starije radove su počeli ponovno mnogi slušati – otkrivati i povezivati s Vašim likom i djelom. Je li Vam ‘Cesarica’ najdraža pjesma koju je Gibonni napisao za Vas?

Ma, teško je to reć’. Pa ne znaju ni autori koji napišu pjesme, koja je najbolja. Mislim, jednom ti je draga ova, drugi put ona. Nije to baš da rečeš: “E, ova mi je najbolja.” Ne. Pitajte slikare! Teško je to reć’.

Za ‘Cesaricu’ ste dobili nagradu Porin za pjesmu godine, hit godine i najbolju mušku vokalnu izvedbu. Ali Gibonni je za Vas napisao i krasnu pjesmu ‘Brod u boci‘.

Je.

Remi Kazinoti je napisao glazbu. Gibo je napisao i stihove za recimo: ‘Dobro jutro‘, ‘Dobar dan‘, ‘Teško te zaboravljam‘…

Da. ‘Kreni’, ‘Dobro jutro, tugo’. Ha, Gibonni. Vrlo mlad ustvari, sad je relativno mlad. Dobio je i on neke godine, jako plodan autor. Sreća je, recimo, kad se autor bavi komponiranjem, pa još piše i stihove. To je baš dobro. Znači, mora proživit’, doživit’ i nešto njegovo mora bit’. I onda dođem ja i ukradem tu neku intimu pa me onda svi pitaju: “Kad ste to napisali?” Ja to nikad nisam napisao i izveo ko da je moja. Ali ja to sebi prilagodim, zato što tražim pjesme koje su bliske mojem unutrašnjem stanju.

Volite funk?

Funk mi je bio zanimljiv kad sam bio mlad…

Odlično ga izvodite.

Ma, onako.

‘Ajde idi svojim putem‘, to je bila Vaša suradnja s Dinom. Vi, Dino i Alka Vuica.

Da. To je odlično. Dino je bio lik. Ne znam di bi ga stavija. Uglavnom, poseban čovik. S njime je bilo vrlo uzbudljivo, zato šta se je radilo kad se moglo. Bili smo svi tamo i onda kad je vrijeme za snimanje, snima se nešto pa se baci ili mijenja i nešto ostane… Uglavnom, od sedam dana snimanja, mogu reć’ da je korisnih bilo, recimo, dva ili tri. Snimali smo CD šest mjeseci. Bilo je to baš intenzivno druženje i tu sam naučio puno o Dinu.

Nedostaje nam svima.

Dino je, rekli bi Splićani, čunka, faca.

‘Vrime Božje‘, ‘Boginja‘, ‘Gore si ti‘, ‘Za život me vežeš samo ti‘, za Vas je napisao Grašo. On je u početku naišao na veliki problem i velika očekivanja, jer je proglašen Vašim nasljednikom, a Vi ste u to vrijeme bili u punoj snazi. Bili ste top-izvođač. Što Vi i Grašo imate zajedničko, odnosno jeste li ga i Vi doživjeli kao mogućeg nasljednika?

Otac je primijetio da mali ima sluha. Znači, Zoran Grašo je primijetio da se Petar hoće time bavit’. Onda je zamolio mene, ustvari moju suprugu, da kažemo šta bio on sad trebao. Ona govori: “Ja ću ti reć’ – Huljiću da ga proba kao klavijaturista i, ne znam, izvođača Magazina.” I oni se nekako tu upoznali, Huljić i Petar, i on je svirao u Magazinu neko vrijeme. I onda je pisao neke pjesme usput, pa je nastala i ‘Boginja’, to je bilo napisano za ‘Doru’. I onda se vidilo da on ima strašno smisla, ali on i dobro piva, pa je onda počelo s njegovim pjesmama, onda euforičnim koncertima di su se žene “ubijale”. To je bilo baš ono – novi, novi pjevač, pa su ga počeli nešto sa mnom uspoređivat’, što nije dobro. Reka’ sam – on pjeva neki stil koji je njegov, baš njegov.

Vi ga niste doživjeli kao mlađeg Olivera?

Ne, nikad. Prije bi’ to reka’ za Luku Bulića nego za Petra Grašu. Petar ima neki svoj izričaj. Drugačiji je.

Objavili ste album ‘Oliver i prijatelji‘ 2003. Prije desetak-petnaestak godina bilo je statusno snimiti duet s vama. Vi ste bili i ostali vokalno jamstvo kvalitete jer, pretpostavljalo se, onaj tko je s Oliverom snimio pjesmu, taj je sigurno dobar. Znate li koliko ste dueta snimili?

Ne znam, ali znam da bi me neki ljudi zamolili, koji mi nisu baš bili u tom poslu poznati, za njihovu nekakvu promidžbu. Ja bi’ se ponudio k’o prijatelj da bi snimio. Tu je bilo i lošijih pjesama, zaboravljenih odmah, neuspjelih i svašta, ali napraviš nekome uslugu. Pa mislim – pjevam, nije mi teško.

Na fotografiji: Vesna Dragojević, supruga Olivera Dragojevića, s priznanjem
Multi-platinum Award Hrvatske diskografske udruge, uručenim 29. srpnja 2019.
Fotografija: Jadranka Nišević

Koji duet, glazbenu suradnju posebno pamtite?

S Kemalom Montenom, duet sa Zoricom Kondžom, Meri Cetinić, Tedijem,Vannom, s Gibom…

Jeste li kad u vrijeme snimanja pjesama autoru mijenjali stihove ili tražili da napiše nešto drugačije, jer Vam se ne sviđa.

Ma ponekad nešto. Dogodi se da ti se, recimo, kad izgovoriš neku riječ, ona ne čini prirodna, pa onda ja tražim kao: “Je l’ se može to promijenit’?” Nikad nisu imali ništa protiv. Jednom kad sam snimao CD, u tekstu ima “krepka poput sna i hljeba”. To je, recimo, stih koji ne možeš otpjevat’, nego možeš jedino izgovorit’. Kako je pjesma bila melodijski zahtjevna, zvao sam autora i govorim: “Slušaj, ja ovo ne mogu uopće otpjevat’.” To je neki čudan jezik. A on kaže: “Pa, prilagodi si.” Pa sam malo promijenio te vokale.

Tko su Vam danas prijatelji? S kime volite sjesti i popiti piće, razgovarati?

Pa možda će zvučat’ čudno, ali prijatelj sam s prijateljima mojih sinova. Jer se u mojoj branši, recimo, ljudi mojih godina rijetko druže. To je negdje prestalo. Onda, sve više ljudi nešto je i taknuto bolešću ili je netko umra i tako, pa mi to teško pada. Ekipi koja ima neku moju dob. Pola njih nema, pola ih se odselilo, pola je negdje… Mislim, teško. Znači, moja dica imaju puno prijatelja jer su mladi ljudi. Ti njihovi prijatelji su i moji prijatelji. I onda se družimo. Uglavnom smo na moru zajedno.

Koliko Vam nedostaje Zdenko Runjić?

Puno. On je bija prijatelj, susid… Trideset godina zajedno, sve demosnimke sam mu snima. Intenzivno druženje, baš kvalitetno. Nije interesna sfera prodati što više ploča ili CD-ova. Od početaka smo pratili razvoj te kulture pa smo se družili, komentirali, znali smo sve o svemu i bilo nam je lako. Znači, trideset godina s nekim se družit’, pa to je ravno, recimo, da si mu brat.

Jeste li nakon Zdenkova odlaska razmišljali o tome što ćete Vi, kako ćete dalje i tko će sada biti Vaš prvi suradnik? Tko će za Vas pisati pjesme a da zvuče kao da ste ih Vi pisali?

Ne, nisam ja tu moga’ sebi pomoć’. Ja sam se bavio glazbom…  genetski. Znači, po obitelji sam nadaren, barem tako govore. Onda sam se uvatija toga sviranja, pjevanja, bilo koji instrument, bilo šta i ni u čemu nisam savršen, ali to me veseli još uvik. I kad je Zdenko otišao, onda sam ja pogledao malo oko sebe. Vidio sam neke ljude koji su isto talentirani: Jure Stanić, Tomo Mrduljaš, Hari Rončević, Gibonni, Lea Dekleva… Milijun autora koji i sami biraju pjesme. A sa Zdenkom je bilo drugačije. On bi napisa pjesme i donio mi ih doma. I govori: “Evo, koja ti se sviđa – uzmi. Koja ti se ne sviđa, tu ću proslijedit’.” I tako sam ima’ izbor.

Kad Vas čovjek sluša, glazba Vam je sve.

Je.

Pjevate sjajno, imate odlične pjesme, ali djelujete vrlo skromno. Jeste li ikad sami sebi priznali da ste stvarno naš najbolji pjevač?

I to je jako teško odgovorit’.

Kako onda sebi objašnjavate uspjeh?

Ako je Porin nagrada za najbolji vokal, više puta pobjednici su bili Massimo i Tony. Znači, ako je po tome gledat’, onda ne mogu sam sebi ništa priznat’. Ako je gledat’ prema ljudima koji me prate, oni će reći da sam ja najbolji, Tonyjevi će reći da je on najbolji, Massimovi da je on najbolji… Mislim, to je stvarno stvar ukusa.

Olivere, za svoj rad primili ste brojne nagrade. Između ostalog, više puta i nagradu Hrvatskoga radija i emisije ‘Music pub‘. Za ovogodišnji uspjeh albuma ‘Familija‘, konkretno pjesama ‘Gdje to piše‘ i ‘Sreća’, koje su bile u vrhu naše hrvatske top-ljestvice, dodjeljujem Vam nagradu za pjevača godine. Pjevač godine za 2016.

A bravo! Vidi! I piše! Ovo ste znali i prije, znači. (smijeh)

Naravno da smo znali.

‘Music pub Zlatka Turkalja’. A znaš koliko se ti i ja znamo?

Mislim, još onda kad sam gostovao kod tebe u Velikoj Gorici. Uuu, davno, davno. Al’ dobro. Opstali smo i ti i ja, dobro je.

Vezano za ovu nagradu… ekipa Drugog programa Hrvatskoga radija odlučila je da sljedeće godine naša godišnja dodjela nagrada emisije ‘Music pub’ za najboljega pjevača nosi naziv Nagrada ‘Oliver Dragojević’.

Ma joj, to je previše. Ne rade se spomenici prije. Znaš, nekako to nije baš uobičajeno. I svake sljedeće od tog izvođača koji pobijedi te godine?

Ne, stalno je ‘Oliver Dragojević‘.

Zašto ne? Zašto ne tog pjevača te godine, pa ga zove sljedeće godine taj pjevač koji je bio?

Ne znam može li netko imati tako veliku karijeru, dugu i bogatu kao Vi.

To će biti teško, da.

To će biti jako teško. Tako da ostajemo kod Nagrade ‘Oliver Dragojević’. Naravno ako se Vi slažete i prihvaćate ovu našu želju i odluku.

Evo, prihvatio sam.

Pjesma Trag u beskraju nalazi se na istoimenom albumu (Croatia Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Radislav Jovanov Gonzo, Jadranka Nišević, Zlatko Turkalj Turki