Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu cijenjenog kantautora, glazbenika i umjetnika Tedija Spalata!

Na fotografiji: Tedi Spalato
Fotografija: Dario Lepoglavec

Što kažeš o prolaznosti vremena?

U vezi s tim sam mnogo naučio od Prousta “U potrazi za izgubljenim vremenom”. S ljudske strane kategorija vremena nije dovoljno spoznata. Dovodi nas u zabludu. Međutim, ono u čemu nismo u zabludi jest da vrijeme neizbježno protječe. U tome treba pronaći smisao i nas kao dijelova tog vremena koji imamo svoj početak i svoj kraj. I osmisliti koliko god je moguće ono što nosimo u sebi kao dar, a svi se možemo pohvaliti nekim darom koji smo dobili za život. Pokušati iza sebe ostaviti neki trag, biti dobar s ljudima i svima pomoći koliko možeš. Bez tog protoka ne bi bilo ničega i katkad nam je teško što sve tako brzo prolazi i što neki ljudi odlaze.

S odmakom neke stvari, neki događaji, neke pjesme kako vrijeme prolazi dobivaju još više na važnosti i značenju. Primjerice, “Picaferaj”, jedna od tebi najdražih pjesma sa Splitskog festivala bila je neprimijećena u vremenu izvođenja, nastanka 1967. godine, a s vremenom je postala antologijska. Baš kao “Galeb i ja”, “Pismo ćali”…

Vrijeme je nepogrješiv čimbenik lakmus. Katkad pjesma prohuja. Zbog nekih okolnosti nije zabilježena. Odlično si spomenuo neke pjesme i zato mislim da je vrijeme najobjektivniji sudac. Da ono što u nekom trenutku nije prepoznato kad-tad će u jednom trenutku izaći iz naftalina i zasjati u punom sjaju. I to je odlično naveden slučaj pjesama “Galeba”, “Picaferaj” i “Pismo ćali”. Te su pjesme zapravo bezvremenske i one su na neki način u sukobu s protokom – prolaznošću vremena. Zato što u svakoj prilici, u svakom trenutku, u svakom stanju društva i čovjeka one mogu funkcionirati. Zbog toga su ostale i ostat će.

Često su sjećanja i prolaznost vremena teme u pjesmama.

Tako je, jer teško nam je prihvatiti,  katkad i spoznati sadašnji trenutak. Umijeće bi u životu trebalo biti da postoji samo sada i ono što je prošlo ne može se vratiti, a budućnost je gotovo nepredvidiva. Tako često posežemo za onim što je iza nas, što nam je promaknulo pa se tome vraćamo. Nekoliko koraka u prošlost i tako može nastati pjesma. Neka zaboravljena stara gitara može se ponovno restaurirati. Ne možemo uvijek živjeti bez prošlosti. Uvijek je ona tu negdje prisutna kod mene jer ja i jesam po prirodi malo nostalgičar i romantik. Volim zakoračiti u prošlost svojega djetinjstva i svoju glazbenu prošlost. Mislim da se moja prošlost i sadašnji trenutak konkretno s tobom odlično slažu.

Na fotografiji: Tedi Spalato
Fotografija: Dario Lepoglavec

Koliko se tvoj odnos prema glazbi mijenjao od vremena kada si bio roker, volio gospel – duhovnu glazbu, do danas kada se publici uglavnom predstavljaš s mediteranskim pop i zabavnim pjesmama?

Temeljno se moj odnos nije mnogo promijenio, ali imaš pravo, mijenjale su se glazbene forme. Najviše sam sa sastavom Anima naučio o duhovnim skladbama. Puno sam naučio i u radu s klapama, sastavom More, ali i u snimanju pratećih vokala. Možda se nisam usudio jer sam bio malo previše samozatajan prije izvoditi ono što me najviše ističe kao čovjeka i glazbenika, a to je neki taj moj sfumato, moj glazbeni izraz koje sam sigurno zaokružio u kasnijim godinama. U zrelim je godinama taj moj stil dobio puni identitet i mislim da sam tada počeo i zrelije razmišljati o sebi: tko sam, od čega sam sazdan i što je zapravo moj glazbeni izričaj. Podvlačeći crtu, ja sam ipak glazbeni svaštar s tim da nikad ne volim na isti način ponoviti pjesmu. Koketiranje s jazzom, bluesom, etnom… mislim da to nisam nikada izgubio. Ali jesam svaštar jer nemiran sam u izvođenju i volim istraživati kako se neka pjesma može drukčije svirati i interpretirati. Moji iz benda su mi rekli da nikad pjesme koje sviramo ne izvodim na isti način. Na to sam im rekao neka se samo opuste.

I neka te probaju pratiti.

Tako je (smijeh).

Kada si na Prokurativama osjetio posebnu emociju publike? Je li to bilo 1986. godine kada ste Meri Cetinić i ti na vaš osebujan način publici predstavili pjesmu “Konoba”, jednu od najljepših pjesma izvedenih na Splitskom festivalu?

Da. To je bio taj trenutak. No, moram priznati kako nisam osobito vjerovao u pjesmu kada mi je Slobodan M. Kovačević ponudio duet s Meri. Prvo, Meri je već tada bila etablirana pjevačica, a drugo, nisam baš do kraja prepoznato tu “Konobu”. Kada je moj otac čuo demo-snimku pjesme i rekao mi da je to baš dobra i lipa pisma, a i sam je bio odličan pjevač i gitarist, malo sam se zamislio. “Konoba” je bila moja prekretnica i dala mi je samopouzdanje za daljnji rad.

Prije 40 godina bio je tvoj prvi izlazak pred splitsku publiku i to zajedno sa sastavom More. Na Splitskom festivalu izveli ste pjesmu “Kariola”. Nakon odlaska iz Mora nastupao si u operetama i dramskim predstavama splitskoga Hrvatskoga narodnog kazališta. Zanimljivo je da si do 1982. bio jedan od traženijih studijskih glazbenika. Snimao si prateće vokale na albumima tada najpoznatijih izvođača. Je li ti album “Jači od vjetra” najdraži na kojem si pjevao prateće vokale? Pitam zato što ti je za rad na albumu desetak godina uplaćivan novac.

Da, Mišo je taj album snimao u Ljubljani. On je odlučio da u studio dolazi u 14 sati i da će do 20 sve snimiti. Snimiti album i otići kući. I tako je i bilo. Mene su tada Mato Došen i Slobodan Kovačević pitali hoću li da mi isplate gotovinu ili da imam neki postotak od snimanja pratećih vokala. To je bilo vrijeme kada sam ja još radio u pošti. Rekao sam im da su mi već platili smještaj u hotelu i put pa tada više ne moraju ništa plaćati nego neka mi daju postotak od prodaje albuma. Ja sam punih deset godina na žiroračun dobivao novac od tog albuma jer je album “Jači od vjetra” bio prodan u gotovo milijun primjeraka. To mi je pomoglo za kupnju dobre gitare (smijeh). Da se ne šalimo, Mišo sve što otpjeva je uvijek bilo iz srca. To je jedan posebni vokal koji je ušao u svit u drugu, treću … petu generaciju on ulazi svima u uho isto kao i Dylan. To jednostavno dirne ljude kad on otpjeva “Jači od vjetra” ili “Ostala si uvijek ista”, to je jednostavno istina.

Biti glazbenik, poznat, popularan  u Splitu koliko je lako, a koliko teško jer znamo da su iz Splita neki od naših najuspješnijih pjesnika, skladatelja, izvođača…

Znaš zašto je lako? Zato što ti tamo nikada nisi neka zvijezda. Miljenko Smoje rekao je ovako: “Čim si jednom nogom stupio na rivu odmah ti je vrijednost pala 50 posto.”

Tedi, jesi li nekada pokušao na papir zapisati svoje emocije?

Ne jer sam previše samokritičan. Mislim kako to netko bolje radi od mene. Bio sam previše malodušan kad je riječ o poetskom opredjeljenju, odnosno neopredjeljenju.

Je li to bio i svojevrsni strah zato što iz Splita potječu: Popadić, Zuppa, Fiamengo, Runjić, Stipišić, Slivar, Ninčević, Belan i mnogi drugi?

Sigurno je to i respekt prema ljudima koji su ostavili jako puno dobrih pjesama i stihova. Popadića sam veoma dobro poznavao, bili smo kućni prijatelji i puno smo se družili. Za Runjića da ne govorim, Slivara, Fiamenga da ne govorim koliko je taj lijepih pjesama napisao. Da nije napisao ništa nego samo “Ništa nova” (smijeh), taknuo bi me za cijeli život. Da, tako da ja u to vrijeme uspješnih i plodnih splitskih tekstopisaca iz velikog respekta prema njima nisam napisao ništa.

Na fotografiji: Tedi Spalato sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Ti si snimio jednu od najljepših pjesmama koje govore o Splitu. To je pjesma “Vridilo se rodit” s kojom si i pobijedio na Prokurativama 2009. Tada si mi u razgovoru rekao: “Sazdan sam od Splita, a more mi je više od inspiracije”. Koja te pjesma zvukom prvim taktovima podsjeća na more, Dalmaciju na Hrvatsku?

Možda bi u najintenzivnijem obliku to bio “Galeb”. To je vrijeme prekrasnih orkestracija i shvaćanja kako treba zvučati pjesmu. To je zvuk koji je meni ostao. Oliver mi je uvijek bio pjevački uzor.

Dugo si godina radio sve kao i danas. Imao odlične pjesme, odlično ih izvodio, ali nije bilo većih rezultata. Naime, na glazbeni status koji ti pripada morao si čekati dosta dugo. Iz kojeg razloga? Jesi li sam sebi stvarao problem i bio kočnica? Kada si rekao: “Tedi, vrijeme je, ostavi posao u pošti i počni se ozbiljno baviti glazbom?”

To je bilo 1989. godine jer je u mojemu životu sve bilo snažno u vezi s glazbom. Toliko me je glazba bila obuzela da više nisam jednostavno mogao. Moja se duša počela buniti davno, davno prije, ali ja sam materijalno želio biti neovisan. Nakon srednje škole u kojoj sam bio vrlo problematičan učenik, ali sam uspio završiti srednju tehničku školu smjer slaba struja, želio sam reći roditeljima: hvala vam za sve ono što ste učinili za mene. Zato sam se zaposlio u pošti, imao sam novac za egzistenciju, podstanarstvo i tako dalje. Drugo sam sebi sam bio glazbena kočnica, stalno sam vagao hoću li ili ne krenuti u slobodnjake (slobodne umjetnike) i to sam odlučio učiniti u najteže vrijeme. To je bilo prije Domovinskog rata, tada sam odlučio biti ili ne biti, s 34 godine ostavljam posao u pošti. Otišao sam zapravo na ulicu i onda se tek snalaziti kao prateći vokal. Na to gledam kao kaljenje i nijednog trenutka mi nije žao bez obzira na to što je tada bilo materijalne oskudice, ali duhovne nije. To je vrijeme kad sam se jednostavno potpuno predao glazbi i cijena koju sam platio uopće mi nije velika.

Zanimljivo je da 1999. snimaš pjesmu “Sve ću preživit” s kojom nisi pobijedio na festivalu Melodije hrvatskog Jadrana, te godine pobijedio je Goran Karan s pjesmom “Prozor kraj đardina”. I onda dvadeset godina poslije ti, Karan i klapa Sveti Juraj HRM-a s pjesmom “Kuća naše pisme” pobjeđujete na Splitskom festivalu.

Ništa nije slučajno. Moj dragi Gibo pojavio se s pjesmom “Sve ću preživit” i ja sam je istog trenutka osjetio. Osjetio sam da je to pjesma koja će u mnogo čemu promijeniti moj život i koja će postići uspjeh i moj minuli rad nekako povući za sobom. To se i dogodilo. Nakon toga održao sam koncert u Lisinskom i pjesma “Sve ću preživit” prekretnica je i mojemu životu.

Što smatraš svojom najvećom životnom pobjedom?

Pobjedu nad sobom. Pobijedio sam neke stvari koje su mi bile kočnica. Još nisam pobijedio preveliku samozatajnost i samokritičnost prema onome što radim i stvaram. Uvijek su mi bili potrebni uzori kao potvrda, ali i mjerilo da ono što radim ima neke izglede.

Jesi li previše strog prema sebi?

U nekim situacijama sam asketski možda malo prestrog.

Poznajem te kao mirnog, samozatajnog i povučenog čovjeka koji ponašanjem, postupcima ne pripada glazbenom poslu. Što bi ti rekao tko je Tedi?

Poslužit ću se izjavom Marka Twaina “kad glazba postane biznis više nije umjetnost” ili kao što je Arsen rekao “ja sam jedan priučeni talentirani glazbenik”. Volim glazbu, živim za nju, nešto znam u odnosu prema drugima, to je malo.

Pjesma Možda nekog voliš nalazi se na albumu Ime mi je nevažno (Scardona)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Dario Lepoglavec, Zlatko Turkalj Turki