Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast što je u našem društvu bio pjevač i predvodnik grupe Srebrna krila Vlado Kalember!

Na fotografiji: Vlado Kalember
Fotografija: Leonora Bedić

Zajedno sa Srebrnim krilima objavio si album ‘Opasno je ljubit ženu’. Kako 2024. gledaš na album kao formu?

Dobro, u odnosu prema 1842. (smijeh)

Konkretno, što je ostalo isto kad je riječ o pripremi, okupljanju autorske i glazbene ekipe za snimanje? Koliko ima sličnosti s ulaskom u studio, snimanjem i radom na albumu kao u zlatna vremena Srebrnih krila?

Način snimanja nekad, kad svijet bijaše mlad , u usporedbi s danas, sličan je, barem u mojem slučaju. Nije potpuno isto, ali recimo, tada smo, u to vrijeme, bili bend koji je otišao na Krk i u smiraj sezone od jednog smo hotela dobili klub koji je tada prestao raditi. U tom smo prostoru vježbali i pripremali se za snimanje. Sjeli bismo u krug i onda bi jedan svirao, najčešće je to bio Muc, on bi na klaviru svirao pjesmu koju bismo trebali snimati i onda smo svi zajedno radili na aranžmanima odnosno svatko je od nas nešto svirajući kreativno dodavao u pjesmu. Danas je to drukčije, danas to radimo Hrvoje Grčević i ja. Prvo ja pjesmu snimim uz gitaru, zatim je pošaljem njemu i onda se nađemo kod njega doma ili dođemo u studio. Nakon toga je bubanj programiran pa zovem na snimanje Pištu, objasnimo mu kako bi to trebalo zvučati. Često se Grga i ja posvađamo tko će od nas svirati bas. U rad uključimo prateće vokale i klavijaturiste Igora Matkovića i Fedora Boića. Tako da mi je, osobno, to dosta različito u usporedbi s onim kako se snimalo prije.

Ali, sudeći prema tome kako govoriš, ostala je ista strast.

Ne, ona je danas još jača. Prije je to bila samo ljubav, sada je i ljubav i strast.

Nekad je objavljivanje albuma bio glavni razlog za odlazak na turneje.

Razlika između nekad i sad jest i u tome što je album imao naziv nosač zvuka, bilo u formatu CD-a ili prije toga long play ploče, koja je nama glazbenicima iz toga vremena imala kultni status. Naravno da to danas nije ni slično tome. Album je od kultnog statusa otišao u, ne znam kako bih to nazvao, u plinovito agregatno stanje. Znači, danas ja imam album koji zapravo nemam.

Jer je digitalno objavljen?

Tako je. Digitalna objava, znači, taj album može se slušati putem društvenih mreža, streaming servisa. Ja ga imam doma jer sam ga snimao u vlastitom studiju, ali ne postoji fizički. Tako da, naravno, taj odnos prema albumu kao albumu, nekad i danas, nije isti.

Na fotografiji: Vlado Kalember
Fotografija: Leonora Bedić

Koliko si se ti promijenio? Tvoj odnos prema glazbi i publici? Konkretno, što te i dalje vraća na pozornicu? Zašto voliš biti na pozornici i pjevati ljudima?

To je za nekakvu dijagnozu. To se zove labuđi pjev ili tako nekako. Turki, to je jednostavno super osjećaj. Super je svirati. Imao sam razdoblja kad sam znao stati, jer nikad u životu nisam smatrao da sam pojava bez koje bi svijet bio drukčiji, da se nisam pojavio na sceni. Bio sam jedno dva puta u situaciji da sam čak mislio da možda više neću niti svirati, ali to nisam nikad najavljivao, niti ću najaviti kad jednog dana zaista prestanem, ako ikad i prestanem. Tako da, to je kao prestati živjeti. Imam prijatelja koji su otišli u mirovinu, a bili su inženjeri, liječnici… koji su gotovo prestali živjeti u tom trenutku kad su otišli u mirovinu. Mislim da puno težu dijagnozu imaju Rolling Stonesi i slični dečki koji, iako naplaćuju to što rade, to sigurno ne rade zbog love. Sklon sam podržati ono što mi je Jurica Pađen davno rekao: “Čuj, Rolling Stonese treba podržavati, dok god budu oni svirali, možemo i mi.”

Srebrna krila su u kratkom vremenu postigla veliki, pravi uspjeh, koji je malo izvođača na hrvatskoj sceni doživjelo. Imao si priliku upoznati i jednu i drugu stranu popularnosti. Što to nosi sa sobom? Kako je to kad te mnogi nepoznati ljudi vole?

I ne vole…

Više je bilo onih koji su vas voljeli. Kakav je to osjećaj kad znaš da te ljudi prate i da ih zanimaš, kad si stvarno popularan?

Bez obzira na to što se u to vrijeme činilo da smo gotovo pali s Marsa (jer smo se pojavili odjednom), nikad nije tako. To je kao film. Priprema traje nekoliko godina, a snimi se u dva mjeseca. I kad se radi neki album, dugo se priprema materijal i onda se sve relativno brzo snimi. Pa se to onda svima čini kao da ide lako i brzo. Mi smo nekoliko godina prije postanka benda radili planove, koncepte… Neću reći da smo uspjeh očekivali, nego smo ga planirali. On uvijek dođe nekako iznenada i možemo reći preko noći. Ideš po gradu pa te ljudi poznaju. Na to sam se naviknuo, da me ljudi prepoznaju i zaustavljaju. Ali u to vrijeme, bilo mi je to veliko iznenađenje, to što se netko na ulici okrene za mnom ili nešto komentira.

Tko je u bendu najteže podnosio teret slave, prepoznavanje i komentiranje ljudi na ulici?

Nismo mi to tako teško podnosili. Mogu reći da smo imali sreću jer smo iz te kategorije kad su za ples birale dame, bili izabrani prije, tako da nam to nije bio nadomjestak za neke dječje ili tinejdžerske frustracije, pa nam je to dobro sjelo.

Zanimljivo je da ste kao Srebrna krila 1978. godine postali popularni kad je objavljena pjesma ‘Ana’, a da si ti prije toga uporno nosio demosnimke u Jugoton i svaki put iz Jugotona otišao s odbijenicom. U čemu je bio problem? Kakve su to bile snimke? Što si im nosio i nudio od pjesama?

Glavni urednik zabavne glazbe tada je bio Vojno Kundić koji je prije toga radio kao profesor na Muzičkoj školi ‘Pavao Markovac’, odakle sam ga ja poznavao kao profesora klavira. Njega sam ja i iz šale zvao profesore, a on bi vikao: “Nemoj, nemoj.” Vojno nas je odbijao godinama i nakon dugo, dugo godina, kad je on već bio otišao u mirovinu, sreo sam ga u jednom kafiću, stisnuo mu ruku i rekao: “Ti si jedan od najveće gospode koju sam upoznao u šoubiznisu. Bez obzira na to što si nas tri godine odbijao.” Mislim da i to treba netko napraviti jer faul je dio sporta i ako se ne navikneš na to da te se faulira, nego ti se samo pušta, neće ti biti dobro u bilo kojoj karijeri. pa tako ni u glazbenoj.

Što je konkretno nedostajalo tim snimkama koje si nudio?

Nije bio problem samo u tome što su odbijane te demosnimke, nego i pjesma ‘Ana’, koja je kao singl prodana u 500.000 primjeraka. U to vrijeme ona je poharala sve top-liste u bivšoj državi i preko noći nas lansirala iz anonimnosti u velike zvijezde. Znači, oni su odbili prvo to. Onda smo sa snimkom otišli u Suzy jer mi je tamo radio jedan prijatelj. Komisija je ‘Anu’ i tamo odbila.

Pjesma ‘Ana’ nalazi se na albumu ‘Srebrna krila’ (Croatia Records)

Koja su bila objašnjenja? Zašto nitko nije želio objaviti pjesmu ‘Ana’? Jako čudno. Kako je ‘Ana’ (koju je napisao Đorđe Novković, koja je poslije bila veliki hit i postala vašom osobnom glazbenom iskaznicom) zvučala u originalu, na demosnimci? Ne prolazite u Suzyju, ali ni u Jugotonu, gdje je Đorđe Novković imao poseban status. Baš čudno.

Velika je zabluda u kojoj su mnogi godinama bili, a vezano je uz Đorđa, da je on bio u Jugotonu u to vrijeme veliki autoritet. Čisti dokaz je taj da je on napisao pjesmu ‘Ana’, a da mi s njom nismo mogli proći. Zapravo nismo dobili dopuštenje da taj singl kao takav izađe. Svi su nas odbili: Jugoton, Suzy, sarajevski Diskoton. Kad danas gledam na sve to, to su bili sve faulići. (smijeh)

Zanimljiva je priča o ‘Ani’ koja je obilježila tvoju karijeru i rad Srebrnih krila i bila vaš najveći hit. Najprije je osvojila publiku u ljeto 1978., kad ste ti i Dado Jelavić ljetovali radno u Vodicama, gdje ste nastupali u klubu, a ostatak benda (Duško Mandić i Adi Karaselimović) u Zagrebu. U Vodicama si i saznao da je ‘Ana’, vaša ‘Ana’, odjednom postala veliki radijski hit.

Dado i ja smo godinama prije imali ugovor o ljetnim angažmanima i svirali smo u jednom bendu na terasama i u klubovima. I te godine imali smo ugovor od prvog svibnja za angažman u noćnom klubu. ‘Anu’ smo snimili u travnju i kako je nismo uspjeli objaviti, rekao sam Novkoviću da Dado i ja moramo ići u Vodice, a on je rekao da će pokušati još nešto napraviti. Nakon toga je sazvao sve važne ljude i pitao ih: “Jesam li ja najuspješniji skladatelj u ovoj kući (Jugotonu)? Ja vam jamčim da je ovo dobro.” I onda je tako, ‘ajmo reći gotovo na polusilu, na guranje, to prošlo. Demosnimka je nastala u Sarajevu. Često upravo ta demosnimka zna biti bolja od finalne, takozvane buduće, za koju mislimo da će biti trkaća verzija. Rekli su mi u hotelu u Vodicama da me je zvao gospodin Novković i da mu se javim. Ja sam ga nazvao i on mi je rekao da je uspio pjesmu nekako izgurati i da je singl već gotov, a ja sam ga baš htio pitati kad snimamo finalnu verziju. On je od fotografija koje sam mu prije donio da vidi kako bend izgleda, odabrao jednu od tih fotografija i stavili su je na omot singlice. Sjećam se da smo spavali u depandansama hotela, a ispod nas je bio mini golf-teren s džuboksom. Svih tih četiri-pet mjeseci koliko sam proveo u Vodicama, netko je bjesomučno ubacivao kovanice i slušao ‘Anu’. Kako nitko nije znao tko su Srebrna krila, mještani Vodica koji su me dobro poznavali znali su mi reći: “Vlade, a što ti ne pivaš onu ‘Anu’ jer pivaš isto ka i onaj iz Srebrnih krila.”

Na fotografiji: Vlado Kalember sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Već u prvim godina djelovanja, Srebrna krila imala su oko dvjesto koncerata godišnje. Bili ste vrlo popularni u Bugarskoj i SSSR-u.

Tadašnji menadžer Riblje čorbe mi je rekao: “Znaš, mi ti svi idemo na ljetovanje u Bugarsku, a onda ne nosimo novac, nego kupimo vaše albume i tamo ih prodajemo, jer tako imamo puno više novca.” I tako smo jednom bili u Skoplju nekoliko dana u sklopu naše turneje 1981. i mislim si: pa nije nam Sofija tako daleko. I sjednem u auto i odem u Sofiju. To je vrijeme bez mobitela, mailova, nema ničega. U Bugarskoj je u to vrijeme sve bilo centralizirano; znači, imali su jednu agenciju koja je organizirala koncerte i jednu diskografsku kuću. I ja sam došao u tu agenciju, zvala se ‘Sofija koncert’. Uđem, a u ruci sam imao nekoliko naših ploča, i kažem: “Dobar dan. Ja sam došao vidjeti ima li mogućnosti da mi ovdje nastupimo. Tko je tu glavni ili šef?” Jedna naočita gospođa, vrlo simpatična, kaže: “Ja sam. Ali sve terase su već dogovorene za ljeto.” Ja kažem: “Čuo sam da smo dosta popularni u Bugarskoj.” Ona pita: “A tko ste vi?” Kad sam joj rekao Srebrna krila, ona me samo pogledala i rekla: “Molim? Vi ste Srebrna krila?” To je rekla glasom kao da je u agenciju ušao Mick Jagger pa smo brzo dogovorili turneju. Meni je i dan-danas to nevjerojatno, fenomen. Recimo, znalo mi se dogoditi da me u Mađarskoj zaustavi policajac koji me gleda i govori mađarskim jezikom. Ja nijednu jedinu riječ ne razumijem. Onda on meni samo odjednom kaže: “Vlado Kalember, Srebrna krila.”

Za vas su pjesme pisali: Đorđe Novković, Arsen Dedić, Željko Pavičić, Željko Sabol, Zrinko Tutić, Mario Mihaljević i naravno ekipa iz Srebrnih krila. Sve je odlično funkcioniralo. Ali kad dolazi do ozbiljnijih problema? Što je dovelo do tvoje odluke da odeš iz benda koji ti je bio jako važan?

Mi smo bili prvi bend iz Hrvatske koji je napravio megauspjeh. Prvi bend koji je imao megaturneje i koncerte. Bili smo pioniri svega toga i kao početnici na toj razini posla radili smo i neke greške. Između ostalih, jedna je bila takozvana prevelika diskografska prisutnost. Objavljivali smo po album i pol godišnje, a nekad i dva. Time smo zasitili tržište. Problemi su nastali zato što smo mi već na početku  dobili najboljeg menadžera – Vladimira Mihaljeka Mihu. Imali smo najbolje uvjete, ali i strašno velike troškove, jer smo putovali kao glomazna i skupa ekipa. Imali smo tri šlepera opreme, čak smo na jednoj turneji imali vlastitu pozornicu.

Koja ti je pjesma Krila posebno draga? Koju iz nekog razloga posebno voliš?

Moram reći da imam dvije najdraže pjesme. To je ‘Ana’ koja nas je lansirala i ‘Vino na usnama’, prva pjesma koju sam otpjevao kao solist. Ona je srušila pravilo: ‘Kad pjevač napusti bend, propast će.’

Pjesma ‘Opasno je ljubit ženu’ nalazi se na istoimenom albumu (Dancing Bear)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Leonora Bedić, Zlatko Turkalj Turki