Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu legendarnog pjevača impresivne glazbene karijere Željka Bebeka!
Na fotografiji: Željko Bebek
Fotografija: Karla Matulina
„Dokle pjevam, dotle i postojim; prijatelji bivši, prijatelji budući; pamtite me po pjesmama mojim.“ Ti stihovi krasan su uvod u naš razgovor. Riječ je o jednoj od važnijih pjesma Bijelog Dugmeta „Pristao sam bit ću sve što hoće“. 50 godina traje Vaša karijera, Vaš odnos s publikom i diskografom.
U predgovoru Vaše biografije „U inat svima“ ima još jedan odličan stih koji je odabrao Želimir Babogredac „Što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive?“, što zapravo odlično ide uz sadržaj i naziv Vaše knjige.
Tako je. Stihovi koje si sad rekao šlagvort su cijele moje karijere i, kad sam ih prvi put dobio od pokojnog Duška Trifunovića, kao da sam tog trenutka bio svjestan da ću zapravo cijelu svoju karijeru upravo s tim stihovima biti vezan. Puno sam lijepih stihova otpjevao, puno sam tim stihovima poruka poslao i sve su ljubavne na neki način, ali odnos mene i publike, bolje rečeno publike prema meni, pa autora prema meni i svih suradnika, upravo je moja poruka da sam pristao na to da budem sve što hoće, da sam zapravo vjeran svima. Ali, potiho, potajno ili javno, stihom „Pamtite me po pjesmama mojim“ zapravo se obraćam publici, svjestan toga da ću u životu samo biti u glazbi, s glazbom, živjeti od glazbe.
Na promociji knjige rekli ste jednu lijepu rečenicu, odnosno definiciju zašto trajete pedeset godina. Bilo je dosta padova, ali puno više uspona. Više puta bili ste na vrhu, što je zapravo i razlog zašto ste tu i dan-danas, punih pedeset godina. Uz talent, možda je sve ove godine postojao taj Vaš unutarnji inat.
Pišući autobiografiju, zapravo diktirajući autobiografiju, o nekim stvarima morao sam sȃm još jedanput razmisliti, i to o puno stvari. Zaključio sam zapravo da je svačiji život sastavljen od uspona i padova, ali koliko si na kraju uspješan, kako ćeš svoditi račune, ovisi o tome imaš li više uspona, jakih uspona. Mislim da spadam baš u te ljude koji su išli gore – dolje, gore – dolje, ali više puta sam išao prema gore i tako se ne dam spustiti.
U knjizi nema ljutnje, nema gnjeva, što je najvažnije, ali ima situacija koje su bile stvarno teške, životno teške. U autobiografiji dosta govorite o prijateljstvu, o svojim suradnicima. Tko su Vaši pravi prijatelji? Koga prihvaćate, što Vas može s nekime povezati da kažete: „Evo, to je moj prijatelj. To je prema kroju čovjek s kojim ja mogu surađivati, sve mu reći, nazvati ga u ponoć i tražiti pomoć“?
Pa, dosta se toga mijenjalo s vremenom. Pet desetljeća bavljenja glazbom donijelo je puno nekih dobrih imena, donijelo je i neke ljude koji se možda nisu niti trebali pojaviti, ali ne možeš sve procijeniti odmah. No, uvijek imaš dobro iskustvo, bez obzira na to tko ti je suradnik. Moram reći da sam u izboru prijateljstava malo zakinut jer me je moj svijet glazbe udaljio od svih koji su mogli biti moji prijatelji iz vremena gimnazije, fakulteta. Od njih me je udaljio posao, ali nisam ih zaboravio. Nisu to samo ljudi koji su izravno sa mnom bili u proizvodnji. Jedan velik utjecaj na mene imao je pokojni Esad Arnautalić, koji je bio i ravnatelj orkestra, svih orkestara na Radiju Sarajevo, pa je bio i na akademiji i svojedobno je bio svirač i sve, ali on je taj koji je mene procijenio i na neki način se zauzeo za moje ime kada su ljudi birali suradnike. Iako smo Goran i ja imali iskustvo i šezdesetih godina i zajedničkog boravka u Italiji, kada je osnovana grupa Jutro, ja nisam bio u toj kombinaciji. Ja sam se s Goranom razišao u Italiji. Čovjek koji je Goranu rekao: „Što ti biraš? Imaš Bebeka. Zovi ga!“. Ja sam zahvalan zato što je to bio najlakši, najjednostavniji, najkraći put za prvi veliki korak u budućoj karijeri.
Na fotografiji: Autobiografija Željka Bebeka U inat svima
Fotografija: Karla Matulina
Znači, ne morate biti nužno s nekim prijatelj da biste dobro surađivali. Možete odvojiti te dvije stvari.
Apsolutno.
Jer u Vašem poslu, znamo svi, kad je sve super – ide, kada ima dosta novca, kad ste popularni i slavni, onda ste svi međusobno u grupi ili glazbenom timu odlični prijatelji.
Da, onda svi zvučimo kao prijatelji. Svaki čovjek poklekne nekada, ako je tako projektiran. Ja sam zaista imao malo ljudi s kojima sam se morao razići i to što sam se razilazio ne znači da se to dogodilo na ružan, loš način da ostavi loš trag. Nekad je pametnije razići se nego ostati u zajedništvu koje prestaje biti plodno.
Kako danas gledate na činjenicu da ste u vrijeme najveće popularnosti Bijelog dugmeta bili mjerna glazbena jedinica uspjeha i glazbenog biznisa i što tako velika popularnost, s kojom se može pohvaliti mali broj glazbenika s domaće scene, nosi sa sobom? Mi znamo ovaj ljepši dio.
Da. Kako sam stalno inzistirao na tome da je ljudski put uglavnom posut trnjem, ali ako imaš dovoljno velikih uspjeha, onda se sve pretvara u jednu ljepotu i nastojiš, naravno, zaboraviti sve loše stvari jer za glazbu su potrebne dobre vibracije, a ostvariš ih tako što svjesno izabereš ljude. Vjeruješ im, ne smiješ sumnjati u njih. Ako posumnjaš, stvar pada.
Na fotografiji: predstavljanje autobiografije Željka Bebeka U inat svima
Fotografija: Karla Matulina
Kada ta stvar pada? To me zanima. Što slava, popularnost i novac donose, odnosno koliko te sve stvari kvare ljude i pokazuju pravi odnos?
Kakav god čovjek jest, on ima skrivene mane. Svatko od nas ih ima, pa onoga trenutka kada izađu na površinu, događa se razočaranje, razlaz. Rekao sam: nije nužno da je to loše. To zapravo možda jest jedan odličan novi korak koji otvara druge mogućnosti. Ja sam zapravo u životu upravo to proživljavao: odlične susrete i odlične razlaze. Dakle, kad govorim o razlazu, uvijek se misli na razlaz s Bijelim dugmetom jer je to u sjećanju naroda ostalo nešto neponovljivo, nešto toliko veliko da i danas vrijedi isto kao prije. Vjerojatno je u sjećanju, to je dobro tako, ali razlaz s Bijelim dugmetom nije bio nužno tragičan i loš ni za Gorana. Dakle, obojica smo dobili, bez obzira na način na koji se to dogodilo, dobili smo priliku za neke nove korake i za neke nove iskorake.
Dobro, ali morate prihvatiti činjenicu da mnogi smatraju Bijelo dugme, ono zlatno vrijeme Bijelog dugmeta, upravo razdobljem kad je Bebek bio u Dugmetu.
To je sjajno. Zaista smo napravili veliku stvar.
Jeste, ali niste mi samo rekli – novac i slava, kvare li ljude? Mijenjaju li ih?
Pa da. I to je ono što se pokaže nakon nekog vremena kao skrivena mana. Neka bolest za novcem zapravo upropasti sve. Novac je potreban, ne samo za život nego za lijep život, za rastrošan život, kada se čovjeku ide u trgovački centar da kupi sebi nešto novo, ne mora ići kupiti samo jednu stvar, s novcem možeš puno više. Ali ako dođeš u situaciju da razmišljaš o broju koncerata puta toliko novca i koliko ću biti bogatiji, tu se onda glazbeni motiv izgubio i onda pada raspoloženje. Kod mene uvijek pada raspoloženje ako se članovi benda ili orkestar s kojim radim…
Ne osjećaju dobro.
… ne osjećaju dobro. Onda se ni ja više ne osjećam dobro i onda maštam o tome da ću nešto promijeniti da bih se osjećao dobro. Ja sam hedonist koji svoj život vezuje za pozornicu i srećom imam obitelj koja to voli i kojoj je to drago. U suprotnom bi bio opet neki razlaz u životu.
Na fotografiji: Željko Bebek
Fotografija: Jole Obrenović, Robert Šipek
U autobiografiji ističete kako ste svoje prvo nezadovoljstvo kao član Dugmeta, odnosno tu unutarnju pobunu, iznijeli u intervjuu koji nikada nije objavljen 1983. Tada ste bili s Dugmetom na turneji. Čekali ste taj intervju, njegovu objavu. Što bi to Vama značilo da je Glavan tada objavio taj intervju?
Da, u vrijeme snimanja posljednjeg LP-ja na kojem sam ja bio, koje je bilo u Skoplju, Darko Glavan je došao popratiti tu situaciju, razgovarati s ljudima i dati jedan uvod za vrijeme koje dolazi kada će se LP pojaviti. Ja sam bio duboko nezadovoljan jer socijalno stanje u bendu, ta šarolikost bila je…
Preizražena?
… nije se mogla izdržati. Moram reći: grozno je to kada prvu godinu na pozornici stojiš s ljudima s kojima si u zagrljaju i koji svi osjećaju ljepotu glazbe, druženja, izlazaka i sve. I onda osam, devet, deset godina nakon toga odjednom vidiš da se ne možemo čak niti sresti na kavi jer se netko žuri u banku da vidi dokud mu je doguralo zlato i dionice i sve to. Netko ne mora nikamo juriti jer ima u pozadini roditelje koji su veliki bogataši. Takva je situacija u Bijelom dugmetu bila.
Ali, oprostite, Željko. Jeste li ikada rekli naglas da Vam pripada znatno više jer dajete mnogo? Jedanput ste u „Music pubu“ rekli da je Dugme Bebek koliko i Bregović.
Pa ja sam i dalje, naravno, u to uvjeren, ali ne s gledišta koliko bih ja zaradio da se mene vrednovalo na način koji odgovara da sam ja podjednako Dugme. Moja je teza bila da mi, da Goran i ja zajedno, domišljamo stvari. Čak nije važno ni kad trebam nešto reći. On je osjećao kad ima moju potporu jer bez nje ne bi to radio. Vrijeme je pokazalo puno stvari. Ako nije dobio moju potporu, morao je naći nešto drugo.
Zašto Vi i Bregović nikada niste mogli biti prijatelji? Suradnici da, i to odlični, a prijatelji ne.
Upravo zbog tih skrivenih mana koje su se pojavile. Na početku nismo imali kada biti prijatelji jer smo bili okupirani glazbom, stvaranjem, putovanjem. Poslije, kada smo imali vremena za to, shvatili smo da možda i ja za njega imam skrivene mane koje je on interpretirao. Ja više nisam mogao imati želju ni volju da smo prijatelji. Možemo biti poslovni suradnici, možemo predstavu napraviti zajedno, možemo otploviti brodovima nekamo zajedno, ali to je sve više šminka, a meni je jako nedostajalo prijateljstvo i u bendu se zapravo sve to raslojilo kada se jednog dana dogodila rečenica: „Jebiga, Bebek, Brega je Brega.“
Godina 1989. važna je u vašem životu. Novine pišu kako je propala turneja Bijelog dugmeta, kako su ostali bez pjevača, a Vi te godine objavljujete dva albuma: „Pjevaj, moj narode“ i „Nitko više ne sanja“. Kako je izgledala nova organizacija novog početka? Trebalo je naći novi kreativni autorski tim. Surađivali ste s Đorđem Novkovićem, Miroslavom Rusom, Zrinkom Tutićem itd. No, nije bilo jednostavno. To je bilo vrijeme Cro dance pokreta, rata i domoljubnih pjesama.
Mislim da su Zrinko i pokojni Đorđe zapravo našli formulu kako poznatog Bebeka predstaviti publici u svjetlu novog Bebeka, a da se to pomiri s onime što sam do tada radio. To su majstorski napravili kroz ovakve pjesme. Mogu reći, danas su na mojim koncertima neizostavne i te pjesme s početka solo karijere i suradnje s Đorđem i Zrinkom. Naravno, tu se pridružio poslije i Rus, koji je zaista isto imao dobrih pjesama. Postali smo tim koji je deset godina radio zajedno.
Sad je jedna od najvažnijih karika u vašem glazbenom timu Branimir Mihaljević.
Apsolutno. Branimir Mihaljević je od 2012. zapravo novi čovjek, novi prijatelj u mom životu, ali prvi put ozbiljno i prijatelj, uz to što je suradnik.
Željko, kakve su bile reakcije kada ste u jednogodišnjoj pauzi Bijelog dugmeta snimili solo album „Mene tjera neki vrag“? Kako su reagirali članovi benda, što su rekli? Zanimljivo je da su uz Vas album snimali Laza Ristovski, Ipe Ivandić, Sanin Karić, trio iz Dugmeta.
Da. Nisam taj svoj prvi album napravio da bih otišao iz Bijelog dugmeta, nego sam ostvario jednu prijetnju. Ako Goran nema snage da napravi svake godine album, da napravimo i turneju svake godine, nego se postavlja prema nama u smislu „Ja imam snage da napravim jednu ploču u dvije godine i jednu turneju u dvije godine“, smatrao sam da smo mi strašno malo tržište i da ga moramo puno više puta uvažiti, obići. Kad je Goran rekao da nema snage, ja sam odgovorio: „Dobro, nema veze. One godine kada ti ne radiš ploču, ja ću kao solist objavljivati svoje radove.“ I eto, sreo sam „Jabuke i vino“ i u njihovoj sam produkciji snimio „Mene tjera neki vrag“.
Na fotografiji: nastup Željka Bebeka s bendom na predstavljanju autobiografije
Fotografija: Karla Matulina
Ali morala je postojati neka reakcija. Pjesma „Jabuke i vino“ preko noći je postala megahit.
Da, uvukao se strah u kosti. U Bijelom dugmetu su se prepali da je to zapravo kraj, da Bebek odlazi u solističke vode. Ja sam im rekao: „Ne bojte se ničega, ja mogu raditi kao što radi Phil Collins, pjevati u Genesisima i sam.“ Međutim, stvar nije išla na dobro. Odnosi u Dugmetu već su se bili potpuno narušili.
Ekipa koja je Vama pomagala u snimanju Vašeg solo albuma bila je i u sobi na sastanku kada je odlučeno da napuštate Bijelo dugme. Kako ste se osjećali?
U svakom slučaju jedno je veliko razočaranje nastalo kod mene, da su tako jednoglasno osjećali potrebu da potraže nekog drugog, da im se zapravo moji potezi, moje riječi, moji intervjui ne uklapaju u njihovo viđenje važnosti. Ja sam to prihvatio, kako sam rekao. Hoće li ostati netko na mojoj strani, pa ćemo demokratski dići ruke i glasovati. I ispalo je, naravno, da je Ipa bio suzdržan. Rekao je: „Nemojte me ništa pitati, ja sam najmlađi i ne želim odluke nikakve donositi.“ Ostali su bili protiv. Ja sam, naravno, izbačen. Goran me ispratio na vratima riječima „Zbogom i nikad više.“ Kad sam sreo Zorana, rekao sam mu: „Pa ti si taj koji je uvijek bio moj najbliži i rekao si da si na mojoj strani, da ćeš, ako treba glasovati, glasovati za mene.“ Onda je rekao ono „Jebiga, Brega je Brega.“
Na domaćoj glazbenoj sceni imamo dosta primjera uspješnih grupa koje su prestale s radom jer je netko nekom nešto zabranio – naziv grupe ili izvođenje autorskih pjesama. Jeste li Vi ikada razmišljali okupiti ekipu i predložiti: Bregovića izbacujemo, ja ću, odnosno mi ćemo, biti Bijelo dugme?
Ma ne, ja sam bio zaljubljenik u Bijelo dugme i svjestan toga da sve što Bijelo dugme radi zapravo sam ja – prvi čovjek na pozornici, prvi čovjek na mikrofonu. Dakle, Bijelo dugme je moja stvar. Nema veze tko je autor. Kao što nema veze tko svira bas i nema veze tko je pjevao popratne vokale. Bilo je važno to s kim publika komunicira. I ja kažem: Bijelo dugme je bilo moje. Nije mi palo na pamet nikada bilo koga mijenjati, osobito Bregovića. Ja sam mu dao sve povjerenje, svu suradnju i mislio sam da ćemo mi doživjeti zajedno pedeset godina Bijelog dugmeta.
Ima li kakva reakcija na autobiografiju, na ove dijelove koje ste ispričali u knjizi, a vezana je za Bijelo dugme?
Pa nema zasad nikakvih reakcija. Vjerujem da neće niti biti. Ljudi će to pročitati ili neće. To će smatrati mojim hirom.
Na fotografiji: Željko Bebek i direktor Croatia Records Želimir Babogredac sa Zlatkom Turkaljem
Fotografija: Zlatko Turkalj
Uvijek postoje dvije strane u odnosima, pa tako i dvije priče, ali zašto svoju autobiografiju smatrate hirom?
Zato što zapravo treba nešto u životu napraviti, treba ga dobro doživjeti da bi imao priliku raditi autobiografiju. I sad kad je ja imam u ruci, mogu reći da mi je zapravo, na određen način, zbog svega što sam u životu radio, ipak na neki način poklonjena prilika da se knjiga o meni nađe na nekim policama s drugim knjigama.
Bilo je dosta komentara na tom početku Vaše solo karijere: „Neće moći Bebek sam“, „Neće on moći bez Bregovića“. Je li knjiga mogla biti nazvana „U inat njemu“ ili samo „U inat“?
Nije on jedini za to da imam neki inat. Nije jedini, ali je isto jedan od tih koji su puno lakše dolazili do dobrih stvari u životu nego ja. Ja tvrdim da, ako ima imalo gorčine – premda je nisam pokazao u knjizi – ja sam se uvijek morao puno više potruditi da postignem nešto što poželim i uvijek sam procjenjivao da drugi do toga lakše dođu. Možda sam zato više cijenio i više volio Bijelo dugme i više poštujem svoje suradnike, karijeru i publiku. Ja spadam u one kojima nije teško dva sata poslije koncerta stajati na za to određenome mjestu da se napravi fotografija sa svakim tko to poželi. To ne smatram teškim. To je sastavni dio ove vrste posla. Ja ga radim iskreno, potpuno predano i to se vidi na pozornici za vrijeme koncerta i poslije njega.
Jedna od najljepših pjesma koje ste snimili u posljednjih nekoliko godina je „Ako voliš ovu ženu“. Riječ je o duetu s Oliverom Dragojevićem. Istu pjesmu sami ste morali izvesti na dodjeli nagrada Porin. U toj izvedbi iz publike svojim pogledima i očima puno su vam pomogli članovi obitelji, posebice supruga Ružica.
Naravno, bili su svi troje mojih najbližih, Ružica, Zvonimir i Katarina. Bili su mi velika potpora. Bilo je strašno nezgodno. Ja inače nisam na takvim mjestima nastupao prije. To je bio jedan novi trenutak i sve. Zapravo sam se Bogu molio da mi podari tu svjetlost u glavi da dokučim svaki stih, svaku riječ, da u tome ne pogriješim jer je to live nastup koji televizija snima i ostaje zauvijek.
I to je bila jedna od najuspješnijih pjesma te godine.
I najjača pjesma te godine i evo, na svu sreću, dogodilo se da sam je uspješno izveo, interpretirao i tad sam zapravo donio odluku da je to jedna od meni najdražih pjesama, posebice zato što sam prvi put u pjesmi pjevao s Oliverom. Znači, ne kao nekada na koncertima, koje smo zajedno radili dvadesetak godina po Njemačkoj, Švicarskoj. Pjevati s Oliverom bilo je divno, bilo je ugodno i svjestan sam toga da smo napravili pjesmu koju će publika voljeti, koju je zavoljela odmah i nagradila je Porinom.
Snimili ste evergreen, zimzelenu pjesmu za sva vremena.
Tako je. Tad sam donio odluku da neću više davati priliku kolegama i kolegicama da im se pridružujem u nekim novim duetima. Ostavio sam neka to bude posljednji duet s nekim kolegom.
S najvećim Oliverom.
Tako je.
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
Fotografije: Karla Matulina; Jole Obrenović, Robert Šipek; Zlatko Turkalj Turki
