Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast što je u našem društvu bio pjevač grupe Prljavo kazalište Mladen Bodalec!

Na fotografiji: Mladen Bodalec
Fotografija: rom@nski photo / Flickr

Prljavo kazalište ima vojsku obožavatelja, koncerti su vam i dandanas uspješni i rasprodani. Svaki vaš potez i svaka pjesma s nestrpljenjem se očekuju, a sve zanima ima li Kazalište još što reći, ako da, na koji način. Majstori ste balada, Jasenko Houra i Ines Prajo kao autori stihova, ti kao medij, kao pjevač, Fedor Boić i Damir Lipošek kao producenti i aranžeri. U kojoj se ulozi ti najbolje osjećaš – kada trebaš biti glasnogovornik, buntovnik, zviždač, onaj koji pjeva o onome o čemu svi govore ili kada je riječ o ljubavnim pjesmama, sretnima, manje sretnima, nesretnima?

Misliš, koji mi od tih žanrova bolje stoji? Mi smo imali tu sreću da Jasenko piše predivne pjesme. Kad bih ja pisao pjesme, volio bih tako nešto napisati. Tako da naša povezanost nije takva da on to meni tumači, nego nekakav zajednički senzibilitet koji nam je dosta sličan. A mislim da sam u nekakvom ljubavnom žanru najemotivniji, da te lagane pjesme koje su uvijek i bile zaštitni znak Prljavog kazališta, da se tu najbolje snalazim. Ali evo, bilo je tu i puno, kažeš i sam, “protestnih” pjesama, ‘Moj dom je Hrvatska’, ‘Lupi petama’ i ‘Ruža’… i sve te pjesme koje su ocrtavale i koje su nas upućivale na stvarnost koja nas okružuje.

Ti još ništa ne zapisuješ, neki stih, neku misao, pa dođeš i kažeš: “Gledaj, Jajo, što sam napisao”?

Ne, ne još ništa. Sada si prije nastupa uglavnom zapisujem naše pjesme jer nekad sam upijao tekstove i nikad mi se nije dogodilo da moram učiti tekst. Nikada! A sad si polako malo zapišem, malo da se podsjetim, nije mi više tako lako sve naučiti. Dakle, nikada nisam učio tekstove, nikada! Tijekom probi, kada bismo snimali, već bi to bilo dovoljno i sve bih znao. A sad je drukčije vrijeme, i godine su tu učinile svoje, pa mi je malo teže. Dobro, još se nigdje nisam baš poskliznuo i otpjevao neki krivi stih.

Kad sam te pitao zapisuješ li ti kakve stihove, zapisuje li možda Houra neke vaše razgovore, razmišljanja, stajališta, rasprave, kad se vozite zajedno u kombiju? Jesi li neku situaciju iz kombija poslije prepoznao u njegovim stihovima, da je on to dobro čuo pa prenio?

Možda ne u tom smislu, ali on već dugo, već desetak godina, prepričava anegdote s naših putovanja, da i on to nešto stavlja na papir. U kojoj je to fazi, ja to iskreno ne mogu reći, ali znam da puno tih anegdota i događaja koji su meni davno promaknuli, koji su davno izblijedjeli, on to vrlo pomno, minuciozno stavlja negdje na papir, a kad će to možda u nekom obliku izaći, ja to ne znam. Znam samo da nešto na tome radi i da tih naših šala, viceva ima mnoštvo, tih dogodovština.

Na fotografiji: Mladen Bodalec na nastupu grupe Prljavo kazalište
Fotografija: Marko Šolić

Jeste li uvijek svi imali jednako mišljenje o događajima u društvu? Gledate li svi jednako na iste stvari ili u kombiju zna biti diskusija i rasprava?  

U suštini, da. Ima tu i rasprava s kojim singlom ići. A što se sportskih događaja tiče, netko je od nas za Liverpool, netko je za Manchester, netko za City. I onda su rasprave i razgovori o tome koji su umjetni klubovi, pa koji nas nisu u povijesti voljeli. Svugdje se može početi razgovor, ali nikad to nije o nekakvoj dijametralno suprotnoj mjeri. Tako i društvena stvarnost, izbori… Uvijek lijepo razgovaramo, i dalje svatko svoje misli i po svojem radi.

Što misliš o angažiranim stihovima, pjesmama, imaju li one rok trajanja, mijenjaju li one zapravo nešto i kome su konkretno namijenjene? Mislim na pjesme koje govore o društvenim, socijalnim, lokalnim ili globalnim problemima. To su svojim pjesmama izravno činili i svjetski glazbenici, recimo: Springsteen, U2, Tracy Chapman, Beatlesi…

Bob Dylan je na proturatnim stihovima zaradio prvih deset milijuna, pa mu onda za ‘A Hard Rain’s A-Gonna Fall’ neki umanjuju, osporavaju vrijednost pjesama jer je prema njihovu mišljenju Dylan sve iskalkulirao. Ne umišljam si da se angažiranim pjesmama može mijenjati svijet, ali može se upućivati na neke stvari, što bi trebalo promijeniti i kako to učiniti. Mi smo uvijek bili na strani malog čovjeka, naprosto iz te naše Dubrave, u kojoj i sam odmalena živiš, pa vidiš sve, na što bi ljudi htjeli vrisnuti. I onda mi dođemo kao glasnogovornici toga. Ne vjerujem da se pjesmama izravno može mijenjati svijet, ali može se sigurno upozoravati na stvarnost, na probleme koji su aktualni, koji su oko nas i koji nas tište. Nužno je na to upućivati.

U najnovijoj pjesmi koju ste objavili – ‘Djeca su OK’ – stihovi su: “Kad se BMW-om pravi lom, kriv je drugi, nije on, sve je u redu, tata, sve je u redu, mama, mada znaš i sama, naša djeca posve su bez mana. Sve je u redu, tata, vrijede suhog zlata. Sve u redu, mama, klinci možda samo liče nama, tvoja kći, ne brini, anđeo je, kažu svi, ma povuče crtu-dvije, samo subotom zrne”.

Tako si mi umišljamo da je to samo subotom.

Svima je jasno o čemu je riječ u pjesmi.

Vrlo je plastično opisano. Ne može se nešto drukčije interpretirati. Svi su u tome ponekad, netko više, netko manje, ali postoji baš krug ljudi koji su svaku nestašnost svoje djece spremni opravdati. Znamo svi mi koji smo išli na roditeljske sastanke što se događalo, ali ovo je pjesma napisana gotovo prema istinitim događajima. Jasenku je palo na pamet da bismo se svi mogli zapitati treba li baš uvijek povlađivati djeci, uvijek im “držati štangu” i sve to, što na kraju u doslovnom smislu pokazuje ova pjesma.

Zanimljivi su i komentari vaše publike na pjesmu ‘Djeca su OK’. Izdvojio sam dva, a oni su i mišljenje većine ljudi koji prate vaš rad: “Pjesmu sam shvatio, kao i poruku, opomenu za nas, popustljive roditelje, a i za razmaženu djecu kojoj je sve dopušteno, i to je kao OK.  Drugi je komentar: Obožavam takve pjesme, kad se svi problemi, stanje nacije i uma pojedinaca, mišljenja većine, uz milijun rasprava, natezanja i nebuloza, jednostavno mogu reći u nekoliko stihova genijalaca. Sve melodično, objašnjeno, savršeno”. Kad ste najavili da ponovno idete u studio i da ćete objaviti nove pjesme, nakon burne priče o dvama Kazalištima, svi su očekivali angažirano Kazalište, angažirane i pjesme s porukom, ali vi ste se odlučili za ‘Stare navike’, pjesmu koja je odlična kao nastavak niza vaših uspješnih balada: ‘Ma kog me Boga za tebe pitaju’, ‘449’ (‘Svaki put kad odlaziš’), ‘Iz nekih starih razloga’, ‘Tu noć kad si se udavala’, ‘Voli me’, ‘Oprostio mi Bog’…

Da, isto je bilo rasprava, ali učinilo nam se da je pjesma ‘Stare navike’ dosta neutralna i nismo pogriješili jer odjek koji ima na koncertima i kako su je ljudi prihvatili, sve to vrijedno je svakog divljenja. Jako smo zadovoljni njezinim odabirom za početak predstavljanja novih pjesama.

Dugo se znamo i nekoliko si puta u našim razgovorima rekao da je Prljavo kazalište ostvarenje svih tvojih glazbenih snova, nagodinu će biti punih 40 godina otkako si u bendu. Naime, 1985. godine objavljen je album ‘Zlatne godine’ i ti si bio pjevač, iako si dvije godine prije bio u društvu Prljavog kazališta, snimao si prateće vokale za album ‘Korak do sna’. Zanimljivo je da ste prateće vokale za taj album snimali Zdenka Kovačiček i ti. Zdenka, koja je tada već bila afirmirana, i ti, mlad i nepoznat pjevač iz Dubrave. Danas si uz Jasenka Houru zaštitni znak Prljavog kazališta. Houra svojim glazbenim rukopisom, a ti interpretacijom. Prljavci su prije tebe počeli kao pravi pankeri i izgledom i zvukom. Ti nikad nisi imao ziherice, pseće ogrlice, lance i poderanu odjeću. Uvijek si pazio na izgled, da budeš lijepo odjeven, na ponašanje, na interpretaciju i nikad nisi bio u medijima predstavljen kao buntovnik, nisi podizao glas ni protiv čega. A kakav si kad treba braniti boje benda, kada netko krene na vaše pjesme, kada komentira da ste loši, da su vam loši koncerti, da si ti ovakav ili onakav pjevač? Kako si nekada reagirao braneći bend, a kako danas reagiraš?

Uvijek zaštitnički, svi smo lojalni, svi živimo s tim bendom i od njega i naravno da štitimo sve što se događa oko nas i publike, uvijek može biti nekakvo drukčije viđenje, pa nemam pretjerano razumijevanja za to, ali to je sastavni dio karijere jedne skupine. Uglavnom ne ulazim u rasprave zato što stvarnost demantira sve te difamacije, znaš i sam da je rasprodana naša prva zagrebačka Arena i neki su dan puštene u prodaju ulaznice za drugi koncert. To dovoljno govori.

Na fotografiji: Mladen Bodalec sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Dosta glazbenih kritičara negativno je ocijenilo vašu angažiranost, osobito vezano za vaše domoljublje. Jednom dijelu publike taj je repertoar najbolji dio rada Kazališta, zbog tih su pjesama i postali vaši pratitelji, dolaze i dandanas na koncerte. Ima i ona druga strana koja misli da ste igrali na sigurno i da ste stihovima podilazili publici. Nekim političarima i političkim opcijama bili ste super, nekima ste bili manje super jer ste u pjesmama imali dosta izravnih pjesničkih strelica: “Isti ste na vlasti i u oporbi, priča se mijenja prema potrebi, fino ste se svi udebljali, oči zatvorili; Nedjeljom u crkvi izmole i oni koji nikog ne vole, vjernici bez vjere koji navrate da ih primijete; Igrališta sad prazna su, klinci se tu ne igraju, negdje iza škola za sitan novac dilaju. Ili recimo: Sve je lijepo kao na razglednici, radnici bez posla, klinci na ulici, starci čekaju red pred kontejnerima; Sedam je sati, ustani, obrij se pa pomoli, partizani i ustaše, bore se za pristaše, u sredini stojiš sam, mali s….n domobran, štrajkaj, crkni, nestani, ali kruha molit’ prestani; Drugovima više ja ne vjerujem. Kad si sretan, upiši se u partiju i kad si sretan i kad želiš sam za sebe sreću svu. Tko u politici ne zna kaput okrenuti, taj se lako kao svijeća može ugasiti. U Kumrovcu tko nije školu izučio, taj nije u mjesni odbor ušao”.

Svi smo bili svjedoci tog vremena. Da, eto, sve prema istinitim događajima. To je Jasenkova angažiranost, angažiranost njegovih prvih pjesama i više nikada poslije nije mogao biti banalan ili nedorečen, profan ili ne znam kako da to nazovem, nešto da bude nesadržajan. Angažiranost i u ključu da upozoravaš na probleme koji postoje u društvu, koji te tište i za koje bi htio da se promijene. Uvijek su mi te njegove angažirane pjesme odlično zvučale i sve ovo što si ti spomenuo vezano za domoljube, ja sam jako ponosan na to. Ne zato što smo mislili da smo mi tada bili velike face, velike fore, mi smo baš kao gradski dečki i nismo proračunati. U to vrijeme nisi ni o čemu drugom mogao misliti jer nam je svima dan počinjao jednako i na spavanje smo odlazili samo s tim temama, to je bila stvarnost koja nas je pritiskala, nekog više, nekog manje, nekog na prvoj crti, nekog u pozadini, nekog izvan ratnih zbivanja, ali svi smo imali jednake sudbine. Tako da je te 1993. godine bio vrlo logičan album ‘Lupi petama’ jer se zapravo nije moglo disati drukčije nego što te pjesme govore.

Kada si spomenuo te ratne godine, bilo je dosta komentara, odnosno osporavanja, da ste rock-band zbog pjesme ‘Uzalud vam trud svirači’, koja se tematski, konceptualno odlično uklopila u album ‘Lupi petama’, a danas ga ti isti ljudi proglašavaju legendarnim. Album ‘Lupi petama’ najbolje je opisao stanje duha nacije i ludoga ratnog vremena, agresije na Hrvatsku. Na njemu su pjesme koje su jednostavno izazivale snažne emocije, pomiješane osjećaje ponosa, veselja, tuge, patnje. Kako ti danas gledaš na taj album? Kako danas čuješ njegov sadržaj?

Turki, sve si dobro rekao, nemam što suvislo dodati na to. Sigurno da nema više tog straha, čovjek se s nostalgijom prisjeća pjesama iz tog vremena. Sad kad počnemo svirati ‘Lupi petama’ više se ne bojimo da će negdje pasti bomba, ali ta pjesma uvijek ima posebnu snagu i uvijek iznova budi te emocije koje podsjećaju na to vrijeme.

Jedna od vaših novih pjesama ‘Makni se’ najavljena je kao ljubavna, ali kad smo govorili o angažiranosti, onda je ona manje ljubavna, a više aktualna. “Što je ovih dana moderno, maske, plin ili gorivo, koji gel za ruke nosimo, koji najbolji je kad prosimo. Koja vijest je danas prijelomna, bomba ili neki novi show. Koga briga što si bos i gol, samo furaj po svom. Riču tankovi i topovi, padaju po vrtu dronovi. Da se žalim, evo nemam kom, samo guram po svom”.

Nemam što objašnjavati, tu je sve rečeno i ta mi se pjesma baš jako sviđa. Volim tu pjesmu.

Kada si osjetio da postoji mogućnost da bi te Houra mogao pozvati da budeš glavni vokal Prljavog kazališta? Ti i Bogović ste svijeta dva, tako različita… to je stih iz vaše pjesme. Prije više od 40 godina pjevao si prateće vokale Bogoviću i Prljavcima.

Da, tada se ništa nije dalo naslutiti. Mislim, to je bend koji je imao takva dostignuća da uopće nisi mogao razmišljati u tom smjeru, ja sam mogao samo malo maštati. Kao što je pola Dubrave maštalo da će biti centarfor školskog tima iz jedne Balaševićeve pjesme. Dakle, o nečemu maštaš, ali ništa nije išlo u tom smjeru dok nije jednog proljeća, te 1985., došao Brkić i rekao mi da malo dođem na probu. I Bogović i ja pjevali smo na probi pjesmu ‘Ma kog me Boga za tebe pitaju’. Malo sam probao, kako bih ja to otpjevao, kako mi pjesma odgovara. To se nije nazivalo audicijom za pjevača Kazališta, ali ta je proba na neki način označila moj ulazak, dolazak u bend.

‘Djeca su OK’ (IDM Music) novi je singl grupe Prljavo kazalište

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: rom@nski / Flickr, Marko Šolić, Zlatko Turkalj Turki