Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu autora, skladatelja, pjevača i jednog od najuspješnijih hrvatskih glazbenika Zlatana Stipišića Gibonnija!

Na fotografiji: Gibonni
Fotografija: Vedran Metelko

Gibo, 35 godina karijere velika je stvar za svakog glazbenika, a još je veća kad je obilježava sa svojom publikom na dva rasprodana koncerta u zagrebačkoj Areni.

Sve si odlično rekao i zato bih se ja suzdržao od komentara. Jedino bih zahvalio ljudima koji su odlučili doći. Velikih najava za koncerte nije bilo i mislim da su ljudi došli na povjerenje. Računam da smo se u tom našem minulom odnosu dobro upoznali i da svi znamo da nema prijevare. (smijeh) To je dobra stvar.

Kad si ti osjetio to povjerenje publike? Da je publika na strani tvojih pjesama, da ih zanima ono što i kako radiš? Je li to bilo prije “Tempere”, poslije “Mirakula”, prije “Judi, zviri i beštimje”?

To je bilo kad smo izašli iz diskoteka. Mislim da su nas te diskoteke sve obilježile devedesetih, jer nije bilo drugih prostora u kojima smo mogli svirati. Bili smo svi premali za sportske dvorane, osim pojedinaca. Pravih klubova nije bilo, kazališta su nam bila nerentabilna i skupa, tako da smo bilo osuđeni nastupati u diskotekama, na žalost umjetnika, a na sreću vlasnika. Ljudi su dolazili u diskoteke jer su u nekom trenutku to bila in mjesta. Bilo je u modi ići u disko, pa onda polovica ljudi dolazi jer se tamo trenutno izlazi, a ne radi tebe i tvoje muzike. Sve je važnije od muzike. I onda sviraš ljudima pred pozornicom, to su ti prva tri reda. Kako su te pozornice male, ja sam znao recimo pred 800 ljudi svirati za sto svojih, a 700 je tu slučajno. (smijeh) To je istina koju ti baš glazbenik neće reći. I onda sam ja ’99. odlučio da to više ne mogu i da ću ići u dvoranu, pa kako bilo da bilo. Svirat ću na manjim mjestima.

Ali ti si to mogao odlučiti i promijeniti jer si već imao glazbenu reputaciju, i kao autor i kao izvođač. Osim toga, i zajednički koncert s Oliverom na Dinamovu stadionu 1994. godine, što mnogima nije uspjelo, ma koliko se trudili i bili popularni.

Turki, to nije realnost, to su incidenti. (smijeh) U godinama o kojima razgovaramo ja sam kao solo izvođač pet puta napunio dvoranu Gripe, dva puta Dom sportova itd., ali to nije realnost. Realnost je kad to stvarno možeš, a ne kad ti se sto stvari mora poklopiti. Moraš imati hit. E, to ja ne računam. Ja računam da ti ne trebaš imati hit, nego da si dovoljno dugo tu da ljudi znaju da su dva i pol sata s tobom najbolje uloženo vrijeme. Iz tog razloga i ja idem na koncerte Springsteena, Stinga ili ako hoćeš rock-glazbenika, na AC/DC. To nije bačeno vrijeme jer znaš šta te čeka. Čekaju te ozbiljno-neozbiljni ljudi koji će dati sve od sebe da ti bude nezaboravno.

Na fotografiji: Gibonni
Fotografija: Vedran Metelko

Jesi li u toj fazi odluke nenastupanja u diskotekama dvojio i razmišljao: ‘Neću moći, nemam podršku, ne razumiju me.’ Ne mislim na publiku, nju si već dobrim dijelom imao na svojoj strani, nego na menadžere i ljude iz tadašnjega glazbenog posla koji su odlučivali i postavljali pravila tko može, a tko ne može nastupati u klubu, dvorani itd.

S publikom nisam imao nikakvih nesporazuma, ali s pratećim osobljem, da ih tako nazovem, tu je uvijek zbrka. Ovo mlado zanimanje ima puno ljudi koji različito razmišljaju, a u pravu su. Ti si u pravu čim tvoj posao i potezi daju rezultate. I kad tebi netko kaže: ‘Ja sam vodio bend taj i taj i to se tako radi’, a imao je dobre rezultate, čovjek je vjerojatno u pravu. Ali ja nikad nisam napravio što su oni napravili, pa sam opet imao rezultate. Ovaj posao je još uvijek u povojima. Svi ljudi koji su ga izmislili još su živi. Živi su i Stonesi, McCartney, Springsteen… i svi su pisali svoja pravila. Mi smo došli nakon njih na puno manjem prostoru, ali to ne znači da je manje zahtjevan. Mislim da je baš jako zahtjevan, jer kod nas je zabavna glazba za ljude s malim očekivanjima, a to što bi se nazvalo rock-glazba, jazz, pop, crossover… tu ljudi imaju velika očekivanja. Tu stvarno moraš biti ozbiljan tip. Ako se na neki način kod tih ljudi opravdaš i misle da je ok to što radiš i da to drži vodu, onda te oni ne napuštaju preko noći. Svi smo teško došli jedni do drugih dok se nismo nanjušili, upoznali i zavoljeli. Zato te se ljudi ne odriču tek tako.

Nisi mi konkretno odgovorio kad si osjetio da ti ljudi vjeruju, da si, kako si maloprije rekao, ozbiljan tip kojega prate i kojega su zavoljeli, kojega su došli slušati ne zato što nema ništa na televizijskim programima ili onako čisto iz dosade. Koje glazbene teme i pjesme su bile prekretnica: “Zlatne godine”, “Tempera”, “Libar”, “Mirakul”…

Puno puta sam udarao glavom u mala vrata, a kad je to izašlo na velika vrata, bilo je to u vrijeme pjesama “Zlatne godine” i “Dobri judi”, znači prije tridesetak godina. Dogodilo se da je jedan dio ljudi koji je volio rock-muziku prepoznao u meni neke tragove bendova koje su oni voljeli. Osjetili su tu školu, taj pristup pjesmama. Onda neki ljudi koji su voljeli talijansku pop-muziku s puno vitamina (smijeh) kao što je Zucchero, i oni su nešto našli u mojoj glazbi. I to je neke tri godine bilo jako uspješno. Onda se dogodio neki lom. Kod nas se strahovito polarizirala publika. Urbana publika sebi je našla izvođače u Crnom mačku i svim dobrim bendovima iz tog vremena. Laufer kao najbolja perjanica toga vremena, super je bilo Hladno pivo, Majke… Ja sam za tu publiku bio nedovoljno radikalan, a onima koji su se okrenuli zabavnjacima, to je bilo prezahtjevno, da ne kažem dosadno. I tu sam imao taj pad, kad se pojavila “Tempera”.

Na fotografiji: Gibonni sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Zanimljivo, a upravo je “Tempera” jedna od pjesama koje se mogu nazvati tvojom osobnom iskaznicom i s kojom si dobio vjernu publiku. U njoj na najbolji način predstavljaš simbiozu svojega rokerskog pogleda na mediteransku i talijansku pop-glazbu, kao što si rekao – s dodatkom puno vitamina. Dobitna glazbena formula koja je promijenila tijek tvoje karijere i dotadašnjega niza pjesama.

Da, ali ne u tom trenutku. Trebalo je proći neko vrijeme. Objavljen je album “Ljudi, zviri i beštimje” i imao je nevjerojatan uspjeh. Kao da je ljudima trebala ta moja pauza da me negdje stave na mjesto. Ja sam to tako shvaćao. To je prvi album koji je kao CD nadmašio prodaju kaseta; 85.000 ljudi je taj album kupilo u Hrvatskoj i Sloveniji, tri puta je bio platinaste tiraže u Hrvatskoj i platinast u Sloveniji. Nakon toga je objavljen “Mirakul”, koji je bio još uspješniji.

Dobar dio tvojih pjesama naziva se pop i rock klasicima. One postoje, snimane su u verzijama drugih izvođača. Posljednji odličan slučaj je album Matije Dedića “Tajna vještina”. Glazba Zlatana Stipišića Gibonnija. Kako si ga ti doživio? Jesi li ga ponosno slušao?

Osoba koju moram staviti na posebno mjesto u mom životu je Matija Dedić. On je već dva albuma posvetio mom radu i svom ocu Arsenu. Postoje prijateljstva i prijateljstva, ovo je nešto što ne treba možda ni izgovarati, jer se ne da ispričati. To koliko ja njega volim i koliko sam mu zahvalan, to se ne da ispričati. Napravio mi je veliku uslugu. Jer ima velik broj ljudi koji moje pjesme vole zbog riječi i ne idu za time koliko su i melodije imale veliku ulogu i razloga da su ih zavoljeli. Doživljavao sam komplimente od stranaca koji ne znaju nijedno slovo hrvatskoga jezika pa su znali reći: ‘Ova vam je muzika ovakva i onakva.’ To su samo priče koje ti čuješ u četiri ili šest očiju, ovisi koliko nas je za stolom. Ovako mi je Matija dao dokument da je tako. Tamo ništa nije otpjevano, a to su i te melodije koje jednostavno same za sebe drže vodu.

Pjesma Mlijeko proliveno nalazi se na EP-u U po’ ure (Dallas Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Vedran Metelko, Zlatko Turkalj Turki