Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom 40. obljetnice izlaska albuma Christmas With Kićo (Croatia Records), prisjećamo se razgovora s pjevačem, gitaristom, skladateljem i aranžerom Krunoslavom Kićom Slabincem.

Na fotografiji: Krunoslav Kićo Slabinac
Fotografija: Ivo Dunat / Klikam Studio

Čuvate li fotografije na kojima imate brkove i bradu? Malo se ljudi sjeća toga Vašeg izgleda.

Imam. To je iz vremena kad sam bio u Dinamitima. Zvali su me Jesus, jer sam jako sličio onom pravom liku Isusa koji je negdje u Carigradu pronađen u riznici kao autentični Isusov izgled. Isto sam imao bradu i velnastu dugu kosu. Tu fotografiju Isusa imao sam na zidu pokraj maminog kreveta.

Ja sam na razgovor donio jednu Vašu fotografiju na kojoj niste Jesus, ali mnogi kad su je vidjeli, rekli su: “Joj, Jesus”. Evo, to je ta fotografija koju sigurno dobro pamtite, jer o njoj se puno pisalo i govorilo.

To je ta famozna fotografija. LP ploča, prvi božićni album.

‘Christmas with Kićo’. Na toj fotografiji imate plave obrve i žute brkove.

Tako je. Zašto imam žute brkove?  Zato što je tada bio zabranjen uvoz farbi, boja, cigli, pločica… bilo je zabranjeno sve iz inozemstva, zbog uštede deviza. To je bilo u bivšoj Jugoslaviji. I naravno da je za tiskanje omota za ploču nedostajalo boja, oni su to tako kako su imali obojili i offset tisak je bio takav da su nesretnim slučajem ispale plave obrve, kao snijeg je pao. Obrve su inače crne, a ovako je ispalo kao, eto, pao je snijeg, pa je to inje na njima. Ah, tada smo imali samo dvije-tri boje za tisak. Za ovakvu fotografiju koja je na albumu trebaju biti isključivo određene boje.

Za tu Vašu fotografiju znaju svi koji se bave glazbom, prate je ili su poželjeli kupiti dobar album božićnih pjesama. Svjetski mediji i portali pisali su o toj fotografiji i albumu ‘Christmas with Kićo’. To znate?

Da, znam, jer je glazbeni magazin “Sun” objavio da je to jedan od neuspjelih omota albuma, jedan od najlošijih dizajna za omot božićne tematike. Nikad nisam te ljude nazvao i rekao im: “Da ste vi samo znali kako je u to vrijeme uopće bilo moguće snimiti takav album u komunističkoj zemlji.” Mislim da bi mi na kraju čestitali što je takav album uopće snimljen i objavljen. Ali bio sam na istoj stranici s Eltonom Johnom i Madonnom, čija je verzija pjesme ‘Mother’s Child’ bila proglašena najlošijom božićnom pjesmom ikad snimljenom. Moj je bio najlošiji omot, dizajn omota, a Elton je bio na toj top-listi proglašen za najlošiji LP božićnih pjesama. Meni je bila velika čast biti na istoj top-listi s takvim velikanima.

Bez obzira na to što je objavio “The Sun”, Vaš album “Christmas with Kićo” je najprodavaniji hrvatski božićni album.

Pola milijuna primjeraka je prodano do danas, a snimljen je 1982. godine. U Americi se ploča prodavala od 1983. godine i kao bumerang se stalno vraćala kod nas, jer kod nas nije bilo dopušteno da se ona snimi. Taj album je bio rađen za Croatian Fraternal Union USA; oni su isposlovali da se to ipak treba snimiti kod nas. Da bi se malo dodvorili i pokazali se tada svijetu kao demokratski socijalistički sustav, kod kuće su ipak dopustili da se službeno tiska pet tisuća ploča. Za to se morala tražiti specijalna dozvola Komiteta, s tim da su i naveli da oni nemaju novca ni deviza za kupovinu ‘farbi’ i svega što im je potrebno za izradu. I tako su, zahvaljujući novcu koji su dobili od Croatian Fraternal Uniona, kupili sirovinu i ‘farbe’ pa su svi moji kolege mogli imati lijepe omote u boji i svi su bili ok, a moj je, siroti, proglašen najgorim na svijetu. (smijeh)

Pjesma “Radujte se narodi” nalazi se na albumu “Christmas With Kićo” (Croatia Records)

Kako se u vrijeme Dinamita u šezdesetima dobivao stalni angažman u najboljim klubovima, recimo u Münchenu? Što je u to vrijeme bend trebao imati, što se posebno vrednovalo i imalo prednost pred sličnim bendovima koji su reproducirali popularne pjesme drugih izvođača?

Sve je počelo na osječkim plesnjacima. Onda bismo otišli svirati na more. U ljeto 1966. svirali smo u ljetnoj bašti u Poreču. Svi naši koncerti tamo bili su krcati. Izvodili smo najpoznatije hitove Beatlesa i Rolling Stonesa. Taj je naš repertoar bio jako popularan. Nakon tog završnog nastupa dolazi nam jedan mladi pravnik iz Njemačke i kaže nam: “Vi morate otići nastupati u Njemačku, jer vi ste odlična grupa. Ja ću od vas napraviti popularnu europsku grupu.” Otišli smo u Njemačku i tamo smo dobili angažman u klubu P.N. Hit House u kojem su mjesec dana prije nas svirali Rolling Stonesi. Zanimljivo je da su Kinksi svirali baš prije nas, prije nastupa Dinamita.

Je li za angažman u tim klubovima bila održana kakva audicija za bendove koji nisu bili poznati, nisu bili Stonesi?

Da, bila je audicija na koju smo došli i odsvirali svoj repertoar. Gazda je rekao: “Dečki, pa vi uživo svirate stvari od Rolling Stonesa bolje nego oni.” Oni su to studijski jako dotjerali, ali uživo su svirali… jako upitno. Bio sam perfekcionist i uvijek sam članovima Dinamita dao na probama ploču i rekao: “Dinamiti, hoću da to ovako zvuči uživo, kao na ploči.” Dok smo imali taj naš angažman u P.N. Hit Houseu, dobili smo pozive za odsluženje vojnog roka. I tu negdje i završava era starih Dinamita, jer smo se svi morali vratiti kući. Ako se nisi odazvao na taj poziv, smatrao si se vojnim bjeguncem i do 28. godine nisi se mogao vratiti u državu. Iako sam želio napraviti europsku karijeru, nisam od članova grupe mogao to tražiti, da ostanemo u Njemačkoj i ne odazovemo se na vojni poziv. Moram reći da je stvarno bilo jako blizu, trebalo je malo da Dinamiti postanu poznata europska, njemačka grupa.

Zašto se to nije dogodilo nakon odsluženja vojnog roka?

Ah, baš zato što sam se hitno morao vratiti u Osijek i odmah iz Osijeka u Titograd na odsluženje vojnog roka. U to vrijeme su se Dinamiti i raspali. Zapravo, nova postava je nastavila raditi kao Dinamiti, a ja nisam želio raditi nikakve probleme, ja sam počeo solističku karijeru.

Na tom novom, solo početku preselili ste se u Zagreb.

Da, početak je bio zanimljiv. Kao gotov materijal prijavio sam se u Osijeku za emisiju “Subotom uvečer” Drugog programa Radio Zagreba. U toj emisiji smo se svake druge subote, dva puta mjesečno natjecali. U tom natjecanju imao sam u svakom gradu trojicu pjevača, kandidata – protivnika. Od nas četvorice išao je dalje onaj koji je dobio najviše glasova. 

Na fotografiji: Krunoslav Kićo Slabinac
Fotografija: arhiva Croatia Records

Jesu li u toj konkurenciji na natjecanju Drugog programa Radio Zagreba bili neki pjevači koji su poslije izgradili karijeru ili su se nakon emisije “Subotom uvečer” pogubili na glazbenom putu, odustali od glazbe?

Pogubili su se po putu. Ja sam pobijedio sve svoje protivnike. To natjecanje je počelo ujesen 1968. godine, a u proljeće 1969. iz natjecanja izlazim kao pobjednik emisije “Subotom uvečer”. Moram reći da sam u tom natjecanju pobijedio sa svojom ‘Plavušom’. Kao nagradu dobio sam pravo snimiti prvu singl ploču. ‘Plavuša’ je nastala u vrijeme puberteta, osječkoga korza, kad smo se u vrijeme špice vrtjeli u krug. To je mjesto gdje smo se mi mladi vidjeli, razgovarali i upoznavali. Na korzu si mogao doznati tko je otputovao, tko je u drugom stanju, tko se oženio… to je bilo kao izložba. A plavuša je bila jedna dama koja je radila u osječkoj banci, prekrasna plavuša koja je bila udana, to sam tek poslije saznao. To je bila platonska ljubav, ja to šaljivo nazivam plafonska. Ona je bila prototip žene kakvu sam ja zamišljao kao svoju suprugu, tip Marilyn Monroe, Jayne Mansfield… U to vrijeme žene su se i odijevale i blajhale kosu samo da budu slične tim popularnim američkim glumicama.

Znači, Vaša ‘Plavuša’ je osječka Merlinka?

Tako je.

Jeste li ikad prišli toj Merlinki?

Ne, i ona nikad nije saznala da je ta pjesma njoj napisana. Nikad joj nisam prišao jer sam znao da je udana i da tu vajde nema. Bar sam ja tako mislio. Bio sam jako moralna osoba u to vrijeme. (smijeh)

U vrijeme natjecanja “Subotom uvečer” upoznali ste maestra Nikicu Kalogjeru i to je za Vašu karijeru bilo jako važno. Maestro Kalogjera je bio Vaša ulaznica za nastup na Splitskom festivalu 1969. godine.

To je istina, ali kad sam došao u Zagreb, moj prvi producent bio je Ivan Ićo Kelemen, jazz-trombonist iz Big benda. On je službeno bio moj producent. Moj prvi koncertni angažman u Zagrebu bio je u Kulušiću. Nastupao sam u četvrtak, subotu i nedjelju. I tu su me čuli Nikica Kalogjera i Vinko Lesić, direktor Splitskog festivala. Tada mi je Nikica ponudio nastup na Splitskom festivalu. Moj producent nije imao ništa protiv, jedino je uvjetovao da on piše aranžmane.

Na fotografiji: Krunoslav Kićo Slabinac sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Pobjedu nije uvjetovao?

Prvih nekoliko godina uglavnom sam dobivao nagrade stručnog žirija, drugu ili treću nagradu publike. Šesnaest godina nisam mogao na Splitskom festivalu osvojiti prvo mjesto iz nekog njihovog dišpeta. Tek 1986. sam pobijedio na Splitskom festivalu, ali opet ne sam, nego s Grupom 777, s pjesmom ‘Serenada i mandoline’. Osvojili smo prvu nagradu publike. Dok su se dvojica iz različitih kvartova Splita svađala tko će pobijediti, tko ima više glasova kupljenih, treći je pobijedio. To smo bili mi, jer smo imali najviše glasova publike. Bili su tvrd orah, ali ipak sam ih uspio slomiti, iako sam prije osvojio i prvo mjesto žirija za pjesmu ‘Lamento’ za koju je glazbu napisao Zdenko Runjić, a stihove Tomislav Zuppa.

Jeste li u svojoj karijeri donijeli neku pogrešnu odluku? Recimo, odbili neku pjesmu jer u njoj niste čuli sebe, a ona je u verziji nekoga drugog postala uspješna, hit?

Moj producent je napravio veliku grešku. Dobio je ponudu za Splitski festival i pjesmu ‘Skalinada’. On se s time nije složio i rekao je da je to ljiga, tako smo mi u glazbenom žargonu nazivali neke pjesme lakih nota. Rekao mi je: “Ti moraš pjevati pravu dalmatinsku pjesmu i pjevat ćeš uz klapu ‘Kad su tukle stare ure’ Hrvoja Hegedušića.” To je stvarno bilo fenomenalno napravljeno . Međutim, pjesma koja ima odličnu kvalitetu, kao i ‘Lamento’ i mnoge druge koje sam pjevao, nikad nisu postale popularne. Tako sam ja na tom festivalu pjevao ‘Kad su tukle stare ure’, a Oliver pjesmu ‘Skalinada’. On je, kao feder kad pukne, izletio te godine i više ga od tada nitko nije mogao zaustaviti.

Pjesma “Veselje ti navješćujem” nalazi se na albumu “Christmas With Kićo” (Croatia Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Ivo Dunat / Klikam Studio, arhiva Croatia Records, Zlatko Turkalj Turki