Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti najproduktivnijeg dizajnera diskografskih izdanja u povijesti domaće glazbene industrije i umjetnika – Ivana Ivezića!

Na fotografiji: Ivan Ivezić s priznanjem HDU-a

Gospodine Iveziću, prvo čestitke. Vi ste dobitnik posebnog priznanja Hrvatske diskografske udruge za jedinstveni doprinos diskografiji u području dizajna. Što Vama znači to priznanje?

Puno mi znači, makar sam ja u vrijeme Jugotona, kad je bio dobio sva priznanja, sve nagrade koje se u Jugoslaviji moglo dobiti – od Zlatnog Savropaka, Oskara za ambalažu itd. – sve sam nagrade dobio.

Dobro, ali ovo priznanje je posebno, za jedinstveni doprinos diskografiji u području dizajna.

Da, ovo je posebno priznanje jer sam i pri kraju (smijeh).

Pri kraju čega, novog rada, novog dizajna koji radite?

Ne, godine su to. Imam 80 godina.

Što je značilo u vrijeme najboljih dana glazbene industrije biti dizajner u diskografiji?

Nije bilo kao danas. Danas je dizajner ipak više cijenjen nego prije. Prije se na ambalažu i omot nije toliko gledalo s nekom važnošću. Pjevačima je bilo bitno samo da snime i objave što više ploča tako da se nisu uopće interesirali kako će izgledati dizajn.

Baš nitko?

Da. Nisu oni toliko gledali koliko danas. Danas se traži malo zahtjevnije, a onda se to radilo masovno. Recimo, ja sam radio u prosjeku 400 omota na mjesec.

To me i zanima. Kako je izgledao taj Vaš rad? Kako ste radili na, recimo, omotu jednog albuma kada ste ga osmišljavali? Što je Vama bilo važno, taj glazbeni sadržaj, glazbeni dio ili osobnost izvođača ili grupe za koju ste radili?

Izvođači su najmanje utjecali na dizajn. Ja sam inače na svojem stolu u ateljeu imao po dva, tri, četiri omota istodobno na kojima sam radio. U isto vrijeme unaprijed sam pripremao u glavi što ću i kako riješiti, napraviti za pojedinu ploču. Recimo, za Splitske festivale i druge kompilacije unaprijed sam bio osmislio dizajnerska rješenja tako da sam i prije festivala znao kao će izgledati omot recimo za festival Split ’72. i Split ’73. Uvijek sam unaprijed imao ideje i razmišljao kako što napraviti da bude prepoznatljivo i ima vizualnu poveznicu.

Jeste li preslušavali pjesme i albume za koje ste radili omote?

Slušao sam to privatno, ali prije nego što sam počeo raditi idejna rješenja omota, nisam ništa čuo. Koji put sam otišao na komisiju, kada je komisija određivala hoće li ploča biti s porezom ili bez poreza. Inače, ja nisam uopće znao za kakve pjesme radim omote.

Nije Vam to bila vodilja za rad na omotu?

Ne, nisam niti morao znati kakve su to pjesme, jer sve sam morao napraviti i prije nego što su pjevači snimili te pjesme i albume. Rijetko kad sam otišao na snimanje. Otišao bih recimo Josipi Lisac ili Terezi kada je snimala. To mi je osobno bilo interesantno, pa sam otišao. U to vrijeme pjevači su snimali u Jadran filmu pa sam onamo znao otići poslušati, ali već je rješenje omota ploče zapravo bilo gotovo.

Naziv Vaše autorske izložbe je “Tihi obrt”, a “Tihi obrt” je i naziv albuma Arsena Dedića iz ’93. godine. Jeste li radili omot tog albuma?

Joj, ne znam što je bilo na omotu.

Njegova fotografija.

E, to se ne sjećam više.

Kako je inače bilo surađivati s Arsenom?

Pa, dosta dobro. Nije nikada ništa komplicirao. On je bio dosta jednostavan. A najviše sam radio za Terezu, Josipu i Mišu, čak privatno sam odlazio k njemu doma. Za Mišu sam radio plakate i omote za ploče.

Na fotografiji: dobitnik priznanja Ivan Ivezić i predsjednik HDU-a Želimir Babogredac

Vi ste potpisani kao autor idejnog rješenja za album “Bitanga i princeza” Bijelog dugmeta. Kako je izgledala ta suradnja s najpopularnijom grupom u to vrijeme?

Pa, to je rješenje napravljeno preko noći. Fotografija žene na omotu zapravo je fotografija koju smo dobili od stranih tvrtki, neutralne fotografije žena u raznim pozama za neutralne pjesme, za recimo “Najveći uspjesi” i slično. Za album „Bitanga i princeza“ iz te gotove fotografije izrezao sam jedan dio glave da bi mogao na uhu biti gumb.

Čuvate li svoje radove, ploče za koje ste radili idejna rješenja, dizajne omota albuma?

Nemam ništa.

Baš ništa?

Nemam ništa. Nemam svoja najbolja rješenja ni plakate koje sam radio. Plakate za Mišu, Nedu Ukraden, Terezu, Ljupku – za sve te plakate ja sam ih snimao – fotografirao, ali ništa nisam sačuvao. Zapravo, sve sam ih pjevačima podijelio.

Vi ste i sami rekli da ste napravili oko 400 – 500 omota albuma mjesečno. Koliko ste onda mogli biti kreativni u svojem poslu, jer to je velik broj, to je velik posao na dnevnoj bazi.

Pa ja sam to masovno radio, kao Kinez, jer to nisu bile velike zarade. Nije se plaćalo kao danas. Danas dizajner zaradi, već na tri dizajna zaradi dobru svotu novca. Ali, ja sam masovno radio, pa je bilo i puno novca.

Da, jer moramo reći: Vaši radovi našli su se na albumima koji su se tiskali u vrlo velikim nakladama koje su se brojile u stotinama tisuća i milijunima primjeraka. Ima li neki omot albuma, neko idejno rješenje koje Vam je posebno drago, za koje ste vezani, koje ste posebno radili?

Pa, bilo ih je. Recimo ponosan sam na omot za Olivera. Oliver s onim cvikerima, pa recimo zgodan je album od Nikice Kalogjere. Taj je album bio preklopni i kad se otvori, na njemu su se nalazili svi njegovi pjevači, od Ljupke, Šerfezija…

Vidio sam da ste potpisani i na singl-pločama koje je objavio Jugoton, a to su singlice od Toma Jonesa, Rolling Stonesa, Suzi Quatro, Mungo Jerryja… Zanima me što ste konkretno radili na tim omotima za singl-ploče?

Za Toma Jonesa sam napravio njegov crtež. Taj crtež bio je velikih dimenzija tako da kad se smanji na veličinu omota ploče, bude što zgodnije i naravno oštrija slika. Ostale strane omote singl-ploča morao sam prilagođavati, oduzimati, mijenjati i dodavati hrvatski tekst. Nekada sam baš morao osmisliti nešto novo, novo rješenje. A da ne kažem o narodnjacima. Narodnih pjesama bilo je puno i na tim se pločama puno radilo. Za prvu ploču Esme Redžepove za njezinu prvu longplejku ja sam osmislio i napravio omot.

Morali ste raditi brzo i biti kreativni u zadanim granicama.

Da. Sve je trebalo biti brzo gotovo. Radio sam i na godišnjem odmoru. Svaki je dan u moj atelje stizala i odlazila pošta. U ono vrijeme nije bilo nikoga drugoga da napravi taj posao. Sve sam samo ja radio.

I nitko od izvođača nije nešto zahtijevao ili vam poslije prišao i rekao: “Uh, ovo je odlično, baš je lijepo napravljeno” ili “Možda je moglo bolje”?

Nitko. Nisu bili baš tako zahtjevni. Dobro, bilo je pjevača koji nisu bili zadovoljni fotografijom jer su se u ogledalu vidjeli drugačije, pa sam morao kolor okrenuti da njihova lijeva strana na omotu bude desna strana.

Znači, bilo je i takvih slučajeva?

Da, takvih slučajeva je bilo.

Na fotografiji: prizor s izložbe – omoti albuma koje je dizajnirao Ivan Ivezić

Tereza je inzistirala da je samo vi fotografirate?

Terezu nitko nije smio fotografirati osim mene. Ona nije dopustila da je itko drugi fotografira za omot ploče i plakate. Samo ja.

Imala je u Vas najviše povjerenja.

Da.

Najbolje se osjećala uz Vas.

Da, pa ja sam bio kod nje dok je bila s Lopatnyjem na Tuškancu. Ona i Lopatny su dolazili i k meni doma i u atelje. Sve se to tako radilo. Zapravo sam s tim glavnim pjevačima bio prijatelj. Mi smo znali i roštiljati kod mene doma.

Čime se danas bavite?

Pomažem sinu u situ kad treba nešto tiskati i tako. Jer ja sam plakate, one prve koji su rađeni crno-bijeli ili malo šareni, sve tiskao kod kuće u svojem ateljeu.

Dajete mu sugestije kako bi se nešto moglo bolje napraviti?

Da.

Što se sve može vidjeti na Vašoj izložbi? Kako izgleda postav?

Postav je odličan. Ja sam stvarno zahvalan na toj izložbi jer nisam bio na postavljanju, nego sam došao na gotovo. Stvarno je super. Jako sam zadovoljan. Samo mi je žao što nemam tih glavnih radova jer sam ih podijelio. Pjevači su znali doći k meni i reći: “Joj, daj mi ovaj plakat, daj mi ovaj omot” i tako sam ostao bez toga, bez tih najboljih rješenja. No, oni se mogu vidjeti na izložbi.

Iako nemate svoje radove, Vi ste trajno zapisani na svim tim sjajnim omotima iz naše diskografije i to je velika stvar.

Da. Nek’ se zna.

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Croatia Records