Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu glazbenika, pjevača i glavnog vokala sastava Rišpet Ive Amulića!

Na fotografiji: Ivo Amulić tijekom nastupa sa sastavom Rišpet
Fotografija: Lara Kozliček

Ivo, kad netko u glazbenim krugovima kaže Tutti Frutti, još uvijek si ti prva asocijacija, prva poveznica s bendom i s najpoznatijim pjesmama koje su snimili.

Imaš pravo, ali se to sve manje i manje povezuje, jer tako to obično biva kad bend toliko dugo miruje. Premda postoje neke pjesme koje i dandanas mi pjevamo na koncertima. Tako, zahvaljujući mojoj ekipi iz Rišpeta, one su se održale i kad sam ja otišao iz Tutti Fruttija.

S vremenskim odmakom pokazuje se koliko si bio važna karika benda. To su bile zlatne godine Tutti Frutti Banda. Ti si u grupu došao 1985., napravili ste probne snimke i vrlo ste brzo snimili album, jer su Ninčević i Mrduljaš bili oduševljeni tvojom osobnošću i pjevanjem.

Da. 1986. Ja sam tada plesao folklor, znaš. Doduše, moje pjevanje datira puno ranije, još iz tamo mladenačkih dana. Bendovi, ovo, ono, pa onda folklor. Naposljetku sam čak završio solističko pjevanje kod Atide Planišeka, zaposlio se, položio audiciju u kazalištu, zaposlio se u kazalištu, u zboru, a onda je došao jedan kosmati čovjek, momak koji se zvao Nenad Ninčević i s njim Tomo Mrduljaš i pitali su: “Slušaj, čuli smo da u Devića ima neki tip koji stalno nešto svira gitaru, pjeva ovo, ono, pa mi radimo bend i htjeli bismo te poslušati… Hajmo poslušati.” I ostalo je povijest.

Točno, ali moramo spomenuti kako je bilo još nekih kadrovskih pokušaja kako bi bend uspješno egzistirao. Ivo Jagnjić i Zdravko Sunara, danas popularni Dalmatino, i oni su bili dio Tutti Fruttija?

Pa, to ti samo govori koliko je dobrih glazbenika, kvalitetnih, prošlo kroz Tutti Frutti. Bio je tu i Alen Nižetić. Bio je tu i… pomozi mi reći…

Marsel Benzon.

Marsel Benzon je tu bio, da.

Na fotografiji: Ivo Amulić
Fotografija: Lara Kozliček

Pazi, a zamalo je glavni vokal grupe prije tebe bio i Goran Karan.

A, zamalo. Ali, to ti je ono, znaš, zamalo pa gol. (smijeh)

On je u studiju prije tebe snimio i demo verziju pjesme ‘Ti me uzbuđuješ’.

Je.

Ali su spomenuti Ninčević i Mrduljaš rekli – ipak uzimamo onoga folkloraša iz Filip Devića.

Da, upravo tako se dogodilo i ne znam što da ti kažem. Je li to na moju sreću ili nesreću. Sad ovako kad gledam s nekim odmakom, bilo je tu stvarno svega. Bilo je tu i napornoga i znaš, kad vežeš život uz tako, taj posao, tu ima puno uspona i padova i tako dalje. I stvarno trebaš to voljeti. Jako voljeti da bi mogao izdržati i evo u ovim godinama danas da radiš sasvim neki treći, ovaj đir, razumiješ li, nego što smo radili onda, onda smo bili rokeri.

Vidim, svježe si obrijan. Uvijek si pazio na izgled, ali kada si primljen u grupu Tutti Frutti, Ninčević i Mrduljaš rekli su ti: “Ej, Mišo, moraš skinuti te brkove”.

Da. Imao sam brkove iz jednog, ovako malo bizarnoga razloga, razumiješ li? Naime, ja sam nastradao bio pa mi je puknuo prvi zub, jedinica. Imao sam nekakav implantat, u to doba…

Samo si zato odlučio pustiti brkove?

Znaš, i onda često sam bez njega i ostajao, razumiješ, jer bi ispao. Sjećam se da mi je jedan put, kad smo išli na turneju na Siciliju, ispao na brodu, Tintorettu, u sifonu. Mislim da je zauvijek ostao tamo zakopan. Tako da sam u biti taj svoj mali nedostatak skrivao brkovima. Tad sam bio ono, jači od Miše Kovača.

Pet godina bio si pjevao u grupi Tutti Frutti. Pet godina, pet albuma: ‘Brzi vlak u nogama’, ‘Gore iznad oblaka’, ‘Stvari lagane’, ‘Krila leptira’ i ‘Opusti se i uživaj’. Koji ti je od tih albuma baš bio po tvom glazbenom kroju? Jer pokazalo se da si bio i majstor balada, ali i brzih pjesama.

Da. Ali nekako taj prvi album mi je značio ostvarenje svih dječačkih snova. Pogotovo što su se iznjedrile dvije pjesme: ‘Nasloni glavu na moje rame’ i ‘Ti me izluđuješ’.  

To su klasici.

Baš se tako može reći. Njih i dan danas, vjeruj mi, na raznim zabavama, svadbama na koje odlazim kao gost i pjevamo, ljudi traže, ljudi to vole. Znači, taj mi je album bio najdraži premda ima tu stvarno prekrasnih, fenomenalnih pjesma i pogotovo ima onih pjesama, recimo znaš kako smo prije zvali ovaj B5 ili B6…

Ili fanovske pjesme. Koje su fanovi otkrivali?

Da, fanovske pjesme. Tako je, da. One su mi bile najdraže, međutim ja sam u životu shvatio da ono što je meni najdraže obično nije hit. E zato su služili tu Neno Ninčević i Tomo Mrduljaš koji su stvarno znali napraviti hit.

Oni su majstori svog zanata. Spomenuo si dvije pjesme s prvog albuma: ‘Nasloni glavu na moje rame’ i ‘Ti me izluđuješ’. Diskografima se u to vrijeme one baš i nisu sviđale.

Krenuli smo samouvjereno u Jugoton: Dobar dan. Dobar dan. Mi smo ti i ti. Ništa. Hvala. Doviđenja! Kamo ćemo sad, majke ti mile? Hajmo ča. Hajmo, probat ćemo u Sarajevo. Ima li harmonike? Nema. Doviđenja! Vozdra! Nema ništa, kaže, znaš. I tako malo-pomalo došli smo do jedne mlade tvrtke, zagrebačke. Zvala se Suzy. Imali su fenomenalne ljude, željne uspjeha i dokazivanja, jer počinjali su od nule, a u to vrijeme mogu reći da su oni uz Tutti Frutti Balkan Band objavili i ITD bend. Tako da smo mi bili njihovi prvijenci i mogu ti reći da su jako, jako dobar posao napravili, a posao su napravile i naše odlične pjesme… stvarno su bile dobre.

Što su vam rekli zašto ste bili odbijeni? Okej, to nije zanimalo urednike u Sarajevu, a što se dogodilo u Zagrebu?

Jednostavno, oni nisu imali taj neki miris. Bili su dobro zatvoreni u onom šlager stilu u zabavnoj pjesmi s kojim im je išlo fenomenalno i ako nisi mirisao na to, onda jednostavno nisi bio za njih.

I doviđenja! Sretan put.

Doviđenja! Sretan put. A, to se još bolje može opisati kada su im na vrata negdje sredinom 80-ih došli Osmi putnik, Marijan Ban i Belan s Đavolima…

Pjesma ‘Lipo mi je tu’ (Hit Records) je boravila sedam tjedana na vrhu HR Top 40 2022. godine

To je bilo i vrijeme kada je poštar često dolazio na vašu adresu. Konkretno na tvoju adresu. Tebi su stizala pisma. Bila su uglavnom na tebe adresirana.

Da, to su ona divna vremena, razumiješ? Kada su naši fanovi bili curice i dječaci, koji su nekako došli do naših adresa. Ja bih na dan dobivao jedno 50 do 70 pisama. Moj poštar, s obzirom na to da sam živio u prizemlju, rekao je: Molim te, Ivo, ostavi svoj prozor, i roletu, otvorene, i mi ćemo ti ubacivati pisma kroz prozor jer više nisu stala u sandučić. Ja sam živio tada sam u stanu i kupio sam neki frižider ili ne sjećam se više što je bilo, u svakom slučaju imao sam kutiju, veliku, koja je bila dupke puna pisama.

Jesi li čitao sva ta pisma koje ste dobili? Jesi li odgovarao na njih?

Apsolutno. I to pogotovo na pisma koja su to zaslužila. Netko voli što ti radiš i još se toliko potrudio da ti to tako i napiše i pošalje. Naravno da ćeš odgovoriti. Odgovarao sam, da. Znaš li kakav sam rukopis imao tada? Baš lijep.

Ima li nešto što se dogodilo s Tutti Frutti Bandom, neka pjesma, a da ti je žao da je nisi ti snimio? Bit ću konkretan, kad si otišao iz Tutti Fruttija, oni su snimili pjesmu ‘Dalmacijo’, a to je postala himna Hajduka.

Apsolutno mi nije žao. Mojim odlaskom oni su malo i promijenili glazbeni stil.

Dosta su ga promijenili.

Da, to je malo žešće. Što se tiče pjesme „Dalmacijo“, nije mi žao što je nisam ja s njima snimio, jer je i dandanas znam imati u repertoaru i izvesti na koncertima. Tako da mi nije žao, a mogu ti reći da ima pjesama koje su mi zato iznimno bile drage. Ima jedna pjesma i cijeli se album zove po toj pjesmi ‘Gore iznad oblaka’. Pjesma je nastala u doba kad su poginuli Aljoša Buha i Dražen Ričl iz Crvene jabuke i pjesma je isključivo njima posvećena. Kad bih ja to govorio na koncertima u ono doba, ljudi su plakali. Stvarno to je jedna prekrasna, prekrasna pjesma.

A kad govorimo o Hajduku, Pinko, ti se sjećaš kako je to bilo u glumačkim vodama?

Da, mogu reći da sam bio junior Hajduka. U ekranizaciji Našeg malog mista. Dok sam bio mlađi, odlazio sam na razna mjesta i igrao košarku i vaterpolo. Bio sam i u Titovim mornarima, glumačkoj postavi i tako u ono doba kad se snimalo Velo misto, producent je tražio momke i cure koji bi mogli odgovarati za kojekakve uloge. Bila je jedna mala sitna uloga, znači Pinko i Gogo, juniori Hajduka, i oni su pronašli mene tamo u tim spisima, jer sam savršeno dobro odgovarao godištu i sve što treba pa su me došli zvati u školu. Taj Laura, njihov producent, osvanuo je u školi i, razumiješ li, ušao u moj razred i pitao jesam li ja tu. Jesam. Pa jel’ bi ti snimio jednu malu ulogu u Velom mistu? Ja sam odmah rekao: Kad?, a on je odgovorio: Odmah. – Odmah? Ja govorim, moram se javiti mami u vrtić, jer mater mi je radila kao odgojiteljica u vrtiću. Nema problema. Ja govorim, profesorice, mogu li ići? Može. I onda smo ti otišli k mojoj materi. Mama, mama, moram ići da snimamo Velo misto. Idemo u Zagreb i sjeli su me na avion. Otišli smo u Zagreb i to se snimalo ovdje u Jadran filmu.

Na fotografiji: Ivo Amulić poslije nastupa sa sastavom Rišpet u KD Lisinski
Fotografija: Lara Kozliček

Čekaj, ti si onda u Zagrebu postao junior Hajduka?

Da, u Zagrebu sam postao junior Hajduka (smijeh).

Kad govorimo o tvojoj solo karijeri, onda možemo reći da je ona službeno počela 1991. kad si dobio poziv da dođeš u Zagreb i da budeš dio Band Aida i snimiš pjesmu ‘Moja domovina’.

E, to je bilo nešto posebno. To je stvarno bilo nešto. Ja sam toliko bio oduševljen tim pozivom, pogotovo što me Rajko zvao. I išla je cijela jedna ekipa. Ekipa je išla. U ovom našem autu, u kojem smo mi išli, bio je Stavros, bio je Tedi, i ja, a gore smo se u Panorami svi našli. To je ozračje, ono koje je vladalo za vrijeme tih dana, to je nešto stvarno fenomenalno s tim da smo Aki, Oliver, ja i mislim Boris Novković snimali i prateće vokale. Znači, oni prateći vokali koji se čuju, to smo nas četvorica. Bio sam vrlo ponosan na to. I evo, kao što vidiš, ta je pjesma i dandanas, tako reći, naša druga himna. Gledam mlade i djecu, pogotovo kad dođu na neku utakmicu i tako dalje i kad se to pusti, oni to pjevaju. Jednostavno, osjećaju je kao svoju.

Ivo, kad govorimo o domoljubnim pjesmama, ti si snimio na početku svoje solo karijere, zajedno s Meri Cetinić, pjesmu ‘Sretna će biti Hrvatska’.

Tako je. Snimio sam još nekoliko pjesama. Snimio sam i za Livno gore jednu pjesmu, ‘Čelebić’. Interesantno, u toj pjesmi prvi put u životu otpjevao je jedan čovjek koji se poslije prozvao Thompson i danas ima svoju karijeru takvu kakva jest. On je prvo što je snimio u životu, snimio nekakve prateće vokale jer mi smo našli u studiju momka u odori koji tada još nije snimio onu svoju pjesmu ‘Čavoglave’ i zamolili ga: “Možeš li s nama tu pjevati?” Eto, tako je nastala između ostaloga i ta pjesma koja je bila namijenjena gore za, za Livno od mojih dragih prijatelja koji su gore živjeli i s kojima sam surađivao, radio i svirao i eto.

To su bile te ratne glazbene godine, a onda počinje ponovno suradnja s Mrduljašem. Album ‘Zapalimo stare vatre’. Malo ljudi zna, ali tu je počela i suradnja s Gibonnijem koji je pisao stihove. Iz tog su razdoblja i dvije odlične pjesme: ‘Samo ovu mrvu duše’ i ‘Odlazim’.

Tako je. U to vrijeme Tomo je počeo stvarno dobro raditi sa studijem. Tu je bio i pokojni Remi Kazinoti, koji je stvarno donio nekakvu novost u studio. Sve to što su oni zamislili u glavi, pokušali su prenijeti i na pjesme. Napraviti moderne pjesme i tako dalje. Mrduljaševo je prvo bilo, kad sam otišao iz Fruttija, zvao me kući i rekao: “Ivo, hoćemo li nastaviti raditi? Imamo fenomenalnu ekipu. Imamo mlade ljude ovdje, koji pišu pjesme.” I taj prvi album koji sam napravio, to je bilo stvarno… Svaku si pjesmu mogao vrtjeti. Svaka se pjesma i vrtjela na radio postajama, no to je bilo jedno baš grubo vrijeme. Baš ratno vrijeme, tako da od svih tih mojih pjesama koje sam tada napravio, nisam imao nekog prevelikog povrata jer se trebalo od toga živjeti. Tako da nisam baš nešto puno uzeo od toga, nažalost. Pokušao sam opet raditi i s Ninčevićem, no nije išlo i meni se činilo u tom trenutku da to polako ide prema gašenju jer mi, odnosno izvođači koji smo pjevači, koji nismo kantautori, razumiješ, nama je teško naći nekoga, a da to bude ozbiljno. Ili možeš raditi sa svim i svakim, ali to onda nije to. Moraš se vezati za jednog čovjeka. Moraš s njim živjeti, moraš s njim raditi da bi to bilo dobro. Međutim, eto nije se vratio taj album. Pokušao sam opet raditi s Ninčevićem, ali onda je to već krenulo nekim drugim putem. Čak sam imao namjeru i ostaviti se toga. Nešto sam radio i s Vucom. Nešto sam radio…

Na fotografiji: Ivo Amulić sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Ali ta staro-nova suradnja s Ninčevićem 1995. godine nije bila loša. Imali ste hit ‘100 na sat preko Knina’.

To je bio apsolutni hit, s tom pjesmom ljudi su odlazili u Oluju. To je baš bilo sedam dana prije Oluje i ono, fantastičan završetak… ‘Vraćamo se doma samo preko Knina’, razumiješ, to je njih bodrilo. No ne znam kako da ti to opišem. Neke druge pjesme radio je moj veliki prijatelj Rajko Dujmić, ali mislim da su prebrzo oni to napravili. Album se ne može napraviti u sedam dana. Nisam još zadovoljan. Vjeruj mi, nisam bio zadovoljan. To se vidjelo i na urednicima koji puštaju te pjesme. Znači, nisu suživjele i nisam to bio ja i poslije je to samo išlo sve gore i gore. Jednostavno počeo sam i raditi jer imam djecu kući i onda sam radio kao urednik na radiju, radio sam u knjigovodstvu, radio sam na brodu kao mornar…

To je vrijeme stanke od aktivnog bavljenja glazbom koja je trajala punih 10 godina. Tad si se bavio i prodajom namještaja?

Je, imao sam i salon namještaja. Kuma mi je bila čak moja Doris Dragović koja je bila kuma salona. To se sve dogodilo jer nisam bio zadovoljan, jednostavno nisam imao čovjeka koji bi mogao reći: “Ivo, hajdemo, sjednimo sada. Napravit ćemo smisleno nešto, ići ćemo u tom nekom smjeru”, i jednostavno sve više sam zazirao od toga. Pojavljivao bih se s nekakvom pjesmom na festivalima i tako dalje, ali nisam se osjećao najbolje u svemu tome. Jednostavno o tom nekom razdoblju ne bih toliko niti govorio, ali ono što je važno – onda se tamo negdje 2012. pojavio Pero Kozomara. Eto, sve ovo prije toga bio je jedan vakuum. On je prvi autor koji je došao i rekao: “Ivo, ja radim to i to, imam jednu viziju, vidim tebe kao jednog rasnog izvođača na pozornici. Imam pjesme i ti ćeš biti solist. Mi bismo napravili jednu klapu u kojoj bi ti bio solist. Oni bi bili tvoja pratnja.” I evo, i danas smo zajedno.

Kojom te je pjesmom Pero Kozomara osvojio? Koje si stihove pročitao i rekao sam sebi: “Dolazim, snimam, i ja sam dio tvoje priče?”

Ma kao prvo, donio mi je najbolju pjesmu koju smo ikad snimili. To je moje nekako subjektivno mišljenje, znači najbolju pjesmu: ‘Kad je pošla ća’ i još s potpisom našega velikog pisca Jakše Fiamenga, što više govoriti o tome. Mislim to je pjesma koja te uzme odmah na prvu i dandanas nam je ta pjesma obično zadnja pjesma na našem koncertu kada zahvaljujemo i njemu što ju je napisao i što nam je dao tu pjesmu i zahvaljujemo publici koja je toga dana bila na našem koncertu.

Pjesma ‘Kad je pošla ća’ nalazi se na albumu ‘Kad je pošla ća’ (Scardona)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Lana Kozliček, Zlatko Turkalj Turki