Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu pjesnika, tekstopisca i inženjera brodogradnje Krste Jurasa!

Na fotografiji: Krste Juras
Fotografija: Ivo Palčić dp

“Šibenska balada”, “Balada o ćaćinom satu”, “Jubi sam vašu ‘ćer”, “Dobra ti večer, mati moja”, “Ja sam more, ti si rijeka”, “Na teraci”, “Kao rijeka svome moru”, “Osjećam to”, “Dva zrna grožđa”, “Kad raziđe se dim”, “Ploviti se mora”, “Ljubav je tvoja kao vino”, “Dalmacija u mom oku” – samo su neke od poznatih pjesama za koje je stihove napisao Krste Juras, doktor brodogradnje.

Rođeni ste u Šibeniku, a 1964. godine upisali ste studij brodogradnje u Zagrebu. Napisali ste neke od najljepših pjesama, najljepših stihova naše zabavne glazbe. Doktor ste brodogradnje. A mi se nalazimo i razgovaramo na prekrasnom trgu na otoku Pagu, u samom Pagu, kamo dolazite već 49 godina.

Pag je moj sudbinski, iako sam ja po svemu tipičan Šibenčanin. Time se ponosim i Šibenčani me smatraju svojim, iako od ’64. živim u Zagrebu, minus tri godine rada u brodogradilištima u Splitu i Šibeniku, plus vojska. Dakle, ovdje sam i ovdje mi je zapravo određen život. Uza sve svoje mnoge djelatnosti, o kojima se gotovo ništa ne zna, bio sam i veliki kvizaš. Od ’68. do 2004. pobijedio sam u četiri serije i u “Milijunašu” sam došao, kao Mirko Miočić, iznad 250 tisuća kuna. Na drugom kvizu bio sam još u odori JNA i pobijedio sam u tri ili četiri emisije serije “Tri, dva, jedan, ali vrijedan”. Velik dio osvojenog novca, kako sam inače bio šansonijer i čovjek koji je volio život, a volim ga i sada, potrošio sam u društvu. Došao sam do Zadra i bacio dinar. Da je pao na krivu stranu, otišao bih na Dugi otok. Pao je na pravu stranu, pa sam otišao na Pag i upoznao tamo svoju suprugu s kojom sam 48 godina u braku. Moju Jasminku, moju lijepu sjevernjakinju, koju spominjem u brojnim svojim pjesmama.

Pag Vam je vrlo važno mjesto, vrlo važan otok.

Apsolutno. Mogu reći da me ovaj grad veže za jednog, naravno, znatno većeg velikana od mene, Jurja Dalmatinca, koji je itekako obilježio Šibenik svojom katedralom i drugim zahvatima po nekim palačama. I on je projektirao ovaj prekrasni jedinstveni grad. Osim toga, ja sam valjda jedan od rijetkih kojima su dva grada dodijelila nagrade, upravo Šibenik 2016. i Pag 2021. godine.

Recite mi, je li neki važan stih, važna pjesma zapisana baš na ovom mjestu, na otoku Pagu?

Ne, uopće nije. Zapravo, sve sam napisao u Zagrebu, sve od svojih otprilike 230 uglazbljenih pjesama. Osim toga, ja sam i takozvani pjesnik ozbiljne poezije. Ušao sam u neke antologije, protiv svoje volje i izbora te izvan društava lijevih i desnih, književnika, pisaca i tako dalje, u koje nikad neću ući jer se držim riječi meni vrlo dragog Branka Ćopića: “Pa nisu pisci ovce da ih se utjerava u neki tor”. Dakle, i on je ostao izvan tora. Ostajem i ja. Pag je zadnje uporište Dalmacije pred Ličko-senjskom županijom i Novaljom koja je, kad sam ja tamo došao ’73., bila selo s nekoliko kuća i dva slovenska mala hotela, a na Zrću smo se supruga i ja kupali u pustoši, u bjelini, na žalu. Ne umirem od uspomena. Nisam nostalgičar, pogotovo ne s onim, posebnim prefiksom, i u svojoj 77. godini stvarno gledam samo naprijed. Ne znam kamo će me to odvesti.

Prepoznaju Vas na Pagu. Mašu Vam ljudi, pozdravljaju Vas. Ne možete biti u toj sjeni i izvan svega, kad ste napravili puno toga lijepoga. Kad ste mi rekli da ni jedan stih nije nastao na Pagu, da su većinom nastali u Zagrebu…

Ni u Šibeniku.

Na fotografiji: Krste Juras
Fotografija: Ivo Palčić dp

Ali legendarna  “Šibenska balada” napisana je 1977. na Zlarinu.

Da, tako je. “Šibenska balada” – dobro ste upoznati s mojim radom i sada ste me malo zaskočili. Dakle, “Šibenska balada” je nastala… Supruga i ja vjenčali smo se 1. lipnja 1974. godine i onda smo otišli, naravno da smo ljetovali tada u Šibeniku, otišli smo na Zlarin, na taj djevičanski otok. I tamo sam je napisao u hladu te šume, uz te cvrčke. Uvijek sam nosio nekakvu bilježnicu sa sobom. U toj bilježnici, istinabog, bili su silni podaci za kvizove, neke kvake – 22, 23, 24, ne znam ni ja – ali ostalo je još nekoliko stranica na kraju. Ona mi je bila pri ruci i onda sam napisao “Šibensku baladu”, i to u nekoliko minuta. Tada nisam znao što s tim. Godinu dana poslije, pjesmu sam odnio Dušanu Šarcu koji je skladao za klapu Šibenik. Njemu sam odnio pjesmu jer smo prije toga radili za Mišu album “Ovo je naša noć”. Trebala je doći 2016., trebalo je proći gotovo 40 godina, nešto manje, da bude izabrana za službenu himnu grada Šibenika. Onda smo Šarac i ja dobili nagradu grada Šibenika.

Vaša prva pjesma koja je izvedena, to jest Vaši stihovi koji su uglazbljeni, bila je “Kaži mi” koju je 1974. godine na Zagrebačkom festivalu izvela Višnja Korbar. Ali koji su prvi stihovi koje ste zapisali? Kada ste Vi rekli: “Pa, ovo mi stvarno dobro zvuči kad pročitam, pa ću nekome i pokazati!”

Pa najprije moja, uvjetno rečeno, estradna karijera seže puno, puno ranije.

Na glazbenoj sceni pojavili ste se kao pjevač.

Tako je. Ja sam pjevač. I sad imam glasa i znam pjevati. Imam sluha, što me uvijek jako spašavalo u glazbenom radu.

A zašto ste onda odustali od pjevačke karijere? Što se dogodilo?

Cuga i kult šanka. Uostalom, i moja nova zbirka koju sam Vam upravo darovao “Prirodni okoliš” ima podnaslov “Pjesme i šank(s)one”. Ja sam 60-ih godina pjevao u studentskom domu “Cvjetno naselje”. Valjda se još uvijek tako zove. A onda ’68. i ’69. po mjesec dana sam, za vrlo velik honorar, pjevao u kultnom, satiričnom kabaretu “Jazavac” na uglu Medulićeve i Ilice.

Niste pjevali bilo što. Pjevali ste Dedića, Endriga, Aznavoura…

Tako je… Brela, Gabera, Paolija i tako. Sve ono što je pjevao Arsen Dedić. Arsen je bio moja inspiracija, čega on nikad nije bio svjestan, niti sam mu ja rekao. I naravno, znatno kasnije krenuo sam vlastitim putem. Ako ništa drugo, napisao sam sa Šarcem dvije himne: jednu službenu, “Šibensku baladu”, jednu neslužbenu himnu Dalmacije, “Dalmacija u mom oku”.

Ali niste mi rekli zbog čega ste prestali pjevati javno? Pjevate i dan danas, ali zašto ne javno? Zašto tajno?

Pa ne znam. Ja sada sigurno znatno bolje pjevam Arsenove pjesme nego što je on u mojim godinama. Ja se nisam potrošio kao pjevač, a to što sam tada pjevao u tom kabaretu, dakle nisam pjevao satirične pjesme nego ozbiljne, prije svega Arsenove. Imao sam tremu, na svoju sreću, pa sam morao popiti prije, pa i poslije. I dobro sam zarađivao i sve sam to trošio na šanku u samom Jazavcu, a i puno šire, u društvu nekih noćnih dama, princeza noći, kako ih ja zovem, i tako dalje. U četiri godine moram priznati da sam samo dvije godine studija završio. Međutim, spasilo me – škapulalo, kako bi rekli u Šibeniku – pred mojim ocem, koji je bio već onako ozbiljno zabrinut, to što sam u ljetu, u lipnju 1968., osvojio prvu veliku pobjedu na kvizu – automobil Ford Taunus kupe metalik s prednjim pogonom, što nisu ni direktori tada imali. Vozili su one nekakve Tristaće. I to sam rekao ćaći: “Evo, prodaj ovo i pusti me, ja ću završiti”. I onda sam završio u sljedeće tri, tri i pol godine, tako da sam uredno studirao brodogradnju sedam i pol godina, baveći se svim i svačim.

Na fotografiji: Krste Juras sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Sve što ste radili, radili ste uspješno. Vi ste i znanstvenik, i doktor brodogradnje. O tome ćemo zapravo još razgovarati, ali vratimo se na  prve pjesme koje ste napisali. Zvonko Špišić bio Vam je prvi pravi suradnik, čovjek koji Vam je pomogao, pokazao tajne samog skladanja, pisanja stihova i tako dalje.

Ja sam zapravo živio na Trešnjevki, dvjesto metara od njegove kuće. U to vrijeme hodao sam, moja supruga to zna, s rođakinjom njegove pokojne žene Anđele. Ona me upoznala s njim i on me odmah impresionirao. Već tada napravio je sjajne pjesme, prije svega s velikim Dragom Britvićem. Zapravo je on u meni prepoznao pjesnika, ono što se u meni skriva. Ja sam tada već radio kao inženjer godinu dana. Zvonko mi je sve lijepo objasnio, no ja sam otišao u splitsko brodogradilište gdje sam još neko vrijeme radio. Kad sam se vratio u Zagreb i oženio, tad sam odnio taj prvi tekst “Kaži mi”. Moram priznati da sam pisao i u vojsci. Služio sam u Korčuli vojni rok i onda, kako me cura ostavila – zahvaljujem joj puno, neću je imenovati, zahvalan sam na tome – ja sam počeo utučen pisati neku baladu. Već sam u tome nešto osjetio.

Kad ste spomenuli pjesnika Dragu Britvića, zanimljivo je da je predgovor za Vašu prvu kompilaciju “Dva zrna grožđa” napisao upravo on.

Dragu Britvića smatram prvim među nejednakima. Dakle, čovjeka koji je svoj život više nego uspješno posvetio stihovima – poeziji. Što je on sve napisao – od “U pola dva”, “Mirno teku rijeke” do “Zvona moga grada”, “To je tvoja zemlja”, sve Špišićeve slavne šansone i tako dalje. To je čovjek kojem sam ja beskrajno skidao kapu. Družili smo se povremeno. On je bio urednik na Radiju Zagreb u Jurišićevoj. Onda smo skupa išli malo cugati, ja alkohol, a on kavu, tamo u Petrinjskoj kod kina Central, ne znam kako se zvalo. Ja mu nikada nisam rekao “Drago, ti si najveći”. On je meni skinuo kapu jer je cijenio to što sam ipak inženjer brodogradnje. Bio sam pred obranom disertacije. Dakle, cijenio je to što imam dva paralelna života, to što sam uspješan i u onom drugom, a on je imao jedan život, ali izvanredno uspješan. O meni govore da sam samozatajan, jesam, ali što je taj čovjek bio samozatajan! On se nikad nigdje nije pojavio na festivalima. Dobio je hrpe nagrada, zasluženo. Nikad se nigdje nije pojavljivao. Živio je, ne znam u čijoj sjeni. U svojoj valjda.

Da ste ostali pjevač, koju biste svoju pjesmu, recimo, danas voljeli snimiti? “Jubi sam vašu ‘ćer”, “Kad raziđe se dim” ili “Tvoja je ljubav kao vino”?

Moram priznati da kad se oraspoložim, a to opet znači kad malo popijem, ali u umjerenim količinama – citiram svog prijatelja Franu Panovu – i kad pjevam, a ja u principu nikad ne pjevam svoje pjesme iako ih je, recimo, 230 od kojih su mnoge sad već evergreeni. Ja nikad nisam pisao hitove. Pitali su me nekad: “Jeste li svjesni da ste napravili hit?”. Ne, ja nisam. U vrijeme kad sam ja to radio, hitove su pisali Novković, Pavičić. To su bili hitovi. To su bili hitovi za Srebrna krila, za Dalibora Bruna. Te su se ploče prodavale u stotinama tisuća primjeraka i ti autori tada su zaradili vjerojatno dosta. Ja nisam bio svjestan 1978., recimo, ni tada nije bila hit, a kamoli danas, pjesma “Tvoja barka mala” koju sam napisao za Nikicu Kalogjeru, s kojim sam nešto kasnije napisao i “Ludo more”. I sad kad govorim o pjesmi “Tvoja barka mala”, priznat ću vam da sam se godinama sramio toga teksta. To moram reći.

To je bila jedna od najuspješnijih pjesma u karijeri Ljupke Dimitrovske.

Tako je. Zato kad danas čujem neke popularne pjesme, u usporedbi s njima “Tvoja barka mala” je šarmantna pjesma koju već 44 godine svi poznaju.

Niste mi rekli koju biste svoju pjesmu izabrali kao pjevač? Pjesmu iz svoje pjesmarice.

Kad popijem pjevam Arsenove pjesme, kao prije 55 godina u tom Jazavcu. Dakle, “Moderato cantabile”, “Čovjek kao ja” i neke druge.

Recimo, “Ploviti se mora”?

Pa, “Ploviti se mora” je…

To su Vaši stihovi.

To je pjesma koja traje samo minutu, minutu i deset sekundi, zbog jednostavnog razloga. Ja  sam na kraju i autor i većinski autor dokumentarne serije “Hrvatska korablja” koju smo snimali ratnih godina, od ’92. do ’95. I onda je trebalo napisati špicu za tu seriju. Tonski majstor bio je Todor Dedić. On je bio stričević, kako mi kažemo, Arsenov bratić. Ja sam to napisao i on je rekao: “Ne smije trajati više od minutu”. I onda sam ja pjesmu “Ploviti se mora” odnio Arsenu koji ju je sjajno snimio s klapom Nostalgija. Traje minutu jer toliko traje špica te serije. To je Arsen sjajno snimio, još je bio mlad, u naponu. To je jedna minijatura, sjajna minijatura.

Suradnja s Mišom? Kako je to izgledalo? Surađivali ste na dva sjajna albuma: “Ovo je naša noć” i “Dalmacija u mom oku”. Zapravo, bilo je tu još dobrih pjesama: “Ostala je još samo jedna pjesma”, “Košulja od zlata”, “Pozdravi mi ženu plave kose”, “Dobra ti večer, mati moja” – ona je bila megahit.

Apsolutno. Nisam računao da će to biti hit. Pisao sam je o svojoj materi. Godinu dana prije toga, 1979. Runjić je uglazbio “Baladu o ćaćinom satu“ koja se nije čula na radiju zato što je 1978. bila objavljena “Oprosti mi, pape”. Koji je to bio megahit, a traje do danas! Vjerojatno je i pisan kao hit. Tako je moja “Balada o ćaćinom satu” ostala postrani. Prije ili poslije ja ću je, naravno, na jednoj od svojih autorskih večeri svakako oživjeti. Ona nije imala šanse, a Mišo Kovač je s klapom Šibenik 1981. osvojio nagradu publike u večeri zabavnih melodija. Za Mišu sam radio samo sa Šarcem.

I onda, važna 1982. godina.

Tako je. Mene je Mišo Kovač zvao negdje krajem 1981. Rekao je da želi jednu, kako je on to nazvao, neku vrstu etničke. “Kakvu etničku?” “Ono, Dalmacija, da bude slika…“

Pjesma pripadnosti.

Da… tako je. Da sve to bude jedna slikovnica Dalmacije. Napisao sam deset tekstova i odnio mu ih. On je rekao: “To je dobro”. 1982. Mišo je album snimao u Milanu, a Zdravko Čolić snimao je u Londonu. On je prodavao u još većem broju primjeraka. Šarac i ja stavili smo kartu na A1. To je bila pjesma “Na teraci”, koju ću isto prije ili poslije reanimirati. To je sjajna pjesma i sjajan aranžman. Osim Šarca i mene, za realizaciju albuma bio je zadužen Mato Došen koji je napisao sve aranžmane.

Pjesma Dalmacija u mom oku našla je svoje mjesto na ploči Dalmacija u mom oku (Croatia Records)

A Mišina reakcija kada je čuo “Dalmacija u mom oku”? Je li to bilo ono što je on tražio?

Da. On je predložio da se album ipak ne nazove “Na teraci” ili “Slike iz Dalmacije”, kao što je Šarac mislio. Mišo je odlučio da će naziv albuma biti “Dalmacija u mom oku”.

Kao znanstvenik, objavili ste znanstvene i stručne radove. Područja su bila brodska akustika, ratovanje na moru, povijest brodogradnje. Tema Vašeg doktorata bila je brodska akustika.

Zaštita od buke na brodu, ali ne u smislu kao što neki kažu da se stavljaju slušalice – nisu slušalice, nego štitnici. To je bio ozbiljan posao. Ja sam sedam godina radio na tome. Snimio sam 40 plovila, uzročnu buku i strukturni zvuk. I to sam povezao u disertaciju, koja je zapravo rezultirala pouzdanom metodom prognoze buke na brodu. Znači, od izvora – to su pogonski motori, propeleri – vrste konstrukcije, duljine broda, putova širenja buke do akustične obrade i na kraju rezultata. Po tome sam u svjetskom vrhu. U tom razdoblju objavio sam na desetke stručnih radova. Međutim, ja sam doktorirao da moja obitelj to nije osjetila. Ja sam pisao doktorat plivajući. Ja sam plivač, maratonac. Dok sam ronio sastavljao sam doktorat u glavi. I mnoge pjesme, od kojih su vjerojatno neke popularne, pisao sam plivajući jer imam izvanrednu moć pamćenja. Imam izvanrednu koncentraciju i vidim iza nekih zidova, neke dimenzije koje, nasreću, drugi ne vide. Koliko god sad to zvuči malo prepotentno, spadam u rijetke erudite koji su preostali. Nisam samo inženjer brodogradnje, ja sam i pjesnik.

 

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Ivo Palčić dp; Zlatko Turkalj Turki