Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu glazbenika i člana grupe Plava trava zaborava Davora Rodika!

 

Na fotografiji: Plava trava zaborava
Fotografija: privatna kolekcija Davora Rodika

Početak ’80-ih već je bio u znaku Azre, “Krvave Meri”, “Marine”, “Iggyja Popa”. Prljavo kazalište je snimilo “Crno-bijeli svijet” i “Heroja ulice”, Valjak je snimio “Gradske priče”, “Vruće igre”. Bijelo dugme je snimilo legendarne pjesme i albume. Mišo Kovač je bio u top-formi – “Jači od vjetra”, “Čovjek bez adrese”. Novi fosili su bili popularni. A vas osmorica uz Dražena Vrdoljaka odlučili ste biti  kauboji na sceni, odnosno tu počinje priča o grupi Plava trava zaborava.

Da. Ovo je sve točno navedeno, s tim da bih ja skrenuo pozornost na to da je Mišo Kovač bio moj idol još s prepjevom “(Ako dođeš u) San Francisco”. To je malo ranije, jel’ da?

Puno ranije. To je bilo 1968. godine.

Dobro, ali ja se sjećam. Naime, ta glazba ’80-ih, kad je krenula to je bilo stvarno plodno doba. Dražen, koji je u prvome redu bio dobar zafrkant, a i nevjerojatan poznavatelj raznih glazbenih stilova – jazza i tako dalje – country mu je uvijek negdje bio u primozgu, kako se kaže, i imao je emisiju “Country klub”. A budući da se tih godina dogodio film “Urban Cowboy” – Travolta je u tom filmu imao legendarne plesove, nakon one disko afere – sve zajedno je ponukalo Dražena da napravimo – a znajući da ja nekako sviram instrument koji je pedal steel, to jest nasljednik havajske gitare – takav jedan bend sa šeširima za jedan nastup. I taj jedan jedini nastup je trebao biti i bio je na Biciklijadi 1982. Vjesnikova biciklijada u Prepuštovcu i tu je trebao biti kraj toj zafrkanciji, ali super nam je bilo. Međutim, evo, taj jedan nastup se pretvorio u četrdeset godina.  

Zanima me upravo to: ti si sjajan glazbenik. Ja sam spomenuo neke izvođače. Tu su još, naravno, bili u vrhunskoj formi i Arsen Dedić i Tereza, Gabi, novi val kuca na vrata, odnosno punk počinje na hrvatskoj glazbenoj sceni. Što je tebi najviše u to vrijeme odgovaralo? Gdje si kao gitarist, glazbenik vidio sebe? Gdje ti je bilo najugodnije?

Pa s obzirom na to da sam ja još sredinom ’70-ih počeo i nešto snimati, s obzirom na taj instrument kojeg nije bilo, a to je steel gitara, pedal steel slide ; dakle, muzički naslonjeno na američku glazbu i to ima svoje razloge. Jedan od razloga je Hus koji me nagovorio da sviram. Svi su svirali gitare, a ja sam se nekako prebacio na te klizeće instrumente. I uglavnom, mi smo počeli s tim countryjem iz onih razloga koje sam prije naveo, a ovi svi sjajni i moji frendovi glazbenici u tom su trenutku bili najplodonosniji tih ’80-ih godina. Dakle, kod nas je krenulo s bendovima koje si naveo, i evo sa Štulom – ja ga zovem Štula – sa Štulićem sam sjedio u gimnaziji četiri godine. Naime, u Gornjogradskoj VI. gimnaziji, ne IV. U istoj klupi smo bili. Tako da poznajem genezu stvaranja novog vala i ljudi koji su ga stvarali. Ali moja generacija, mi smo djeca zapravo Beatlesa i Stonesa ’60-tih, dakle, ja uvijek za sebe kažem da sam dijete Woodstocka, jer sam te godine imao 16 godina i pratio sam već to. I eto, tako je to krenulo. I onda je novi val osobno mene, da tako kažem, preskočio jer sam već nešto slušao, tipa Led Zeppelin, Beatlesi, Stonesi, to sve, pa su došli Yesovci, pa kompleksna glazba. I onda se dogodio punk, energetska muzika, na dvije harme, tri ako treba baš, ako zatreba i meni je to bilo malo prejednostavno, ali mi je bilo jasno da je u pitanju ekstremna energija i to sam, uostalom, i vidio uživo 1977. u Londonu. Danas, naravno, aureola je oko svega toga, a bilo je to sve malo skuliranije nego što je danas. Jako mi je drago bilo kad je Johnny krenuo u sve to jer je imao svoje razloge. Literarno je bio dobar već u gimnaziji. To ću otkriti: bio je izbačen sa sata hrvatskog jer je napravio genijalni štos. Naime, zadaću koju smo se mi mučili napisati, on je napisao u jednoj rečenici, da to njega ne interesira, i dao profesorici. I to je bio trenutak kada je on krenuo literarno.

Gitara i violina, vrlo važni instrumenti za country glazbu, za country zvuk. Zašto hrvatska publika voli country glazbu? To je zapravo čisti američki glazbeni stil, korijeni su u folklornoj glazbi juga Sjedinjenih Američkih Država, a onda su doseljenici još malo dodavali taj etno zvuk koji su donosili iz Engleske, Irske i iz ostalih dijelova svijeta.

Detektirao si izvrsno, s malim mojim intervencijama i dodacima. Dakle, prvo je pitanje bilo zašto ljudi vole country glazbu. Naime, različita strana glazba u valovima je u ovim krajevima bila obožavana. Stariji ljudi sjećaju se da su meksičku glazbu nevjerojatno obožavali. Tog se ne mogu ni ja sjetiti, ali to je bilo poslije World War Two ili Drugoga svjetskog rata. Dakle, meksička. Dosta je to uvijek išlo s filmovima. Mi smo se pojavili s filmom “Urban Cowboy“. Deset godina nakon nas, pojavio se Banderas s filmom i što imamo? Imamo…

 

Na fotografiji: Plava trava zaborava
Fotografija: privatna kolekcija Davora Rodika

Imamo Cubismo.

Cubismo, tako je, da. Cubismo, pa onda opet val meksičkih pjesama. Imamo Los Caballeros, jel’ tako?

Ljudi ne znaju, country je ponajprije plesna glazba i uz nju se pleše, a ovi izvori koje si naveo, dakle irska glazba, pa onda blues… Iz tog sveg se zapravo dogodio i prvi rock’n’roll, Presley i prvotan rock’n’roll je izašao iz countryja. To ljudi možda ne znaju. A opet, country je puno kompleksniji nego što ljudi misle. Naime, on se račva u jako puno smjerova koji su bluegrass, to je akustični country, hillbilly, to je više rockabilly. U Louisiani se svira cajun, mješavina francusko-engleskoga. Dakle, ima jako puno stilova… Country rock, Eaglesi. I tako dalje.

Zanimljiva je ona priča s početka, kad country glazba baš i nije imala neki lijepi naziv. Neki su rekli da je to…

Hillbilly, da, da.

… seljačka glazba.

Naime, to je uvijek tako. Sjetimo se i narodna glazba nekada je zvana raznim podnazivima, što god je to nekome značilo seljački. To seljački ne znači da je loše ili dobro, nego jednostavno ima tu konotaciju. Znamo tko su redneck, oni koji rade pa im je vrat od sunca opaljen. To je taj redneck, jel’ da. Dakle, nećemo reći radničke klase, ali uglavnom je, to je bilo tako, svirala se preko radija koji je bio jedini medij u ono doba, hvala Bogu i radiju.

Koji je ostao.

Živio radio, kao medij. Dakle, ljudi su širili svoju vijest i još druga stvar koju ljudi kažu za country, da je je on zapravo – dvije, tri harme i možda četvrti paralelni mol i tekst. Tu je najvažniji tekst, tekst koji govori, koji je uvijek bio implementiran u životne i političke probleme, jako puno, to ljudi zaboravljaju, i to je meni nekad kod nas nedostajalo da netko nešto kaže, ne samo “Ja te volim, ti me voliš”, nego i reci nešto kroz pjesmu kao  Johnny Cash i ekipa Outlawsa koji su skretali pozornost, Kristofferson i tako dalje.

Dražen Vrdoljak prije četrdeset godina ima ideju, okuplja osmeročlani bend, vi se okupljate, počinju prve probe…

U Zvečki, što je jako važno. Dakle, u legendarnom novovalnom mjestu, gdje smo, zajedno sa Štulom – Bože, Johnnyjem… Ma, teško mi je izgovoriti Johnny zato što sam ga cijelo vrijeme zvao po prezimenu Štulić Štula. Jednom m je zamolio: Nemoj Štula jer ja sam Johnny. Odgovorio sam mu: Znam, ali ljudi ne znaju. On je Johnny zbog Johna Lennona, a ne zbog nečeg drugog. Dobro, i uglavnom u Zvečki je bio prvi susret gdje Dražen poziva mene znajući da ja te instrumente sviram, pokušavam svirati i volim tu glazbu igrom slučaja zbog svojeg frenda koji se 1968. već doselio iz Amerike i donio sa sobom, opet igrom slučaja, hrpu drugačije muzike nego što smo svi mi bili naslonjeni na Radio Luxembourg. Dakle, englesku glazbu. I sad uz Beatlese i sve, doznajem da postoji ZZ Top, Jackson Browne i takvi izvođači. I meni se svijet otvara u jednom drugom smjeru i harmonijski u drugom smjeru jer engleska glazba ima svoje, a američka svoje zakonitosti, iako ih je najbolje prekršiti da bi se dogodilo nešto novo. I tako ti instrumenti koji su i drugačiji, implementirani u američku glazbu jer tu je ta steel gitara, slide gitara koja mene počinje interesirati već krajem ’60-ih. Hus i ja gledamo bendove u Zagrebu, tu je Drago Diklić organizirao u sklopu Zagrebačkog festivala rock bend… Recimo, Mungo Jerry su bili, Juicy Lucy, Pretty Thingsi i engleski bend Southern Comfort koji je imao pedal steel. I ja ugledam taj instrument koji je ležao i rekoh: Isuse, što je to? Ne znamo. Vidimo jedan svira slide gitaru na pojačalu Marshall. Fantastično, to urla. Ajde da ja vidim što je to. I tako sam i napravio prvu gitaru sebi. I onda je tako počelo. Kupio sam, naravno, početkom ’70-ih originalni instrument i tako je to krenulo. A Draženu, znajući da se time bavim, ja sam njemu i profesoru Glavanu posuđivao ploče od tog svojeg frenda da bi i oni čuli tu američku glazbu, jer nije bila baš dostupna.

 

Na fotografiji: Plava trava zaborava
Fotografija: privatna kolekcija Davora Rodika

Davore, molim te, vrati nas malo na tu prvu probu. Dolazite na probu, osmero ljudi, i sad će to biti country bend. 

Da, baš je tako bilo.

Trebalo je osmisliti i napisati koji će biti repertoar, što ćete svirati.

To je, zapravo, bilo jednostavno zato što je veliki mag svega toga bio Dražen Vrdoljak. Mi smo se prvo podijelili po instrumentima. Naravno, tko je bio slobodan u to doba od glazbenika. Eduard je došao u Zagreb živjeti. Bio je iz Zadra došao u Karlovac, u Petoj Rijeci je svirao malo s Domjanom i bendovima i sa svojim sastavom Izazov u Zagrebu. I onda smo gledali tko je slobodan. Nije bio kriterij tko zna tu glazbu, jer zapravo ljudi to nisu slušali, ali znali smo da Jimmy sluša Ryja Coodera. Onda, Hrvoje Marjanović, vokal, jer smo trebali taj jedan, mi ga zovemo fini vokal. Tražili smo dalje, slobodni su bili – jer Stakleno zvono se raspalo – Vladimir Georgev, Bugar, i Bibi na bubnjevima. Tako smo slagali. To je nulta, nazovimo, proba u Zvečki, gdje mi ljude odabiremo. Dakle, bili smo taj dan Jimmy, Dražen i ja. A na probi je Dražen bio vrlo odlučan, jer on je znao tu glazbu, dobro je vodio Country Club i on je već unaprijed napravio set listu, ali je to sastavio vrlo pametno. On je zapravo sve vodio kao voditelj. Svake tri-četiri pjesme on bi izašao i objasnio ljudima što će čuti. Zašto ta pjesma i o čemu se tu radi i zašto baš ta pjesma iz tog i tog repertoara. Dakle, iz western swinga, iz country bluegrassa, blues country, različitih stilova. I uzeo je poznatije, popularnije pjesme u to doba, plus stare pjesme. Dakle, on je jako puno educirao ljude. I u Lapidariju smo sljedeće godine, 1983., imali svaki tjedan nastupe koji su bili fenomenalno posjećeni, a poslije i u Kulušiću.

Postali ste klupska atrakcija, mi govorimo o vremenu kada se sve dobro zahuktalo, kad ste vi kao naši kauboji počeli. Na godinu ste imali oko 140 koncerata.

Kada smo mi počeli 1982., ja sam već radio u Ferimportu i Dražen me je često najavljivao u Lapidariju 1982. kao Ferimport Rodik. Svi smo imali neki nadimak. Plemeniti Eduard Matešić iz Dikla. Onda “javna muzička površina” Branko Bogunović. Zašto “javna”, jer je svirao svima, uključujući “Zemljo moja”. Dakle, zafrkancija prije svega uvijek dobra.

Dobra ekipa, to je važno.

Ekipa je bila dobra. Bilo je tu krajem ’80-ih i 180 koncerata godišnje. Ja sam posao ostavio, jer nije se moglo više uz posao, svirali smo i popularnost je rasla. Svirali smo svirali smo u Sloveniji i Hrvatskoj.

 

Foto: Davor Rodik tijekom nastupa
Fotografija: privatna kolekcija Davora Rodika

To je prvi dio, a onda ste poslije krenuli i u Njemačku, Švicarsku…

Onda smo sredinom ’80-ih krenuli i van u Njemačku gdje smo se etablirali na tim velikim festivalima, povukli su nas njemački menadžeri i to je krenulo jako dobro. Išli smo i u Nizozemsku. Zapravo, fenomenalno nam je bilo. 1983. nas je Dražen odveo na jedan festival u Budimpeštu, golemi country festival u Budimpešti, a glavna je zvijezda bio Donovan etablirano ime. “Mellow Yellow”, sjećamo se njegovih pjesama. Tako smo mi krenuli van. Dražen se izblendao zapravo već vrlo brzo nakon prvog albuma. Mi smo sami dalje nastavili jer on je radio svoj posao. Poslije nam se pridružio s onim legendarnim u Portorožu i onom najavom koju dandanas puštamo prije početka koncerta. A koncerata je bilo toliko puno da stvarno nismo imali vremena. Dakle, 180 koncerata znači puta dva dana i to je godina puna.

Moramo reći: Njemačka, Švicarska, Nizozemska, Italija, rekao si Mađarska, Belgija, Francuska, bili ste u Sovjetskom Savezu, ali i vrlo važan koncert 1991. u Pragu na stadionu, s 85 tisuća ljudi.

Da, to je bilo i nama veliko iznenađenje. Zapravo, nismo očekivali. To je na stadionu gdje su Stonesi bili netom prije nego tog događaja. Naime, jedan ženski country bend, koji je po Njemačkoj svirao na festivalima, poziva nas u Prag na nekakvu njihovu godišnjicu i mi dolazimo ne znajući da će to biti na Strahovu, na stadionu koji ima četiri nogometna igrališta, stadion za sletove. I počinju problemi, ratni događaji. Zapravo, ne još rat onaj pravi, ali već se svašta počelo događati. Tijekom tog našeg nastupa, mi smo odlučili svirati pjesmu “Stop The War In The Name Of Love” – čak negdje to ima netko na kameri, a sad morao bih negdje to pronaći – i to mnoštvo ljudi u publici upali upaljače, u ono doba to je stvarno fenomenalno izgledalo. Ovako zvuči da se naježiš. Ali mi smo tu pjesmu, naravno, prearanžirali za naše instrumente, malo smo to promijenili, mi to uvijek radimo jer sviramo u stilu koji neki zovu country. I to je bilo stvarno nevjerojatno iskustvo i fenomenalno zbog tog mnoštva ljudi i drugo nemaš prilike svirati pred toliko ljudi.

Moraš tu snimku pronaći i pokazati. To bi bilo super.

Imamo jednu manu. Naime, Plava trava, mi zajedno, svi zajedno, imamo jednu manu. Mi nikada nismo dolazili i vikali izvana “Mi smo ovo, bili smo tamo, svirali smo prije Emmylou Harris, s Asleep At The Wheel, prije njih”. Naš gost krajem 1980-ih bio je i gitarist Albert Lee, jedan od etabliranih najpoznatijih. To je isto bila Draženova ideja, surađujemo sa stranim izvođačima. Neprežaljena stvar mu je bila što nikada nije doveo Willieja Nelsona, njegova, a i mojeg idola.

 

Pjesma Oh Maryanne našla je svoje mjesto na albumu Hat Trick (Croatia Records, Plava trava zaborava)

Zbog čega ste bili toliko samozatajni? Zašto misliš da te stvari nije trebalo pokazivati, pa čak i nekad reći: “Ljudi, gledajte što mi imamo, s kim smo nastupali i gdje smo sve imali koncerte”

Možda je to pitanje naše naravi, odgoja ili nečeg trećeg.

Ali to su važne stvari, Davore.

Jesu, znam. U enciklopediji Virgin country glazbe…

Pod slovo „P“ piše…

Plava trava zaborava. Mi smo i prvi bend na svijetu koji je svirao country glazbu u SSSR-u.

I to tri mjeseca.

Da tri mjeseca. 1989. gledamo raspad Sovjetskog Saveza, nazočni smo svemu tome i tri mjeseca smo na turneji. Mislim da je samo John Denver bio na jednom nastupu. Dakle, da ne idem preširoko gdje smo sve to svirali, u zabranjenim gradovima, još u ono doba u ruskim vojnim bazama. Čovječe, ne možeš vjerovati da se tako nađeš. Ne smiješ snimati. Mislim, ja to imam sve na kameri, ali što. Nikad ne radimo da govorimo: e, ovo ono, jer nismo bili u takozvanim klanovima.

Ali nisu vam bili niti potrebni. Četrdeset godina je Plave trave zaborava. Vrijeme je da te sve materijale podijeliš s ljudima. Pokažeš.

Vrijeme je da se krene.

Koliko je Plava trava zaborava bila važna i koliko ste bili magnet, pokazuje i to da ste vi animirali, da su na vaš koncert u OTV domu došli i Oliver, i Goran Bare, i Vanna, i Aki, i Stanko Šarić – zapravo cijela glazbena ekipa bila je uključena u vaš rođendanski koncert.

Da. Severina, Zec, Valjak kompletan, pa onda Aki…

Davore, kako će Plava trava zaborava proslaviti, obilježiti 40 godina djelovanja?

Predanim radom. Šalim se.

 

Foto: Davor Rodik sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Sad je vrijeme stvarno za koncert. Pazi, jer zadnji veliki koncert – slavljenički imali ste 1998.

I zvao se “Šesnaest nam je godina tek”.

A sad je četrdeset.

Četrdeset nam je godina.

Već.

Već ili tek. Veliki koncert, koji upravo dogovaramo, veliki, nazovimo veliki, ja se nadam da će ljudi doći, u Tvornici bi trebao biti krajem listopada, početak studenoga. Datum zasad nemam, ali imat ćemo nekoliko dragih gostiju, nekih članova koji su s nama bili tijekom vremena. Moramo kontaktirati ljude.

Javi nam točan datum.

O, svakako. Bit ćeš dragi gost. Mogao bi, i evo odmah prijedlog, mogao bi najaviti sam nastup, kao nekad Dražen kad izlazimo.

S velikim zadovoljstvom. Ali prije gostovanja u Tvornici, vi imate pozivnicu da gostujete kod nas u na HR2 u emisiji Music Pub.

Hoćemo li mi to moći? Kakva su očekivanja?

Velika.

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: privatna kolekcija Davora Rodika; Zlatko Turkalj Turki